Kategorija: V

VAGO, Ivan, poduzetnik (? – ?). U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj poduzeća »Astra« u Zagrebu na Trgu kralja Petra. Daljnja mu je sudbina nepoznata.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

VAJDA, Elemer, gospodarstvenik (Letenye, Mađarska, 1882 – Čakovec, 26. VI. 1934). Suprug Mariane rođ. Beck iz Čakovca. Do 1904. radio je u čakovečkom trg. poduzeću »Braća Strahija« kao samostalni voditelj prodaje. Ubrzo je u Beču osnovao svoje poduzeće »Vajda«, čije je poslovanje nakon I. svj. rata prenio u Čakovec. Otkupio je licenciju i preuzeo poslovnu mrežu → S. Bayera, čakovečkoga trgovca koji se bavio peradarstvom. Sagradio je 1922. hladnjaču kapaciteta 22 vagona, a idućih je godina svojim proizvodima i poslovnošću stekao ime poznato u Europi (sa zaštitnim znakom »Šljuka«) te otvorio prodajni ured u Zürichu. Proizvode je plasirao na tržišta Velike Britanije, Švicarske, Njemačke, Italije i Egipta. Također je u Švicarsku izvozio teške konje, a iz Belgije uvozio plemenite konje u svrhu oplemenjivanja domaćih pasmina. God. 1930. imenovan je banskim vijećnikom za srez Čakovec. Nakon njegove smrti poslovanje je preuzeo sin Petar (Čakovec, 21. VI. 1923 – Zadar, 1969), a nakon okupacije Međimurja poduzeće je 1943. preuzeo mađ. kapital istisnuvši Čakovečko-međimursku štedionicu i obitelj Vajda te je poduzeće poslovalo pod nazivom »Hunnia«. P. je u veljači 1944. uhićen i s četrdesetak Međimuraca zatvoren u logor Telenchaza u Budimpešti, a potom u logor Veresberény. Preživio je logor i vratio se 1945. Poduzeće mu je vraćeno, a rješenjem Kotarskoga suda u Čakovcu 31. VII. 1946. nacionalizirano. Diplomirao je germanistiku i predavao njem. književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru.

LIT.: (Nekrolog). Židov, 15(1934) 26. – Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – V. Kalšan: Građansko društvo u Međimurju. Čakovec 2000. – V. Kalšan: Židovi u Međimurju. Čakovec 2006. – J. i V. Kalšan: Vajda Elemer. Međimurski biografski leksikon. Čakovec 2012.

VAJDA, Janoš, poduzetnik (? – ?logor, 1944). U Zagrebu je posjedovao špeditersko poduzeće, koje je nakon uspostave NDH dobilo povjerenika. Tijekom 1942. uhitila ga je njem. policija jer je navodno prevezao neku robu ukradenu Nijemcima. Obitelj je uspjela spriječiti izručenje vlastima NDH te su pribavili propusnice s kojima su prebjegli u Mađarsku. Cijela je obitelj stradala 1944. u vrijeme masovnih deportacija mađ. Židova.

LIT.: Z. Milo: Tako je to bilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945). S opširnim historijskim pregledom toga razdoblja. Beograd 2004.

VAJIĆ, Ernest (Weiss), pravnik (Sušine kraj Našica, 9. III. 1909 – Zagreb, 13. X. 1981). Sin Josipa i Cecilije rođ. Berger. Osnovnu školu pohađao je u Našicama, realnu gimnaziju u Osijeku i Zagrebu, a 1927–28. u Beču je završio jednogodišnji abiturijentski trg. tečaj na Trgovačkoj akademiji. God. 1932. diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je sljedeće godine doktorirao temeljem rigoroza, a odvjetnički ispit položio 1937. Kao sudski i odvjetnički pripravnik radio je na Sušaku i u Zagrebu, a 1938–41. imao je u Zagrebu vlastiti odvjetnički ured. Za Travanjskoga rata 1941. mobiliziran je u vojsku Kraljevine Jugoslavije te je bio zarobljen i odveden kao pričuvni časnik u zarobljeništvo u Njemačku; najdulje je boravio u logoru Osnabrück, gdje se uključio u antifašistički pokret. Brisan je iz imenika Odvjetničke komore u Zagrebu 30. VI. 1942. u akciji »čišćenja« Židova iz pravosuđa NDH. Od travnja 1945. pa do veljače 1948. radio je u Vojnoj misiji Jugoslavenske armije u Njemačkoj na dužnosti u britanskoj i američkoj zoni kao oficir za repatrijaciju i zatim član Komisije za istraživanje ratnih zločina. Nakon toga bio je premješten u Ministarstvo obrane u Beograd. Demobiliziran je u prosincu 1948. na vlastitu molbu, nakon čega je radio u Glavnoj državnoj arbitraži u Beogradu. Od 1950. radio je u Državnoj arbitraži pri vladi NRH u Zagrebu i kao sudac na Višem privrednom sudu Hrvatske do umirovljenja 1977. Također je bio izvanredni profesor Fakulteta za vanjsku trgovinu u Zagrebu od njegova osnutka 1961. do 1978. U nekoliko mandata bio je član Vijeća ŽOZ.

