Kategorija: D

DA-DON, Kotel, rabin (Netivot, Izrael, 12. XII. 1967). Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Izraelu (Ašdod). Vjersko i rabinsko obrazovanje stekao je u ješivi Ha-Kotel u Jeruzalemu (1987–91), gdje dobiva naslov šoheta, i u rabinskom i učiteljskom seminaru Midraš Sephardi u Jeruzalemu (1991–95), koji je okončao stjecanjem naslova diplomiranoga rabina i diplomiranog kantora. Potom je studirao na Pravnom fakultetu na Sveučilištu Bar Ilan u Ramat Ganu (1991–95) te istodobno pohađao Lipschits Teacher’s Training College, S. S. C. Teacher’s Seminary u Jeruzalemu, gdje je stekao zvanje diplomiranog učitelja. Od 1995. član je izraelske Odvjetničke komore. Bio je prof. na Židovskoj srednjoj školi Masoret Avot u Budimpešti (1996–98) i nastavnik na Pedagoškom i Rabinskom fakultetu na Sveučilištu za židovske studije u Budimpešti (1997–98) na kojem je i doktorirao 2007. Od 1993. počinje se angažirati u obrazovnim aktivnostima u eur. židovskim zajednicama i povremeno voditi blagdane, a od 1998. glavni je rabin za Hrvatsku te od 2006. predavač na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje na Katedri za judaistiku drži kolegij Uvod u judaizam. Od 2012. docent i predstojnik Katedre za judaistiku. Objavljivao je stručne radove u Ha-kolu, Novom Omanutu, Vjesniku đakovačke i srijemske biskupije itd. Njegova knjiga Židovstvo – život, teologija i filozofija prvi je sveobuhvatni priručnik o judaizmu objavljen u Hrvatskoj i na južnoslavenskom prostoru. Kao gl. rabin razvija vjerski život, tradicijsku žid. kulturu i izdavačku djelatnost. Od 2005. duhovni je vođa Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj. Oženjen je Agnesom Evom Da-Don i otac četvero djece (Emanuel-Israel, Aviad-David, Jonatan-Moše i Simha-Žuži).

DJELA: Etica Ebraica Moderna. Rim 2002. – Židovstvo – život, teologija, filozofija. Zagreb 2004.

LIT.: http://www.ffzg.hr/dokument/doc_dl.cgi?002885_1.doc, pristupljeno 26. I. 2012. – http://www.bet-israel.com/index.php?option=com_content&task=section&id=17&Itemid=48, pristupljeno 26. I. 2012.

DAFNI, Ruben (Kant, Kandt; Reuven), javni djelatnik (Zagreb, 11. XI. 1913 – ?Jeruzalem, 2007). Sin novinara i diplomata Maksimilijana Kandta i Regine rođ. Schwarz, stradale na beogradskom Sajmištu. Od 1928. s obitelji je živio u Beču, gdje je pohađao žid. gimnaziju i bio član Udruženja cionističkih srednjoškolaca (Verband Zionisticher Mittelschüler). U Palestinu se iselio 1936, a iduće je godine bio jedan od osnivača kibuca Ein Gev na ist. obali Kinereta. Kao dragovoljac u brit. vojsci (od 1940) borio se u sjev. Africi te na Kreti. S Hanom Seneš i još dvoje padobranaca 19. III. 1944. spušten je kod Murske Sobote na teritorij pod nadzorom slovenskih partizana. Namjeravali su prijeći mađ. granicu radi stvaranja mreže za spašavanje mađ. Židova, ali nakon što su Nijemci ušli u Mađarsku, u pratnji slovenskih partizana otišli su prema Papuku. S partizanima je ostao do kraja II. svj. rata i održavao radiovezu sa Saveznicima. Bio je član prve Hagana-misije u SAD (od 1946), prvi izr. generalni konzul u Los Angelesu (od 1948), glasnogovornik Ministarstva inozemnih poslova i voditelja njegova Odjela za sporazume o primirju (od 1951), voditelj izr. informacijskog centra za zap. hemisferu u SAD (1953–57), ravnatelj Američko-izraelske kulturne fondacije (1958–60), generalni direktor prvoga upravnog organa Izraela za sport i tjelesnu kulturu (1960–65), voditelj izr. diplomatske misije u Indiji (1965–69) i sjevernoamer. odjela u Ministarstvu vanjskih poslova (1973–75) te izr. veleposlanik u Keniji (1969–73) i Tajlandu (1975–79). Nakon umirovljenja postavljen je 1979. za izvršnog potpredsjednika muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu, gdje je djelovao do 1996.

