GARTENBERG, Izidor (Iso), liječnik (Vinkovci, 1913 – ?). Sin Davida (Maksimovka, Ukrajina, 1885 – ?, 1941–1945) i Fanike. Roditelji su se u Vinkovce doselili iz Smereka u Poljskoj u svibnju 1918, a prije II. svj. rata obitelj je već živjela u Zagrebu. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu šk. god. 1936/37. i djelovao kao liječnik duševne bolnice u Popovači. Nakon Travanjskoga rata 1941, kao jugoslav. vojnik bio je zarobljen i vjerojatno odveden u zarobljeništvo u Njemačkoj. Daljnja sudbina nepoznata. Otac mu je stradao na nepoznatom mjestu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 671.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GAT, Giora (Grün, Walter), geodet (Beč, 1925 – Haifa, Izrael, 28. VII. 1998). Sin liječnika Egona Grüna (Požega, 1898 – logor Jasenovac, 1941), sina Jakoba i Vere. S obitelji je do 1938. živio u Beču, a nakon Anschlussa preselili su se u Zagreb, gdje je nastavio školovanje u obrtničkoj školi i postao električar te se zaposlio u »Ing. Kompaneca & Co«. Kao član Hašomer Hacaira angažirao se u cionističkom pokretu. Po osnutku NDH otac mu je krajem 1941. bio uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao, dok je on s majkom i sestrom Verom bio deportiran u logor Stara Gradiška. One su stradale, a njega je spasilo poznavanje električarskoga zanata. U Izrael se iselio 1948. i odmah bio mobiliziran u izraelsku vojsku, u kojoj je bio teško ranjen. Promijenio je ime u Giora Gat i od 1951. radio u Tehnionu (Israel Institute of Technology) u Haifi kao geodet. Tal. vlada dodijelila mu je godišnju stipendiju za studij na Politehnikumu, a potom je u Nizozemskoj usavršavao visinsko snimanje. Završivši prvi stupanj geografije u Haifi i drugi na Sveučilištu u Tel Avivu, predavao je geografiju na Tehnionu do umirovljenja 1968. Bavio se geografskim istraživanjima i visinskim snimanjem. Bio je u braku s Hedi rođ. Schönberger, rođenom u Vršcu u Srbiji.

IZV.: Yad Vashem Jerusalem Archive, 03-5337.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – Bilten HOJ, 1997, 1/2. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GAVRIN, Branko, fotograf (Zagreb, 1. XI. 1935). Sin Ive i → Mire Gavrin, unuk zagrebačkoga nadrabina → G. Schwarza i nećak → Gustava i Pavla Gavrina, suprug koreografkinje Tihane Škrinjarić. S obitelji je živio u jednokatnoj obiteljskoj vili u Torbarovoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH obitelj je preuzela žid. znak. Nakon očeva uhićenja, prebjegao je s majkom i bratom u Hrvatsko primorje i boravio na Sušaku. Odatle se s obitelji prebacio u sjevernotal. gradić Apricu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, preko Alpa su izbjegli u Švicarsku, gdje su isprva boravili u prihvatnom logoru uz talijansko-švic. granicu, a potom u dječjem domu. Nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb, gdje je 1953. završio Tehničku školu, a 1959. Školu za primijenjenu umjetnost. Fotografije objavljuje u periodici (Globus, Vjesnik u srijedu), monografijama (Istarske freske, Zagreb 1963, tekst B. Fučić; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1860–1985, Zagreb 1985) te izdanjima »Školske knjige« (od 1980-ih). Većinom je snimao krajolike (ciklus Zagorski motivi) i portrete. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1980), a skupno u Vinkovcima (1956. III. nagrada) i na izložbi ULUPUH u Zagrebu (1973). – Brat Davor, arhivist i žid. aktivist (Zagreb, 19. III. 1933 – Zagreb, 17. VIII. 2011). Od 1934. je s obitelji živio u vili u Torbarovoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak te, nakon očeva uhićenja, s majkom i bratom prebjegao u Hrvatsko primorje, gdje su boravili na Sušaku. Odatle se s bratom i majkom prebacio u sjevernotal. gradić Apricu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, u maršu preko Alpa izbjegli su u Švicarsku. Nakon završetka II. svj. rata vratio se u Zagreb, gdje je studirao na Pravnom fakultetu. Nakon studija zaposlio se u Hrvatskom državnom arhivu, u kojem je radio do umirovljenja. Bavio se pretežito istraživanjem građe za povijest ZAVNOH objavljujući u Arhivskome vjesniku (1976–77. i 1978–79). Pol. 1950-ih preuzeo je vođenje omladinske sekcije ŽOZ, koja je zahvaljujući njegovu angažmanu bila vrlo aktivna.

