Kategorija: I

ILIĆ, Mirko (Israel), poduzetnik (Kutina, 6. XI. 1873 – logor Jasenovac, ?1942). Sin Ignacov. U nepoznato doba promijenio je prezime Israel u Ilić. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik agencije za promet nekretninama. Također je bio veletrgovac drvenom građom, a od 1922. predsj. ravnateljstva poduzeća »Drvinje« d. d. Po uspostavi NDH sklonio se u Samobor, gdje je radio kao poslovođa u poduzeću »Mošanski«, no 15. VI. 1942. sa suprugom Matildom rođ. Stern deportiran je u logor Jasenovac, gdje su oboje stradali.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29647, 29744.

LIT.: V. Pavlaković: Industrija Jugoslavije. Zagreb 1922. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Popis građana Samobora, učesnika NOP-a i žrtava ustaškog terora. Novi Omanut, 11(2003) 58. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ILIJA (Elias), trgovac (Zagreb, sred. XV. st.). Sin Šimunov (Simonov). Kao stanovnik (habitator) zagrebačkoga Gradeca 1440-ih i 1450-ih bio je najjači kreditor u tada nevelikoj zagrebačkoj žid. zajednici. Također je bio značajan i u Zagrebu općenito. Vjerojatno je bio u vezi s grofovima Celjskima, koji su tada vladali Zagrebom te u dosluhu ili pod izravnim vodstvom njihova kapetana Sebolda, koji je 1450–56. god. prisiljavao građane da mu daruju posjede na području Gradeca ili prodaju po nižoj cijeni. Posuđivao je novac zagrebačkim građanima, a kao jamstvo je stavljao određenu imovinu pod hipoteku. Većina zajmova bila je na manje svote, a u zalog su davani i neki predmeti. Ako je dužnik uredno vratio dug i dobio natrag založnu ispravu nekretnine, u dokumentima o tome nije ostalo traga, no ako nisu mogli vratiti novac, prodavao je njihovu imovinu, koja je već bila pod hipotekom. U dokumentima se prvi put spominje 1446, kad je prodao jednu kuću, a 1446–53. 14 kuća ukupno vrijednih od 213 florena i 36 denara. Radilo se o velikim vrijednostima (kuće s posjedima i bez posjeda). Njegov najveći zabilježen posao bio je 1452, i to prodaja velike zidane kuće s podrumom i posjedom, gospodarskim zgradama (sjenicima), obradivim zemljištem i šumom za 100 florena. Vjerojatno ga je sam Ulrik Celjski 1450-ih protjerao iz grada jer mu je njegovo djelovanje štetilo ugledu. Kad se 1465. vodio spor oko njegovih starijih poslova, među ostalim i o kući u kojoj je živio na sjev. strani Trga sv. Marka, spominje se da je »Židov Ilija u toj kući mirno stanovao i čuvao je, te je imao listine i pisane isprave koje se tiču rečene kuće za sebe, sve dok ga pokojni grof Ulrik Celjski nije isključio i izagnao iz grada«. S druge strane postoji pretpostavka da je do pogroma i izgona Židova došlo nakon Ulrikove smrti 1456.

LIT.: I. Kampuš: Odnosi grofova Celjskih i zagrebačkog Gradeca. Historijski zbornik 29/30(1976–1977). – I. Goldstein: Židovi na Gradecu od 14. stoljeća do 1848. godine. U: Zlatna bula 1242. Zagreb 1993. – V. Bedenko: Domus judeorum u srednjovjekovnom Zagrebu. U: Dva stoljeća povijesti u kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998.