LIT.: B. W. Varon: Professions of a lucky Jew. Danvers 1992. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 44/45. – M. Steiner-Aviezer: Sat povijesti s Dafnijem. Novi Omanut, 20(2012) 109. – http://elmundosefarad.wikidot.com/dafni-ruben, pristupljeno 22. VII. 2011.

DAJČ, Ernest (Deutsch), građevinski inženjer (Zagreb, 12. VI. 1908 – Zagreb, 20. VIII. 1957). Sin Ljudevita (?, o. 1862 – Zagreb, 27. V. 1917), samostalnoga graditelja, i Tereze rođ. Hermann (Osijek, 1874 – Zagreb, 5. XI. 1957), brat → Klare Dajčeve-Župić i Grete ud. Karšulin. Diplomirao je 1931. na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U međuratnom razdoblju radio je u građevinskim poduzećima, baveći se izgradnjom i rekonstrukcijom industrijskih zdanja te cestogradnjom i projektiranjem elektroenergetske infrastrukture (rekonstrukcija tvornice cementa »Croatia« u Podsusedu, izvedba asfaltnih kolnika u Zagrebu, projektiranje betonske ceste Samobor–Bregana, gradnja stupova za dalekovod u Gorskom kotaru). Uoči Travanjskoga rata 1941. mobiliziran je u jugoslav. vojsku te je nakon kapitulacije Jugoslavije dospio u njem. zarobljeništvo. Proveo je tri i pol godine u zarobljeničkim logorima Offenburg, Nürburg, Osnabrück, Strassburg i Barkenbrügge, surađivao u naprednim logorskim organizacijama, držao općeobrazovne tečajeve za logoraše i svirao violinu na logorskim koncertima. Prijavu imovine umjesto njega obavila je u lipnju 1941. njegova majka, navodeći da je po ocu naslijedio kuću u Palmotićevoj ul. u Zagrebu. Nakon povratka u domovinu radio je u Splitu na obnovi brodogradilišta (1945–46). Od 1946. predavao je na Srednjoj tehničkoj školi u Zagrebu, a zatim prešao na dužnost u Ministarstvo građevina NRH, gdje se istaknuo radom u svojstvu gl. inženjera u Glavnoj direkciji građevinarstva. Poslije je djelovao kao načelnik Odjela za investicije u Privrednom savjetu Vlade NRH (1952–54), kao viši građevinski savjetnik i državni podsekretar u Državnom sekretarijatu za poslove narodne privrede (1954–56) te naposljetku kao sekretar Sekretarijata za građevinarstvo, urbanizam i komunalne poslove (1956–57). Odlikovan je Ordenom rada II. reda.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 665.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

