GAVRIN, Gustav (Schwarz)

GAVRIN, Gustav (Schwarz), filmski redatelj (Zagreb, 12. VIII. 1906 – Salzburg, Austrija, 1976). Sin zagrebačkoga nadrabina → G. Schwarza. U međuratnom je razdoblju s braćom Pavlom i Ivom prvotno prezime Schwarz promijenio u Gavrin. Školovao se u Zagrebu i Parizu. Prije II. svj. rata posjedovao je kinematograf u Zagrebu i sudjelovao u proizvodnji reklamnih filmova. II. svj. rat proveo je u njem. zarobljeničkim logorima. Nakon rata vratio se u domovinu te s Kostom Hlavatyjem 1945. režirao dokumentarni film Jasenovac, koji je ujedno bio prvi film u poslijeratnoj Jugoslaviji. Također je režirao igrane filmove Život je naš (1948) o izgradnji omladinske pruge, Crveni cvet (1950) i Bila sam jača (1953), oba ratne tematike te Dog eat Dog (1964, s Roy Nazarrom) s Jayne Mansfield u gl. ulozi. Producirao je crtani film Konferenz der Tiere prema romanu Ericha Kästnera. Posljednjih godina živio je u Njemačkoj i Austriji. – Brat Pavao, inženjer (Zagreb, 1909 – ?, Izrael, nakon 1945). Prije II. svj. rata radio je kao strojarski inženjer u poduzeću Našička tvornica tanina i paropila d. d. u Zagrebu. Bio je član Zagrebačke inženjerske komore. Po uspostavi NDH sa suprugom Vjerom rođ. Altschul preuzeo je žid. znak i bio primoran vratiti staro prezime. U srpnju 1941. bio je uvršten u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka Židova. Preživio je II. svj. rat te se potom iselio u Izrael.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: (Nekrolog): Jevrejski pregled, 27(1976) 5/6. – I. Škrabalo: Povijest hrvatskog filma (1941–1945). Forum, 20(1981) 12. – Ž. Koščević: Gavrin, Branko. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – A. Peterlić: Gavrin, Gustav. Ibid. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdoblju od 1928. do 1945. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2007. – B. Orešić: Put spasa 66 godina poslije. Alpski zbjeg 250 zagrebačkih Židova. Globus, 20(2009), 29. V.

GAVRIN, Mira

GAVRIN, Mira (rođ. Weiss-Neumann), povjesničarka književnosti i germanistica (Sisak, 27. X. 1912 – Zagreb, 16. IX. 1978). Supruga Ive i majka → Branka i Davora, šurjakinja → Gustava i Pavla. U Zagrebu je završila gimnaziju 1931. te do 1934. studirala germanistiku na Filozofskom fakultetu. Od 1934. živjela je jednokatnoj obiteljskoj vili u Torbarovoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH s obitelji je preuzela žid. znak. Nakon suprugova uhićenja sa sinovima je prebjegla iz Zagreba u Hrvatsko primorje te su boravili na Sušaku. Odatle su se prebacili u sjevernotal. gradić Apricu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, u maršu preko Alpa sa sinovima je izbjegla u Švicarsku. Isprva su boravili u prihvatnom logoru uz talijansko-švic. granicu, a potom u Zürichu, gdje je tri semestra studirala romanistiku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1946. germanistiku te 1961. doktorirala disertacijom o hrv. prijevodima i prepjevima njem. pjesama u doba ilirizma (Kroatische Übersetzungen und Nachdichtungen deutscher Gedichte zur Zeit des Illyrismus. München 1973), a potom radila kao asistentica (od 1949) te docentica (od 1963. do umirovljenja 1968). Bila je članica bečkoga društva »Internationale Lenaugesellschaft«. Objavljivala je književnopovijesne studije, istražujući pretežito komparativne veze njem. književnosti s hrvatskom: Heine i Preradović (Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1954), Goetheova pjesma Mignon u hrvatskim prepjevima i prijevodima (Filologija, 1957), Oblikovanje prostora i simbolika prostora u Kafkinu romanu Der Prozess (Umjetnost riječi, 1963), Pjesništvo ilirskog preporoda u odnosu na njemačko i austrijsko pjesništvo (Hrvatska književnost prema evropskim književnostima. Zagreb 1970). – Suprug Ivo, pravnik (Karlovac, 1899 – logor Jasenovac, 1943). Sin zagrebačkoga nadrabina → G. Schwarza. U međuratnom razdoblju bio je odvjetnik u Zagrebu te je s braćom → Gustavom i Pavlom prvotno prezime Schwarz promijenio u Gavrin. Prema projektu → Z. Neumanna sagradio je 1933–34. jednokatnu obiteljsku vilu u Torbarovoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH s obitelji je preuzeo žid. znak i bio primoran vratiti staro prezime Schwarz. Najkasnije ujesen 1941. bio je deportiran u jasenovački logor Bročice. Ubijen je jer se usudio prigovoriti nekoj naredbi.

