DAJČ, Ernest (Deutsch), građevinski inženjer (Zagreb, 12. VI. 1908 – Zagreb, 20. VIII. 1957). Sin Ljudevita (?, o. 1862 – Zagreb, 27. V. 1917), samostalnoga graditelja, i Tereze rođ. Hermann (Osijek, 1874 – Zagreb, 5. XI. 1957), brat → Klare Dajčeve-Župić i Grete ud. Karšulin. Diplomirao je 1931. na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U međuratnom razdoblju radio je u građevinskim poduzećima, baveći se izgradnjom i rekonstrukcijom industrijskih zdanja te cestogradnjom i projektiranjem elektroenergetske infrastrukture (rekonstrukcija tvornice cementa »Croatia« u Podsusedu, izvedba asfaltnih kolnika u Zagrebu, projektiranje betonske ceste Samobor–Bregana, gradnja stupova za dalekovod u Gorskom kotaru). Uoči Travanjskoga rata 1941. mobiliziran je u jugoslav. vojsku te je nakon kapitulacije Jugoslavije dospio u njem. zarobljeništvo. Proveo je tri i pol godine u zarobljeničkim logorima Offenburg, Nürburg, Osnabrück, Strassburg i Barkenbrügge, surađivao u naprednim logorskim organizacijama, držao općeobrazovne tečajeve za logoraše i svirao violinu na logorskim koncertima. Prijavu imovine umjesto njega obavila je u lipnju 1941. njegova majka, navodeći da je po ocu naslijedio kuću u Palmotićevoj ul. u Zagrebu. Nakon povratka u domovinu radio je u Splitu na obnovi brodogradilišta (1945–46). Od 1946. predavao je na Srednjoj tehničkoj školi u Zagrebu, a zatim prešao na dužnost u Ministarstvo građevina NRH, gdje se istaknuo radom u svojstvu gl. inženjera u Glavnoj direkciji građevinarstva. Poslije je djelovao kao načelnik Odjela za investicije u Privrednom savjetu Vlade NRH (1952–54), kao viši građevinski savjetnik i državni podsekretar u Državnom sekretarijatu za poslove narodne privrede (1954–56) te naposljetku kao sekretar Sekretarijata za građevinarstvo, urbanizam i komunalne poslove (1956–57). Odlikovan je Ordenom rada II. reda.
IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 665.
LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.