IZV.: KŽZ.

LIT.: K. Milačić: Gavrin, Mira. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – Ž. Koščević: Gavrin, Branko. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdoblju od 1928. do 1945. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2007. – B. Orešić: Put spasa 66 godina poslije. Alpski zbjeg 250 zagrebačkih Židova. Globus, 20(2009), 29. V. – (Nekrolog). Ha-kol, 2011, 121.

GAVRIN, Gustav (Schwarz), filmski redatelj (Zagreb, 12. VIII. 1906 – Salzburg, Austrija, 1976). Sin zagrebačkoga nadrabina → G. Schwarza. U međuratnom je razdoblju s braćom Pavlom i Ivom prvotno prezime Schwarz promijenio u Gavrin. Školovao se u Zagrebu i Parizu. Prije II. svj. rata posjedovao je kinematograf u Zagrebu i sudjelovao u proizvodnji reklamnih filmova. II. svj. rat proveo je u njem. zarobljeničkim logorima. Nakon rata vratio se u domovinu te s Kostom Hlavatyjem 1945. režirao dokumentarni film Jasenovac, koji je ujedno bio prvi film u poslijeratnoj Jugoslaviji. Također je režirao igrane filmove Život je naš (1948) o izgradnji omladinske pruge, Crveni cvet (1950) i Bila sam jača (1953), oba ratne tematike te Dog eat Dog (1964, s Roy Nazarrom) s Jayne Mansfield u gl. ulozi. Producirao je crtani film Konferenz der Tiere prema romanu Ericha Kästnera. Posljednjih godina živio je u Njemačkoj i Austriji. – Brat Pavao, inženjer (Zagreb, 1909 – ?, Izrael, nakon 1945). Prije II. svj. rata radio je kao strojarski inženjer u poduzeću Našička tvornica tanina i paropila d. d. u Zagrebu. Bio je član Zagrebačke inženjerske komore. Po uspostavi NDH sa suprugom Vjerom rođ. Altschul preuzeo je žid. znak i bio primoran vratiti staro prezime. U srpnju 1941. bio je uvršten u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka Židova. Preživio je II. svj. rat te se potom iselio u Izrael.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: (Nekrolog): Jevrejski pregled, 27(1976) 5/6. – I. Škrabalo: Povijest hrvatskog filma (1941–1945). Forum, 20(1981) 12. – Ž. Koščević: Gavrin, Branko. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – A. Peterlić: Gavrin, Gustav. Ibid. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdoblju od 1928. do 1945. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2007. – B. Orešić: Put spasa 66 godina poslije. Alpski zbjeg 250 zagrebačkih Židova. Globus, 20(2009), 29. V.

