Kategorija: N

NADAI, Aleksandar, strojarski inženjer (Budimpešta, 20. I. 1901 – ?). Podrijetlom je iz ist. Slavonije. U braku s Anom imao je kćer Agathu-Ellen. Kao mađ. državljanin doselio se u Zagreb 1940. i prodao patent za prevođenje pogonskog remena s kotača na kotač poduzeću Lea Weinbergera.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 689.

NADAŠI, Franjo (Nadasy), dirigent i glazb. pedagog (Čakovec, 1. VIII. 1906 – Zagreb, 19. IV. 1987). Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1932. položio je ispit za kapelnika salonskoga orkestra. Davao je poduku iz violine te je 1931–41. bio zborovođa željezničarske glazbe u Varaždinu. Po uspostavi NDH sa suprugom Gizelom i kćeri Ljerkom prebjegao je u Hrvatsko primorje te je bio interniran u logor u Kraljevici, gdje je vodio mali orkestar, i Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima. Bavio se kulturnom djelatnošću na oslobođenom području Banije i u Slavoniji, gdje je sudjelovao u radu Kazališne družine. Nakon rata ravnao je orkestrom Gradskoga kazališta »August Cesarec« te orkestrom JNA u Varaždinu. – Supruga Gizela rođ. Goldberger, trgovkinja (Nagykanizsa, Mađarska, 1904 – Zagreb, 19. X. 1989). U međuratnom razdoblju imala je trgovinu mješovitom robom u Varaždinu. Po uspostavi NDH sa suprugom i kćeri prebjegla je u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. U rujnu 1943. priključila se partizanima djelujući kao tajnica Kazališne družine Okružnoga odbora Jedinstvenoga narodnooslobodilačkog fronta na oslobođenom području.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 651.

LIT.: Varaždinske novosti, 4(1932) 119, br. 143, br. 160, br. 162. – K. Filić: Glazbeni život Varaždina. Varaždin 1972. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

NADAŠI, Hinko, poduzetnik (Čakovec, 1. IX. 1898 – ?). U braku s Jozefinom imao je sina Petera (?, 1934). Bavio se nakupom, preradom i trgovinom drva te bio suvlasnik poduzeća »Oskar Freundlich«, trgovine građevnim materijalom, šumskim proizvodima te gorivim drvom na veliko s poslovnicom na Jelačićevu trgu u Zagrebu. Po uspostavi NDH, u lipnju 1941, dobio je dozvolu za slobodno kretanje jer je organizirao isporuke drva za njem. vladu te je za njega pri vlasti intervenirao njem. privredni izaslanik u Zagrebu. Na ime žid. kontribucije predao ŽOZ zlatnine u vrijednosti od 10 000 din. i 20 000 din. gotovine. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 689. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27450.

NAGY, Andrija, poduzetnik (Osijek, ? – ?Auschwitz, 1942). S Danilom Ronom osnovao je 1925. tvornicu farmaceutske kartonaže i papirnate robe »Pharmacia«. God. 1941. poduzeće je podržavljeno, a vlada NDH prodala ga je novom vlasniku. Deportiran je 1942. vjerojatno u Auschwitz, gdje je stradao. Unatoč tomu nakon rata je presudom Okružnoga narodnog suda u Osijeku broj Kz-236/45 osuđen s poslovnim partnerom Danilom Ronom zbog privredne suradnje s okupatorom na konfiskaciju cjelokupne imovine.

LIT.: J. Malbaša: Povijest tiskarstva u Slavoniji. Zagreb 1978. – M. Gardaš: Konfiskacije osječkih poduzeća poslije Drugog svjetskog rata. Ha-kol, 2000, 63/64.

NAGY, Štefanija, revolucionarka (Dalj, 1911 – Osijek, 23. X. 1941). Po uspostavi NDH priključila se ilegalnom antifašističkom pokretu i materijalno ga potpomagala. Njezino djelovanje ubrzo je otkriveno i prijeki Ustaški sud u Osijeku osudio ju je na smrt strijeljanjem. Pokopana je na mjestu strijeljanja u Gradskom vrtu.

