KUBA, Ferdinand, fotograf (Normanci kraj Donjeg Miholjca, 1907 – ?). Fotografski obrt izučio je 1925. u Beogradu, a ručno koloriranje fotografija 1925. u Parizu. God. 1933. otvorio je samostalni fotografski atelijer u Beogradu, a 1936. u Osijeku u Radićevoj ul., koji je vodio sa suprugom Sofijom. God. 1989. vođenje atelijera preuzeo je njegov sin.

KUFFLER, Miroslav, poduzetnik (Gunja, 19. IX. 1891 – ?). Sin Dragutinov. U braku s Idom rođ. Weiss imao je sina Ivu (Zagreb, 1926). U međuratnom razdoblju posjedovao je manju tvornicu za proizvodnju boja i mazila za kožu na Koturaškoj cesti u Zagrebu. God. 1940. prijavio je promet od približno 3 000 000 din. Preživio je II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 683.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KUH, Vladimir, inženjer (Zagreb, 9. XI. 1903 – logor Jasenovac, 1941). Sin Žige i Katice. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, gdje je 1927. diplomirao na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi. Od 1931. do 30. IV. 1941. bio je tajnik Društva kućevlasnika i zemljoposjednika u Zagrebu i gl. urednik lista Svojina. Pisao je rasprave o poreznim i kućevlasničkim pitanjima. Također je bio član »Društva čovječnosti«. Po uspostavi NDH uhićen je u srpnju 1941. i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Supruga Ankica rođ. Brenner i trogodišnja kći Mira koje su, iako nepozvane, s njim došle na policiju ostale su zatvorene u Zagrebačkom zboru. Miri se izgubio trag, a Ankica je, čini se, završila u Auschwitzu.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28817

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KUHN, Ivo (Kun), pravnik i revolucionar (Slavonski Brod, 11. XII. 1902 – Zagreb, 9. VII. 1941). Sin → Samuela i Hermine rođ. Bier, unuk vukovarskoga trgovca → Edmunda Biera i suprug Milice rođ. Band. Ovlaštenje za obavljanje odvjetničkoga zvanja dobio je 1930. od Advokatske komore u Zagrebu, u čiji je imenik upisan 17. IV. 1930. sa sjedištem pisarnice u Karlovcu. Poslije je vodio pisarnicu Marijana Španića u Jurišićevoj ul. u Zagrebu. Branio je polit. optuženike, ponajviše komuniste, u mnogobrojnim sudskim postupcima. U SSSR je boravio 1930. Po povratku u domovinu, podržavao je akcije i inicijative tzv. lijeve inteligencije, osobito one okupljene oko → B. Steina. Objavljivao je stručne članke u Odvjetniku (1934). Kao član KPJ, zbog revolucionarne djelatnosti, bio je 1936. uhićen, no zbog pomanjkanja dokaza ubrzo pušten na slobodu. Odvjetničkim radom bavio se sve do 30/31. III. 1941, kad ga je uhitila Hrvatska seljačka (građanska) zaštita s još 24 istaknuta člana KPJ. Bili su internirani u Zagreb i, po uspostavi NDH, predani ustašama. Prema navodima njegove supruge Milice, bio je 28. IV. 1941. otpremljen u logor Kerestinec, u kojem je bio zatočen zajedno sa 79 zagrebačkih odvjetnika Židova. Strijeljan je na ist. rubu šume Maksimir (Dotrščini) u prvoj skupini talaca u Zagrebu. – Supruga Milica (Band, Kun-Band; Milena), liječnica (Zagreb, 2. IX. 1913 – Auschwitz, VIII. 1942). Kći Milana Banda. Do uspostave NDH radila je kao oftalmologinja u Klinici za unutarnje bolesti u Zagrebu. Dana 30. VI. 1941. prijavila je umjesto supruga imovinu. Dio te imovine (namještaj) iz njegova stana u Preradovićevoj ul. zaplijenile su 23. VI. 1941. njem. okupacijske voj. vlasti. Sa suprugama kerestinečkih zatočenika Ognjena Price, Božidara Adžije i Otokara Keršovanija, uoči njihova strijeljanja, pokušavala je od ustaškoga povjerenika za javni red i sigurnost u gradu Zagrebu Božidara Cerovskoga doznati kamo joj je odveden suprug. Preuzela je žid. znak, a 14. VII. bila je uhićena i odvedena u logor Loborgrad u Hrvatskom zagorju, gdje je u posve neprikladnim uvjetima, uglavnom uzaludno, nastojala pomoći zatočenicama i njihovoj djeci pri liječenju zaraznih bolesti (tifus i dizenterija). Imala je priliku spasiti se, ali nije htjela ostaviti zatočenice i njihovu djecu bez ikakve liječničke pomoći te je s njima deportirana u Auschwitz, gdje je stradala.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 660, 683. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27745. – KŽZ.

