Kategorija: J

JUHN, Miroslav (Jun), publicist i političar (Podgorač, 15. VII. 1897 – logor Jadovno ili Jasenovac, 1941). Sin Mavra, brat Gustava, → Hinka i Srećka, suprug → Ine Broda. Klasičnu gimnaziju završio je 1915. u Osijeku. Za I. svj. rata bio je mobiliziran i zarobljen na ist. bojišnici, gdje je sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji. Bio je član Jugoslavenske sekcije agitacije i propagande pri Ruskoj komunističkoj partiji u Moskvi, a vrativši se 1921. u Kraljevinu SHS pristupio je KPJ. Nepouzdani su podaci o njegovu studiju. Bio je član Hrvatskoga novinarskog društva 1922–40; u tom je razdoblju vjerojatno tek dio tekstova objavio pod vlastitim imenom. Pretežno o gospodarskim temama – napose o uzrocima i odjecima svjetske krize te razvoju kapitalističkoga sustava – pisao je u periodici Zagreber Tagblatt (1923), Morgenblatt–Jahrbuch (1928), Trgovačke novine (1929), Almanah savremenih problema (1933), Jugoslovenska privreda (1933), Jugoslovenski Lloyd (1933–35; odgovorni urednik 1935–36), Književnik (1933–37) i Hrvatska privreda (1938). Objavio je rasprave o individualnoj psihologiji Alfreda Adlera (Almanah savremenih problema, 1932; Vidik, 1932, 2) u kojima je, polazeći od stajališta Manesa Sperbera, upozorio na njezinu društvenu i povijesnu uvjetovanost, također o problemu otuđenja i čovjeku kao proizvodu vlastita rada u Marxovim ranim djelima (Književnik, 1934, 12) pa ga Božo Kovačević i Predrag Matvejević drže prethodnikom »praxis-filozofije«. Pod zajedničkim pseudonimom R. P. Junovski, s Rikardom Podhorskym preveo je Lenjinovo Agrarno pitanje (Zagreb 1935). Potkraj života radio je kao službenik u zagrebačkoj podružnici filmske tvrtke »Metro-Goldwyn-Mayer«. Osim što se spominje kao suradnik ilegalne »Centralne tehnike«, od 1935. bio je član Glavnoga inicijativnoga odbora Jedinstvene radničke partije (poslije Stranka radnog naroda), a od 1937. razvijao je nakladničku djelatnost pri Agitpropu CK KPH. God. 1939–40. sudjelovao je u organizaciji povratka španj. dobrovoljaca. Bio je pritvaran 1936. i 1941, a po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak. Iako je prešao na katoličanstvo, ubrzo je bio uhićen. Prema jednomu izvoru stradao je u logoru Jasenovac, a prema drugomu u Jadovnu u kolovozu 1941. – Brat Srećko, inženjer (Podgorač, 30. V. 1881 – Zagreb, 20. VIII. 1953). Osnovnu školu završio je u Podgoraču, srednju u Osijeku, a Visoku tehničku školu u Budimpešti. U I. svj. ratu kao austroug. vojnik bio je ranjen na bojišnici na Soči. Kao inženjer radio je u Ogulinu, Delnicama, Osijeku, Požegi, Dubrovniku, Cetinju i Zagrebu, gdje je bio viši tehnički savjetnik Kraljevske banske uprave, a od 1935. do umirovljenja 1939. voditelj arhitektonskoga odsjeka i zamjenik načelnika. Vodio je i nadzirao gradnju cesta (Zdihovo–Ponikve u kotaru Vrbovsko, Rakovica–Drežnik u kotaru Slunj) i mostova (Fužine, Brodu na Kupi, Čabar, Požega, Nova Gradiška), vodovoda, škola (gimnazija u Kušlanovoj ul. i Tehnički fakultet u Zagrebu), bolnica (kirurški paviljon bolnice u Sisku, bolnica na Sušaku, infektivni paviljon bolnice u Osijeku). Po uspostavi NDH zatražio je priznanje arijskih prava i oslobođenje od nošenja žid. znaka, no molba je bila odbijena. Preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Preživio je II. svj. rat zahvaljujući mješovitomu braku.