AUSCH, Oskar, gospodarstvenik (Zagreb, 15. V. 1874 – Zagreb, 7. X. 1937). Sin Josefa i Rosalin rođ. Müller. Djelovao je i živio u Popovači. Od 1908. do poč. I. svj. rata bio je županijski zastupnik i jedan od poreznih obveznika s najvišim porezom u tadašnjoj Bjelovarsko-križevačkoj županiji. God. 1910. oženio se Paulom rođ. Deutsch (? – Zagreb, 2. III. 1955), kćeri Wilima, vlasnika ribnjaka u Poljani i kupališta u Lipiku. God. 1914. plaćao je jednu od najviših članarina u ŽOZ. Po uspostavi NDH njegova je udovica, pozivajući se na omiljelost svojega pokojnog supruga među stanovnicima kutinskoga kotara, zatražila arijska prava te predala molbu da se nju i kćer Vandu oslobodi nošenja žid. znaka, no molba je bila odbijena. – Kći Vanda, agronomkinja (Zagreb, 4. II. 1912 – Zagreb, 20. VII. 2004) za uspostave NDH bila je studentica Agronomskoga fakulteta u Zagrebu. U prijavi imovine navela je da je, s majkom, suvlasnica kuće u Tratinskoj ul. u Zagrebu te posjeda u Kutini. – Braća Viktor, suprug → Irme Ausch, Vilim (? – ?) i Vladimir (Vladoje) (? – Zagreb, 23. II. 1937) bili su gospodarstvenici. Vilim je djelovao u Popovači na prijelazu iz XIX. u XX. st. Od 1908. do početka I. svj. rata rata županijski skupštinar i jedan od poreznih obveznika s najvišim porezom u Bjelovarsko-križevačkoj županiji. Vladimir je 1903. uzeo u zakup Erdődyjev veleposjed Moslavina u Popovači te, nakon što je od šuma do željezničke postaje u Kutini izgradio uskotračnu željeznicu, postao jedan od najbogatijih ljudi toga područja; imao je u vlasništvu i dvorac Brezovicu, koji je 1905. prodao zagrebačkomu nadbiskupu. Bio je zastupnik u Bjelovarsko-križevačkoj županijskoj skupštini.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 561. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27278. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovska zajednica u Moslavini i Kutini. Zbornik Moslavine, 7/8(2004–2005).

AUSLÄNDER, Bjanka (Auslender), bibliotekarka i žid. aktivistica (Sarajevo, 10. XII. 1929). Kći Izidora Levija i Flore rođ. Levi. Po uspostavi NDH otac i djed odvedeni su u logor Jasenovac, a ona je s bakom, majkom i sestrom deportirana 1941. u logor u Đakovu. Izvučena je iz logora u akciji spašavanja djece te smještena u obitelj Ele Gutter u Osijeku. Nakon što je slučajno izbjegla deportaciju iz Osijeka jer je kraće vrijeme boravila kod Elinih rođaka u Belišću, u proljeće 1942. prebačena je rodbini u Mostar, konfinirana na Lopudu, potom u logoru Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943, priključila se partizanima. Nakon II. svj. rata djelovala je u Gradskoj knjižnici u Zagrebu, nakratko kao ravnateljica. Bila je predsjednica Bibliotečnoga odbora ŽOZ i jedna od voditeljica knjižnice ŽOZ. – Suprug Drago, agronom (Vinkovci, 4. V. 1929) sin je Mavre i Eve rođ. Deitelbaum. Po uspostavi NDH prekinuo je školovanje, prebjegao u Dubrovnik te bio interniran u Kupare. U lipnju 1943. deportiran je u logor Kampor na Rabu, a po kapitulaciji Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima radeći u pozadini na Baniji. God. 1945–48. u Osijeku je završio gimnaziju i maturirao, 1948. upisao Poljoprivredni fakultet u Zagrebu, na kojem je 1955. diplomirao. Zaposlio se kao agronom i do umirovljenja 1993. radio u Stočarskom selekcijskom centru Hrvatske u Zagrebu. Njihova je kći Vera (Verica) ud. Ujević (Zagreb, 21. XI. 1959) veterinarka. Sa sociologom Tvrtkom Ujevićem, voditeljem knjižnice i arhiva Hrvatske narodne banke, majka je Lorina (Zagreb, 1990) i Dana (Zagreb, 1993).