DJELA: Kroatische Übersetzungen und Nachdichtungen deutscher Gedichte zur Zeit des Illyrismus. München 1973.

IZV.: KŽZ.

LIT.: M. Živančević: Mira Gavrin, Kroatische Übersetzungen und Nachdichtungen deutscher Gedichte zur Zeit des Illyrismus. Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 21(1973) 3. – S. Kostić: Mira Gavrin, Kroatische Übersetzungen und Nachdichtungen deutscher Gedichte zur Zeit des Illyrismus. Zbornik za slavistiku, 1974, 6. – K. Milačić: Gavrin, Mira. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1998. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdoblju od 1928. do 1945. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2007.B. Orešić: Put spasa 66 godina poslije. Alpski zbjeg 250 zagrebačkih Židova. Globus, 20(2009), 29. V.

GEIGER-EICHHORN, Antonija

GEIGER-EICHHORN, Antonija, pijanistica i glasovirska pedagoginja (Rzeszów, Poljska, 4. I. 1893 – Zagreb, 1. VII. 1971). Kći violončelista i pedagoga → H. Geigera. Od pete je godine učila glasovir u Anke Barbot-Krežma u školi HGZ i ubrzo počela pratiti oca na koncertima. S jedanaest godina sudjelovala je na velikom koncertu u Budimpešti i dobila laskave kritike. Od 1905. studirala na Konzervatoriju u Pragu i već 1906. uz Prašku filharmoniju izvela je Beethovenov Glasovirski koncert u c-molu. God. 1907. nastavila je studij na bečkoj Akademiji za glazbenu i scensku umjetnost, gdje je diplomirala 1909. i kao najmlađa apsolventica bila nagrađena glasovirom tvrtke »Bösendorfer«. Usavršavala se u Majstorskoj školi bečke Akademije u Feruccija Busonija i Leopolda Godowskoga, koju je završila 1911. i tom prilikom dobila Austrijsku državnu nagradu. Nastupala je na koncertima u Beču, Berlinu i Londonu, a 1913. održala u Beču svoj prvi samostalni solistički koncert polučivši golem uspjeh. Po završetku I. svj. rata vratila se u Zagreb, gdje je 1920–40. predavala glasovir na Muzičkoj akademiji. Istodobno je koncertirala solistički, uz orkestar i kao članica komornih sastava, te često nastupala u emisijama Radio Zagreba od početka emitiranja 1926. Po uspostavi NDH bila je prisilno umirovljena te je morala prijaviti imovinu. Potom je bila internirana u Italiju, gdje je od 1943. bila u ilegali u zoni tal. partizana u mjestu Calestano kraj Parme. U Zagreb se vratila u rujnu 1945. i od tada je do umirovljenja 1961. bila docentica pa profesorica glasovira na Muzičkoj akademiji. Usporedno je koncertirala, nastupala na radiju i za film snimala glasovirske skladbe. – Započevši pijanističku karijeru u dječjoj dobi, s pravom je nazivana »čudom od djeteta«. Neobična darovitost i vrhunsko školovanje osigurali su joj mjesto među najperspektivnijim tadašnjim eur. pijanistima, ali međunarodnu karijeru samo je djelomice ostvarila, uglavnom u ranoj mladosti i u međuratnom razdoblju. Kao izravna nastavljačica pijanističkoga naslijeđa bečke škole njegovala je stil virtuoza XIX. st. s težištem na tehničkoj bravuroznosti. Ostvarila je golem repertoar pretežito pijanističke glazbe XIX. i XX. st., posebice sve Beethovenove glasovirske sonate (osim opusa 106), gotovo sveukupni Chopinov opus, mnoge skladbe Franza Liszta, Franza Schuberta, Roberta Schumanna, Johannesa Brahmsa, Sergeja Rahmanjinova, Mauricea Ravela, Josefa Suka, Aleksandra Skrjabina, Aleksandra Glazunova. Izvodila je skladbe hrv. autora Dore Pejačević, Vjekoslava Rosenberga-Ružića, Božidara Kunca, Borisa Papandopula, Žige Hirschlera, Mile Cipre, Miše Majera i Brune Bjelinskog. Pojedine snimke njezinih interpretacija sačuvane su u fonoteci Hrvatskoga radija. Kao pedagoginja odgojila je pijaniste i pedagoge Ivana Langa, Zlatu Novak, Natka Devčića, Vilmu Klajner i Zdravka Dušaka. Dobila je 1966. Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. Ostavila je u rukopisu na njem. jeziku Sjećanja na godine provedene u internaciji u Italiji 1941–1945. u 4 sveska (u arhivu HGZ).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666. – HGZ, Arhiv, Ratni dnevnik.

