Kategorija: B

BABIĆ, Goran, književnik (Vis, 18. X. 1944). Sin Mate i → Livie Babić rođ. Breider, brat → Zore Zuckerman Itković. U Holokaustu je izgubio majčine roditelje i dvadesetak članova obitelji. Gimnaziju je završio u Mostaru (1963), a Ekonomski fakultet u Zagrebu (1968). Od 1969. je, kao osnivač, vodio Centar za društvene djelatnosti omladine RK SSOH, a bio je i gl. urednik biblioteke Centra u sklopu koje je objavljen niz knjiga mladih hrv. pisaca. Dok je u nekim javnim istupima i pjesmama bio blizak idejama Hrvatskog proljeća (pjesma Gori li Hrvatska? – Hrvatski tjednik, 1971), od 1973. bio je gl. urednik novina za kulturu Oko, u kojem je 1970-ih i 1980-ih objavljivao polemičke napise o hrv. književnicima i kulturnim djelatnicima optužujući ih za nacionalizam, zastupajući stavove bliske tadašnjoj vlasti. God. 1991. napustio je Hrvatsku i stalno se nastanio u Beogradu, gdje se bavi književnim i javnim radom. Njegov vrlo velik i raznovrstan književni opus (pjesme, roman, polemike, eseji) odaje ponajprije pjesnički talent. Pjesme su mu uvrštene u više antologija, a prevođene su na albanski, engleski, makedonski, rumunjski i slovenski. Priredio je i knjigu Historija hrvatske histerije (Beograd 1992). Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja novina Srbije. Dobitnik je nagrade lista Mladost (1970), Večernjeg lista (1976), Željezare Sisak (1979) i nagrade »Laza Kostić«.

DJELA (izbor): Ostale otvorene igre. Zagreb 1969. – Strašna djeca. Zagreb 1973. – Smrt u snu. Zagreb–Titograd–Beograd–Sarajevo 1979. – Zavičaj. Beograd 1992. – Sljepica i bdijelac. Beograd 1996. – Gradnja ruševine. Beograd 2007.

LIT.: Babić, Goran. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – Babić, Goran. Krležijana, 1. Zagreb 1993. – Babić, Goran. Hrvatska enciklopedija, 1. Zagreb 1999. – Hrvatska u požarnoj groznici. Vijenac, 9(2001) 200. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – B. Džidić: Babić, Goran. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011.

BABIĆ, Livia, pravnica (Kecskemét, Mađarska, 15. II. 1920 – Beograd, 13. V. 2001). Kći → G. Breidera i Ane rođ. Spitzer. Majka → G. Babića i → Zore Zuckerman Itković. S obitelji je 1926. došla u Osijek, gdje je 1938. maturirala. Iste god. s obitelji se preselila u Beograd, gdje upisuje Medicinski fakultet. Postala je članica SKOJ 1940. Sudjelovala je u beogradskim demonstracijama 27. III. 1941, a za Travanjskoga rata 1941. sa suprugom Matom Babićem otišla je u njegovo rodno mjesto Slivno Ravno kraj Opuzena, potom 24. VI. 1941, čamcem na Pelješac u mjesto zvano »Bezzemlje«, gdje su se priključili prvoj skupini ilegalaca na tom području. U KPJ primljena je u ožujku 1943. na rad u Odjelu tehnike Okružnog komiteta za juž. Dalmaciju. U travnju 1944. na Visu je bila raspoređena na rad u bolnicama, a bila je i vršiteljica dužnosti zamjenika polit. komesara i sekretara partijske organizacije. Nositeljica je Partizanske spomenice 1941. Od oslobođenja u Zagrebu radila u gradskom javnom tužilaštvu, istodobno studirala te diplomirala na Pravnom fakultetu 1949. God. 1951. s obitelji se doselila u Metković, gdje je bila voditeljica Općinske organizacije AFŽ Metković, a od 1952. u Mostaru je radila kao pravnica u voj. poduzeću »Soko«. Od 1955. vrši dužnost zamjenice direktora Socijalnoga osiguranja u Mostaru do umirovljena 1961. Nakon suprugove smrti, 1965, vratila se u Zagreb, no potom se više puta selila (Kaštel Sućurac, Metković, Ploče, Zagreb, Mostar, Zadar i Beograd).

IZV.: Podaci o ulaznici B. Breider.