IZV.: Podaci o ulaznici B. i D. Auslender.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Z. Vasiljević: Sabirni logor Đakovo. Slavonski Brod 1988. – S. Uzelac Schwendemann: Židovski Brod/kulturno-povijesne krhotine, Slavonski Brod 2011.

AUSPITZ, Miroslav, trgovac (Vršac, Srbija, 10. VIII. 1902 – ?). U Zagreb se doselio 1925. iz Vršca te u međuratnom razdoblju u Bednjanskoj ul. posjedovao trgovinu gorivim drvom, ugljenom i koksom »Traversit«. Promet mu je 1940. iznosio 1 500 000 din. Po uspostavi NDH, sa suprugom Evom rođ. Heisler i kćeri Ivankom, preuzeo je žid. znak te prijavio imovinu Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, u kojoj navodi i vlasništvo kuće u Vrbanićevoj ul. u Zagrebu, sagrađene 1932. Vjerojatno je potom izbjegao iz Zagreba i tako preživio II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 659. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

AXELRAD, Simon (Akselrad, Šime), poduzetnik i bankar (Stanisław Dolny, Poljska, 12. VII. 1878 – ?). Sin Abrahama i Sare rođ. Berles, brat Davida i Golde (Zlate) ud. Mautner, šurjak → Maksa Mautnera te ujak Ive, Mirka i Dragana Mautnera. U Hrvatsku je došao kao dvogodišnje dijete s majkom 1880, nakon što je njegov otac kao austroug. vojnik 1878. sudjelovao u okupaciji BiH. Obitelj se naselila u Osijeku. U ožujku 1920. postao je poslovni partner svoga šurjaka M. Mautnera u »Mautner banci« i potaknuo preseljenje sjedišta banke iz Gundulićeve u Gajevu ul., u prostorije nekadašnje zgrade Velike kavane na mjestu današnjega hotela »Dubrovnik«. No već iduće god. istupio je iz partnerstva što je znatno oslabilo banku i pridonijelo njezinoj ubrzanoj propasti. Uoči II. svj. rata bio je zastupnik (ravnatelj za regiju) Baselskoga osiguravajućeg društva u Zagrebu. Po uspostavi NDH, sa suprugom Polom i šurjakinjom Ružom, preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Privremeno bio oslobođen nošenja žid. znaka te kao neophodno potreban stručnjak ostao raditi u vlastitom poduzeću, no u lipnju 1942. njegov stan u Vodnikovoj ul. već je bio ispražnjen i ustupljen službenici njem. poslanstva u Zagrebu. Daljnja sudbina nepoznata. – Brat David, gospodarstvenik (Osijek, 28. I. 1884 – Zagreb, 10. XI. 1959). Bio je ovlašteni mešetar Zagrebačke burze od 1919. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak. U prijavi imetka Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, naveo je cjelogodišnji prihod od pisarne u iznosu od 120 308 din. u 1940, te zajedno sa suprugom suvlasništvo kuće u Borošinoj ul. u Zagrebu, koju su sagradili 1940. za iznos od 1 040 000 din. Kako je supruga Smiljka rođ. Kolar (?, 1905 – Zagreb, 12. X. 1954) bila »arijevka«, bio je zaštićen i preživio je II. svj. rat. Nakon sloma NDH od kraja svibnja 1945. pa sve do ljeta 1947. bio je vještak u Centralnoj gradskoj komisiji za grad Zagreb u sklopu Zemaljske komisije za istraživanje ratnih zločina, odn. stručnjak za pregledavanje poslovnih knjiga i ostalih dokumenata različitih gospodarskih subjekata, koji su poslovali u NDH za II. svj. rata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 659. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29456. – HDA, ZKRZ CGK, kut. 715, br. 1812/46., 17. IX. 1946. – HDA, ZKRZ-Zh, kut. 349, GU br. 2570/46, 27. IV. 1946. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Kolar-Dimitrijević: Makso Mautner i osnivanje Zagrebačkog zbora 1909. godine. Novi Omanut, 7(1999) 32/33. – Ista: Mnogostruka djelatnost Maksa Mautnera u gospodarstvu Hrvatske od 1908. do 1941. godine. Acta historico-oeconomica, 26(1999) 25/26. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – M. Grahek Ravančić: Djelovanje Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na području Zagreba u razdoblju od 1944. do 1947. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2011.