IZV.: Ured Državne uprave Osječko-baranjske županije, Matični ured Osijek, Matična knjiga Židova, Nadrabinat u Osijeku, Matična knjiga umrlih 1903–1947.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

NAHIR, Eva (Panić), žid. aktivistica (Čakovec, 3. VIII. 1918 – Šaar Haamakim, Izrael, 17. VII. 2015). Kći Bele Kelemena i Eme, vlasnika trgovine tekstilom u Čakovcu, koji su stradali u Holokaustu. Kao omladinka pripadala je naprednoj omladini u Čakovcu. Udavši se za oficira Radoslava Panića, živjela je u Zemunu. Nakon Travanjskoga rata sklonila se u selo Mali Kruševi, gdje joj je rođen suprug. God. 1942. sa suprugom se priključila partizanima. Suprug joj je 1951. uhićen pod optužbom da je bio informbiroovac te je 16. X. 1951. u zatvoru počinio samoubojstvo. Nakon što je odbila potpisati izjavu da se odriče supruga kao narodnoga neprijatelja, deportirana je u žensku kaznionicu na otoku Grguru (pokraj muške kaznionice na Golom otoku), gdje je bila zatočena do 29. XI. 1953. U Izrael se doselila 1966. kćeri Tijani. Smjestila se u kibucu Šaar Haamakim te se udala za Mošea Nahira, jednoga od osnivača kibuca. Bila je aktivna u socijalistički orijentiranoj stranci MAPAM i u drugim organizacijama ljevičarske orijentacije, osobito onima koje se zalažu za suradnju sa susjednim državama. Aktivna je i u Udruženju Židova iz bivše Jugoslavije. O njezinu je životu književnik Danilo Kiš napravio 1989. dokumentarni film za jugoslav. televiziju, a 2002. njezina je priča ponovo obrađena na filmu i prikazana na izraelskoj televiziji. Na festivalu u Budvi film je nagrađen »Srebrnom maslinom«.

LIT.: http://www.medjimurje.hr/clanak/2981/2012-06-12/zivotna-prica-zidovke-eve-nahir-ovo-je-moja-kuca, pristupljeno 21. I. 2013. – http://www.jutarnji.hr/eva-nahir-moj-zivot-izmedu-golog-otoka-i-izraelskog-kibuca/175497/, pristupljeno 21. I. 2013.

NAHMAN-PREMERU, Sonja, publicistkinja (?, 1904 – ?, 1986). Živjela je u Zagrebu 1950-ih i pisala o žid. temama u Jevrejskom almanahu. Sin Jovan Premeru živi u Beogradu u braku s Donatom rođ. Hrupelj.

LIT.: Jevrejski almanah, 1955–1956.