DAJČEVA-ŽUPIĆ, Klara, liječnica (Zagreb, 30. V. 1897 –Zagreb, 3. VI. 1984). Kći Ljudevita, samostalnoga graditelja i Therese rođ. Hermann. Sestra → Ernesta Dajča i Grete ud. Karšulin. Nakon završenog studija medicine u Berlinu radila je kao sekundarna liječnica u Bolnici milosrdnih sestara (danas KBC »Sestre milosrdnice«) u Zagrebu. God. 1924–33. radila je kao liječnica socijalnoga osiguranja u Zagrebu i privatna liječnica u Zemunu. Po osnutku NDH krajem 1941, u ekipi žid. liječnika upućena je u BiH (Busovača) djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. Nakon II. svj. rata, do 1957. bila je privatna liječnica u Zagrebu. Kao jedna od istaknutih pripadnica feminističkoga pokreta objavljivala je članke u Ženskom svijetu (1917) i Ženskom pokretu (1924). Kao zagovornica antropozofije prema kojoj čovjek, može intuicijom spoznati neke više nadnaravne svjetove i sile, taj je nazor na svijet primjenjivala i u medicini. Pridavala je važnost imaginativnoj misli i duhovno-znanstvenom ispitivanju pa je u Liječničkom vjesniku pisala o temeljima antropozofske farmakologije i o medicinskim pitanjima u svjetlu antropofizije (1925, 1928), a od 1931. do 1941. redovito surađuje u časopisu Jugoslavenskog antropozofskog društva Upoznaj sebe, što ga je uređivao njezin suprug Stanislav Župić, pišući o medicinskim pitanjima (o bolestima kao karmičkoj posljedici grijeha, o ozdravljenju kao pravilnom promicanju duše i tijela), o biti ljudskog ja, o ljudskoj svijesti, o pojmu duše, problemu ljudske osobe, biti slobodne volje, smislu ljudskoga postojanja, reinkarnaciji, metafizici, etici i drugim filozofskim i psihološkim pitanjima. Prihvatila je homeopatski način liječenja i primjenjivala ga u svojoj privatnoj ordinaciji, što ju je vodila do duboke starosti. Napose se zanimala za maligne bolesti pridavajući važnost konstituciji i psihičkoj kancerogenoj noksi (uzročniku), a u liječenju je preporučivala ekstrakt imele. Služila se pseudonimima Medicus i Vestigator.

DJELA: Ljepota i etička svijest. Beograd 1928. – Knjiga odčaranih zapisa. Beograd 1929. – Kako se jedno ogleda u drugom. Beograd 1932. – O liječenju. Beograd 1933. – Kipovi, slike, hramovi. Zagreb 1935. – Rak, bolest cijelog organizma. Zagreb 1968.

LIT.: A. S. Rašeta: O nekim novim knjigama. Zapisi, 3(1929) IV/2. – M. Trbojević: O liječenju. Napisala Dr. Kl. Dajčeva Župić »Upoznaj sebe«, 3(1933) 2. – M. Janković: Kl. Dajčeva Župić: Kipovi, slike, hramovi. Ibid., 5(1935) 3. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – V. Dugački: Dajčeva-Župić Klara. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – N. Lengel-Krizman: Prilozi za židovski biografski leksikon. Novi Omanut, 9(2001) 44/45.

