Kategorija: T

TABAKOVIĆ, Neven, glazbenik (Zagreb, 1. VII. 1974). Sin Seada i → Sanje Zoričić Tabaković, brat Ozrenov. Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje predaje u Glazbenoj školi. Svirao je klarinet i vodio instrumentalni klezmer kvartet »Jewsers«, nastao 2002. u sklopu ŽOZ. – Brat Ozren, glazbenik i ekonomist (Zagreb, 6. XI. 1982). Završio je studij Ekonomije poduzetništva na VERN (2008), a nastavio je obrazovanje na diplomskom studiju Upravljanje poslovnim komunikacijama. Nakon studija obavljao je dužnost izvršnoga asistenta i savjetnika za odnose s javnošću Kluba nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru. Savjetnik je za odnose s javnošću u agenciji IM&C (od 2011), a potom u Raiffeisen banci. Svira udaraljke u instrumentalnom klezmer kvartetu »Jewsers«.

IZV.: Podaci o ulazniku S. Zoričić Tabaković.

LIT.: http://globus.jutarnji.hr/zivot/rabinov-sin-postao-je-muskarac, pristupljeno 20. III. 2013. – http://vern-alumni.hr/karijere/prica_OzrenTabakovic.htm, pristupljeno 20. III. 2013.

TABORI, Geza, poduzetnik (?, Mađarska, 1887 – ?). Sa suprugom Irmom otac je Piroške i Suzane. Zavičajnost je stekao u Zagrebu 1925. U međuratnom razdoblju prešao je na katoličanstvo. Po uspostavi NDH njegovu molbu za nenošenje žid. znaka podupro je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, no molba je bila odbijena. Uhićen je 16. IX. 1941. i otpremljen u nepoznati logor, iz kojeg je pušten na intervenciju Corneliusa Taborija, mađ. književnika i člana Mađarske komore za tisak, koji je, čini se, zbog toga i doputovao u Zagreb. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28183.

TABORI, Viola (rođ. Gotfrid), farmaceutkinja (Sarajevo, 11. X. 1925). Na nepoznati način preživjela je II. svj. rat. Studij farmacije započela je u Zagrebu, ali ga je prekinula 1948, kad se iselila u Izrael. Sa suprugom Jakovom osnovala je poduzeće za osvježavajuća pića, koje je ubrzo preraslo u veliku tvrtku; njezin suprug dobio je 1987. titulu »Jakir taasija« za svoje inicijative i vizionarstvo. Uz rad u obiteljskoj tvrtki, istaknula se i u dobrovoljnom i društvenom radu.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999.

TAKAČ, Artur, sportaš i sportski djelatnik (Celldömök, Mađarska, 9. VI. 1918 – Kopaonik, Srbija, ?28. I. 2004). Otac mu je od 1912. bio upravitelj gradske električne centrale u Varaždinu te je A. ondje završio osnovnu i srednju školu, a u Čakovcu Trgovačku akademiju. Bavio se atletikom, tenisom, nogometom i hokejom na ledu. Od 1934. do 1939. bio je najbolji junior i omladinac u Hrvatskoj u trčanju na srednjim stazama te atletski reprezentativac. God. 1935. bio je član prve nogometne momčadi kluba »Slavija« u Varaždinu, koji je osvojio prvenstvo Zagrebačkoga nogometnog podsaveza i ušao u Hrvatsku zemaljsku ligu. Iste je god. osvojio tenisko srednjoškolsko prvenstvo, a 1938. prvenstvo grada Varaždina. Prije II. svj. rata bio je jedan od organizatora teniskoga sporta u Varaždinu, a osnovao je i sekciju hokeja na ledu u Varaždinskom športskom društvu. Po uspostavi NDH zatražio je arijska prava, a molbu potkrijepio potvrdama Ustaškoga stožera u Varaždinu, Starješinstva bivšega Hrvatskoga sokola i svjedočenjem povjerenika za cjelokupni sport u NDH. Molba za nenošenje žid. znaka 29. V. 1941. bila je odbijena. Ubrzo je pobjegao na Sušak i potom u Italiju, gdje se skrivao pod imenom Arturo Taccani. Neko je vrijeme bio u izbjegličkom logoru u Švicarskoj, potom se pridružio snagama otpora u Francuskoj te preko tal. Barija stigao na Vis, gdje se pridružio partizanima. Nakon rata bio je djelatnik u jugoslav. sportskim forumima, a ubrzo je doživio i međunarodnu afirmaciju. Bio je savjetnik organizacijskih odbora OI 1968, 1976. i 1988, izvršni potpredsjednik eur. atletskih prvenstava 1962. i 1990, Mediteranskih igara u Splitu 1979, zimskih OI u Sarajevu 1984. i Univerzijade u Zagrebu 1987. God. 1983–93. bio je savjetnik predsj. Međunarodnoga olimpijskog odbora Juana Antonija Samarancha te dugogodišnji čelnik Tehničke komisije toga odbora. Javno je izricao želju da se u bivšoj varaždinskoj sinagogi otvori sportski, odnosno Olimpijski muzej. Svoju bogatu sportsku ostavštinu poklonio je gradu Varaždinu, gdje je proveo mladost. Nestao je 2004. u mećavi na planini Kopaoniku. Njegovo tijelo pronađeno je u lipnju 2005. u blizini sela Gumnište, 25 km od Leposavića. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, a od 2006. u Beogradu se održava memorijalni atletski miting posvećen njegovoj uspomeni.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27128.