BACHRACH KRIŠTOFIĆ, Rene, slikar (Zagreb, 25. IX. 1984). Sin → Sanje i Marija Krištofića. Završio je Školu za primijenjene umjetnosti u Zagrebu 2003, a 2009. diplomirao slikarstvo na ALU u Zagrebu u klasi Igora Rončevića. Radio je dizajn za edukativni projekt »Znanje je moć«, surađivao sa Ženskim studijima na dizajnu knjiga Mala revolucionarka – Zagorka, feminizam i popularna kultura (Zagreb 2009) i Neznana junakinja – nova čitanja Zagorke (Zagreb 2008), na izvedbi projekta Sanje Iveković »On the Barricades« za bijenale u Gwangju u Koreji kao i u kreiranju različitih CD-omota u okviru studija »Bachrach & Krištofić«. Izlagao je na nekoliko samostalnih (Morbus Hodgkin, Zagreb 2008; HPB galerija, Zagreb 2009; Filozofija putovanja kroz vrijeme, Zagreb 2009; Morbus Hodgkin 2, Goethe, Zagreb 2010; The End of the World and Other Stories 1 i 2, Zagreb 2010; Western Lands, Zagreb 2011; Against the Fall of Night, Zagreb 2011) i na nekoliko skupnih izložbi (Essl Award, Zagreb 2009; Darko Glavan – Na svojoj strani, Zagreb 2010; Bitni elementi: zemlja, zrak, voda – Terre verte Galerija, Zadar 2010; Izložba recentnih radova članova HDLU, Zagreb 2011; Pop Art’s Not Dead, Zagreb 2011; Made in Croatia, Zagreb 2011. i dr.). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalim, pobjednik je natječaja galerij@zaba Zagrebačke banke 2011, dobitnik nagrade ALU u Zagrebu za najuspješnije diplomante 2009, nagrade Hrvatske gospodarske komore za izuzetan uspjeh tijekom studija na ALU 2005. i dr.

IZV.: Podaci o ulazniku S. Bachrach Krištofić.