LIT.: E. Schulz (E. Sch.): Ein musikalisches Wunderkind. Agramer Zeitung, 77(1902) 126. – Tonka Geiger in Budapest. Agramer Tagblatt, 19(1904), 5. III. – V. Čačić (Dr. V. Č.): Koncert glasoviračice Antonije Geiger. Narodne novine, 79(1913) 15. – M. Graf: Sinoćnji koncert pianistice Antonije Geigerove. Novosti (Zagreb), 13(1919), 19. XII. – Z. Vernić Turanjska (Z. V. T.): Klavierkonzert Antonie Geiger. Agramer Tagblatt, 34(1919) 335. – Pianistica Antonija Geiger-Eichhorn. Dom i svijet, 35(1922) 4. – M. Graf (M. G.): Konzert Antonie Geiger-Eichhorn. Zagreber Tagblatt, 39(1924) 263. – L. Šafranek-Kavić: IX intimno muzičko veče: Antonija Geiger Eichhorn. Obzor, 67(1926) 51. – Isti: Jubilarni koncert Antonije Geiger-Eichhorn. Ibid., 68(1927) 69. – Z. Grgošević (Z. G.): Koncert zagrebačke filharmonije. Ibid., 74(1933) 289. – Ž. Hirschler (-žh-): V društveni koncert. Jutarnji list, 22(1933) 7631. – K. Krenedić (Kć): IV koncerat Zagrebačke filharmonije, dir. Lovro Matačić, solistica Antonija Geiger-Eichhorn. Večer, 14(1933) 3914. – V. Novak (V. N.): Koncerat Antonije Geiger. Jutarnji list, 9(1940) 2919. – L. Županović (L. Ž.): 50-godišnjica umjetničkog rada pianistkinje Antonije Geiger-Eichorn. Vjesnik, 15(1954), 11. X. – Isti: Jubilarni koncert Antonije Geiger-Eichorn. Ibid., 18. X. – N. Turkalj (N. T.): Jubilej Antonije Geiger Eichhorn. Narodni list, 10(1954), 9. X. – A. Tomašek: Prvi koncert Zagrebačke filharmonije. Vjesnik, 18(1957), 12. X. – K. Kovačević: Geiger-Eichhorn, Antonija. Muzička enciklopedija, 1. Zagreb 1971. – Geiger-Eichhorn, Antonija. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – B. Perić-Kempf: Geiger-Eichhorn, Antonija. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Geiger-Eichhorn, Antonija. Hrvatska enciklopedija, 4. Zagreb 2002.

GEIGER, Hinko (Geyger, Henrik)

GEIGER, Hinko (Geyger, Henrik), violončelist i pedagog (Jaroslavice, Češka, 1871 – Beč, 1920). Otac → Antonije Geiger-Eichhorn. Studirao je u Josepha Hellmesbergera na Konzervatoriju u Beču. U Zagreb je došao 1891. kao učitelj violončela i kontrabasa na Glazbenoj školi HGZ. Ujedno je svirao u opernom orkestru HNK. Koncertirao je solistički u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku te kao član zagrebačkih komornih sastava. God. 1906. otišao je u Beč za solista u orkestru Volksopere. U osvrtima na njegove zagrebačke koncerte ističe se virtuozno dotjerana tehnika i neobično pjevna, čuvstvena kantilena. Prvi je u Zagrebu izveo Dvořákov Koncert za violončelo i orkestar u h-molu, 20. X. 1896, samo šest mjeseci nakon praizvedbe u Londonu. Poučavajući po metodi bečkoga konzervatorija, odgojio je više hrv. koncertnih i orkestralnih violončelista (Viktor Koščica, Josip Stano, Živko Tkalčić).