INDIK, Josip → ITAI, Josef

INDIK, Ladislav, ekonomist i nakladnik (Bački Monoštor, Srbija, 10. XII. 1909 – Zagreb, 10. II. 2000). Sin Davida i Gizele rođ. Spitzer. Brat mu je → J. Itai. Oženio se 22. VIII. 1937. pri rabinatu u Požegi Ružom rođ. Davidović s kojom je imao Tamaru. Nakon realne gimnazije, 1928. završio je Državnu trgovačku akademiju i zaposlio se u žitarskom poduzeću »Schein & sinovi«, gdje je brzo napredovao do mjesta poslovođe. Zavičajnu pripadnost stekao je 22. VII. 1934. u Osijeku, gdje je bio dugogodišnji tajnik Makabija. Po uspostavi NDH, 1942, s obitelji je prebjegao u Split, potom su bili internirani u Selce, Kraljevicu i Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, s obitelji se priključio partizanima i djelovao u štabu 10. zagrebačkoga korpusa baveći se promicanjem tiska i kulture. U Zagrebu je živio od 1945, gdje je propagandom iz odjela za omladinu osnovao izdavačko poduzeće »Novo pokoljenje«, koje je izdavalo knjige za djecu i omladinu. Krajem 1950-ih osnovao je Izdavačko knjižarsko poduzeće »Mladost«, spajanjem »Novog pokoljenja« i trg. mreže Zagrebačkoga knjižarskoga poduzeća. Do umirovljenja krajem 1970-ih vodio je »Mladost«, koja je prerasla u jednu od najuglednijih izdavačkih kuća u 2. pol. XX. st. I nakon umirovljenja djelovao je kao savjetnik za izdavačku djelatnost. Okupljao je mnoge uglednike u Izdavačkom savjetu i uspješne umjetnike poput Raoula Goldonija, Ede Murtića, Dalibora Paraća, Nikole Reisera, Čede Price i dr. na likovnim obradama knjiga. Surađujući s mnogobrojnim eur. izdavačima ishodovao je autorska prava nekoliko knjiž. uspješnica. Bio je predsjednik Udruženja izdavača Jugoslavije; odlikovan i nagrađivan nekoliko puta. – Supruga Ruža (Ružica), žid. aktivistica (Požega, 10. VII. 1912 – Zagreb, 7. III. 1984). Kći Lea Davidovića i Sofije rođ. Lang. Po uspostavi NDH s obitelji je prebjegla u Split, odakle su bili odvedeni u tal. internaciju u Selce, potom u Kraljevicu i Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. s obitelji se priključila partizanima. – Kći Tamara Indik-Mali, novinarka (Osijek, 5. IX. 1941). Po uspostavi NDH s obitelji je prebjegla u Split, potom su bili internirani u Selce, Kraljevicu i Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, obitelj se priključila partizanima. Od 1945. živjela je u Zagrebu, gdje je studirala na Filozofskom i Ekonomskom fakultetu te završila seminar o suvremenom novinarstvu na Institutu za novinarstvo u Beogradu. Za studija je surađivala u Studentskom listu, 1963–73. radila kao novinarka u Večernjem listu, od 1973. do prijevremenog umirovljenja 1991. kao politička komentatorica u Vjesniku. Od 1991. radi kao suradnica Agence France-Presse, Special Broadcasting Service, Radio Free Europe, Westdeutscher Rundfunk. Bavi se unutrašnjom politikom, gospodarstvom, urbanizmom, građevinarstvom i zdravstvom. Surađivala je u listovima Studio, Start, Komunist te u stručnim časopisima urbanizma, građevinarstva i zdravstva. Bila je članica Predsjedništva Društva novinara Hrvatske (1972–76) i predsjednica prvoga Etičkog komiteta za presađivanje koštane srži na KBC Zagreb (Rebro). Odlikovana je Medaljom rada. – Otac David, kantor (Desesti, Rumunjska, 5. II. 1885 – Auschwitz, 1942). Sin Jonasa i Fradel. Vjenčao se 11. VIII. 1908. u Branjinom Vrhu Gizelom rođ. Spitzer (Branjin Vrh, 27. VI. 1887 – ?). U braku su rođena djeca Ladislav, Ružica (Slatina, 23. VIII. 1912 – ?) i Josip. Od 1931. djelovao je pri osječkoj ŽO Gornji grad. Po uspostavi NDH deportiran je u Auschwitz, gdje je stradao.

IZV.: Podaci o ulazniku T. Indik-Mali.

LIT.: Iz Jugoslavije – Osijek. Židov, 14(1930) 35. – P. Požar: Indik, Ladislav. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003.

INNFELD, Aurel, pravnik (Slavonski Brod, 26. II. 1878 – ?logor, 1941–1945). Sin Franjin. Stekao je doktorat pravnih znanosti. U međuratnom razdoblju bio je zaposlen u Hrvatskoj sveopćoj kreditnoj banci u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i bio primoran prijaviti imovinu. Radiosekciji Zagrebačke pošte u Palmotićevoj ul. 16. V. 1941. predao je radio aparat »Hornyphon King«, a pet dana poslije Odboru za židovsku kontribuciju zlatninu ukupne vrijednosti 4400 din. za što je dobio potvrdu. Bio je izbačen iz stana u Martićevoj ul. te se preselio u Badalićevu ul. Stradao je u nepoznatom logoru.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27561. – KŽZ.