BACHRACH KRIŠTOFIĆ, Sanja, grafička dizajnerica (Zagreb, 4. XII. 1961). Kći → Čedomila Bachracha i Nade rođ. Lučić. Studirala je povijest i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a 1998. diplomirala na Žen-skim studijima u Zagrebu. Članica je HZSU, HDLU i ULUPUH, 1999–2003. predsjednica sekcije za grafički dizajn ULUPUH, a 2000–03. njegova je predsjednica. Osnivačica je i članica umjetničke udruge »Kultura umjetnosti«. U suradnji sa suprugom Marijem Krištofićem (Zagreb, 1957) djeluje kao dizajnerica i izlaže od 1980. pod nazivom »Bachrach & Krištofić« baveći se komercijalnom (katalozi, vizualni identiteti, CD-omotnice, plakati, knjige) i umjetničkom (autorske knjige, samostalne izložbe) produkcijom s područja grafičkoga dizajna i fotografije, kao i studijskom, portretnom i akt-fotografijom. Višekratno i duže vrijeme surađuje na produkciji radova s nekoliko umjetnika, arhitekata, dizajnera, među kojima su Mario Beusan, Sanja Iveković, Emil Matešić i Nenad Roban. Surađivala je s kazališnom skupinom »Kugla« te Vladimirom Gudcem, sudjelujući na oblikovanju glasila Galerije Studentskoga centra »Akcent«, u kojem je bilježena djelatnost Galerije do kraja 1980-ih. Vodi radionice Muzeja suvremene umjetnosti iz Zagreba, Hrvatskoga fotosaveza i Centra za ženske studije. Jedna je od autorica vizualnog identiteta Centra za ženske studije u Zagrebu. Izlagala je na 40-ak samostalnih izložba (Fotografije, Zagreb 1981; Aktovi, Zagreb 1982; Nove fotografije, Rijeka 1983; Portreti, Zagreb 1983; Out of the Question, Zagreb 1983; Dorian Gray, Zagreb 1984; Sjaj u tami, Novi Sad 1984; Denis&Denis, Rijeka 1984; Bachrach i Krištofić, Zagreb 1984; Aktovi, Novi Sad 1984; Erotika, fotografije, Zagreb 1986; Aktovi, Novi Sad 1987; Dizajn i fotografija, Zagreb 1989; Bachrach & Krištofić, Zagreb 1990; POPtreti, Zagreb 1990; Foto-projekt za autorski nakit Nenada Robana, Zagreb 1992; Tijela – uzbuđenje – samoća, Zagreb 1993; Bachrach & Krištofić, Zagreb 1993; Ruta-fotografija za balet, Zagreb 1993; Sjećanje, Mali Lošinj 1996; Fotografski zapisi, Zagreb 1996; Sjećanje, Zagreb 1997; Bez naslova, fotografija, Zagreb 1998; Bez naslova, Rovinj 1998; Untitled–18, Zagreb 1999; Fragmenti 1981–2000, Zagreb 2000; Untitled, fotografije, Rijeka 2001; Prljavo kazalište, vizualni identitet i fotografije, Zagreb 2003; Crveno-crni svijet, Zagreb 2003; Dizajn omotnica LP-a i CD-a, Zagreb 2004; Neopisivo i neiskazivo, Zagreb 2004; Cover up, Pula 2004; Neopisivo i neiskazivo, Poreč 2005; Dnevnik putovanja, skice ostanka, Zagreb 2006; Trenutci između – dva pogleda, Poreč 2007; Zagreb – Labin, Labin 2007; Dvostruka igra, Zagreb 2008; Prisjećanje & Ponavljanje, Zagreb 2010; Izbliza i osobno, Zagreb 2010. i dr.) i sedamdesetak skupnih izložba u zemlji i inozemstvu (Ženska soba – ženski pogled, Zagreb 2001; Shock & Show, Trst 2002; Interferencije stvarnosti, Zagreb 2004; Skriveno blago, Zagreb 2005; Artcoustics, Ljubljana 2006; Novija sakralna umjetnost, Zagreb 2006; Odraz u zrcalu, Zagreb 2006; Slika i prilika, Rovinj 2007; Nakit u fotografiji, Zagreb 2008; Rukopisi novog doba, Zagreb 2011; 46. Zagrebački salon primijenjene umjetnosti i dizajna, Zagreb 2011; Made in Croatia, Zagreb 2011; Photodays, Rovinj 2011. i dr.). Sudjelovala je u organizaciji mnogobrojnih izložba (Darko Glavan – na svojoj strani (s F. Dulibićem i M. Krištofićem) Zagreb 2010; Sound & Vision, Split–Osijek–Rijeka 2007–08; Ženska soba – ženski pogled / Suvremena ženska fotografija, Zagreb 2002; Mala povijest Zagrebačkog salona (s A. Der-Hazarijan), Zagreb 1999; Koncept, međunarodna izložba fotografije, Zagreb 1996, Jugoton – istočno od raja. 1947 – 1991., Zagreb 2014, Beograd 2015–16. i dr.). Sa suprugom M. Krištofićem autorica fotomonografije Bachrach & Krištofić. Dvostruka igra / Nothing else matters (Zagreb 2008). Dobitnica je više nagrada i priznanja, među ostalim, nagrada za Primijenjenu fotografiju na Photodays natječaju 2011, priznanje Diamond Award Music Festivala u kategoriji najbolje svjetske studijske rock-fotografije (Antwerpen 1989), prva nagrada i realizacija natječaja za vizualni identitet 20. salona mladih (Zagreb 1988), dok su omoti ploča skupina Denis & Denis i Dorian Gray 1984. proglašeni najuspjelijim dizajnerskim ostvarenjem po ocjeni kritičara časopisa Džuboks i Rock. Djela se nalaze u zbirkama Muzeja za umjetnost i obrt te Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Majka je → Renea i Tesse, dizajnerice (Zagreb, 20. VI. 1990), koja je od djetinjstva aktivno klizala u klizačkom klubu »Medo« i osvojila medalje u više saveznih natjecanja. Maturirala je na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 2009. i 2014. završila studij dizajna. God. 2011. volontirala je kao asistentica na radionicama u sklopu Dana Toše Dabca u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i sudjelovala u kreiranju vizualnog identiteta Dana D, festivala dizajnera u Zagrebu. Dizajnirala je plakat programa Centra za ženske studije za god. 2011/2012. S Dorom Lugarić dizajnira plakate za KSET (Klub studenata elektrotehnike u Zagrebu) sekciju Alternation.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

BACHRACH, Bertold, službenik (Třebíč, Češka, 1. V. 1878 – Zagreb, 8. VI. 1918). Sin Eduardov. U Hrvatsku se doselio iz Beča 1901. i djelovao kao nadčinovnik Zemaljske banke za BiH. Njegova udovica Sofija rođ. Poljokan, prijavljena 1941. u Zagrebu, spominje ga u prijavi svoje imovine vlastima NDH.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 660. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 442, 465/1941.