GAVRIN, Mira (rođ. Weiss-Neumann), povjesničarka književnosti i germanistica (Sisak, 27. X. 1912 – Zagreb, 16. IX. 1978). Supruga Ive i majka → Branka i Davora, šurjakinja → Gustava i Pavla. U Zagrebu je završila gimnaziju 1931. te do 1934. studirala germanistiku na Filozofskom fakultetu. Od 1934. živjela je jednokatnoj obiteljskoj vili u Torbarovoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH s obitelji je preuzela žid. znak. Nakon suprugova uhićenja sa sinovima je prebjegla iz Zagreba u Hrvatsko primorje te su boravili na Sušaku. Odatle su se prebacili u sjevernotal. gradić Apricu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, u maršu preko Alpa sa sinovima je izbjegla u Švicarsku. Isprva su boravili u prihvatnom logoru uz talijansko-švic. granicu, a potom u Zürichu, gdje je tri semestra studirala romanistiku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1946. germanistiku te 1961. doktorirala disertacijom o hrv. prijevodima i prepjevima njem. pjesama u doba ilirizma (Kroatische Übersetzungen und Nachdichtungen deutscher Gedichte zur Zeit des Illyrismus. München 1973), a potom radila kao asistentica (od 1949) te docentica (od 1963. do umirovljenja 1968). Bila je članica bečkoga društva »Internationale Lenaugesellschaft«. Objavljivala je književnopovijesne studije, istražujući pretežito komparativne veze njem. književnosti s hrvatskom: Heine i Preradović (Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1954), Goetheova pjesma Mignon u hrvatskim prepjevima i prijevodima (Filologija, 1957), Oblikovanje prostora i simbolika prostora u Kafkinu romanu Der Prozess (Umjetnost riječi, 1963), Pjesništvo ilirskog preporoda u odnosu na njemačko i austrijsko pjesništvo (Hrvatska književnost prema evropskim književnostima. Zagreb 1970). – Suprug Ivo, pravnik (Karlovac, 1899 – logor Jasenovac, 1943). Sin zagrebačkoga nadrabina → G. Schwarza. U međuratnom razdoblju bio je odvjetnik u Zagrebu te je s braćom → Gustavom i Pavlom prvotno prezime Schwarz promijenio u Gavrin. Prema projektu → Z. Neumanna sagradio je 1933–34. jednokatnu obiteljsku vilu u Torbarovoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH s obitelji je preuzeo žid. znak i bio primoran vratiti staro prezime Schwarz. Najkasnije ujesen 1941. bio je deportiran u jasenovački logor Bročice. Ubijen je jer se usudio prigovoriti nekoj naredbi.

DJELA: Kroatische Übersetzungen und Nachdichtungen deutscher Gedichte zur Zeit des Illyrismus. München 1973.

IZV.: KŽZ.

LIT.: M. Živančević: Mira Gavrin, Kroatische Übersetzungen und Nachdichtungen deutscher Gedichte zur Zeit des Illyrismus. Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 21(1973) 3. – S. Kostić: Mira Gavrin, Kroatische Übersetzungen und Nachdichtungen deutscher Gedichte zur Zeit des Illyrismus. Zbornik za slavistiku, 1974, 6. – K. Milačić: Gavrin, Mira. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1998. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdoblju od 1928. do 1945. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2007. – B. Orešić: Put spasa 66 godina poslije. Alpski zbjeg 250 zagrebačkih Židova. Globus, 20(2009), 29. V.