BABIĆ, Goran, književnik (Vis, 18. X. 1944). Sin Mate i → Livie Babić rođ. Breider, brat → Zore Zuckerman Itković. U Holokaustu je izgubio majčine roditelje i dvadesetak članova obitelji. Gimnaziju je završio u Mostaru (1963), a Ekonomski fakultet u Zagrebu (1968). Od 1969. je, kao osnivač, vodio Centar za društvene djelatnosti omladine RK SSOH, a bio je i gl. urednik biblioteke Centra u sklopu koje je objavljen niz knjiga mladih hrv. pisaca. Dok je u nekim javnim istupima i pjesmama bio blizak idejama Hrvatskog proljeća (pjesma Gori li Hrvatska? – Hrvatski tjednik, 1971), od 1973. bio je gl. urednik novina za kulturu Oko, u kojem je 1970-ih i 1980-ih objavljivao polemičke napise o hrv. književnicima i kulturnim djelatnicima optužujući ih za nacionalizam, zastupajući stavove bliske tadašnjoj vlasti. God. 1991. napustio je Hrvatsku i stalno se nastanio u Beogradu, gdje se bavi književnim i javnim radom. Njegov vrlo velik i raznovrstan književni opus (pjesme, roman, polemike, eseji) odaje ponajprije pjesnički talent. Pjesme su mu uvrštene u više antologija, a prevođene su na albanski, engleski, makedonski, rumunjski i slovenski. Priredio je i knjigu Historija hrvatske histerije (Beograd 1992). Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja novina Srbije. Dobitnik je nagrade lista Mladost (1970), Večernjeg lista (1976), Željezare Sisak (1979) i nagrade »Laza Kostić«.

DJELA (izbor): Ostale otvorene igre. Zagreb 1969. – Strašna djeca. Zagreb 1973. – Smrt u snu. Zagreb–Titograd–Beograd–Sarajevo 1979. – Zavičaj. Beograd 1992. – Sljepica i bdijelac. Beograd 1996. – Gradnja ruševine. Beograd 2007.

LIT.: Babić, Goran. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – Babić, Goran. Krležijana, 1. Zagreb 1993. – Babić, Goran. Hrvatska enciklopedija, 1. Zagreb 1999. – Hrvatska u požarnoj groznici. Vijenac, 9(2001) 200. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – B. Džidić: Babić, Goran. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011.

BABIĆ, Livia, pravnica (Kecskemét, Mađarska, 15. II. 1920 – Beograd, 13. V. 2001). Kći → G. Breidera i Ane rođ. Spitzer. Majka → G. Babića i → Zore Zuckerman Itković. S obitelji je 1926. došla u Osijek, gdje je 1938. maturirala. Iste god. s obitelji se preselila u Beograd, gdje upisuje Medicinski fakultet. Postala je članica SKOJ 1940. Sudjelovala je u beogradskim demonstracijama 27. III. 1941, a za Travanjskoga rata 1941. sa suprugom Matom Babićem otišla je u njegovo rodno mjesto Slivno Ravno kraj Opuzena, potom 24. VI. 1941, čamcem na Pelješac u mjesto zvano »Bezzemlje«, gdje su se priključili prvoj skupini ilegalaca na tom području. U KPJ primljena je u ožujku 1943. na rad u Odjelu tehnike Okružnog komiteta za juž. Dalmaciju. U travnju 1944. na Visu je bila raspoređena na rad u bolnicama, a bila je i vršiteljica dužnosti zamjenika polit. komesara i sekretara partijske organizacije. Nositeljica je Partizanske spomenice 1941. Od oslobođenja u Zagrebu radila u gradskom javnom tužilaštvu, istodobno studirala te diplomirala na Pravnom fakultetu 1949. God. 1951. s obitelji se doselila u Metković, gdje je bila voditeljica Općinske organizacije AFŽ Metković, a od 1952. u Mostaru je radila kao pravnica u voj. poduzeću »Soko«. Od 1955. vrši dužnost zamjenice direktora Socijalnoga osiguranja u Mostaru do umirovljena 1961. Nakon suprugove smrti, 1965, vratila se u Zagreb, no potom se više puta selila (Kaštel Sućurac, Metković, Ploče, Zagreb, Mostar, Zadar i Beograd).