LIT.: Takač, Artur. Sportski leksikon. Zagreb 1984. – (Nekrolozi): Vjesnik, 65(2004), 31. I; Feral Tribune, 21(2004), 12. III. – F. Kramer: Udio Židova u športu u Hrvatskoj. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – T. Kovač: Takač, Artur. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011.

TALIK, Šoša, slikarica i pedagoginja (Slatina, 31. I. 1938). Studirala je slikarstvo u Ljubljani, a završila Likovnu akademiju u Beogradu 1963. Dvije godine poslije iselila se u Izrael, gdje je u Jeruzalemu radila kao nastavnica likovnoga odgoja. Sudjelovala je na nekoliko skupnih i imala desetak samostalnih izložbi slika u različitim tehnikama. Bavi se i poezijom, koja je prevedena na hebrejski.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999.

TALVI, Rafael, slikar i ekonomist (Sofija, 20. II. 1920 – Zagreb, 16. V. 2006). Sin Ilije i Rebeke rođ. Behar. Rođen je u sefardskoj obitelji. Odmalena je živio u Beogradu. Za II. svj. rata zarobile su ga tal. snage u Albaniji, a potom je prebačen u logor Ferramonti di Tarsia na jugu Italije. Poslije je bio u Švicarskoj, potom se priključio partizanima. Nakon rata radio je u Ministarstvu za vanjsku trgovinu u Beogradu i u Privrednoj komori Jugoslavije. Slikarstvom se bavio od 1952, a 1954–58. pohađao je Majstorsku radionicu Mile Milunovića. God. 1978. u Beogradu je priredio retrospektivnu izložbu Dvadeset godina likovnog stvaralaštva. Preselio se 1978. u Zagreb, gdje je od 1979. bio član Društva likovnih umjetnika. Od 1990. okrenut je žid. korijenima pa je 1995. u Zagrebu priredio samostalnu izložbu s tom tematikom (Zima, 1978; Selo i Otok, 1980; Putovanje na Istok, 1990; Sjećanje na Izrael, Iz susjedstva, 1992). God. 2002. donirao je neke svoje slike ŽOZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1993, 28/29.

TAMARIN, Rafael (Kameny, Đuro), psiholog (Subotica, Srbija, 1920 – Tel Aviv, 31. III. 1987). Studij psihologije i povijesti umjetnosti započeo je u Zagrebu, a nakon II. svj. rata doktorirao je psihologiju tezom Teorija groteske, koja je objavljena i kao knjiga. Nakon rata promijenio je ime u Rafael Tamarin (kojim se dotad služio kao pseudonimom). U Izrael se iselio 1949, od 1950. služio je u vojsci kao rezervni medicinski časnik za mentalno zdravlje i radio u Ministarstvu za socijalnu skrb, a 1952–56. u državnoj bolnici Tel-Hašomer. Godinu dana proveo je na specijalizaciji u Parizu, a nakon toga radio je kao klinički psiholog u bolnici Šalvata i u privatnoj praksi. Od 1962. do 1967. predavao je na katedri za psihologiju Sveučilišta u Tel Avivu. Zalagao se za odvajanje religije od države, za ljudska prava i za slobodu savjesti, bio je pristaša pokreta Urija Avnera i neko vrijeme njegov savjetnik u Knessetu. Objavljivao je radove iz područja psihološke dijagnoze, psihoterapije i društvene psihologije.

