Kategorija: P

PAJTAŠ, Adolf (Ado), trgovac i poduzetnik (?, Mađarska, 1866 – Auschwitz, 1942). Sa suprugom Rozom rođ. Vajda (?, Mađarska, 1876 – Auschwitz, 1942) doselio se u Hrvatsku prije 1900. Posjedovao je trgovinu u selu Lukač kraj Virovitice. Krajem I. svj. rata zeleni kadar opljačkao je kuću i trgovinu te ih zapalio, a obitelj je pobjegla u Viroviticu. Ondje je kupio paromlin »Gizela«, modernizirao ga te je uoči II. svj. rata mogao mljeti 40 t pšenice dnevno. Po uspostavi NDH obitelj je bila djelomično zaštićena, a mlin je nastavio raditi. Dana 22. VII. 1942. vlasti su uhitile supružnike, sina Andriju, kćer Elizabetu sa suprugom Milanom Krausom (?, 1894) i njegovom majkom te ih odveli u logor Tenja kraj Osijeka, otkud su u kolovozu 1942. deportirani u Auschwitz. Iz šire obitelji spasila se jedino Elizabetina kći iz prvoga braka Valika (Valerija) Kraus-Brody (Budimpešta, 10. II. 1923), poslije udana za Egona Badera iz Virovitice; 1948. iselila se u Izrael.

IZV.: Podaci o ulazniku Z. Milo.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Z. Milo: Tako je to bilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945). S opširnim historijskim pregledom toga razdoblja. Beograd 2004. – Ž. Weiss: Židovi Virovitice i okolice 1790–2011. Virovitica 2011.

PAJTAŠ, Hinko, trgovac (Goričan, 3. III. 1883 – logor Jasenovac, 1942). Sin Aleksandra (Šandora), posjednika u Ludbregu i lokalnoga pravaša. Živio je u Ludbregu, a zavičajnost je stekao 1921. u Zagrebu, gdje je od 1921. bio voditelj kavane u vlasništvu šurjaka Ignaca Lauša. Nakon zatvaranja kavane sa suprugom Ernom rođ. Adler (?, 1889 – logor Stara Gradiška, 1942) otvorio trgovinu mješovitom robom u Draškovićevoj ul. u Zagrebu, koja je bila poznata među zagrebačkim žid. građanskim obiteljima. Nakon uspostave NDH, premda se za njega zauzeo odvjetnik Matej Mintas, po nalogu UNS od 18. VIII. 1942. uhićen je sa suprugom, tastom Henrikom Adlerom (?, 1854 – logor Jasenovac, 1942) te deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. – Sin Mirko, inženjer (Grosspetersdorf, Austrija, 7. III. 1913 – logor Jasenovac, 1942). Bio je u braku s Danicom rođ. Juhn. Radio je u Našičkoj tvornici tanina i paropila d. d. u Zagrebu. Po uspostavi NDH uhićen je i deportiran u logor Jasenovac, gdje je mučen te strijeljan kao jedan od sudionika »zlatne afere«. Čini se da se navodi jasenovačkih logoraša o »pljačkašu Pajtašu« odnose na njega, ali ih je nemoguće temeljitije provjeriti.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 689. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29827. – JUSP Jasenovac.

LIT.: E. Berger: 44 mjeseca u Jasenovcu. Zagreb 1966. – Sećanja Jevreja na logor Jasenovac. Beograd 1972. – A. Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945. Dokumenta, 1–3. Beograd–Jasenovac 1986–1987. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Đ. Miliša: U mučilištu – paklu Jasenovac. Zagreb 2011.