IZV.: Podaci o ulaznici B. Breider.

BACHRACH KRIŠTOFIĆ, Rene, slikar (Zagreb, 25. IX. 1984). Sin → Sanje i Marija Krištofića. Završio je Školu za primijenjene umjetnosti u Zagrebu 2003, a 2009. diplomirao slikarstvo na ALU u Zagrebu u klasi Igora Rončevića. Radio je dizajn za edukativni projekt »Znanje je moć«, surađivao sa Ženskim studijima na dizajnu knjiga Mala revolucionarka – Zagorka, feminizam i popularna kultura (Zagreb 2009) i Neznana junakinja – nova čitanja Zagorke (Zagreb 2008), na izvedbi projekta Sanje Iveković »On the Barricades« za bijenale u Gwangju u Koreji kao i u kreiranju različitih CD-omota u okviru studija »Bachrach & Krištofić«. Izlagao je na nekoliko samostalnih (Morbus Hodgkin, Zagreb 2008; HPB galerija, Zagreb 2009; Filozofija putovanja kroz vrijeme, Zagreb 2009; Morbus Hodgkin 2, Goethe, Zagreb 2010; The End of the World and Other Stories 1 i 2, Zagreb 2010; Western Lands, Zagreb 2011; Against the Fall of Night, Zagreb 2011) i na nekoliko skupnih izložbi (Essl Award, Zagreb 2009; Darko Glavan – Na svojoj strani, Zagreb 2010; Bitni elementi: zemlja, zrak, voda – Terre verte Galerija, Zadar 2010; Izložba recentnih radova članova HDLU, Zagreb 2011; Pop Art’s Not Dead, Zagreb 2011; Made in Croatia, Zagreb 2011. i dr.). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalim, pobjednik je natječaja galerij@zaba Zagrebačke banke 2011, dobitnik nagrade ALU u Zagrebu za najuspješnije diplomante 2009, nagrade Hrvatske gospodarske komore za izuzetan uspjeh tijekom studija na ALU 2005. i dr.

IZV.: Podaci o ulazniku S. Bachrach Krištofić.