DJELA: Uvod u pravo (s obligacionim pravom i osnovama stvarnog prava). Zagreb 1969. – Privredno pravo. Zagreb 1974. – Osnove prava. Zagreb 1978.

IZV.: KŽZ. – Podaci o ulazniku N. Vajić.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1989, 12. – Još o sudbini zagrebačkih advokata. Ibid., 1992, 17. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996.

VAJNBERGER, Dragica, novinarka (Zagreb, 7. III. 1919 – Zagreb, 2. V. 2013). Kći Ervina i Margite rođ. Schlesinger. Maturirala je na I. ženskoj gimnaziji u Zagrebu 1937. Nakon uspostave NDH poč. 1942 pobjegla je u Split, potom u Novi Vinodolski te bila internirana u logore u Kraljevici i u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima. Poslije rata u Beogradu pohađala Novinarsku i diplomatsku visoku školu (1948–54) te do kraja 1954. bila tajnica Milovana Đilasa. U Tanjugu je radila do 1965, zatim je bila stručna suradnica u Institutu za radnički pokret u Beogradu do 1967. te voditeljica dokumentacije u CK Jugoslavije do 1973. Nakon umirovljenja vratila se u Zagreb, gdje je živjela u Domu Zaklade »Lavoslav Schwarz«. Jedna je od inicijalnih suradnica Židovskoga biografskog leksikona; koristeći Jevrejski pregled i druge izvore napravila je osnovnu bazu podataka na približno 1000 kartica.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

LIT.: M. Đilas: Vlast i pobuna. Zagreb 2009.

VAJS, Albert (Weiss), pravnik i žid. aktivist (Zemun, Srbija, 3. X. 1905 – Beograd, 4. IV. 1964). Sin Hermana, trgovca žitom i predsjednika zemunske ŽO, i Mari rođ. Rot. Osnovnu školu završio je u Zemunu, gimnaziju u Novom Sadu, a filozofiju i komercijalne znanosti studirao je u Berlinu i Parizu. Doktorirao je temeljem rigoroza na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1929. Te je godine, kao jedan od najboljih studenata na Sveučilištu u Zagrebu, dobio Svetosavsku nagradu. Radio je kao odvjetnički pripravnik u Novom Bečeju i Zrenjaninu, a tijekom 1930-ih kao odvjetnik u Beogradu. Kao pripravnik 1932. je branio studente optužene za komunističku djelatnost pred Sudom za zaštitu države u Beogradu. Za Travanjskoga rata bio je mobiliziran u jugoslav. vojsku kao oficir, zarobljen te je II. svj. rat proveo u njem. logorima za ratne zarobljenike (Offenburg, Nürnberg, Osnabrück, Strasbourg i Barkenbrugge). U Osnabrücku je bio tajnik logorskoga antifašističkog odbora, uređivao je ilegalni list Tridesetsedmica i održao veći broj predavanja, a u logoru Barkenbrigge uređivao je list 12. čas. U Holokaustu je izgubio majku, sestru i sina. God. 1945–48. radio je u Državnoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Bio je voditelj operativnih, stručnih i istraživačkih poslova te sudjelovao u pripremi i obradi jugoslav. optužnoga i dokaznoga materijala u Nürnberškom procesu i drugim procesima protiv ratnih zločinaca u državi i inozemstvu. Kao član jugoslav. izaslanstva na suđenju nacističkim ratnim zločincima u Nürnbergu 1946. boravio je gotovo godinu dana u Njemačkoj. Afirmirao se kao stručnjak za novo međunarodno kazneno pravo, posebno iz oblasti genocida. Njegovom zaslugom SJOJ je 1952. izdao »crnu knjigu« o zločinima fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Židova u Jugoslaviji. God. 1955. bio je stručni suradnik Jugoslavenskog veleposlanstva u Washingtonu u procesu za izručenje Andrije Artukovića. Sudjelovao je u pripremi materijala za suđenje Adolfu Eichmannu, kojeg je saslušao u tijeku sudskoga postupka. Od 1947. do smrti predavao je opću povijest države i prava i povijest civilizacije na Pravnom fakultetu u Beogradu, gdje je bio docent od 1953, izvanredni profesor od 1955, a status redovitoga profesora stekao je 1961. God. 1948–52. bio je voditelj Sekcije za međunarodno pravo na Institutu za međunarodnu politiku. Predavao je međunarodno pravo na Višoj školi Ministarstva unutarnjih poslova FNRJ 1950–53. i na Višoj upravnoj školi za unutarnje poslove 1957/58. Od 1960. bio je stalni honorarni nastavnik na Visokoj školi političkih nauka u Beogradu te viši znanstveni suradnik na Institutu društvenih nauka. Gostovao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1956/57. Bio je jedan od osnivača Instituta za pravnu istoriju na Pravnom fakultetu u Beogradu. Sudjelovao je u izradi nacrta zakona za izradu Krivičnoga zakonika 1951. – Od omladinskih dana aktivan je u žid. zajednici. Kao zagrebački student istaknut u zagrebačkom Židovskom akademskom društvu »Judeja« i Židovskom akademskom potpornom društvu (tzv. menza), čiji je bio predsj. 1927–28, te u Savezu židovskih omladinskih udruženja. Od 1938. bio je potpredsj. Jevrejske akademske opštine u Beogradu, a ubrzo je postao član Izvršnoga odbora SJOJ i Saveza cionista Jugoslavije. God. 1945–48. bio je poslovodni potpredsjednik SJOJ, a od 1948. do smrti predsj. U Hanoaru i Gideonu objavljivao je pjesme i polit. članke. Osobito se zauzimao za jedinstvo u cionističkom pokretu, a njegovo ime povezano je i s organizacijom velike poslijeratne alije Židova iz Jugoslavije 1948. i idućih nekoliko godina kad se nekoliko tisuća Židova iselilo u Izrael.