PAL, Alfred, slikar i grafički dizajner (Beč, 30. XI. 1920 – Zagreb, 30. VI. 2010). Sin Stefana (Samuela) Pollacka (Banovci, 1877 – Krakov, Poljska, 1931) i Tereze rođ. Deutsch (Beč, 1895 – logor Loborgrad, ?1942). Djetinjstvo je proveo u Beču, gdje mu je otac imao malu kemijsku tvornicu, i Krakovu, gdje je otac pokrenuo tvornicu »Purus«. Nakon razvoda roditelja, s bratom Aleksandrom ostao je živjeti s ocem. Osnovnu školu pohađao je u Krakovu i Beču, gdje je započeo gimnaziju. Nakon očeve smrti 1931. s bratom je došao rodbini u Vukovar, gdje je 1940. maturirao na gimnaziji i gdje mu je dvije godine učitelj crtanja bio Marijan Detoni. Pokušao se upisati na studij arhitekture u Beogradu, ali zbog numerusa claususa nije bio primljen. Za Travanjskoga rata sklonio se u Čakovce kraj Vukovara te je preko Zagreba došao do Crikvenice. Od studenoga 1942. bio je interniran u logor u Kraljevici, a od srpnja 1943. u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima kao borac Židovskoga rapskog bataljona i 3. brigade 7. banijske divizije, u kojoj je bio zadužen za ilustriranje i tiskanje vijesti, brošura, novina i početnica za opismenjivanje boraca. Sudjelovao je na Kongresu kulturnih djelatnika u Topuskom 1944. Iste god. postaje karikaturist redakcije Vjesnika. Nakon II. svj. rata živio je u Zagrebu, gdje je bio tehnički urednik Ilustriranoga vjesnika (1945–47), osnivač i suradnik te član uredništva Kerempuha (1947–49). U dva je navrata bio zatočen na Golom otoku (1949–50. i 1951–54). Potom je radio kao transportni radnik, aranžer izloga, crtač, ilustrator i prevoditelj s njemačkog. S Nenadom Pepeonikom otvorio je 1964. sitoslikarski atelijer »PP« te postao član ULUPUH, a 1975. inicijator i osnivač ZGRAF, međunarodne manifestacije grafičkoga dizajna i vizualnih komunikacija. Djelovao je kao likovni urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske 1971–85. Opremio je biblioteke »Evergreen«, HIT, ITD, »Latina & Greca«, »Alfa i Omega«, »Zlatna knjiga«, »Sto najvećih«, »Stoljeća hrvatske književnosti«, te mnoge rječnike, knjige iz povijesti umjetnosti, biblioteke izbora iz svjetske književnosti itd. Važan su dio njegova grafičkoga dizajna plakati koje je radio za različite naručitelje (HNK, Gradsko dramsko kazalište »Gavella«, Moderna galerija u Zagrebu, Zagrebački salon, Muzičke večeri u Zadru, XIII. Internationalis Congressus Marianus / VI. Congressus Mariologicus 1971). Dizajnirao je i plakat za izložbu Židovi na tlu Jugoslavije (1988), za koju je opremio i katalog. – Slikarstvom se bavio od 1960. Slikao je apstraktne kompozicije s izraženom dramatikom (Bestijarij, 1971). Samostalno je izlagao od 1961, počevši od izložbe Stratišta u Društvu arhitekata u Zagrebu. Izlagao je i u Karlovcu, Vukovaru, Hvaru, Dubrovniku, a skupno, među ostalim, na Zagrebačkom salonu (1970), izložbi Holokaust, pedeset godina poslije (1989) i San i krik, likovna umjetnost Židova iz Hrvatske (2000). U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt 2009. priređena je njegova retrospektivna izložba grafičkoga dizajna s otprilike 1000 oblikovanih knjiga i plakata, a u Društvu arhitekata Zagreba imao je izložbu slika pod naslovom Ljudsko mjerilo Golog otoka. Za monografiju Sutjeska dobio je 1984. nagradu »Vladimir Nazor« za grafiku te istu nagradu za životno djelo u kategoriji likovne i primjenjene umjetnosti 2010. Iste je god. dobio i Nagradu grada Zagreba za životno djelo. Potaknuo je obnovu zgrade ŽOZ i sudjeluje u osnivanju Galerije »Milan i Ivo Steiner«. Bio je dugogodišnji član Vijeća ŽOZ i kulturnoga društva »Miroslav Šalom Freiberger« te jedan od inicijatora i prvi tehnički urednik Biltena, poslije preimenovanoga u Ha-kol, glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj. Bio je i prvi likovni urednik Novoga Omanuta. O njemu je snimljeno nekoliko dokumentarnih filmova, među njima Sudbine (1991), Goli otok (1994) i Priča iz Vukovara (2001) redatelja Bogdana Žižića. – Sa suprugom Branislavom (Branom) rođ. Žuvela otac je Aleksandre (Saše) i Petra Samuela. – Kći Aleksandra (Saša), romanistica i anglistica (Zagreb, 1964). Diplomirala je francuski i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te magistrirala iz područja Europskih studija na Sveučilištu u Zagrebu u suradnji sa sveučilištem Paris-Assas II. Na prijelazu XX/XXI. st. radila je kao prevoditeljica u Haagu na Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, a potom se vraća u Zagreb, gdje se nastavlja baviti prevodilačkim radom. – Sin Petar Samuel, kipar i medaljer (Zagreb, 1969). Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje radi u Hrvatskom restauratorskom zavodu.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Baričević: Pal, Alfred. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 2. Zagreb 1996. – D. Ivanuša: Dimenzije jednog vremena (katalog izložbe). Zagreb 1996. – T. Maroević: San i krik. Likovna umjetnost Židova iz Hrvatske (katalog izložbe). Zagreb 2000. – P. Požar: Pal, Alfred. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001. – Alfred Pal. Zagreb 2004. – Plakati 1964.–2004. Vukovar 2005. – Alfred Pal. Grafički dizajn, retrospektiva. Zagreb 2009. – (Nekrolozi). Jutarnji list, 13(2010) 4309. – B. Polić, Novi Omanut, 18(2010) 100. – Alfred Pal. Slikarstvo na krilima boje i voska. Zagreb 2012. – B. Hlevnjak i R. Ivanuš: Alfred Pal, karikaturist, ilustrator, grafički dizajner i slikar, Zagreb–Vukovar 2016.