DJELA: Proces pretvaranja predlogičke misli u logičku. Zagreb 1948. – Teorija groteske. Sarajevo 1962.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999.

TÄMPEL, Ignac (Templ), dermatovenerolog (Pabjanica, Poljska, 1896 – ?). Sin Salamonov. U nepoznato doba doselio se u Zagreb, gdje je završio studij medicine (1927) te potom specijalizirao dermatovenerologiju. Nakon uspostave NDH po nalogu ministra zdravstva Ivana Petrića s grupom žid. liječnika poslan je u ljeto 1941. u BiH djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. Radio je najprije u Kaknju, zatim u Travniku i Vitezu. U listopadu 1944. priključio se partizanima djelujući kao referent saniteta 16. krajiške brigade 39. divizije, potom je bio upravitelj bolnice 10. divizije te naposljetku upravitelj pokretne poljske bolnice 5. korpusa. Nakon rata nastavio je djelatnu vojnu karijeru u JNA. Umirovljen je u činu sanitetskoga pukovnika. Nositelj je više vojnih odlikovanja.

LIT.: J. Romano: Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941–1945. Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1973, 2. – Isti: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

TANHOFER, Ivica (rođ. Braun), glumica (Osijek, 19. III. 1902 – Split, 22. VII. 1977). Nastupila je prvi put 1921. u HNK u Osijeku, gdje je provela najveći dio svoga umjetničkoga djelovanja (u stalnom angažmanu 1922–35). Sa svojim suprugom, glumcem i redateljem Tomislavom Tanhoferom, bila je angažirana i u kazalištima u Novom Sadu, Zagrebu, Beogradu (Jugoslovensko dramsko pozorište) i Splitu (HNK), gdje je umirovljena 1966. Članica dramskog ansambla HNK u Zagrebu bila je od 1. VIII. 1940. do 30. VII. 1941, kad je zbog svoga podrijetla dobila otkaz. U dugogodišnjem glumačkom djelovanju kreirala je mnogobrojne uloge, i to u rasponu od naivnih djevojčica preko ljubavnica u klasičnoj i salonskoj komediji pa do heroina klasičnoga repertoara. U vrijeme pune umjetničke zrelosti, omiljene su joj Krležine heroine – Laura (U agoniji), Margetićka (Vučjak), Melita (Leda) i barunica Castelli (Gospoda Glembajevi), koju je odigrala više od sto puta. Jedna od njezinih posljednjih velikih kreacija bila je uloga Claire Zachanassian u Dürenmattovoj drami Posjet stare dame. Gostovala je u gotovo svim kazalištima bivše Jugoslavije, a s Jugoslovenskim dramskim pozorištem i u inozemstvu.

IZV.: HAZU, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe, Kartoteka osoba u Muzejsko kazališnoj zbirci Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta.

LIT.: Hrvatsko narodno kazalište 1894–1969. Zagreb 1969. – Š. Jurišić: Splitski kazališni glumci. Split 2003.

TÄNZER, Albert, trgovac i gospodarstvenik (?, o. 1870 – Zagreb, 6. VII. 1936). Do 1899. bio je trgovac u Gorama kraj Petrinje. O. 1900. preselio se u Petrinju, gdje je u kući Charlotte Deutsch u Trgovačkoj ul. imao trgovinu kože (1904–06), koju je potom preuzeo trgovac Herman Štern. U Petrinji je 1906. utemeljio Tvornicu štapova, a poslije i mlin.

LIT.: (Nekrolog). Banovac, 1(1936) 16. – I. Golec: Tänzer, Albert. Petrinjski biografski leksikon. Petrinja 1999.