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27355, 28821. – HDA, Zagrepčani–revolucionari, antifašisti i žrtve fašističkog terora 1941.–1945. (rukopis). – KŽZ. – Popis žrtava. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: – P. Gregorić: Narodnooslobodilački pokret u zapadnoj Slavoniji, Moslavini i Bjelovarskom okrugu 1941. godine. Sjećanja. Slavonski Brod 1969. – M. Iveković: Hrvatska lijeva inteligencija 1918–1945, 1–2. Zagreb 1970. – I. Jelić: Komunistička partija Hrvatske 1937–1941. Zagreb 1972. – P. Matvejević: Za suputnike. Književna reč, 8(1979) 131. – Z. Stipetić: Argumenti za revoluciju – August Cesarec. Zagreb 1982. – K. Milanović-Paulić: Podgorač u Slavoniji. Sjećanja i zapisi. Zagreb 1986. – B. Kovačević: Psihoanaliza i ljevica. Zagreb 1989. – Isti: Slučaj zagrebačkih revizionista. Zagreb 1989. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – V. J. Opačić: Juhn, Miroslav. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JUHN, Srećko, veterinar (Mali Zdenci, 13. V. 1874 – logor Stara Gradiška, 1941–1945). Sin Jakobov. Kao kraljevski kotarski veterinar služio je u više mjesta u Hrvatskoj (Pisarovina, Karlovac, Nova Gradiška, Irig, Varaždin, Senj) do umirovljenja nakon I. svj. rata. Po uspostavi NDH bio je uhićen i deportiran u logor Stara Gradiška, gdje je stradao. U braku s Cvijetom rođ. Löw imao je sinove Marcela (?, 1920), koji je ubijen 1941. na Jadovnu i Guida (Karlovac, 1905), koji je u ljeto 1941. deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Guidova supruga Henrietta rođ. Haas morala se u studenom 1941, sa starim roditeljima i četverogodišnjim djetetom, u roku 48 sati iseliti iz stana u Makančevoj ul. iz kojega nije smjela ništa iznijeti, no preživjela je II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28821. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

JULIUS, Dezider, psihijatar (Pančevo, Srbija, 26. XI. 1895 – Zagreb, 24. XII. 1953). Gimnaziju je pohađao u Temišvaru, medicinu je studirao u Budimpešti, Beču i Pragu do 1921, a psihijatriju specijalizirao 1921–24. u Beču i slovačkim Košicama. Od 1924. bio je liječnik te 1924–28. i 1934–36. ravnatelj u novoosnovanoj Državnoj duševnoj bolnici u Kovinu, gdje je skromnim sredstvima, ali velikim trudom i ustrajnošću uspio staru austroug. vojarnu preurediti u modernu duševnu bolnicu. God. 1936. premješten je u Zagreb za voditelja odjela Državne duševne bolnice (danas Klinika za psihijatriju) Vrapče. Po uspostavi NDH od sredine 1942. do jeseni 1943. na intervenciju književnika Slavka Kolara sklonio se s obitelji u Stančić kraj Božjakovine, gdje je vodio improviziranu dječju psihijatrijsku bolnicu. S obitelji, suprugom Jelenom rođ. Engel i sinovima → Đukom i → Stevom, pod zaštitom Zagrebačkoga odreda priključio se u rujnu 1943. partizanima u Vrginmostu, ponijevši sa sobom i svu bolničku zalihu lijekova i ostaloga materijala. Bio je upravitelj bolnice voj. područja u Otočcu (1943–44), a potom voditelj psihijatrijskih odjela vojne i civilne bolnice u Šibeniku (1944–45) i zatim kraće vrijeme ravnatelj privremene Vojne bolnice na Rebru u Zagrebu. Nakon raspuštanja te bolnice demobiliziran je u činu sanitetskoga majora i postavljen za voditelja neuropsihijatrijskoga odjela Zakladne bolnice (danas KB »Sveti Duh«), a 1946. za ravnatelja Psihijatrijske bolnice (danas Klinika za psihijatriju) Vrapče. Ondje se suočio s poteškoćama poslijeratne obnove i organizacije u ratu oštećene