DJELA: La Répartition des dommages causés par une guerre criminelle. Bruxelles 1947. – Pregled međunarodnih ugovora i drugih akata od međunarodno-pravnog značaja za Srbiju od 1800–1918. Beograd 1953. – Razvitak civilizacije. Beograd 1965. – Opšta istorija države i prava (suautor Lj. Kandić). Beograd 1967.

LIT.: Zbornik radova iz pravne istorije posvećen Albertu Vajsu. Beograd 1966. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – I. Golstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – A. Rafailović: Vajs, Albert. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011.

VAJS, Ivan, službenik (Osijek, 1927 – Zagreb, 29. XI. 1997). Sin Alfreda i Lilli. Gimnaziju je pohađao u Osijeku, ali je prekinuo školovanje po uspostavi NDH te prebjegao u Dalmaciju. Bio je interniran 1942. u logor u Kraljevici, odakle je prebačen 1943. u logor Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, prešao je na oslobođeno područje i priključio se partizanima kao kurir pri NOO Glina. Po završetku II. svj. rata završio je gimnaziju u Zagrebu, gdje se zaposlio u Radioindustriji. Zanimao se za žid. tradiciju i povijest, kao i književnost, koju je zahvaljujući poznavanju stranih jezika, pomno pratio i proučavao. Od samog osnutka član je Društva »Miroslav Šalom Freiberger« i istaknuti član ŽOZ, kojoj je oporučno ostavio svu svoju imovinu i stan u Gundulićevoj ul.

IZV.: Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: Novi Omanut, 5(1997) 25.

VALIANI, Leo (Weiczen), političar i publicist (Rijeka, 2. II. 1909 – Milano, Italija, 18. IX. 1999). Sin trgovca brašnom Adolfa Weiczena, koji se u Rijeku doselio iz BiH te bio zastupnik mlina u mađ. Békéscsabi. Baka s majčine strane Caterina Herzl bila je rođakinja Teodora Herzla. God. 1927. talijanizirao je prezime u Valiani. Sa 16 godina ostao je bez oca, napustio gimnaziju i zaposlio se u Banca mobiliare di Fiume. Nakon fašističkoga puča Ricarda Zanelle u Milanu se 1926. pridružio antifašistima okupljenima oko časopisa Quarto Stato. Vrativši se u Rijeku s propagandnim materijalima 1928. bio je uhićen i zatvoren na otoku Sponzi, gdje je pristupio KP. Kad je pušten iz zatvora 1931, vratio se u Rijeku, ali ubrzo je ponovo uhićen pri dijeljenju propagandnih letaka i osuđen na 12 godina i 7 mjeseci. U zatvoru u Civittavechiji upoznao je tal. komunističku elitu. Kazna mu je amnestijom smanjena na sedam godina, a 1936. protjeran je iz Italije te stigao u Pariz. Kao dopisnik novina Il Grido del popolo 1937. sudjelovao je u Španjolskom građanskom ratu. Nakon Francove pobjede prebjegao je u Francusku te je kao komunist interniran u Camp Vernet, gdje je upoznao Arthura Koestlera, koji ga spominje u svojim memoarima Scum of Earth. Office of Strategic Services (OSS). God. 1940. iz okupirane Francuske bježi preko Maroka u Meksiko, a 1943. u službi brit. obavještajne organizacije SOE (Special Operation Executive) preko Sicilije vraća se u Italiju, gdje se povezuje s partizanima te kao predstavnik Comitato di liberazione Nazionale u Švicarskoj pregovara s amer. tajnim službama. Kao jedan od vođa antifašističkoga pokreta otpora na sjeveru Italije, učlanio se u Socijalno-liberalnu stranku Partita d’Azione, a kao član milanskoga ustaničkoga komiteta (Comitato Insurrezionale di Milano), zajedno s Luigijem Longom, Emiliom Serenijem i Sandrom Pertinijem potpisao je naredbu o Mussolinijevu smaknuću, ali je poslije osudio vješanje njegova tijela na milanskoj Piazzi Loreto. God. 1946. izabran je u Ustavotvornu skupštinu (Assemblea Constituente), ali nakon raspada stranke Partita d’Azione povukao se iz politike. Radio je u Banca Commerciale Italiana, pisao knjige i bavio se novinarstvom kao stalni suradnik listova L’ Espresso, Le Monde i Corriere della Sera, u kojima je kao politički komentator osuđivao polit. terorizam i nasilje. Tal. predsjednik Sandro Pertini imenovao ga je 1980. doživotnim senatorom.