BACHRACH, Čedomil, ilustrator i grafički dizajner (Velika Gorica, 23. VI. 1924 – Zagreb, 2. VIII. 1983). Sin → Slavka i Irene rođ. Koković. Nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu, upisao je studij arhitekture, koji je prekinuo nakon prve godine te je unovačen u domobrane. Završio je na Križnom putu, spasio se bijegom uz pomoć prijatelja partizana Franje Cara. Nakon II. svj. rata nastavio je studij arhitekture, a s prijateljima je svirao bubnjeve po zagrebačkim jazz-plesnjacima. Studij je napustio na trećoj godini te radio kao ilustrator i strip-crtač. Bio je i animator u Zagrebačkoj školi crtanog filma (s braćom Neugebauer) te surađivao na crtanom filmu Začarani dvorac u Dudincima (1952). Ilustracije je objavljivao u Veselom Vandrokašu, a u magazinu Petko (Vjesnikov zabavnik, 1952) autorski strip Vesele bube. Nakratko je radio u Projektnom zavodu grada Zagreba, potom u mesnoj industriji »Sljeme« u Sesvetama, gdje oblikuje logotipe, ambalažu i promidžbeni materijal. God. 1947–55. bio je u braku s Berislavom rođ. Gajšina, a 1955–61. s Danicom Relić, s kojom je imao sina Danijela. Od 1961. bio je u braku s Nadom rođ. Lučić (Bukovica kraj Kiseljaka, BiH, 5. XII. 1936 – Zagreb, 13. XII. 2015), s kojom je imao kćer → Sanju Bachrach Krištofić. U Šibenik se preselio 1961, gdje je sa suprugom radio u Šibenskom kazalištu. U Zagreb se vratio 1964, zbog bolesti oca, te radio kao dizajner i propagandist »Žitokombinata«. Oblikovao je njihov logotip, kao i logotipe i ambalažu za »Klara« proizvode te kolač »Caocao«, koji se i danas koriste.

IZV.: Podaci o ulazniku S. Bachrach Krištofić.