LIT.: F. S. Vilhar: Koncert Geiger. Obzor, 34(1893) 277. – V. Čačić: Koncerti. Vienac, 34(1902) 51. – E. Schultz (E. Sch.): Concert Hinko Geiger. Agramer Zeitung, 77(1902) 284. – A. Goglia: Učitelji violončela u Zagrebu i njihovi učenici muzičari. Sv. Cecilija, 27(1933) 4. – Geiger (Geyger), Hinko. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – I. Ajanović-Malinar: Geiger, Hinko. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.

GEIGER, Sidonija

GEIGER, Sidonija (rođ. Altstädter), pijanistica i glazb. pedagoginja (Varaždin, 27. IX. 1874 – ?, X. 1944). Supruga Jakoba i majka Kornelije. Završila je Višu djevojačku školu u Varaždinu, gdje je počela učiti glasovir u Ivana Ernesta Christopha i Vjekoslava Rosenberga-Ružića. Školovanje nastavila u Beču na Glazbenoj školi »Kaiser«, gdje se nakon državnog ispita za učiteljicu glasovira, usvršavala kod → Juliusa Epsteina. Nakon povratka u domovinu djelovala je od 1908. u Zagrebu kao učiteljica glasovira u Glazbenoj školi HGZ, a zatim do umirovljenja 1940. kao profesorica na Muzičkoj akademiji. U Zagrebu je u razdoblju 1909–30. koncertirala solistički te kao glasovirska pratiteljica i članica više komornih sastava (u glasovirskom triju i kvintetu s Václavom Humlom, Zlatkom Balokovićem, Josipom Novakom i Umbertom Fabbrijem). Po uspostavi NDH za sebe i kćer Korneliju predala je molbu za priznanje arijskih prava. Zahvaljujući prijateljima, simulirajući duševnu bolest, sklonjena je u Psihijatrijsku bolnicu (danas Klinika za psihijatriju) Vrapče. Navodno je, prema nekim izvorima, stradala u jednoj od posljednjih deportacija Židova u rujnu 1944. kad su ustaše pod vodstvom Ljube Miloša odveli iz bolnice 106 bolesnika koji su strijeljani u Stupniku ili Rakovu Potoku. Prema drugim podacima deportirani su u logor Dachau, a moguće je da su odvedeni u logor Jasenovac, kako je u svom iskazu tvrdio Lj. Miloš. Odgojila je mnogobrojne koncertne i komorne pijaniste (Sofija Deželić, Elvira Marsić, Eleonora Čalogović i dr.). − Sidonijina kći Kornelija (Nela, Nelly), oblikovateljica tekstila (Ivanec, 19. XII. 1896 – Zagreb, 23. IX. 1983). U Zagrebu je 1914. završila Obrtnu školu i 1915–16. studirala na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt, potom 1920-ih vodila privatnu umjetničko-obrtnu školu. Usavršavala se u oblikovanje tekstila na umjetničkim školama u Beču 1916–18. i Berlinu 1932 (bojenje tkanina špricanjem). Po uspostavi NDH preuzela je žid. znak, a II. svj. rat preživjela je skrivajući se u jednoj zagrebačkoj bolnici. Prateći eur. umjetnička i modna zbivanja oblikovala je uzorke za čipke i tkanine te odjeću i modni pribor 1920-ih u stilu art décoa (geometrijska stilizacija, narodni ornamenti i koloristički kontrasti), a poslije u duhu organskog modernizma s težištem na fakturi i posebnom načinu bojenja. Sudjelovala je na Međunarodnoj izložbi dekorativne umjetnosti u Parizu 1925 (počasna nagrada), u Zagrebu na izložbi društva »Djelo« 1927, II. izložbi ULUH 1947, Zagrebačkom trijenalu 1955. i dr. Njeni nacrti i skice čuvaju se u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 659. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27697. – HDA, projekt Dotršćina, knjiga Vrapče 26. – HDA, ZIG NDH, kut. 96, O radu ureda III. – KŽZ. – Ustaška obrana, 296. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: A. Ružičić (A. R.): Prvi društveni koncerat Hrvatskog konzervatorija. Novine, 4(1917) 293. – V. Stein Ehrlich: Umjetnička izložba na Omladinskom sletu. Židov, 6(1922) 36/37. – A. Jiroušek: Uz naše slike iz posljednjeg broja. Slike s izložbe tekstilnih, keramičkih i drvorezbarskih radova na ovogodišnjem zagrebačkom zboru. Vijenac, 1(1923) 3. – A. Goglia: Hrvatski glazbeni zavod u Zagrebu (1827–1927). Sv. Cecilija, 21(1927) 2. – Izložba Djela (katalog izložbe). Zagreb 1927. – M. Kus Nikolajev: Izložba »Djela«. Vijenac, 5(1927) 10/11. – S. Rac: Izložba »Djela«. Ibid. – Z. Vojnović: Umjetni obrt na drugoj izložbi ULUH-a. Republika, 3(1947) 7/8. – K. Filić: Glazbeni život Varaždina. Varaždin 1972. – Geiger, Sidonija. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – J. Galjer: Kornelija Geiger. Život umjetnosti, 30(1995) 56/57. – I. Ajanović-Malinar: Geiger, Sidonija. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – J. Galjer: Geiger, Kornelija. Ibid. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