PAL, Đorđe, pedijatar (Subotica, Srbija, 21. III. 1922 – Čakovec, 22. XII. 2000). Srednju školu završio je u Subotici. Nakon mađ. okupacije Bačke odveden je 1941. u radno-sabirne logore u Mađarskoj, gdje je neko vrijeme radio je kao radnik u tvornici, a potom je mobiliziran i poslan na ist. bojišnicu u Ukrajinu. Na putu je bio teško ranjen te je prebačen na liječenje u Budimpeštu, gdje je dočekao kraj rata. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1951/52. i 1956. specijalizirao pedijatriju. Usavršavao se u Parizu i Krakovu. Nakon kurativnoga djelovanja u Sisku i Benkovcu, od 1958. bio je prvi pedijatar Opće bolnice u Čakovcu, u kojoj je osnovao Dječji odjel, koji je vodio do umirovljenja 1987. Zaslužan je za prosvjećivanje trudnica i mladih majki, a svojim značajnim obrazovnim radom utjecao je na smanjenje smrtnosti novorođenčadi u cijelom međimurskom kraju. Njegovim zauzimanjem i organizatorskim sposobnostima borba protiv tuberkuloze i nekih drugih bolesti među dječjom populacijom bila je uključena i u akcije Svjetske zdravstvene organizacije. Surađivao je s UNICEF sudjelujući u akcijama u zap. Europi. Bio je član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske, suradnik uglednih znanstvenih ustanova i stručnih publikacija, a za rad i uspjehe koje je postigao bio je nagrađen visokim stručnim i javnim priznanjima, među ostalima medaljom »Ladislav Rakovac« 1981. Bio je dugogodišnji predsjednik ŽO u Čakovcu. Na njegov je poticaj postavljeno spomen-obilježje u Čakovcu (25. V. 1997) na mjestu gdje je do 21. V. 1944. stajala sinagoga, koju su srušili Nijemci. Suautor je, s Vladimirom Kapunom, rasprave Dva stoljeća židovske zajednice u Čakovcu i Međimurju, objavljene u Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj (Zagreb 1998). – Sa suprugom Mirjam rođ. Herman otac je Andreja, radiologa i žid. aktivista (Zagreb, 12. I. 1960). Nakon završene srednje škole u Čakovcu diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1986. Specijalizirao je radiologiju i radio u Županijskoj bolnici u Čakovcu. Član je Hrvatskoga liječničkog zbora, podružnica Čakovec. Od 2000. predsjednik je ŽO u Čakovcu.

LIT.: Pal, Đorđe. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – (Nekrolozi): V. Kapun, Novi Omanut, 9(2001) 44/45. – M. Komarčić, Ibid. – V. Jačmenica-Jazbec, Ibid. – D. O., Vjesnik, 61(2000) 19081. – Ha-kol, 2001, 69/70. – V. Kalšan: Židovi u Međimurju. Čakovec 2006. – J. i V. Kalšan: Pal, Đorđe. Međimurski biografski leksikon. Čakovec 2012.