LIT.: I. Šibl: Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve. Zagreb 1967. – M. Iveković: Hrvatska lijeva inteligencija 1918–1945, 1. Zagreb 1970. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – E. Bier: Memories. Tuscon 1983. – I. Jelić: Tragedija u Kerestincu. Zagreb 1986. – Z. Komarica: Kerestinečka kronika. Zagreb 1989. – N. Lengel-Krizman: Židovski zatočenici logora Kerestinec. Novi Omanut, 9(2001) 47/48. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KUHN, Samuel (Kun), liječnik (Beč, 1865 – Slavonski Brod, o. 1920). S Herminom, kćeri vukovarskoga trgovca Eduarda Biera, otac je Lea, → Ive i Alice, supruge pravnika → Milana Pollaka. Medicinu je završio u Budimpešti. Iz Bačke se prije I. svj. rata doselio u Slavonski Brod, gdje je kao liječnik stekao ugled i priličan imetak. Bio je liječnik brodskoga okružnog ureda za osiguranje radnika, pokazujući socijalnu osjetljivost nastojao je djelovati kako bi se od teških ozljeda na radu zaštitili građevinski i šumski radnici. Najstariji sin Leo kao domobranski voj. liječnik umro je od pjegavca 1942. na Palama kraj Sarajeva.

LIT.: Liječnički vjesnik, 47(1925) 3. – E. Bier: Memories. Tuscon 1983. – 100 godina Opće bolnice u Slavonskom Brodu. Prilozi za povijest zdravstva (ur. I. Balen). Slavonski Brod 1998.

KULČAR, Artur, fotograf (Székesfehérvar, Mađarska, 29. IV. 1876 – Varaždin, ?1931). Sin Marka Kohna i Terezije rođ. Heller, suprug Justine rođ. Malnerić i potom Antonije (Tonke) Vajde te otac Hermanov. U Varaždinu je kao »špecijalista u svjetloslikarskoj i fotografičkoj struci« 14. X. 1903. preuzeo fotografski atelijer → B. R. Mosingera na Kolodvorskoj cesti, koji je vodio pod nazivom »Prvi hrvatski fotografičko-artistički zavod«. Te godine Gradsko zastupstvo dozvolilo mu je postavljanje fotografskoga izloga na zidu gradske vijećnice u Varaždinu. Dana 11. VII. 1908. prešao je na katoličanstvo, dok je 1922. zbog ženidbe s drugom suprugom prešao na evangeličku vjeru. – Ubrajao se među značajnije varaždinske fotografe. Nastavio je Mosingerovu tradiciju izrade kvalitetnih portreta snimljenih u atelijeru, kao i masovnih scena i događanja na Glavnom varaždinskom trgu ispred gradske vijećnice. Na taj način ovjekovječio je mnogobrojne svečanosti i priredbe varaždinskih društava (građanske čete, vatrogasnoga, sokolskoga i drugih društava). Kao kroničar bilježio je najvažnija zbivanja svojega doba pa njegove fotografije uz umjetničku imaju i povijesno-dokumentarnu vrijednost. – Sin Herman (Kulcsar, Artur), fotograf (Varaždin, 13. VIII. 1904 – Varaždin, 7. I. 1967). God. 1931. preuzeo je atelijer svojega oca u Radićevoj ul. (Foto-atelier »Kulčar«). Nastavio je tradiciju izrade kvalitetnih fotografija koje su karakterizirale i njegova oca. Kako je vidljivo iz njegovih čestih reklamnih oglasa u lokalnom tisku, stalno je dotjerivao i usavršavao svoju fotografsku djelatnost te uvodio različite pogodnosti za svoje korisnike fotografskih usluga. Ostavio je snimke mnogih osoba, događaja i građevina u Varaždinu, koje danas imaju povijesno-dokumentarnu vrijednost. U Varaždinu je slovio kao dobar fotograf među korisnicima usluga, a među kolegama fotografima i poznanicima kao izuzetna osobnost. Budući da je bio iz mješovitoga braka, za NDH je bio zaštićen, odnosno izuzet od progona. Njegovom smrću prestao je, nakon 64 godine, postojati fotografski atelijer »Kulčar« u Varaždinu.