GEIGER-EICHHORN, Antonija, pijanistica i glasovirska pedagoginja (Rzeszów, Poljska, 4. I. 1893 – Zagreb, 1. VII. 1971). Kći violončelista i pedagoga → H. Geigera. Od pete je godine učila glasovir u Anke Barbot-Krežma u školi HGZ i ubrzo počela pratiti oca na koncertima. S jedanaest godina sudjelovala je na velikom koncertu u Budimpešti i dobila laskave kritike. Od 1905. studirala na Konzervatoriju u Pragu i već 1906. uz Prašku filharmoniju izvela je Beethovenov Glasovirski koncert u c-molu. God. 1907. nastavila je studij na bečkoj Akademiji za glazbenu i scensku umjetnost, gdje je diplomirala 1909. i kao najmlađa apsolventica bila nagrađena glasovirom tvrtke »Bösendorfer«. Usavršavala se u Majstorskoj školi bečke Akademije u Feruccija Busonija i Leopolda Godowskoga, koju je završila 1911. i tom prilikom dobila Austrijsku državnu nagradu. Nastupala je na koncertima u Beču, Berlinu i Londonu, a 1913. održala u Beču svoj prvi samostalni solistički koncert polučivši golem uspjeh. Po završetku I. svj. rata vratila se u Zagreb, gdje je 1920–40. predavala glasovir na Muzičkoj akademiji. Istodobno je koncertirala solistički, uz orkestar i kao članica komornih sastava, te često nastupala u emisijama Radio Zagreba od početka emitiranja 1926. Po uspostavi NDH bila je prisilno umirovljena te je morala prijaviti imovinu. Potom je bila internirana u Italiju, gdje je od 1943. bila u ilegali u zoni tal. partizana u mjestu Calestano kraj Parme. U Zagreb se vratila u rujnu 1945. i od tada je do umirovljenja 1961. bila docentica pa profesorica glasovira na Muzičkoj akademiji. Usporedno je koncertirala, nastupala na radiju i za film snimala glasovirske skladbe. – Započevši pijanističku karijeru u dječjoj dobi, s pravom je nazivana »čudom od djeteta«. Neobična darovitost i vrhunsko školovanje osigurali su joj mjesto među najperspektivnijim tadašnjim eur. pijanistima, ali međunarodnu karijeru samo je djelomice ostvarila, uglavnom u ranoj mladosti i u međuratnom razdoblju. Kao izravna nastavljačica pijanističkoga naslijeđa bečke škole njegovala je stil virtuoza XIX. st. s težištem na tehničkoj bravuroznosti. Ostvarila je golem repertoar pretežito pijanističke glazbe XIX. i XX. st., posebice sve Beethovenove glasovirske sonate (osim opusa 106), gotovo sveukupni Chopinov opus, mnoge skladbe Franza Liszta, Franza Schuberta, Roberta Schumanna, Johannesa Brahmsa, Sergeja Rahmanjinova, Mauricea Ravela, Josefa Suka, Aleksandra Skrjabina, Aleksandra Glazunova. Izvodila je skladbe hrv. autora Dore Pejačević, Vjekoslava Rosenberga-Ružića, Božidara Kunca, Borisa Papandopula, Žige Hirschlera, Mile Cipre, Miše Majera i Brune Bjelinskog. Pojedine snimke njezinih interpretacija sačuvane su u fonoteci Hrvatskoga radija. Kao pedagoginja odgojila je pijaniste i pedagoge Ivana Langa, Zlatu Novak, Natka Devčića, Vilmu Klajner i Zdravka Dušaka. Dobila je 1966. Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. Ostavila je u rukopisu na njem. jeziku Sjećanja na godine provedene u internaciji u Italiji 1941–1945. u 4 sveska (u arhivu HGZ).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666. – HGZ, Arhiv, Ratni dnevnik.

LIT.: E. Schulz (E. Sch.): Ein musikalisches Wunderkind. Agramer Zeitung, 77(1902) 126. – Tonka Geiger in Budapest. Agramer Tagblatt, 19(1904), 5. III. – V. Čačić (Dr. V. Č.): Koncert glasoviračice Antonije Geiger. Narodne novine, 79(1913) 15. – M. Graf: Sinoćnji koncert pianistice Antonije Geigerove. Novosti (Zagreb), 13(1919), 19. XII. – Z. Vernić Turanjska (Z. V. T.): Klavierkonzert Antonie Geiger. Agramer Tagblatt, 34(1919) 335. – Pianistica Antonija Geiger-Eichhorn. Dom i svijet, 35(1922) 4. – M. Graf (M. G.): Konzert Antonie Geiger-Eichhorn. Zagreber Tagblatt, 39(1924) 263. – L. Šafranek-Kavić: IX intimno muzičko veče: Antonija Geiger Eichhorn. Obzor, 67(1926) 51. – Isti: Jubilarni koncert Antonije Geiger-Eichhorn. Ibid., 68(1927) 69. – Z. Grgošević (Z. G.): Koncert zagrebačke filharmonije. Ibid., 74(1933) 289. – Ž. Hirschler (-žh-): V društveni koncert. Jutarnji list, 22(1933) 7631. – K. Krenedić (Kć): IV koncerat Zagrebačke filharmonije, dir. Lovro Matačić, solistica Antonija Geiger-Eichhorn. Večer, 14(1933) 3914. – V. Novak (V. N.): Koncerat Antonije Geiger. Jutarnji list, 9(1940) 2919. – L. Županović (L. Ž.): 50-godišnjica umjetničkog rada pianistkinje Antonije Geiger-Eichorn. Vjesnik, 15(1954), 11. X. – Isti: Jubilarni koncert Antonije Geiger-Eichorn. Ibid., 18. X. – N. Turkalj (N. T.): Jubilej Antonije Geiger Eichhorn. Narodni list, 10(1954), 9. X. – A. Tomašek: Prvi koncert Zagrebačke filharmonije. Vjesnik, 18(1957), 12. X. – K. Kovačević: Geiger-Eichhorn, Antonija. Muzička enciklopedija, 1. Zagreb 1971. – Geiger-Eichhorn, Antonija. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – B. Perić-Kempf: Geiger-Eichhorn, Antonija. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Geiger-Eichhorn, Antonija. Hrvatska enciklopedija, 4. Zagreb 2002.