BACHRACH, Dragutin (Drago), gospodarstvenik (Velika Gorica, 1905 – Auschwitz, 25. IX. 1942). Sin trgovca Makse i Olge rođ. Taussig, unuk → Edmunda i Charlotte rođ. Stern, brat → Slavka i Branka. U međuratnom razdoblju (do svibnja 1941) bio je upravitelj Parne pilane »Filipa Deutscha sinovi« u Turopolju. U siječnju 1942. na zahtjev poduzeća, koje je nosilo naziv Državno šumsko veleobrtno poduzeće Turopolje, izdana mu je privremena dozvola za rad. U kolovozu 1942. deportiran je s roditeljima iz Zagreba u Auschwitz, gdje je stradao. Brat Branko (Velika Gorica, 1903) stradao je s obitelji u logoru Jasenovac 1941, a Slavko je preživio II. svj. rat.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 232. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29583. – Popis žrtava.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BACHRACH, Edmund, obrtnik (?Velika Gorica, 1844 – Zagreb, 7. VI. 1918). U braku sa Charlotte rođ. Stern imao je sinove Maksa (Velika Gorica, 26. VII. 1865 – ?), Emila (Velika Gorica, 12. II. 1869 – ?), Leopolda (Velika Gorica, 25. IV. 1875 – ?) i Otta (Velika Gorica, 1. VI. 1876 – ?). Poč. XX. st. obitelj se iz Velike Gorice preselila u Zagreb. Od 1875. na Savskoj cesti u Zagrebu vodio je tkalački obrt pod nazivom »Baumgärtnerovi nećaci«. Obrt je odjavljen 1886. Bio je jedan od najvećih prinosnika poreza ŽOZ za 1915. Čini se da se dvaput ženio jer se u prijavi imetka Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, podnesenoj 1941. kao njegova udovica pojavljuje Frederika (Varaždin, 1860 – logor Stara Gradiška, 1942), kći Jakoba, sestra → Adolfa i Lavoslava Plachte. U prijavi je navela kako ima potraživanja od Milana i → A. Marića u iznosu 350 000 din., s kojima je E. vjerojatno surađivao. – Sin Emil (Bačić, Milan), nastanjen u Amruševoj ul. u Zagrebu, u nepoznato je doba promijenio ime u Milan Bačić. Njegov sin Velimir, rođen u mješovitom braku, za II. svj. rata kao domobran dospio je u BiH, odande pobjegao u Srbiju i dalje preko Turske navodno u SAD. Uz kćer Zoru vezana je afera s tal. generalom Giovannijem Battistom Oxilijem. Prema prijavi Hrvata »arijevca«, člana UNS, od rujna 1942. aktivirala se pri spašavanju Židova iz logora.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1849–1870, br. 111. – DAZ, Obrtovno kazalo 1882–1899. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 660. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29807. – Popis žrtava. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BACHRACH, Slavko, službenik (Velika Gorica, 29. III. 1899 – Zagreb, 11. V. 1964). Sin trgovca Makse i Olge rođ. Taussig, unuk → Edmunda i Charlotte rođ. Stern. S obitelji se 1928. doselio u Zagreb. Nakon školovanja, zaposlio se u Hrvatskoj sveopćoj kreditnoj banci u Zagrebu, gdje je kao član SBOTIČ sudjelovao u I. i II. štrajku bankovnih činovnika te po završetku II. štrajka ujesen 1919. bio otpušten. Zbog sudjelovanja u štrajku bio je obilježen i stavljen na tzv. crnu listu Saveza novčanih zavoda što mu je otežavalo daljnje zapošljavanje u novčarskim zavodima u Kraljevini SHS, odn. Kraljevini Jugoslaviji. Ipak je od 1. I. 1920. do 30. VI. 1921. radio u Turopoljskoj vjeresijskoj banci u Velikoj Gorici, a od 1. IX. 1921. u Prvoj hrvatskoj štedionici u Zagrebu. Po osnutku NDH roditelji su mu bili izbačeni iz kuće u Zagrebu i s braćom deportirani u logore. Brat → Dragutin je, s roditeljima, stradao u Auschwitzu 1942, dok je brat Branko, koji je radio u tvornici konjaka »Patrija« u Zagrebu, stradao sa ženom i djetetom 1941. u logoru Jasenovac. Iako su se za njega zauzimali prijatelji Jerko Pezelj i Vilim Ivaniš, činovnici Prve hrvatske štedionice, po nalogu Ravnateljstva za javni red i sigurnost kao nepoćudan bio je izbačen iz stana u Crnčićevoj ul. te 1943. preseljen na Krešimirov trg, gdje je bio pod ustaškim i Gestapo nadzorom, koji se nalazio do dodijeljene im sobe. Preživio je najvjerojatnije zahvaljujući mješovitom braku s Irenom rođ. Koković, koji je sklopljen prema rimokatoličkom obredu i u kojem je rođen sin → Čedomil. Supruga je dala izjavu, koju su potpisala četiri svjedoka, kako je po rođenju i podrijetlu rimokatolkinja i »arijevka«, nezakonita kći Ane Koković i Dragutina pl. Gvozdanovića, koji su oboje bili rimokatolici. Nakon II. svj. rata radio je u Prvoj hrvatskoj štedionici do 28. II. 1946, potom od 1. III. do 31. VII. 1946. u Potrošačkoj zadruzi, od 11. IX. 1946. u Građevinskom odjelu Gradskoga narodnog odbora u Zagrebu kao administrativni činovnik pri gradnji stambenih zgrada u Maksimiru. Također je bio izabran za zamjenika kandidata 22. osnovne organizacije 3. rajonskoga narodnog odbora te bio komandant 58. brigade 22. osnovne organizacije 3. rajona 1948–50. te nekoliko puta bio odlikovan značkom Narodne fronte.

IZV.: Podaci o ulazniku S. Bachrach Krištofić.

BAČKI, Đuro (Vajs, Weiss), publicist i tiskar (Zagreb, 1901 – Bukurešt, 10. II. 1978). Sin Miroslavov. Gimnaziju je završio u rodnom gradu, a studij književnosti u Beču. Nastanivši se u Temišvaru, bavio se prevođenjem s hrvatskoga i rumunjskoga na mađarski te s mađarskoga na hrvatski. Zbog zaoštravanja polit. stanja u Rumunjskoj, pol. 1930-ih vratio se u Zagreb te pokrenuo tiskaru REKAPA, u kojoj se tiskala i komunistička literatura. Nakon uspostave NDH, preuzeo je žid. znak te bio uhićen. Izbjegavši na tal. područje, bio je interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. U rujnu 1943. pristupio partizanima, boraveći u Bariju i boreći se na Baniji. Nakon II. svj. rata u Bukureštu se bavio publicistikom i prevoditeljstvom te, među ostalim, priredio Antologiju jugoslavenske književnosti (1973).

IZV.: KŽZ.

LIT.: (Nekrolog). Jevrejski pregled, 29(1978) 1/2. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.