BACHRACH KRIŠTOFIĆ, Sanja, grafička dizajnerica (Zagreb, 4. XII. 1961). Kći → Čedomila Bachracha i Nade rođ. Lučić. Studirala je povijest i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a 1998. diplomirala na Žen-skim studijima u Zagrebu. Članica je HZSU, HDLU i ULUPUH, 1999–2003. predsjednica sekcije za grafički dizajn ULUPUH, a 2000–03. njegova je predsjednica. Osnivačica je i članica umjetničke udruge »Kultura umjetnosti«. U suradnji sa suprugom Marijem Krištofićem (Zagreb, 1957) djeluje kao dizajnerica i izlaže od 1980. pod nazivom »Bachrach & Krištofić« baveći se komercijalnom (katalozi, vizualni identiteti, CD-omotnice, plakati, knjige) i umjetničkom (autorske knjige, samostalne izložbe) produkcijom s područja grafičkoga dizajna i fotografije, kao i studijskom, portretnom i akt-fotografijom. Višekratno i duže vrijeme surađuje na produkciji radova s nekoliko umjetnika, arhitekata, dizajnera, među kojima su Mario Beusan, Sanja Iveković, Emil Matešić i Nenad Roban. Surađivala je s kazališnom skupinom »Kugla« te Vladimirom Gudcem, sudjelujući na oblikovanju glasila Galerije Studentskoga centra »Akcent«, u kojem je bilježena djelatnost Galerije do kraja 1980-ih. Vodi radionice Muzeja suvremene umjetnosti iz Zagreba, Hrvatskoga fotosaveza i Centra za ženske studije. Jedna je od autorica vizualnog identiteta Centra za ženske studije u Zagrebu. Izlagala je na 40-ak samostalnih izložba (Fotografije, Zagreb 1981; Aktovi, Zagreb 1982; Nove fotografije, Rijeka 1983; Portreti, Zagreb 1983; Out of the Question, Zagreb 1983; Dorian Gray, Zagreb 1984; Sjaj u tami, Novi Sad 1984; Denis&Denis, Rijeka 1984; Bachrach i Krištofić, Zagreb 1984; Aktovi, Novi Sad 1984; Erotika, fotografije, Zagreb 1986; Aktovi, Novi Sad 1987; Dizajn i fotografija, Zagreb 1989; Bachrach & Krištofić, Zagreb 1990; POPtreti, Zagreb 1990; Foto-projekt za autorski nakit Nenada Robana, Zagreb 1992; Tijela – uzbuđenje – samoća, Zagreb 1993; Bachrach & Krištofić, Zagreb 1993; Ruta-fotografija za balet, Zagreb 1993; Sjećanje, Mali Lošinj 1996; Fotografski zapisi, Zagreb 1996; Sjećanje, Zagreb 1997; Bez naslova, fotografija, Zagreb 1998; Bez naslova, Rovinj 1998; Untitled–18, Zagreb 1999; Fragmenti 1981–2000, Zagreb 2000; Untitled, fotografije, Rijeka 2001; Prljavo kazalište, vizualni identitet i fotografije, Zagreb 2003; Crveno-crni svijet, Zagreb 2003; Dizajn omotnica LP-a i CD-a, Zagreb 2004; Neopisivo i neiskazivo, Zagreb 2004; Cover up, Pula 2004; Neopisivo i neiskazivo, Poreč 2005; Dnevnik putovanja, skice ostanka, Zagreb 2006; Trenutci između – dva pogleda, Poreč 2007; Zagreb – Labin, Labin 2007; Dvostruka igra, Zagreb 2008; Prisjećanje & Ponavljanje, Zagreb 2010; Izbliza i osobno, Zagreb 2010. i dr.) i sedamdesetak skupnih izložba u zemlji i inozemstvu (Ženska soba – ženski pogled, Zagreb 2001; Shock & Show, Trst 2002; Interferencije stvarnosti, Zagreb 2004; Skriveno blago, Zagreb 2005; Artcoustics, Ljubljana 2006; Novija sakralna umjetnost, Zagreb 2006; Odraz u zrcalu, Zagreb 2006; Slika i prilika, Rovinj 2007; Nakit u fotografiji, Zagreb 2008; Rukopisi novog doba, Zagreb 2011; 46. Zagrebački salon primijenjene umjetnosti i dizajna, Zagreb 2011; Made in Croatia, Zagreb 2011; Photodays, Rovinj 2011. i dr.). Sudjelovala je u organizaciji mnogobrojnih izložba (Darko Glavan – na svojoj strani (s F. Dulibićem i M. Krištofićem) Zagreb 2010; Sound & Vision, Split–Osijek–Rijeka 2007–08; Ženska soba – ženski pogled / Suvremena ženska fotografija, Zagreb 2002; Mala povijest Zagrebačkog salona (s A. Der-Hazarijan), Zagreb 1999; Koncept, međunarodna izložba fotografije, Zagreb 1996, Jugoton – istočno od raja. 1947 – 1991., Zagreb 2014, Beograd 2015–16. i dr.). Sa suprugom M. Krištofićem autorica fotomonografije Bachrach & Krištofić. Dvostruka igra / Nothing else matters (Zagreb 2008). Dobitnica je više nagrada i priznanja, među ostalim, nagrada za Primijenjenu fotografiju na Photodays natječaju 2011, priznanje Diamond Award Music Festivala u kategoriji najbolje svjetske studijske rock-fotografije (Antwerpen 1989), prva nagrada i realizacija natječaja za vizualni identitet 20. salona mladih (Zagreb 1988), dok su omoti ploča skupina Denis & Denis i Dorian Gray 1984. proglašeni najuspjelijim dizajnerskim ostvarenjem po ocjeni kritičara časopisa Džuboks i Rock. Djela se nalaze u zbirkama Muzeja za umjetnost i obrt te Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Majka je → Renea i Tesse, dizajnerice (Zagreb, 20. VI. 1990), koja je od djetinjstva aktivno klizala u klizačkom klubu »Medo« i osvojila medalje u više saveznih natjecanja. Maturirala je na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 2009. i 2014. završila studij dizajna. God. 2011. volontirala je kao asistentica na radionicama u sklopu Dana Toše Dabca u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i sudjelovala u kreiranju vizualnog identiteta Dana D, festivala dizajnera u Zagrebu. Dizajnirala je plakat programa Centra za ženske studije za god. 2011/2012. S Dorom Lugarić dizajnira plakate za KSET (Klub studenata elektrotehnike u Zagrebu) sekciju Alternation.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