DAJHT-KRALJ, Vera, kiparica i keramičarka (Dugo Selo, 11. XII. 1928 – Zagreb, 16. V. 2014). Kći Slavka Deuchta (Dajht) i Ide rođ. Jelinek. Po osnutku NDH prebjegla je s roditeljima i sestrom u Crikvenicu, a potom bila internirana u tal. logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, s obitelji je pješice preko Velebita stigla u Otočac, boravila na Kordunu, u Topuskom i Zadru. Partizansku gimnaziju završila je nakon II. svj. rata u Zagrebu, gdje je 1950. diplomirala kiparstvo na ALU u klasi Frane Kršinića, a 1952. završila poslijediplomski studij u majstorskim radionicama F. Kršinića i Antuna Augustinčića. God. 1952–53. usavršavala se na Académie des Beaux-Arts u Parizu, gdje je prvi put izlagala 1953 (XI. salon Populiste). Od 1955. članica je Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske. Oblikuje psihološke portrete, likovno rafinirane figure i reljefe. Ostvarila je nekoliko javnih spomenika i ambijentalnih skulptura (monumentalni Spomenik palim borcima u Oborovu s arhitektom Antunom Glunčićem, 1958; Prozor u Tkalčićevoj ul. u Zagrebu, 1991). Od 1970-ih razrađuje ciklus skulptura Obiteljski album, koji obuhvaća ljubavnike, zaručnike, svatove, nevjeste, kolijevke, goste, svirače, putene žene, razbludne muškarce, glave i portrete, potom ciklus Kuća predaka, koji isprva oblikuje u kombinaciji bronce i emajla, a od sred. 1980-ih i u terakoti te zajedno s ciklusom Prabaka iz ranijeg razdoblja otkriva nostalgična sjećanja na pretke, podrijetlo i vlastite korijene. Autorica je mnogih idejnih programa za uređenje unutrašnjih prostora. Posebno se istaknula kao kiparica unikatnoga nakita te vrsna crtačica. Samostalno je izlagala u Zagrebu (1960, 1964, 1972–73, 1975, 1978–79, 1983, 1988–89, 1992), Brissagu u Švicarskoj (1966), Subotici (1971), Opatiji (1972, 1975), Krapini (1973, 1977), Trogiru (1973, 1977), Beogradu (1975), Pagu (1977, 1979), Osijeku (1985), Beču (1987) i Karlovcu (1991). Izlagala je na mnogim skupnim izložbama, među kojima su IV. Concorso internazionale del bronzetto (Padova 1961), izložbe jugoslavenskoga portreta (Tuzla 1967, 1971, 1975), Mascio Angioino (Napulj 1977, II. nagrada), Originalità e validità (Ferrara 1977, nagrada), 5ème Biennale internationale des émaux (Limoges 1980), Künstlerischer Schmuck aus Jugoslawien (Mannheim 1990). Sudjelovala je u radu mnogih umj. kolonija (Grožnjan 1965–72) i kiparskih simpozija (»Mermer«, Prilep 1974; »Forma prima«, Krapina 1979). Djeluje i kao likovni pedagog. Voditeljica je Galerije »Milan i Ivo Steiner« u ŽO u Zagrebu. – Otac Slavko, gospodarstvenik (Dugo Selo, o. 1900 – Zagreb, 3. VI. 1963). Rođen je u trg. obitelji. Završio je Višu trgovačku akademiju u Zagrebu. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik ciglane u Dugom Selu (1926–41) te aktivan u cionističkom pokretu. Po uspostavi NDH prebjegao je s obitelji u Crikvenicu, interniran u logor u Kraljevici, zatim u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, s obitelji je stigao u Otočac, Kordun, Topusko, a kraj rata dočekao je u Zadru. Ciglana, koja mu je 1941. bila oduzeta, nakratko mu je vraćena, no ubrzo je nacionalizirana. Nakon rata radio je u Zagrebu kao trgovac.

IZV.: KŽZ. – Osobni podaci ulaznice. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: J. Depolo: Ljepota materijala. Vjesnik, 21(1960), 13. X. – M. Peić: Slikovito. Večernji list, 2(1960), 14. X. – A. Adamec: Vera Dajht-Kralj (predgovor katalogu izložbe). Opatija 1972. – V. Maleković: Umjetnički smisao ili pedanterija. Vjesnik, 34(1973), 13. VI. – B. Pavlović: Skulpture i strukture Vere Dajht-Kralj (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1973. – V. Ekl: Vera Dajht-Kralj – reljefi iz obiteljskog albuma (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1975. – J. Škunca: Optimistička sinteza forme. Vjesnik, 36(1975), 30. XII. – A. Zemljar: Bakar i emajl Vere Dajht-Kralj. Ibid., 39(1978), 28. II. – E. Cvetkova: Epsko u svakidašnjem. Večernji list, 27(1983), 3–4. IX. – V. Maleković: Obnova vlastitog izraza. Vjesnik, 44(1983), 21. IV. – F. Mrzljak: Vera Dajht-Kralj (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1983. – D. Ivanuša: Dajht-Kralj, Vera. Likovna enciklopedija Jugoslavije, 1. Zagreb 1984. – V. Bužančić: O Veri Dajht-Kralj i o njezinom vremenu 1968/69–1988 (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1988. – N. Firšt: Ropkinja stvaralačke slobode. Večernji list, 32(1988), 11. IX. – V. Bužančić: Crteži i skulpture Vere Dajht-Kralj (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1992. – Isti: Dajht-Kralj, Vera. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – Isti: Vera Dajht-Kralj (predgovor katalogu izložbe). Krapina 1994. – Dajht-Kralj, Vera. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – R. Bajruši, M. Biluš i V. Zahtila: Židovi koji su izgradili Zagreb. Nacional, 11(2005) 483. – M. Bešlić: Vera Dajht-Kralj (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 2006. – Suvremeni umjetnički nakit u Hrvatskoj / Contemporary Artistic Jewellery in Croatia. Zagreb 2007. – Vera Dajht-Kralj – neuhvatljiva stvaralačka moć. Ha-kol, 2008, 105. – Vera Dajht-Kralj. Skulpture, crteži i nakit. Zagreb 2008.

