NAHIR, Eva (Panić), žid. aktivistica (Čakovec, 3. VIII. 1918 – Šaar Haamakim, Izrael, 17. VII. 2015). Kći Bele Kelemena i Eme, vlasnika trgovine tekstilom u Čakovcu, koji su stradali u Holokaustu. Kao omladinka pripadala je naprednoj omladini u Čakovcu. Udavši se za oficira Radoslava Panića, živjela je u Zemunu. Nakon Travanjskoga rata sklonila se u selo Mali Kruševi, gdje joj je rođen suprug. God. 1942. sa suprugom se priključila partizanima. Suprug joj je 1951. uhićen pod optužbom da je bio informbiroovac te je 16. X. 1951. u zatvoru počinio samoubojstvo. Nakon što je odbila potpisati izjavu da se odriče supruga kao narodnoga neprijatelja, deportirana je u žensku kaznionicu na otoku Grguru (pokraj muške kaznionice na Golom otoku), gdje je bila zatočena do 29. XI. 1953. U Izrael se doselila 1966. kćeri Tijani. Smjestila se u kibucu Šaar Haamakim te se udala za Mošea Nahira, jednoga od osnivača kibuca. Bila je aktivna u socijalistički orijentiranoj stranci MAPAM i u drugim organizacijama ljevičarske orijentacije, osobito onima koje se zalažu za suradnju sa susjednim državama. Aktivna je i u Udruženju Židova iz bivše Jugoslavije. O njezinu je životu književnik Danilo Kiš napravio 1989. dokumentarni film za jugoslav. televiziju, a 2002. njezina je priča ponovo obrađena na filmu i prikazana na izraelskoj televiziji. Na festivalu u Budvi film je nagrađen »Srebrnom maslinom«.
LIT.: http://www.medjimurje.hr/clanak/2981/2012-06-12/zivotna-prica-zidovke-eve-nahir-ovo-je-moja-kuca, pristupljeno 21. I. 2013. – http://www.jutarnji.hr/eva-nahir-moj-zivot-izmedu-golog-otoka-i-izraelskog-kibuca/175497/, pristupljeno 21. I. 2013.