GEIGER, Hinko (Geyger, Henrik), violončelist i pedagog (Jaroslavice, Češka, 1871 – Beč, 1920). Otac → Antonije Geiger-Eichhorn. Studirao je u Josepha Hellmesbergera na Konzervatoriju u Beču. U Zagreb je došao 1891. kao učitelj violončela i kontrabasa na Glazbenoj školi HGZ. Ujedno je svirao u opernom orkestru HNK. Koncertirao je solistički u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku te kao član zagrebačkih komornih sastava. God. 1906. otišao je u Beč za solista u orkestru Volksopere. U osvrtima na njegove zagrebačke koncerte ističe se virtuozno dotjerana tehnika i neobično pjevna, čuvstvena kantilena. Prvi je u Zagrebu izveo Dvořákov Koncert za violončelo i orkestar u h-molu, 20. X. 1896, samo šest mjeseci nakon praizvedbe u Londonu. Poučavajući po metodi bečkoga konzervatorija, odgojio je više hrv. koncertnih i orkestralnih violončelista (Viktor Koščica, Josip Stano, Živko Tkalčić).

LIT.: F. S. Vilhar: Koncert Geiger. Obzor, 34(1893) 277. – V. Čačić: Koncerti. Vienac, 34(1902) 51. – E. Schultz (E. Sch.): Concert Hinko Geiger. Agramer Zeitung, 77(1902) 284. – A. Goglia: Učitelji violončela u Zagrebu i njihovi učenici muzičari. Sv. Cecilija, 27(1933) 4. – Geiger (Geyger), Hinko. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – I. Ajanović-Malinar: Geiger, Hinko. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.