PALGI, Jair → HARI, Vedran

PALOTTA, Aron, rabin (?, 1776. ili 1777 – Zagreb, 1843). Bio je prvi rabin ŽOZ od 1809. do smrti. Kao ortodoksni rabin, bio je uključen u sukob reformista – neologa i ortodoksa do 1840, kad je stigao novi rabin → M. Goldmann. Tada P. formalno ostaje na mjestu zagrebačkoga rabina, potisnut u drugi plan, a djelokrug rada bio mu je ograničen. Pokopan je na groblju na Rokovu perivoju, a nakon 1876. njegovi su ostatci premješteni na novootvoreno groblje Mirogoj.

LIT.: G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939.

PANCER, Oton (Panzer), agronom (Bugojno, BiH, 4. III. 1907 – Zagreb, 14. I. 1994). Sin Davida i Ane rođ. Bergman, brat Elze, supruge → Egona Grina. Bio je od 1935. oženjen Ilonom (Ilom) rođ. Lemberger (Bedekovčina, 1912 – Zagreb, 4. X. 1984), s kojom je imao kćeri → Vlatku Bjegović i → Rebeccu Berkovitz. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Banjoj Luci, a Poljoprivredni fakultet u Zagrebu. Za vrijeme studija bio je član Kluba studenata marksista. God. 1929. kao jedan od najboljih studenata dobio je Svetosavsku nagradu. Nakon diplome zaposlio se 1935. kao nastavnik u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Križevcima. Po uspostavi NDH prebjegao je u Italiju, gdje je bio interniran u logor Ferramonti di Tarsia. Nakon kapitulacije Italije, u listopadu 1943. priključio se partizanima djelujući kao intendant bataljona 3. prekomorske brigade, voditelj meteorološke stanice na Visu i član Poljoprivrednoga odjela ZAVNOH. Nakon 1945. radio je na Poljoprivrednom institutu u Zagrebu, a 1949. prešao je na novoosnovani Poljoprivredni fakultet u Sarajevu, gdje je i doktorirao. God. 1963. izabran je za redovitoga profesora na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu na predmetu Ekonomika poljoprivrednih gazdinstava. Autor je brojnih znanstvenih i stručnih radova. Boravio je na studijskim specijalizacijama u Nizozemskoj i Velikoj Britaniji. Bio je tajnik Međunarodne esperantske akademije u San Marinu 1990–92. – Otac David, oružnik (Nowy Rozdół, Ukrajina, 26. V. 1866 – Zagreb, 8. I. 1952). Sin Hermanov. Doselio se 1889. iz Galicije u BiH, iste je god. stupio u službu u bosansko-hercegovačkom oružničkom zboru i stekao zavičajnost u Banjoj Luci. Umirovljen je u činu žandarmerijskoga kotarskog narednika. U međuratnom razdoblju sa suprugom Anom rođ. Bergman (Rudniki, Ukrajina, 1877. ili 1878 – Zagreb, 15. V. 1945), koja se u Hrvatsku doselila 1890, živio je u Zagrebu.

DJELA: Suvremena hortikultura. Organizacija, ekonomika i humanizacija rada. Čakovec 1984.

IZV.: Podaci o ulazniku R. Berkovitz.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Jevrejski pregled, 35(1984) 9/10. – Bilten ŽOZ, 1994, 33/34.

PANETH, Branko, ginekolog (Osijek, 17. I. 1937 − ?, Njemačka, XII. 2007). Sin Roberta i Olge rođ. Markušev. Gimnaziju je završio u Osijeku, a Medicinski fakultet u Zagrebu 1961/62. Radio je kao ginekolog u Osijeku, gdje je zaslužan za utemeljenje citološkoga laboratorija pri Ginekološko-porodiljskom odjelu Opće bolnice. Od 1970-ih živio je u Soestu kraj Dortmunda, ali je ostao u vezi s Osijekom. Za vrijeme Domovinskoga rata bio je aktivan u dopremanju medicinske pomoći. – Otac Robert, optičar (Osijek, 27. VIII. 1909 – Osijek, 18. XII. 1972). Sin Antuna i Katarine rođ. Ofner. Oženio se u nadrabinatu u Osijeku 10. III. 1935. s Osječankom Olgom rođ. Markušev (Osijek, 14. X. 1911 – ?), kćeri Pere i Marije rođ. Vizner. U međuratnom razdoblju imao je optičarsku radnju u Osijeku. II. svj. rat preživio je u njem. zarobljeništvu. Nakon rata u Kapucinskoj ul. u Osijeku nastavio je raditi kao optičar.