DALMA, Gustavo, kemičar (? – ?). U Rijeci je 1930-ih bio ravnatelj Kemijskoga odjela pokrajinskoga Laboratorija za higijenu i profilaksu. God. 1935. izolirao je alkaloide cassain i cassaidin iz afričkog drveta Erythrophleum i nastavio na tom raditi s Lavoslavom Ružičkom u Zürichu. S dužnosti je bio razriješen 31. XII. 1938. na temelju odluke ravnatelja Kvarnerske pokrajinske uprave E. Susmela od 3. XII. 1938. o otpuštanju djelatnika »židovske rase«. Iako je podnio zahtjev za izuzeće od progona pozivajući se na kraljevski zakonski dekret o »zaslužnim« Židovima tal. državljanima, kao sudionik marša iz Ronchija 1919. i riječki legionar, bio je odbijen odlukom ministarstva na temelju negativnoga mišljenja tajnika fašističke organizacije A. Ongara, koji je izvijestio da su njegove zasluge kao riječkoga legionara »poništene antinacionalnim i antifašističkim političkim držanjem«.

LIT.: B. G. Engel: Analytische und Synthetische Arbeiten auf dem Gebiete der Erythrophleum-Alkaloide (doktorska disertacija). Zürich 1941. – S. Simper: Židovska zajednica Rijeke i liburnijske Istre u svjetlu fašističkog antisemitizma (doktorska disertacija). Zagreb 2012. – http://e-collection.library.ethz.ch/eserv/eth:20889/eth-20889-02.pdf, pristupljeno 18. IX. 2012.