ISAIĆ, Vladimir, publicist (Mostar, BiH, 1930 – ?Split, 28. XII. 2006). Sin Dušana i Ružice, unuk Malvine rođ. Bem. Iako je bio iz mješovitoga braka i grkokatoličke vjere, po uspostavi NDH prebjegao je u Hrvatsko primorje te bio interniran u logor u Kamporu na Rabu. Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 1999. doktorirao je tezom Jadransko pomorsko vojište u političkoj i vojnoj strategiji Trećeg Reicha (1934–1945). Surađivao u Ha-kolu. Bio je član ŽO Split.

DJELA: Pomorski običaji i tradicije. Beograd 1988. – Treći pomorski obalski sektor Mornarice narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1943–1945. Pomoćni brodovi (suautor D. Magić). Zadar 1990. – Put prognanih. Od Mostara do Raba 1942.–1943. Rijeka 2003. – Pomorsko zrakoplovstvo na istočnoj obali Jadrana / Naval Aviation at the eastern coast of the Adriatic sea (suautor D. Frka). Zagreb 2010.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29457.

ISRAEL, Josef, trgovac (? – ?Dubrovnik, nakon 1769). Bio je vlasnik trgovine u palači na Placi u Dubrovniku u razdoblju 1623–35. Nakon procesa → I. Ješurunu, kad se položaj dubrovačkih Židova pogoršao, 12. I. 1623. napustio je grad, ali se već iduće godine vratio.

LIT.: V. Miović: Židovski geto u Dubrovačkoj Republici (1546 –1808). Zagreb–Dubrovnik 2005.

ITAI, Josef (Indik; Josip, Joško, Josl), žid. aktivist i prosvjetni djelatnik (Virovitica, 30. I. 1917 – Gat, Izrael, 1. VI. 1998). Sin Davida Indika i Gizele rođ. Spitzer, brat → L. Indika. Mladost je proveo u Osijeku, gdje je bio cionist i aktivist Hašomer Hacaira. Tu aktivnost nastavio je i u Zagrebu, gdje je postao član Zemaljskoga vodstva za Jugoslaviju (Hanhaga Harašit). U više navrata bio je vođa (mošavor) zajedničkih logorovanja članova Hašomer Hacaira cijele Jugoslavije. U jesen 1940. preuzima dužnost organizatora tzv. omladinske alije (prebacivanje u Palestinu žid. djece iz Reicha, koja su ilegalno pristigla u Zagreb). Jedna skupina uspjela je otići prema Palestini krajem ožujka 1941, no većinu je (njih 60-ak) u Zagrebu zatekla kapitulacija Jugoslavije. Pribavio im je propusnice za prijelaz u Sloveniju pod svojim vodstvom te ih smjestio u dvorac Lesno brdo blizu Vrhnike. U kolovozu 1942. svi su bili prebačeni u selo Nonantola kraj Modene u Italiji. Toj skupini, koju je tada činilo više od stotinu djece, pridružilo se još 30-ak djece iz Sarajeva i Osijeka. Uspio je organizirati i specijalni ured DELASEM preko kojega je pristizala pomoć od međunarodnih žid. organizacija. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, skrivali su se pred nacistima i potajno prešli u Švicarsku u kojoj su boravili do 1945, a potom su, preko Francuske i Španjolske, 18. VI. 1945. stigli u Haifu. Bila je to prva skupina useljenika u Palestini nakon II. svj. rata. Podvig se smatrao jednom od najpoznatijih priča o spašavanju Židova, osobito žid. djece, iz II. svj. rata, te je često citiran u literaturi na mnogim jezicima. Po dolasku u Palestinu nastanio se u kibucu Gat, promijenio ime u Josef Itai, završio Kibučki seminar i bavio se prosvjetnom djelatnošću. Bio je nastavnik u svom centru više od pet desetljeća te do kraja života obavljao različite prosvjetne dužnosti i dobio mnoga priznanja za inicijativu, snalažljivost, dosljednost i stvaralaštvo. God. 1977. osnovao je Pedagoški centar za cijeli distrikt. Surađivao je u različitim pedagoškim časopisima te djelovao na području kulture. Doživljaje iz rata opisao je u više navrata (Jevrejski almanah, 1963–64), objavivši i knjigu Djeca Vile Ema (Tel Aviv 1983).

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27266.