GEIGER, Sidonija (rođ. Altstädter), pijanistica i glazb. pedagoginja (Varaždin, 27. IX. 1874 – ?, X. 1944). Supruga Jakoba i majka Kornelije. Završila je Višu djevojačku školu u Varaždinu, gdje je počela učiti glasovir u Ivana Ernesta Christopha i Vjekoslava Rosenberga-Ružića. Školovanje nastavila u Beču na Glazbenoj školi »Kaiser«, gdje se nakon državnog ispita za učiteljicu glasovira, usvršavala kod → Juliusa Epsteina. Nakon povratka u domovinu djelovala je od 1908. u Zagrebu kao učiteljica glasovira u Glazbenoj školi HGZ, a zatim do umirovljenja 1940. kao profesorica na Muzičkoj akademiji. U Zagrebu je u razdoblju 1909–30. koncertirala solistički te kao glasovirska pratiteljica i članica više komornih sastava (u glasovirskom triju i kvintetu s Václavom Humlom, Zlatkom Balokovićem, Josipom Novakom i Umbertom Fabbrijem). Po uspostavi NDH za sebe i kćer Korneliju predala je molbu za priznanje arijskih prava. Zahvaljujući prijateljima, simulirajući duševnu bolest, sklonjena je u Psihijatrijsku bolnicu (danas Klinika za psihijatriju) Vrapče. Navodno je, prema nekim izvorima, stradala u jednoj od posljednjih deportacija Židova u rujnu 1944. kad su ustaše pod vodstvom Ljube Miloša odveli iz bolnice 106 bolesnika koji su strijeljani u Stupniku ili Rakovu Potoku. Prema drugim podacima deportirani su u logor Dachau, a moguće je da su odvedeni u logor Jasenovac, kako je u svom iskazu tvrdio Lj. Miloš. Odgojila je mnogobrojne koncertne i komorne pijaniste (Sofija Deželić, Elvira Marsić, Eleonora Čalogović i dr.). − Sidonijina kći Kornelija (Nela, Nelly), oblikovateljica tekstila (Ivanec, 19. XII. 1896 – Zagreb, 23. IX. 1983). U Zagrebu je 1914. završila Obrtnu školu i 1915–16. studirala na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt, potom 1920-ih vodila privatnu umjetničko-obrtnu školu. Usavršavala se u oblikovanje tekstila na umjetničkim školama u Beču 1916–18. i Berlinu 1932 (bojenje tkanina špricanjem). Po uspostavi NDH preuzela je žid. znak, a II. svj. rat preživjela je skrivajući se u jednoj zagrebačkoj bolnici. Prateći eur. umjetnička i modna zbivanja oblikovala je uzorke za čipke i tkanine te odjeću i modni pribor 1920-ih u stilu art décoa (geometrijska stilizacija, narodni ornamenti i koloristički kontrasti), a poslije u duhu organskog modernizma s težištem na fakturi i posebnom načinu bojenja. Sudjelovala je na Međunarodnoj izložbi dekorativne umjetnosti u Parizu 1925 (počasna nagrada), u Zagrebu na izložbi društva »Djelo« 1927, II. izložbi ULUH 1947, Zagrebačkom trijenalu 1955. i dr. Njeni nacrti i skice čuvaju se u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 659. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27697. – HDA, projekt Dotršćina, knjiga Vrapče 26. – HDA, ZIG NDH, kut. 96, O radu ureda III. – KŽZ. – Ustaška obrana, 296. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: A. Ružičić (A. R.): Prvi društveni koncerat Hrvatskog konzervatorija. Novine, 4(1917) 293. – V. Stein Ehrlich: Umjetnička izložba na Omladinskom sletu. Židov, 6(1922) 36/37. – A. Jiroušek: Uz naše slike iz posljednjeg broja. Slike s izložbe tekstilnih, keramičkih i drvorezbarskih radova na ovogodišnjem zagrebačkom zboru. Vijenac, 1(1923) 3. – A. Goglia: Hrvatski glazbeni zavod u Zagrebu (1827–1927). Sv. Cecilija, 21(1927) 2. – Izložba Djela (katalog izložbe). Zagreb 1927. – M. Kus Nikolajev: Izložba »Djela«. Vijenac, 5(1927) 10/11. – S. Rac: Izložba »Djela«. Ibid. – Z. Vojnović: Umjetni obrt na drugoj izložbi ULUH-a. Republika, 3(1947) 7/8. – K. Filić: Glazbeni život Varaždina. Varaždin 1972. – Geiger, Sidonija. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – J. Galjer: Kornelija Geiger. Život umjetnosti, 30(1995) 56/57. – I. Ajanović-Malinar: Geiger, Sidonija. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – J. Galjer: Geiger, Kornelija. Ibid. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