IZV.: Matica krštenih župe Sv. Nikole u Varaždinu.

LIT.: Varaždinske viesti, 1903, 42/43. – Varaždinske novosti, 3(1931) 87, 92; 4(1932) 122, 134; 5(1933) 165; 9(1937) 411; 10(1938) 471. – Lj. Šimunić: Stari varaždinski fotografi. U: Fotografija u Hrvatskoj 1848–1951. (katalog izložbe). Zagreb 1994 . – M. Tonković: Drugačije slike sjećanja. Fotografija od poze do pokrenute slike. U: Secesija u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2003. – Ista: Židovski fotografi u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2004.

KUNA, Herta (rođ. Fess), filologinja (Požega, 13. III. 1922 – Zagreb, 30. VII. 2009). U Požegi je završila tri razreda gimnazije, a potom je nastavila školovanje u Sarajevu kamo se s obitelji preselila uoči II. svj. rata. Rat je preživjela u Sarajevu 1941–43, potom u različitim izbjeglištvima. Bila je donekle zaštićena mješovitim brakom (udala se 1941), no roditelji su joj stradali. Nakon što je 1944. iz Moslavine pobjegla na oslobođeni teritorij Hrvatske, umrlo joj je dvoje djece. Poslije rata sa suprugom je neko vrijeme živjela u Zagrebu, gdje je radila u Odjelu unutrašnjih poslova Gradskoga narodnog odbora. Potom su se preselili u Novi Sad, gdje je bila ravnateljica Doma za izgubljenu i izbjeglu djecu (Doma omladinaca iz Poljske). U Sarajevo se vratila 1951. te iduće god. završila gimnaziju. Diplomirala je 1958. na Katedri za srpskohrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Sarajevu, gdje je i doktorirala 1962. tezom Jezik fra Filipa Laštrića, bosanskog franjevca XVIII vijeka. Izabrana je za docenticu na tom fakultetu 1963, a redovita je profesorica bila od 1974. Umirovljena je 1987. Znanstveno se bavila staroslavenskim jezikom i poviješću hrvatsko-srpskog literarnog jezika. Objavila je više knjiga i članaka, sudjelovala u projektu Prilozi za istoriju bosanske književnosti Akademije nauka BiH. Potaknula je proučavanje sefardske ladino književnosti. Vlastita istraživanja u području staroslavenskoga jezika usmjerila je na identifikaciju bos. redakcije staroslavenskoga te uredila divot-izdanje značajnoga bos. rukopisa Hvalova zbornika (preslik u boji i transkripcija s većim uvodom, 1986). Objavljivala je znanstvene članke i rasprave u mnogobrojnim publikacijama: Jezik, Slovo, Zbornik za filologiju i lingvistiku, Život, Izraz, Književni jezik (članica uredništva 1972–74, gl. urednica 1975–79), Pregled, Radovi Naučnoga društva BiH. God. 2009. objavljena joj je knjiga Srednjovjekovna bosanska književnost u kojoj je sabrala svoja dugogodišnja istraživanja. Nakon izbijanja rata u BiH i okupacije Sarajeva, izbjegla je u Zagreb te do smrti živjela u Domu »Lavoslav Schwarz«. Bila je jedna od najuglednijih južnoslavenskih filologinja. Dobitnica je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Dvadesetsedmojulske nagrade, Ordena rada sa zlatnim vijencem, Ordena zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom, Medalje za hrabrost, Plakete grada Sarajeva i Plakete Univerziteta u Sarajevu.