LIT.: M. Ristović: U potrazi za utočištem. Jugoslovenski Jevreji u bekstvu od holokausta 1941–45. Beograd 1998. – Ha-kol, 1999, 57/58. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – I. Goldstein: Solidarnost i pomoć Židovima u Hrvatskoj. Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 34/36(2001–2004). – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003.

IVANOVIĆ, Ivan Stevan (Vane), publicist (Osijek, 9. VI. 1913 – London, 4. IV. 1999). Sin → I. R. Krausa i Milice rođ. Popović, sestre novinara i političara Dušana Popovića, jednog od vodećih srpskih političara Hrvatsko-srpske koalicije. Svetozar Pribićević bio im je vjenčani kum (1912), a Ivan Lorković krsni kum. Obitelj je promijenila prezime Krausz u Ivanović 16. VIII. 1924. Roditelji su se tada već rastali, a majka se 1921. preudala za brodovlasnika Božidara Banca, vlasnika Yugoslav Lloyd Ltd. u Londonu. Banac je bio uvjereni pristaša jugoslav. jedinstva koji je 1915. pomogao osnivanje Jugoslavenskoga odbora, a poslije ga je i financirao, te je obiteljsko naslijeđe utjecalo na stvaranje I. snažnoga jugoslav. identiteta. – Polazio je Westminster School u Londonu 1926–30. te 1933. diplomirao političku ekonomiju na Sveučilištu u Cambridgeu. U drugoj pol. 1930-ih radio je u brodarskim poduzećima očuha. Za II. svj. rata djeluje u savezničkim promidžbenim i obavještajnim organizacijama; nakon Travanjskoga rata 1941. organizirao je nekoliko jugoslav. brodovlasnika u »Yugoslav Shipping Committee« želeći onemogućiti naciste da preuzmu jugoslav. trgovačku flotu koja je ostala u neutralnim vodama. Posljednju fazu rata proveo je između Londona, Barija i Kaira; demobiliziran je kao major brit. vojske. Nakon rata bavio se brodarskim poslovima u Velikoj Britaniji i obnovio očuhovu flotu, a 1967. prepustio je poslovanje starijemu sinu Ivanu Božidaru. Istodobno se angažirao među jugoslav. emigrantima protivnicima komunističkoga režima i 1949. utemeljuje u Londonu Dobrotvornu udrugu slobodnih građana Jugoslavije, kojoj je na čelu do 1974. Od 1955. predsjednik je Jugoslavenske grupe za Europski pokret, a 1963. sa skupinom disidenata utemeljuje u Stanstedu kraj Londona Demokratsku alternativu, zauzimajući se za uspostavu demokratskih odnosa u Jugoslaviji na temelju parlamentarnoga pluralizma, nacionalne i vjerske ravnopravnosti te izdaje nacrt za reformu jugoslavenskoga društva pod naslovom Demokratska Jugoslavija. Pod tim je naslovom objavio 1967. i 1980. zbornik, u kojem tiska i svoje članke. Osnivač je, suradnik i član uredničkoga vijeća periodika Review Studijskoga centra za jugoslovenska pitanja u Londonu. S Aleksom Đilasom uredio je zbornik Demokratske reforme (London 1982), u kojem je i njegov prilog Reforma vanjske politike, te Zbornik o ljudskim pravima (London 1983). Autor je autobiografskih zapisaka LX. Memoirs of a Jugoslav (1977), koje odlikuje kritički pristup britanskoj politici na Balkanu u II. svj. ratu, ali i jugoslavenski redukcionizam i shematski prikaz bez dubljega poniranja u povijesno-kulturološke različitosti sukobljenih strana te u slojevitost ratnih događaja i odnosa. Članke, intervjue, apele i razmišljanja prikupio je i objavio 1996. u knjizi Yugoslav Democracy on Hold. Uredio je i izdao knjigu Bika za rogove političara Većeslava Vildera (London 1955). Bio je protivnik prava na odcjepljenje južnoslavenskih naroda, nijekatelj crnogorske nacije i zagovornik integralnoga jugoslavenstva pa raspad Jugoslavije 1990-ih i osnutak samostalnih država na njezinu tlu ne interpretira u sklopu globalnih gibanja, nego kao razaranje državne tvorevine koja je mogla preživjeti uz unutarnje gospodarsko-političke reforme, o čem je 1991. uputio dva apela predsjednicima Milanu Kučanu, Franji Tuđmanu i Slobodanu Miloševiću. God. 1990. postao je državljanin Republike Hrvatske. – U braku s June rođ. Fisher (od 1939) otac je Ivana Božidara (Bože), Andrije i Minje. Bio je prvak Jugoslavije u preponskom trčanju na 110 m (14,9 s) i 400 m. Kao član jugoslav. atletske reprezentacije 1936. sudionik je polufinalne preponske utrke na 400 m na Olimpijskim igrama u Berlinu, gdje je postignuo sedmo vrijeme (54,7 s). Bio je među sudionicima igara koji je odbio Hitlera pozdraviti nacističkim pozdravom. Jedan je od pionira podvodnog ribolova, o kojem je i pisao, te je pridonio njegovu razvoju u Europi i na Bahamima.