GELB, Hinko

GELB, Hinko, pravnik (Zagreb, 30. X. 1902 – Zagreb, 4. VII. 1975). Sin Ljudevitov. Nakon završenoga Pravnoga fakulteta, bio je odvjetnički vježbenik u Zagrebu, a 1930-ih sudski tumač za njem. jezik i sudski pripravnik na II. kotarskom sudu u Zagrebu. Po osnutku NDH ostao je bez namještenja. U kolovozu 1941. izbjegao je u Perugiu na temelju »dozvole za putovanje« RUR. Iz Italije piše Anti Paveliću i poslaniku NDH u Berlinu Mili Budaku, kojeg je poznavao sa suda, moleći ga da mu spasi oca pozivajući se na njegovu pjesničku dušu »koja je kadra uzdignuti se iznad odvratne niskosti svagdašnjeg života«. Otac je u kolovozu 1942. ipak deportiran u Auschwitz, gdje je stradao. Gelb je II. svj. rat preživio zahvaljujući mješovitomu braku sa Štefanijom rođ. Ježić. Nakon rata bio voditelj Pravnoga odsjeka Saveza jevrejskih općina u Zagrebu te prikupljao građu za budući muzej u Beogradu, osn. 1952.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 671. – HDA, osobni fond Mile Budaka, korespondencija, kut. 2, fasc. 1941–1943. – KŽZ.

LIT.: Jevrejski pregled, 39(1988) 1/2. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GELB, Zlatan

GELB, Zlatan, snimatelj i komunikolog (Zagreb, 28. VII. 1947). Sin Maksa i Jole rođ. Davidović (?, 1910 – Zagreb, 19. VII. 2000). Završio je 1968. Školu za primijenjene umjetnosti, foto odjel u Zagrebu. Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu dokumentarnim radom Pave i njegove samice, koji je na Festivalu dokumentarnoga filma u Beogradu nagrađen nagradom stručnoga žirija, i pisanim dijelom diplomskoga rada Osnove tehnologije televizije. Magistrirao je na studiju informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer komunikologija s tezom Analiza vizualne komunikacije na primjeru TV prijenosa svečanih otvaranja sportskih igara. Doktorirao je disertacijom Kreiranje image-a s vizualnim sredstvima – komparacija demokratskih i totalitarnih poruka. God. 1969. zaposlio se na tadašnjoj Radio televiziji Zagreb kao TV kamerman, a potom gl. kamerman, snimatelj i reporter, a 1992–94. radio je u ŽOZ kao programski i umjetnički direktor. God. 1994–2006. radio je na HRT kao direktor fotografije. Od 1998. predavač je na Hrvatskim studijima, smjer novinarstvo, kolegij Vizualna komunikacija. Na Sveučilištu u Dubrovniku predaje na smjeru Mediji i društvo kolegije Televizijska produkcija i Televizijsko izvještavanje, a od 2000. na Akademiji dramske umjetnosti predaje kolegije Osnove masovnog komuniciranja, Video tehnika i Elektroničko snimanje; ondje je od 2006. zaposlen u svojstvu docenta na Odsjeku snimanja. Suradnik je na znanstveno-istraživačkim projektima Image Hrvatske – Hrvatska u očima Europe i svijeta, Židovska zajednica u Zagrebu i Hrvatska i njeni mediji. Za rada na HRT snimao je i surađivao u realizaciji svih vrsta emisija i žanrova televizijskog načina izražavanja. Kao snimatelj sudjelovao je u projektu »Survivors of the Shoah – Visual History Foundation« Stevena Spielberga. Član je Hrvatskoga komunikacijskoga društva i Međunarodne udruge istraživača masovnih medija (IAMCR). – Brat Milan, poduzetnik i žid. aktivist (Zagreb, 15. III. 1945). Bio je suosnivač i pjevač zagrebačkog vokalno-instrumentalnoga sastava »Bijele strijele« 1961. Njegova kći Hana, novinarka i žid. aktivistica (Zagreb, 17. X. 1980), voditeljica je plesne skupine »Lomša« u ŽOZ te suradnica multikulturnoga magazina »Prizma« na HRT. – Otac Maksimilijan (Maks), stomatolog (Zenica, BiH, 11. IV. 1899 – Zagreb, 1. XI. 1959). Po uspostavi NDH bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, odakle se spasio.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 671.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – http://www.snimanje.adu.hr/nastavnici/nastavnici09.html, pristupljeno 10. V. 2012.