DJELA: Jezik fra Filipa Laštrića, bosanskog franjevca XVIII vijeka. Sarajevo 1967. – Jezičke karakteristike književnih djela Dositeja Obradovića. Sarajevo 1970. – Hrestomatija starije bosanske književnosti. Sarajevo 1974. – Jezik štampe u Bosni i Hercegovini do 1918. godine. Sarajevo 1981. – Jezik »Bosanskog prijatelja«, prvog bosanskohercegovačkog časopisa. Sarajevo 1983. – Srednjovjekovna bosanska književnost. Sarajevo 2009.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

LIT.: Literarni jezik. Sarajevo 1987. – Ha-kol, 2009, 111. – D. Gabrić-Bagarić: (Nekrolog). Slovo, 2009, 59. – Ista: Kuna, Huta. Hrvatski biografski leksikon, 8. Zagreb 2013. – http://www.radiosarajevo.ba/novost/8207/herta-kuna-zivot-posvecen-nauci, pristupljeno 31. I. 2011.

KUNETZ, Josip, žid. aktivist (?, o. 1855 – Zagreb, 10. VI. 1933). Bio je 1893. biran za člana Trgovačkoga odjela Trgovačko-obrtničke komore u Osijeku. Također je bio upravljajući ravnatelj Trgovačke i obrtničke banke d. d. u Osijeku te član ravnateljstva Osječkoga skladišta. Krajem XIX. st. bio je član predsjedništva ŽO u Osijeku.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – Izvještaj Predsjedništva ŽBO u Osijeku za godine 1897, 1898. i 1899. – JIM.

LIT.: M. Kolar-Dimitrijević: Razvoj Trgovačko obrtničke komore u Osijeku. Presjek djelovanja od osnutka 1851. do 1942. godine. Osječki zbornik, 1991, 21. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskoga rata. Osijek 2013.

KUNETZ, Julijo Oto (Kolarić), skladatelj (Budimpešta, 15. I. 1910 – Auschwitz, 1943). Sin Oskara i Elze rođ. Kohn. U Zagreb se doselio 1920. iz Budimpešte, a 1930. prešao je na katoličanstvo. Studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Beču i Berlinu. Liječen je u Budimpešti u zavodu za duševne i živčane bolesti. God. 1941. živio je s majkom u Zagrebu. Po uspostavi NDH odveden iz zagrebačkoga stana 19. IX. 1941. u sabirni logor na Zavrtnici (»Kristalum«), a potom u logor Jasenovac, iz kojeg je pušten na zagovor biskupa Josipa Lacha 13. XI. 1941. Deportiran je u Auschwitz, gdje je stradao. Otac mu je 1942. živio u Zagrebu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 683. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28342.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

KUNODI, Leo, poduzetnik (Beč, 5. VIII. 1883 – ?). Sin Bernardov. Podrijetlom je iz Virovitice. Bio je ravnatelj Našičke tvornice tanina i paropila d. d., umirovljen prije 1941. Studirao je u Beču te po završetku studija, nakon 1900, došao u Hrvatsku. Za I. svj. rata bio je ratni zarobljenik u Velikoj Britaniji. Bio je u braku s Annom rođ. Herschman-Weisselberger, podrijetlom Židovkom iz Černovica u Ukrajini. Iako je 1919. prešao na katoličanstvo, po uspostavi NDH, u lipnju 1941. morao je ustaškim vlastima podnijeti prijavu o imovini. Preporukom Ureda Vojskovođe u Zagrebu br. 229 i njem. Feldkommandature, predložen je Redarstvenom ravnateljstvu za izuzeće od mjera protiv Židova i oslobođen od nošenja žid. znaka. Kao gl. razlog navedene su zasluge njegova punca, gradonačelnika Černovica S. pl. Weisselbergera u I. svj. ratu, koji je za svoje hrabro držanje od cara Franje Josipa 1916. dobio nasljedno plemstvo. Na ime žid. kontribucije predao je svoju i supruginu zlatninu vrijednu 25 850 din., dok je automobil marke »Ford« uzelo za svoju uporabu Redarstveno ravnateljstvo u Zagrebu. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 683. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27843.