DANIČIĆ, Adolf (Schwarz), financijski stručnjak i industrijalac (Križevci, 17. II. 1861 – Zagreb, 7. XII. 1929). Sin Friedrichov. Potječe iz zagrebačke liječničke obitelji. Prezime Schwarz promijenio je u Daničić 1922. Nakon završetka trgovačke akademije u Grazu, radio je u Gradskoj štedionici u Križevcima i Ugarskoj općoj kreditnoj banci u Budimpešti, a 1904. bio je imenovan komercijalnim ravnateljem rafinerije u Bosanskom Brodu (osn. 1893). Pod njegovim se vodstvom rafinerija razvila u industrijsko poduzeće s dioničkom glavnicom od približno tri milijuna kruna. Uvidjevši ulogu umjetnih gnojiva u suvremenoj poljoprivrednoj proizvodnji, u suradnji s Eduardom Landauerom, osnovao je 1906. u Koprivnici tvornicu superfosfata i sumporne kiseline »Danica« d. d. za kemijsku industriju sa sjedištem u Budimpešti, koja je već 1908. proizvela prve količine superfosfata, a 1910. otvorila i pogon za proizvodnju sumporne kiseline. Za njegove uprave (bio je generalni direktor i član ravnateljskoga vijeća) tvornica je postala članica kartela austroug. tvornica superfosfata, tako da je godišnje proizvodila oko 7000 vagona umjetnih gnojiva za potrebe veleposjeda na području današnje juž. Mađarske i Vojvodine. Nakon što je postao predsj. Tvornice kemijskih proizvoda u Rijeci te član ravnateljstva Ujedinjene ugarske mineralne rafinerije d. d. u Budimpešti, u njegovim se rukama koncentrirala uoči I. svj. rata prerada mineralnih ulja i petroleja u zap. dijelu Ugarske te u Hrvatskoj i Slavoniji. Kad je za I. svj. rata obustavljen uvoz sirovina iz Južne Amerike potrebnih za proizvodnju umjetnih gnojiva, preorijentirao je tvorničko poslovanje na proizvodnju koncentrirane sumporne kiseline za potrebe voj. erara, a od 1916. i modre galice. Kupivši tvornice sumporne kiseline i superfosfata »Johann Heilinger & Co. A. G.« u Wagramu (Deutsch Wagram; 1916) i »Stabilimento Prodotti Chimici« u Rijeci (1917), proširio je poslovanje na austrijsko i istarsko tržište. Pošto je 1918. »Danica« stavljena pod sekvestar, a na čelo tvrtke postavljen komesar, otišao je u Rumunjsku, gdje je, do povratka u domovinu (1919), djelovao kao član Odbora za proizvodnju sirovog i mineralnog ulja. God. 1920. postao je član Ravnateljstva »Danice«, koja je u međuvremenu bila nacionalizirana. Zbog gubitka ugarskoga tržišta i slabe domaće potražnje za umjetnim gnojivima, preusmjerio je tvorničku proizvodnju na nove proizvode. Iste god. primijenila se tehnologija sušenja kukuruza te započela proizvodnja željezno-oksidnih bojila, 1921. podignula se tvornica kisika, a od 1923. opet su se proizvodili sumporna kiselina i umjetna gnojiva u Rijeci te od 1926. i u Wagramu. Nakon požara 1922, koji je potpuno uništio tvornicu sumporne kiseline, ona je 1923. i 1924. ponovno sagrađena i modernizirana. U sustav »Danice« d. d. od 1922. uključena je i Prva jugoslavenska tvornica šarafa d. d. u Koprivnici, koja je željeznicu počela opskrbljivati domaćom robom. God. 1926. prodana je rafinerija u Bosanskom Brodu tvrtki Standard Oil Company te se poslovanje »Danice« ograničilo na pogone u Koprivnici, Rijeci i Wagramu. Iako je tvrtka 1927. pod Daničićevim ravnateljstvom ostvarila najveći prihod te s približno 300 zaposlenih radnika postala jedno od najvećih jugoslav. poduzeća kemijske industrije, on je već iduće godine bio sasvim istisnut iz uprave. Bio je predsj. prodajne organizacije »Fosfat« d. d. u Zagrebu (1926–29) i djelatni član Saveza industrijalaca, Trgovačke i obrtničke komore, Zagrebačkoga zbora i Jugoslavenske udružene banke. Objavio je nekoliko članaka o problemima financiranja industrije umjetnih gnojiva u glasilima Zagreber Tagblatt (1924) i Der Morgen (1925). Nakon njegove smrti, dioničari »Danice« prodali su, zbog nerentabilne proizvodnje 1931, tvornicu vijaka bečkomu poduzeću »Brevillier & Co« i »A. Urban & sinovi«. Posao je po njegovoj smrti preuzeo sin → Miroslav.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 92.

LIT.: »Danica« d. d. za kemičke proizvode. Riječ, 2(1920), 17. VI. – (Nekrolog). Jugoslavenski Lloyd, 21(1929), 8. XII. – D. Ožegović: Tvornica »Danica« obustavila rad. Podravske novine, 8(1937), 28. VIII. – M. Kolar-Dimitrijević: Tvornica »Danica« i njezino radništvo. Podravski zbornik, 2(1976). – T. Delibašić: Daničić, Adolf. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993.