BACHRACH, Bertold, službenik (Třebíč, Češka, 1. V. 1878 – Zagreb, 8. VI. 1918). Sin Eduardov. U Hrvatsku se doselio iz Beča 1901. i djelovao kao nadčinovnik Zemaljske banke za BiH. Njegova udovica Sofija rođ. Poljokan, prijavljena 1941. u Zagrebu, spominje ga u prijavi svoje imovine vlastima NDH.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 660. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 442, 465/1941.

BACHRACH, Čedomil, ilustrator i grafički dizajner (Velika Gorica, 23. VI. 1924 – Zagreb, 2. VIII. 1983). Sin → Slavka i Irene rođ. Koković. Nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu, upisao je studij arhitekture, koji je prekinuo nakon prve godine te je unovačen u domobrane. Završio je na Križnom putu, spasio se bijegom uz pomoć prijatelja partizana Franje Cara. Nakon II. svj. rata nastavio je studij arhitekture, a s prijateljima je svirao bubnjeve po zagrebačkim jazz-plesnjacima. Studij je napustio na trećoj godini te radio kao ilustrator i strip-crtač. Bio je i animator u Zagrebačkoj školi crtanog filma (s braćom Neugebauer) te surađivao na crtanom filmu Začarani dvorac u Dudincima (1952). Ilustracije je objavljivao u Veselom Vandrokašu, a u magazinu Petko (Vjesnikov zabavnik, 1952) autorski strip Vesele bube. Nakratko je radio u Projektnom zavodu grada Zagreba, potom u mesnoj industriji »Sljeme« u Sesvetama, gdje oblikuje logotipe, ambalažu i promidžbeni materijal. God. 1947–55. bio je u braku s Berislavom rođ. Gajšina, a 1955–61. s Danicom Relić, s kojom je imao sina Danijela. Od 1961. bio je u braku s Nadom rođ. Lučić (Bukovica kraj Kiseljaka, BiH, 5. XII. 1936 – Zagreb, 13. XII. 2015), s kojom je imao kćer → Sanju Bachrach Krištofić. U Šibenik se preselio 1961, gdje je sa suprugom radio u Šibenskom kazalištu. U Zagreb se vratio 1964, zbog bolesti oca, te radio kao dizajner i propagandist »Žitokombinata«. Oblikovao je njihov logotip, kao i logotipe i ambalažu za »Klara« proizvode te kolač »Caocao«, koji se i danas koriste.

IZV.: Podaci o ulazniku S. Bachrach Krištofić.