IZV.: AŽOO, Kartotečni listovi iz 1945. – Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Osijeku. – Podaci o ulazniku D. Cepelić.

LIT.: V. Utvić: Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1874–1974. Osijek 1974. – Ž. Lebl: Jevreji iz Jugoslavije, ratni vojni zarobljenici u Nemačkoj. Spomen-album. Pola veka od oslobođenja 1945–1995. Tel Aviv 1995. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

PAP-KARIO, Valerija (Valika), revolucionarka (Leskovac, Srbija, 1914 – Otranto, Italija, 1944). Kći Hajimova. Za studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu bila je politički aktivna kao članica Odbora za zaštitu studenata, djelujući u omladinskoj sekciji organizacije »Ženski pokret« i sudjelujući u radu sportskoga društva »Polet«. Članica je SKOJ od 1932, KPJ i Mjesnoga komiteta SKOJ u Beogradu od 1935. Bila je uhićena i osuđena na 14 mjeseci robije, koju je izdržavala u kaznionici Požarevac. Nakon oslobođenja nastavlja s političkim radom. God. 1938. izabrana je za članicu Komisije za rad sa ženama pri Pokrajinskom komitetu KPJ Srbije. Početkom 1941. ponovo je bila uhićena i zatvorena u beogradskom zatvoru Glavnjači. Čekajući suđenje, nakon kapitulacije Jugoslavije uspijeva pobjeći i partijskim vezama dolazi u Zagreb, gdje se aktivno uključuje u rad zagrebačke partijske organizacije. Izabrana je za člana Pokrajinskoga odbora Narodne pomoći za Hrvatsku i Mjesnoga odbora Narodne pomoći Zagreba, Odbora za pomoć španj. dobrovoljcima i Prvoga kotarskog odbora Narodne pomoći Zagreba (1941). Odlukom CK KPH poč. 1942. odlazi u Gorski kotar, gdje djeluje kao tajnica Mjesnoga komiteta KPH Delnice, članice Okružnoga komiteta KPH za Gorski kotar, a uređuje i list Antifašističkog odbora žena za Gorski kotar Drugarica. God. 1943. postaje članica Oblasnoga odbora AFŽ i članica uredništva lista Žena u borbi. Teško oboljela 1944. upućena je na liječenje u Italiju, gdje je umrla.

LIT.: D. Borojević-Šternberg: Bibliografija listova Narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj. U: Putovi revolucije, 1–2. Zagreb 1963. – I. Šibl: Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve. Zagreb 1967. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – N. L.-K.: Papp-Kario, Valerija. Židovski biografski leksikon. Novi Omanut, 9(2001) 44/45.

PAPAI, Davida (Vida), posebnica (Vukovar, 25. XII. 1893 – Izrael, o. 1970). Kći pravnika → Salamona Bauma i Ernestine rođ. Löwy, unuka vukovarskoga rabina → D. Löwyja. U braku s bratićem Simonom Baumom (Vukovar, prije 1893 – ?, nakon 1945), sinom → Huge, imala je sinove Franju, odvjetničkoga pripravnika (Vukovar, 1915 – logor Slana ili Jadovno, VI–VII. 1941) i Hinka. U žid. krugovima u Vukovaru brak je bio predmet velikog ogovaranja jer je Simonov otac bio paraliziran, a njezin mentalno bolestan. Ostavila je supruga dok je bio na bojišnici za I. svj. rata, a drugi put se udala za Mikloša Papaia. Po uspostavi NDH prijavila je imovinu. Preživjela je rat u Italiji, gdje je pristupila tal. pokretu otpora, za što je dobila amer. odlikovanje. Oba sina stradala su u Holokaustu. Nakon II. svj. rata živjela je u Izraelu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 690. – Podaci o ulaznici A. Vermeulen.

LIT.: E. Bier: Memories. Tucson 1983.