DANIČIĆ, Miroslav (Schwarz), liječnik (Budimpešta, 26. VII. 1898 – ?Zagreb, nakon 1945). Sin → Adolfov. U nepoznato doba prešao je na evangeličku vjeru. Isprva je živio u Budimpešti, gdje je završio Medicinski fakultet. God. 1919. doselio se u Hrvatsku. Bio je 1928–41. u braku s Elizabeth, s kojom je imao sina Ivana (?, 1929 – ?). Nakon očeve smrti naslijedio je 1929. većinu dionica u »Danici«, no nije uspio prilagoditi poslovanje poduzeća novim mjerama državnoga intervencionizma u gospodarstvu. Zbog pada potražnje za kemijskim proizvodima »Danice« za agrarne i industrijske krize te velikih gubitaka morao je 1937. obustaviti proizvodnju. Po uspostavi NDH živio je u Zagrebu u stanu na Mažuranićevu trgu. Uz tu nekretninu, u međuratnom razdoblju posjedovao je još i četverokatnicu u Martićevoj ul., kuću u Samoboru, trgovinu sagovima u Zagrebu te gradilišta u Budimpešti. Na nepoznati način pridružio se partizanima, a nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb. – Supruga Elizabeth, poduzetnica (Zagreb, 2. II. 1908 – ?). Zavičajnost je stekla u Koprivnici. U Hrvatsku je došla iz Beča 1928. Sa suprugom je prešla 1928. na katoličku vjeru, a 1941. se rastala. Po uspostavi NDH morala je podnijeti prijavu imetka Uredu za obnovu privrede Ministarstvu narodnoga gospodarstva NDH, u kojoj se navodi da je mjesečno od bivšega supruga primala alimentaciju od 6667 din. te da je do ožujka 1941. bila vlasnica trgovine sagova u Zagrebu, koju je u međuvremenu prodala.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 665, 699.

LIT.: D. Ožegović: Tvornica »Danica« obustavila rad. Podravske novine, 8(1937), 28. VIII. – M. Kolar-Dimitrijević: Tvornica »Danica« i njezino radništvo. Podravski zbornik, 2(1976). – T. Delibašić: Daničić, Adolf. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – Popis građana Samobora, učesnika NOP-a i žrtava ustaškog terora. Novi Omanut, 11(2003) 58. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

DANITI, Isak, žid. aktivist (Sarajevo, ?1892 – ?, 1938). Učio je Toru i završio školu Degel Atora u Sarajevu, potom nastupio kao hazan i vjeroučitelj u ŽO u Splitu. Kako nije imao ni svjetovnu ni vjersku višu naobrazbu nije mogao biti rabin, nego samo »prorabin«. Osim redovnih dužnosti, sudjelovao je u svim svjetovnim aktivnostima splitske ŽO, snimao po Dalmaciji žid. nadgrobne ploče, u zadarskom i dubrovačkom arhivu prepisivao dokumente vezane uz povijest Židova. Njegovim se trudom 1919. uređuje žid. groblje na Marjanu.

LIT.: (Nekrolog). Jevrejski glas, 11(1938). – D. Kečkemet i Z. Efron: Židovsko groblje u Splitu. Split 1973.

DANITTI, Albert (Daniti), trgovac i žid. aktivist (Sarajevo, 6. III. 1887 – ?logor, 1941–1945). Sin Josipov. Bio je istaknuti aktivist sefardske općine u Zagrebu. God. 1940. vlasnik je kavane »Orijent« u Zagrebu i trgovac južnim voćem i povrćem. Po uspostavi NDH morao je podnijeti prijavu imetka Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, u kojoj navodi da je bivši trgovac južnim voćem. Stradao je u nepoznatom logoru. – Supruga Zlata rođ. Alkalaj, gostioničarka (Travnik, BiH, 8. X. 1892 – ?). Po uspostavi NDH morala je podnijeti prijavu imetka Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, u kojoj navodi da je gostioničarski posao likvidirala 6. VI. 1941. po odobrenju Ministarstva narodnoga gospodarstva NDH. Nakon II. svj. rata s kćeri Sarinom vratila se u Zagreb.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 665. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Jevrejski glas, 13(1940) 18. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.