bolnice te s lošim međuljudskim odnosima. Uza sve to nastojao je unaprijediti stručni i znanstveni rad, okupljao je mlađe liječnike zainteresirane za psihijatriju, proširio bolnicu novim medicinskim traktom, laboratorijem i ljekarnom, opremio rendgenski kabinet, poboljšao bolesničku njegu i stvarao prostor za sustavnu terapiju radom. Za njegove je uprave bolnici Vrapče pripojen Sanatorij u Podsusedu. Također djeluje u novoosnovanim psihijatrijskim društvima, zauzima za psihoanalitičke metode u psihoterapiji i prati svjetska dostignuća u psihofarmakologiji. Pozornost je obratio organizaciji psihijatrijske službe u Hrvatskoj, zauzimao se za raspored psihijatrijskih ustanova u skladu s populacijom, za otvaranje novih neuropsihijatrijskih odjela u općim bolnicama, za osnivanje ustanova za duševno oboljelu djecu, za nemoćne osobe i kronične bolesnike te posebnih ustanova za kriminalne duševne bolesnike i psihopate. Od 1946. bio je naslovni docent i od 1949. izvanredni profesor zagrebačkoga Medicinskoga fakulteta. Predavao je psihijatrijsku propedeutiku, medicinsku psihologiju i sudsku psihijatriju. Na Pravnom je fakultetu predavao forenzičnu psihijatriju te bio predavač na Višoj školi za socijalne radnike i Školi za kriminalistiku. God. 1953. zbog polit. smicalica i moralnoga zlostavljanja počinio je samoubojstvo, čini se zbog insinuacija da se nakon II. svj. rata uključio u antikomunističku djelatnost te da je favorizirao neke žid. kolege. Taj je slučaj izazvao polit. potres, njime se bavio i Vladimir Bakarić, a ostao je dugo u sjećanju mještana Vrapča. Novine Borba objavile su pismo, koje je im je J. uputio pred smrt, ali i pismo, koje je povodom njegove smrti uredništvu poslalo 147 vodećih hrv. liječnika. – Radove o socijalnoj psihopatologiji, forenzičnoj psihijatriji, procjenama ubrojivosti, profilaksi duševnih bolesti, mentalnoj higijeni, epidemijskom encefalitisu i postencefalitičkim stanjima objavljivao je u časopisima Časopis lékařů českých (1923), Monatschrift für Psychiatrie und Neurologie (1925, 1931), Glasnik Lekarske komore za Beograd, Zemun i Pančevo (1929), Liječnički vjesnik (1933, 1937–38, 1946–47, 1951, 1953), Narodno zdravlje (1946, 1948–49), Neuropsihijatrija (1953, s Radoslavom Lopašićem pokretač). Uredio je Spomenicu o desetogodišnjici Državne bolnice za duševne bolesti u Kovinu, 1924–1934 (Kovin 1934), u kojoj je opisao razvoj bolnice. Bio je prvi predsj. Neuropsihijatrijske sekcije Zbora liječnika Hrvatske (od 1947), dopredsjednik Međunarodnoga kongresa psihijatara i Europske lige za mentalnu higijenu. – Supruga Jelena rođ. Engel, medicinska sestra (Budimpešta, 1902 – Zagreb, 10. IV. 1975). U Budimpešti je završila gimnaziju i počela studirati medicinu, no nakon udaje prekinula je studij i posvetila se obitelji. Sa suprugom odlazi u Kovin, a 1936. se s obitelji doselila u Vrapče, gdje je suprug bio imenovan voditeljem odjela Državne duševne bolnice. Po uspostavi NDH s obitelji odlazi u selo Stančić kraj Božjakovine, gdje joj suprug radi u improviziranoj dječjoj psihijatrijskoj bolnici, a u rujnu 1943. cijela obitelj priključila se partizanima. Radila je kao bolničarka u partizanskoj bolnici u Otočcu u Lici, zatim kao gl. sestra partizanske bolnice na Baniji te u bolnici Grumo u Italiji. Nakon II. svj. rata deset je godina radila kao gl. medicinska sestra na Odjelu za ortopediju Sveučilišne klinike u Zagrebu.