GEORGIJEVIĆ, Adalbert (Spiller)

GEORGIJEVIĆ, Adalbert (Spiller), liječnik i javni djelatnik (Čerević, Srbija, 18. VI. 1899 – Samobor, 18. XI. 1991). Sin → Mavra Spillera. Djetinjstvo je proveo u Ivancu u Hrvatskom zagorju, gdje je njegov otac bio kotarski liječnik. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Zagrebu i Varaždinu, gdje je maturirao 1918, a medicinu je studirao u Grazu, Würzburgu i Krakovu te diplomirao 1926. u Zagrebu. Službovao je kao liječnik u Maruševcu, Vidovcu i Radovanu (od 1927) te kao kotarski liječnik u Ivancu (od 1940). Bio je dobrotvor i prosvjetitelj, zaslužan za zdravstveni odgoj stanovništva. Suosnivač je Ivanečkoga športskoga kluba (1920), obnovitelj rada planinarskoga društva te inicijator gradnje planinarskoga doma i piramide na vrhu Ivančice (1929). U selu Greda osnovao je knjižnicu te sudjelovao u osnivanju prvoga lokalnoga tjednika Seljačka zora. Po osnutku NDH, iako je bio iz mješovitoga braka, u strahu od progona s braćom Emilom i Pavlom preuzeo je majčino prezime Georgijević. God. 1942. bio je premješten u Bosanski Novi, a 1943. u Veliko Trgovišće. Od kolovoza 1945. u Samoboru je organizirao zdravstvenu službu i 1946. osnovao prvi Dom narodnog zdravlja, čiji je bio ravnatelj do umirovljenja 1965. Ondje se također isticao javnim djelovanjem te bio jedan od utemeljitelja lokalnoga muzeja. Bio je aktivni planinar, pisao tekstove memoarskoga karaktera te o planinarstvu.

LIT.: M. Kraš: Prilozi povijesti Ivanca do 1940. godine. Varaždin 1996. – Zbornik 600 godina Ivanca. Ivanec 1997. – F. Frntić i V. Dugački: Georgijević, Adalbert. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.

GERAS, Nadia

GERAS, Nadia, poduzetnica i žid. aktivistica (Montluçon, Francuska, 6. IX. 1963). Kći Dimitrija Polimca i Borke Levi-Jagodić. Diplomirala je glumu na Akademiji za pozorište i film u Beogradu te režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Iselila se u Izrael, a potom se vratila u Zagreb, gdje sa suprugom od 1993. vodi poduzeće »Kolnoa – sustavi zaštite« d. o. o. Aktivna je u životu žid. zajednice, 2003–05. bila je članica Školskoga odbora žid. škole »Lauder – Lea Deutsch«.

GERE, Andrija (Gerö)

GERE, Andrija (Gerö), inženjer (Slavonski Brod, 9. II. 1912 – ?Auschwitz, 1942). Sin Kolomana i Magde rođ. Haas. U međuratnom razdoblju bio je elektrotehnički inženjer u Zagrebu i član Zagrebačke inženjerske komore. Ovlaštenje za obavljanje zvanja dobio je 1940. od Odjela za tehničke radove vlasti Banovine Hrvatske. Do uspostave NDH bio je zaposlen u Zagrebu pri Električnom poduzeću Banovine Hrvatske, ali je 31. V. 1941. dobio otkaz. S majkom je preuzeo žid. znak, a u srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. U kolovozu 1942. deportiran je vjerojatno u Auschwitz, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 671. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.