NAHMIJAS, Jakov, publicist i pol. djelatnik (Bugojno, BiH, 5. IV. 1922 – Crni Lug, 29. VI. 1951). Sin Izaka i Elze rođ. Grof. Školovanje je započeo u Bugojnu, maturirao u Sarajevu, potom upisao studij strojarstva na Pomorskoj akademiji u Bakru, koji je prekinuo za II. svj. rata. God. 1941. priključio se partizanima kao član SKOJ i pozadinski rukovoditelj omladine za Bakar, Kraljevicu, Kostrenu i okolicu. Uhićen je 1942. i osuđen na smrt strijeljanjem, što je ubrzo bilo preinačeno u kaznu doživotnoga zatvora, koju je služio do kapitulacije Italije u rujnu 1943, kad nastavlja s ilegalnom aktivnošću u Ljubljani. Potom su ga uhitili Nijemci i deportirali u logor Dachau, gdje je 1945. dočekao oslobođenje. Nakon II. svj. rata bio je upravitelj bolnice u Dachauu, potom je radio kao prevoditelj u Jugoslavenskoj vojnoj misiji za pronalaženje ratnih zločinaca u Njemačkoj i Austriji. Poč. 1946. vratio se u Sarajevo. U Bakru je završio Pomorsku akademiju te je radio kao brodski strojar na brodovima Jugoslavenske trgovačke mornarice. Stradao je u zrakoplovnoj nesreći. – U dječačkoj dobi objavljivao je pjesme u glasilu žid. omladine Haaviv – Proljeće, koje je izlazilo u Zagrebu; poslije je pisao reportaže za periodike Primorski vjesnik, Riječki list, Ilustrirani vjesnik. Posmrtno mu je objavljen roman Oni sa brodova (Zagreb 1952). – Brat Danilo, pisac i novinar (Bugojno, BiH, 22. X. 1926 – Bremen, Njemačka, 6. VII. 2000). Školovanje je započeo u Livnu, a srednju školu završio u Sarajevu. God. 1942. s krivotvorenim je dokumentima pobjegao u Split, gdje je bio uhićen i odveden u zatvor u Rijeci, odakle je interniran u logor u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima kao borac Židovskoga rapskog bataljona i 7. banijske divizije. Bio je na bojišnicama u Lici, na Kordunu i Baniji. Nakon rata završio je partizansku gimnaziju u Sarajevu te upisao Novinarsku i diplomatsku visoku školu u Beogradu. Od veljače 1948. do studenoga 1949, kad je uhićen, a potom i osuđen na 18 mjeseci zatvora kao informbiroovac, radio je kao voditelj dopisništva beogradskoga časopisa Borba za BiH i objavljivao novele u Almanahu mladih. Tijekom 1950–51. bio je interniran na Goli otok. Budući da mu je nakon odsluženja kazne bio onemogućen nastavak školovanja u Beogradu i na ostalim visokoškolskim ustanovama u Jugoslaviji, bavio se ugostiteljstvom i turističkom djelatnošću u Opatiji, a potom u Italiji i Njemačkoj. U romanima Nema mjesta pod suncem (Rijeka–Beograd 1959), Razvijano sjeme (Rijeka 1960) i Oganj (Rijeka 1963) govori o stradanju jugoslav. Židova tijekom II. svj. rata, o Židovima u antifašističkoj borbi te o prilikama u tal. fašističkim logorima sjev. Jadrana.

LIT.: D. Šarenac: Nahmijas, Danilo. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011.

NAHMIJAS, Rafael, bakteriolog (Banja Luka, BiH, 1898 – ?). Bio je dugogodišnji voditelj bakteriološko-epidemiološkoga odjela Doma narodnoga zdravlja u Osijeku, a 1931. prošao je u Zagrebu tečaj za malariju. Nakon proglašenja NDH na temelju naredbe Ministarstva narodnoga gospodarstva od 3. V. 1941. smijenjen je s dužnosti te upućen u Travnik na suzbijanje endemskog sifilisa. U listopadu 1944. priključio se partizanima te djelovao kao upravitelj bolnice 5. korpusa u Travniku, potom u Bugojnu.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Z. Živaković-Kerže: Javno zdravstvo u Osijeku – osamdeset godina. Od Epidemiološkog zavoda do Zavoda za javno zdravstvo Osječko-baranjske županije 1925.–2005. Osijek 2005.

NAHMIJAS, Žak, trgovac (Bitolj, Makedonija, 1912 – Rim, ?). Sin Avramov. U Zagrebu je u Vlaškoj ul. 1930-ih imao trgovinu manufakturnom i tekstilnom robom »Žak Nahmijas«. Po uspostavi NDH upisan je u Kartoteku židovskoga znaka. U srpnju 1941. od Ustaškog redarstva dobio je, kao bugarski državljanin, dozvolu za povratak u Bitolj, no otišao je u Italiju, gdje je otvorio trgovinu. Zagrebačku trgovinu preuzeo je povjerenik, a nakon rata dana je na upravu i uživanje njegovoj sestri Rašeli (?, 1917). S radom je prestala 1947.

IZV.: DAZ, Trgovina manufakturnom i tekstilnom robom Nahmijas Žak. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.