DJELA: Liječnici ratni zločinci. Beograd 1948.

IZV.: HDA, OZNA 30/50.

LIT.: (Nekrolozi): Narodni list, 9(1953), 29. XII. – R. Lopašić, Neuropsihijatrija, 1(1953) 4. – S. Župić, Vjesnik, 14(1953), 27. XII; Medicinski glasnik, 8(1954) 5. – S. Dogan, Pogledi, 1954, 2. – (U povodu smrti): Borba, 19(1954), 9. I. – Vjesnik, 15(1954), 8. I; 10. I. – V. Bakarić, Vjesnik, 15(1954), 16. I; Borba, 19(1954), 16. I; Narodni list, 10(1954), 17. I. – F. Benko, Narodni list, 10(1954), 12. I; 15. I. – M. D., Ibid., 10. I. – Ž. Vnuk, Naprijed, 11(1954) 3. – I. Žic, Ibid. – J. Romano: Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941–1945. Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1973, 2. – Psihijatrijska bolnica Vrapče 1879–1979. Zagreb 1979. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – 100 godina šibenske bolnice. Šibenik 1983. – S. Sirovica: Stoljeće šibenske psihijatrije (1883–1982). Šibenik 1983. – Isti: Šibenski liječnici (životopisi, bibliografije, prilozi) 1883.–1952. Šibenik 1995. – Isti: Saslušajmo i drugu stranu! Šibenik 1997, passim. – B. Matijaca: Iz povijesti Psihijatrijske bolnice »Vrapče«. Zaprešićki godišnjak, 7(1997). – V. Jukić i B. Matijaca:Psihijatrijska bolnica Vrapče 1879.–1999. Zagreb 1999. – A. Zimolo: Dr. Desider Julius, život i djelo. Novi Omanut, 9(2001) 46. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – S. Julius: Neither Red nor Dead. Coming of Age in former Yugoslavia During and after World War II. Ann Arbor 2004. – V. Dugački: Julius, Dezider. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005. – B. Tuđen: S političarima u četiri oka. Dnevničke bilješke glavnog urednika. Zagreb 2007.

JULIUS, Đuka, novinar (Beograd, 21. V. 1925 – Ann Arbor ili Detroit, SAD, 28. VIII. 1991). Sin → Dezidera i Jelene rođ. Engel, brat → Stevin. Djetinjstvo je proveo u Kovinu. S obitelji 1936. došao u Vrapče kraj Zagreba, gdje mu je otac dobio mjesto u Državnoj duševnoj bolnici (danas Klinika za psihijatriju). U Zagrebu je pohađao gimnaziju te je 1941. kao učenik primljen u SKOJ. Po uspostavi NDH, ne mogavši nastaviti školovanje, od jeseni 1941. radio je kao automehaničar, a od sred. 1943. do jeseni 1943. s roditeljima i bratom bio u Stančiću kraj Božjakovine, gdje je otac vodio improviziranu dječju psihijatrijsku bolnicu. Sudjelovao je u diverziji na lokalnu trafostanicu u proljeće 1943, a u jesen iste godine cijela se obitelj pod okriljem Zagrebačkoga odreda priključila partizanima. S roditeljima je stigao u Otočac, odakle su ga uputili u 3. udarnu brigadu 6. ličke divizije te je postao komesar čete. Bio je teško ranjen u borbama prilikom desanta na Drvar 25. V. 1944. i upućen u Italiju na liječenje. Nakon 1945. bio je član Agitpropa Narodnoga fronta Jugoslavije, dugogodišnji suradnik, komentator i urednik Politike. God. 1956. izvještavao je iz Mađarske te bio dopisnik iz Washingtona, Bonna, Havane i Meksika, specijalni izvjestitelj iz Irana 1951, Bagdada 1959, Turske 1960. te s Titovih putovanja u Egipat, Etiopiju i SSSR. Bio je utemeljitelj i prvi gl. urednik Politike ekspres (1965–71). Nakon umirovljenja 1978, nastavio je djelovati u Meksiku kao slobodni novinar, specijalni izvjestitelj za cijelu Latinsku Ameriku (1978–85) i vanjskopolitički urednik i komentator meksičkog lista Excelsior (1985–91). Teško oboljevši liječio se u SAD, a pokopan je u Mexico Cityju uz državne počasti. Tadašnji meksički predsj. Carlos Salinas u Excelsioru mu je zahvalio na doprinosu meksičkomu novinarstvu, dok je Politika objavila samo kratku obavijest o smrti jer se uoči raspada Jugoslavije suprotstavio politici Slobodana Miloševića. – Kći Dina, novinarka (Kastav, 8. II. 1952). Radila je u beogradskoj Politici, a 1980-ih bila je gl. urednica lista Opatija. Tih je god. živjela u Rijeci, gdje je bila članica lokalnoga bridge kluba. Sudjelovala je na lokalnim izborima 2001. na zajedničkoj listi Primorsko-goranskoga saveza i Istarskoga demokratskog sabora.