DJELA (izbor): Il movimento nazionale e politico degli Sloveni e dei Croati. Dall’illuminismo alla creazione dello Stato Jugoslavo (1918). Trieste 1971. – The end of Austria-Hungary. New York 1973. – Spadolini e la storia dell’Italia contemporanea. Quarant’anni di insegnamento e di studi. Firenze 1991.

LIT.: I. Duvnjak: Leo Valiani, Riječanin koji je presudio Mussoliniju. Novi list, 66(2012), 4. VI. – Ha-kol, 2012, 125. – (Nekrolozi): The Guardian, 1999, 21. IX; The Economist, 1999, 30.

VALINGER-PETROVIĆ, Biserka, anesteziologinja i reanimatologinja (Zagreb, 14. VII. 1938). Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1963. Specijalizirala je anesteziologiju i reanimatologiju 1972, a primarijus je postala 1986. Radila je na Odjelu pedijatrije Opće bolnice Sisak 1965–68, Urološkoj klinici (1971–82), Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju (1982–93) KBC Zagreb.

LIT.: Valinger-Petrović, Biserka. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994.

VARNAI, Ljudevit (Lujo, Ludwig), fotograf (?, o. 1881 – Osijek, o. 1915). U Osijek se doselio o. 1903. iz Novoga Sada, gdje je vjerojatno izučio fotografski zanat. God. 1905. otkupio je fotografsku radnju u tadašnjoj Kapucinskoj ul. i otvorio profesionalni fotografski atelijer. Dobitnik je Grand Prixa za portretne fotografije u Parizu 1910. Nakon njegove smrti radnju je nastavila voditi supruga Melanija rođ. Schach (Pečuh, Mađarska, 1880 – logor Stara Gradiška, 1942). Po uspostavi NDH, u lipnju 1941, s kćeri Anicom (Osijek, 1917 – Auschwitz, 1942) odvedena je u sabirni logor Tenja kraj Osijeka, a potom u Staru Gradišku, a Anica je 22. VIII. 1942. deportirana u Auschwitz. – Sin Pavao, fotograf (Osijek, 14. IX. 1909 – ?logor, 1944). Na katoličanstvo je prešao 1939. Vjenčao se 1940. s Elizabetom rođ. Kirchlechner s kojom je imao sina Dragutina. Izučio je 1933. fotografski obrt i preuzeo očevu radnju. Po uspostavi NDH prebjegao je u Budimpeštu, ali je bio 1944. uhvaćen u raciji te deportiran u neki od njem. logora, gdje je stradao. Za II. svj. rata radnju je vodila njegova supruga, koja je majstorski ispit položila 1943. – Kći Šarlota, fotografkinja (Sombor, Srbija, 1908 – Auschwitz, 1944). Fotografski obrt izučila je u Budimpešti, a radila je u Beču sa suprugom Ferencom Singerom s kojim je bila u braku od 17. II. 1937. Povremeno je pomagala u obiteljskoj fotografskoj radnji. U Beogradu je sa suprugom 1939–40. vodila »Foto Adrienne«. Stradala je u Auschwitzu.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29561. – Podaci o ulazniku D. Varnai.

LIT.: M. Tonković: Oris povijesti fotografije u Hrvatskoj. Fotografija u Hrvatskoj 1848 –1951. (katalog izložbe). Zagreb 1994. – Fotografija u Hrvatskoj 1848.–1951. Zagreb 1994. – Osječka fotografija (katalog izložbe). Osijek 1996. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Tonković: Židovi fotografi (katalog izložbe). Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.