DJELA: Sub-marine Spearfishing. London 1951, 1952², New York 1953 (hrv. prijevod Podvodni lov). – Modern Spearfishing. London 1954, 1960², 1974³, New York 1955. – Demokratska Jugoslavija. Jedan nacrt. London (1968). – LX. Memoirs of a Jugoslav. New York i London 1977 (skraćeno i izmijenjeno izd. Drugo zvono. Jugoslavija u ratu 1939–1945. London 1979, Zagreb 1993, Beograd 1998). – Yugoslav Democracy on Hold. Rijeka 1996.

LIT.: Pred stvaranjem novog Jugoslavenskog odbora? Sastanak oko »Okruglog stola« u Londonu. Hrvatska revija, 13(1963) 2. – I. Babić: Dragi uredniče. Ibid., 27(1977) 3. – Demokratske reforme. London 1982. – M. Žigrović: Potonule galije. U: U žitu i kukolju. Barcelona–München 1986. – M. Galić: Vane Ivanović (intervju). Start, 22(1990)558. – J. Lovrić: O piscu ove knjige. U: V. Ivanović, Drugo zvono. Zagreb 1993. – (Nekrolozi): Feral Tribune, 16(1999), 12. IV; Novi list, 53(1999), 11. IV; The Times, 1999, 21.

IVANOVIĆ, Marko, fizičar i javni djelatnik (Genova, Italija, 18. V. 1948). Sin → I. R. Krausa i Štefice rođ. Kastelic (Novo Mesto, Slovenija, 1912 – Rijeka, 1973). U braku s Dubravkom rođ. Friščić otac je Ane (Zagreb, 1977) i Vladimira (Zagreb, 1979). Diplomirao je 1972. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu iz područja teorijske fizike, a 1975. završio poslijediplomski studij na Sveučilištu u Zagrebu iz područja Oceanologije tezom Površinski potencijal kao mjera kontaminacije površine more–zrak. Također je 1978−79. pohađao poslijediplomski studij iz područja građevinarstva na Sveučilištu u Zagrebu. God. 1986. stekao je višu stručnu spremu na Fakultetu za pomorstvo i saobraćaj u Rijeci tezom Pojava Eckmanove spirale u atmosferi i moru unutar graničnog sloja. Doktorirao je 1991. na Sveučilištu u Ljubljani iz područja tehničkih znanosti, discipline sanitarne hidrotehnike tezom Matematični model za simulacijo cirkulacije in kvalitete priobalnih vod. God. 1993. biran je u zvanje stručnog suradnika, a 1998. u nastavno zvanje višega predavača. Radio je 1973−75 na Institutu Ruđer Bošković u Centru za istraživanje mora u Rovinju kao stručni asistent, 1977−93. znanstveni je asistent iz kolegija Fizika, Mehanika I i Mehanika II na Fakultetu graditeljskih znanosti u Rijeci, 1993−96. vodeći je suradnik iz ekologije u Odjelu za urbanizam, ekologiju i gospodarenje zemljištem gradske uprave Rijeka, 1999−2003 savjetnik iz područja zaštite okoliša u Institutu građevinarstva Hrvatske – Poslovni centar Rijeka, 2004−06. direktor je u IVANAL d. o. o., u kojem je prokurist od 2003. Suradnik je i voditelj znanstvenih i stručnih projekata te autor više stručnih radova. Osnivač je, potpredsjednik i predsjednik nevladine organizacije CEDEK (od 2002). God. 1993−97. član je Županijskoga doma Hrvatskoga sabora na listi Hrvatske socijalno-liberalne stranke. Član Rotary kluba Rijeka (1993−2002) i Rotary kluba Rijeka–Sveti Vid (2002−10) te član Bnei Brita u Zagrebu (2003−11).

IZV.: Osobni podaci ulaznika.