DJELA: Kubanski bunt. Koreni, značaj, budućnost. Beograd 1962. – Če Gevara vitez nemira. Beograd 1967. – Kuda ide svet. Nesvrstanost, jedina alternativa. Beograd 1978. – Havana. Sukobi ili sporazumi. Beograd 1979.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – P. Požar: Julius Đuka. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001. – S. Julius: Neither Red nor Dead. Coming of Age in former Yugoslavia During and after World War II. Ann Arbor 2004. – A. Rafailović: Julius, Đuka. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011.

JULIUS, Stevo, internist (Kovin, Srbija, 15. IV. 1929). Sin psihijatra → Dezidera i Jelene rođ. Engel, brat → Đuke. S roditeljima i bratom 1936. doselio se u Vrapče kraj Zagreba, gdje je pohađao osnovnu školu, a zatim do 1941. završio u Zagrebu prvi i drugi razred tadašnje osmogodišnje gimnazije. Po uspostavi NDH do 1943. s obitelji bio u Stančiću kraj Božjakovine, gdje je otac vodio improviziranu dječju psihijatrijsku bolnicu. S obitelji se 1943. priključio partizanima u Vrginmostu, potom u Otočcu; kao 14-godišnjak bio je partizanski kurir u Lici i na Baniji, a 1944. bio je prebačen u Italiju, najprije u Bari pa u bolnicu Grumo. U Zagrebu je završio gimnaziju 1947, studij medicine 1953. i doktorirao 1964. tezom Psihosomatske značajke studenata s povišenim krvnim tlakom. Od 1954. bio upravitelj Doma zdravlja u Goraždu, a 1956–60. specijalizirao je internu medicinu u zagrebačkoj Klinici za unutrašnje bolesti KBC Zagreb (Rebro) i ondje radio kao asistent do 1965. Te godine odlazi na University of Michigan u Ann Arboru, gdje je 1967. izabran za docenta, 1971. za izvanrednoga, 1974. za redovitoga profesora interne medicine, a 1983. i za profesora fiziologije. Od 1990. gostujući je nastavnik i zagrebačkoga Medicinskoga fakulteta. Glavno je područje njegova znanstvenoga rada arterijska hipertenzija. Proučavao je njezinu hemodinamiku i patofiziologiju te dokazao da krvni tlak regulira primarno središnji živčani sustav, bez obzira na stanje periferne cirkulacije. Istraživao je ulogu kardio-pulmonalnih mehanoreceptora u normalnoj cirkulaciji i u hipertenziji te sekundarne promjene na srcu i krvnim žilama pri povišenu krvnom tlaku. Napose se bavio graničnom arterijskom hipertenzijom. Radove je objavljivao u mnogim domaćim i međunarodnim časopisima Current Therapy Research (1962), Journal of American Medical Association (1964, 1982, 1990), Journal of Cronic Diseases (1964), Psychological Bulletin (1964), Journal of Personality and Social Psychology (1965), Liječnički vjesnik (1966), Circulation (1967–68, 1971, 1987), New England Journal of Medicine (1967, 1977, 1982), Proceedings of the Society for Experimental Biology and Medicine (1972), American Heart Journal (1973, 1987–88, 1992), British Heart Journal (1973), Acta physiologica Latinoamericana (1974), Verhandlungen der Deutschen Gesellschaft für Innere Medizin (1974), Acta physiologica Scandinavica (1975), American Journal of Cardiology (1975, 1987), Circulation Research (1975), Clinical Science and Molecular Medicine (1975–76), Lancet (1975), Advances in Clinical Pharmacology (1976), Schweizerische medizinische Wochenschrift (1976), Clinical