GELB, Hinko, pravnik (Zagreb, 30. X. 1902 – Zagreb, 4. VII. 1975). Sin Ljudevitov. Nakon završenoga Pravnoga fakulteta, bio je odvjetnički vježbenik u Zagrebu, a 1930-ih sudski tumač za njem. jezik i sudski pripravnik na II. kotarskom sudu u Zagrebu. Po osnutku NDH ostao je bez namještenja. U kolovozu 1941. izbjegao je u Perugiu na temelju »dozvole za putovanje« RUR. Iz Italije piše Anti Paveliću i poslaniku NDH u Berlinu Mili Budaku, kojeg je poznavao sa suda, moleći ga da mu spasi oca pozivajući se na njegovu pjesničku dušu »koja je kadra uzdignuti se iznad odvratne niskosti svagdašnjeg života«. Otac je u kolovozu 1942. ipak deportiran u Auschwitz, gdje je stradao. Gelb je II. svj. rat preživio zahvaljujući mješovitomu braku sa Štefanijom rođ. Ježić. Nakon rata bio voditelj Pravnoga odsjeka Saveza jevrejskih općina u Zagrebu te prikupljao građu za budući muzej u Beogradu, osn. 1952.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 671. – HDA, osobni fond Mile Budaka, korespondencija, kut. 2, fasc. 1941–1943. – KŽZ.

LIT.: Jevrejski pregled, 39(1988) 1/2. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GELB, Zlatan, snimatelj i komunikolog (Zagreb, 28. VII. 1947). Sin Maksa i Jole rođ. Davidović (?, 1910 – Zagreb, 19. VII. 2000). Završio je 1968. Školu za primijenjene umjetnosti, foto odjel u Zagrebu. Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu dokumentarnim radom Pave i njegove samice, koji je na Festivalu dokumentarnoga filma u Beogradu nagrađen nagradom stručnoga žirija, i pisanim dijelom diplomskoga rada Osnove tehnologije televizije. Magistrirao je na studiju informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer komunikologija s tezom Analiza vizualne komunikacije na primjeru TV prijenosa svečanih otvaranja sportskih igara. Doktorirao je disertacijom Kreiranje image-a s vizualnim sredstvima – komparacija demokratskih i totalitarnih poruka. God. 1969. zaposlio se na tadašnjoj Radio televiziji Zagreb kao TV kamerman, a potom gl. kamerman, snimatelj i reporter, a 1992–94. radio je u ŽOZ kao programski i umjetnički direktor. God. 1994–2006. radio je na HRT kao direktor fotografije. Od 1998. predavač je na Hrvatskim studijima, smjer novinarstvo, kolegij Vizualna komunikacija. Na Sveučilištu u Dubrovniku predaje na smjeru Mediji i društvo kolegije Televizijska produkcija i Televizijsko izvještavanje, a od 2000. na Akademiji dramske umjetnosti predaje kolegije Osnove masovnog komuniciranja, Video tehnika i Elektroničko snimanje; ondje je od 2006. zaposlen u svojstvu docenta na Odsjeku snimanja. Suradnik je na znanstveno-istraživačkim projektima Image Hrvatske – Hrvatska u očima Europe i svijeta, Židovska zajednica u Zagrebu i Hrvatska i njeni mediji. Za rada na HRT snimao je i surađivao u realizaciji svih vrsta emisija i žanrova televizijskog načina izražavanja. Kao snimatelj sudjelovao je u projektu »Survivors of the Shoah – Visual History Foundation« Stevena Spielberga. Član je Hrvatskoga komunikacijskoga društva i Međunarodne udruge istraživača masovnih medija (IAMCR). – Brat Milan, poduzetnik i žid. aktivist (Zagreb, 15. III. 1945). Bio je suosnivač i pjevač zagrebačkog vokalno-instrumentalnoga sastava »Bijele strijele« 1961. Njegova kći Hana, novinarka i žid. aktivistica (Zagreb, 17. X. 1980), voditeljica je plesne skupine »Lomša« u ŽOZ te suradnica multikulturnoga magazina »Prizma« na HRT. – Otac Maksimilijan (Maks), stomatolog (Zenica, BiH, 11. IV. 1899 – Zagreb, 1. XI. 1959). Po uspostavi NDH bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, odakle se spasio.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 671.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – http://www.snimanje.adu.hr/nastavnici/nastavnici09.html, pristupljeno 10. V. 2012.