Pharmacology and Therapeutics (1977–78, 1985, 1987, 1990), Medical Clinics of North America (1977), Progress in Brain Research (1977), Annals of Internal Medicine (1978), Cardiovascular Clinics (1978), Ergebnisse der Inneren Medizin und Kinderheilkunde (1978), Journal of Clinical Investigation (1978), Pediatric Clinics of North America (1978), Clinical Endocrinology (1981), Klinische Wochenschrift (1981), Comprehensive Therapy (1982), Hypertension (1982–84, 1986–87, 1989, 1992–93, 2000), Journal of Laboratory and Clinical Medicine (1982), Chest (1983), Federation Proceedings (1983–84), Primary Care (1983), Archives of Internal Medicine (1984, 1993, 2000), Journal of Hypertension (1984–85, 1988–89, 1991, 1997, 1999), Clinical and Experimental Hypertension (1985, 1989, 1992, 1999), Journal of Cardiovascular Pharmacology (1985–88, 1990, 1992), Psychosomatic Medicine (1985–87, 1989), American Journal of Hypertension (1988, 1991, 1996–97, 2000), American Journal of Medicine (Newton 1988), Drugs (1988), European Journal of Clinical Pharmacology (1990). S Murrayjem D. Eslerom i Charles N. Ellisom uredio je knjigu The Nervous System in Arterial Hypertension (1976), a s Davidom R. Bassetom Behavioral Factors in Hypertension (1987).

DJELA: Na živčanoj bazi. Zagreb 1959, 1961², 1965³ (Slabi živci; mađ. prijevod Novi Sad 1959, slov. prijevod Ljubljana 1960). – Mudrost našega telesa. Ljubljana 1962 (hrv. izd. Mudrost tijela. Zagreb 1963). – A Comprehensive Guide to the Therapeutic Use of Trasicor. Basel 1984. – Personality, Elevated Blood Pressure and Essential Hypertension (suautor). Washington 1992. – Neither Red nor Dead, Coming of Age in former Yugoslavia During and after World War II. Ann Arbor 2004.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – V. Dugački: Julius Stevo. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JUN-BRODA, Ina → BRODA, Ina

JUNG, Eliezer (Vlado, Vlatko), glumac (Osijek, 30. IX. 1928). Sin Marcela i Helene rođ. Deitelbaum (Bošnjaci, 1895 – ?), brat Lea i Ljerke. Po uspostavi NDH s obitelji je izbjegao u Hrvatsko primorje te su bili internirani u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima te djelovao kao kurir na Baniji i Kordunu. Glumu je studirao nakon II. svj. rata u dramskom studiju »Tito Strozzi« u Zagrebu. U kolovozu 1949. iselio se u Izrael, gdje je promijenio ime Vlado u Eliezer. Nakon odsluženja dvogodišnjeg voj. roka primljen je u teatar »Kameri«. Usporedno je glumio u teatru »Cavti« i »Ohel«, da bi s Ednom Šavit i Mihaelom Almazom osnovao teatar »Zira« u Tel Avivu. Od 1962. do umirovljenja glumio je u nacionalnom teatru »Habima«. – Brat Leo, elektrotehničar (Osijek, 1921). Po uspostavi NDH s obitelji je prebjegao u Hrvatsko primorje i bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu, a u rujnu 1943. prešao je na teritorij pod partizanskim nadzorom te djelovao u pozadinskoj službi na Baniji. Nakon II. svj. rata radio je kao elektrotehničar. – Sestra Ljerka, revolucionarka (Osijek, 1924). Po uspostavi NDH s obitelji je prebjegla na Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu, a u rujnu 1943. prešla je na teritorij pod partizanskim nadzorom te djelovala u pozadinskoj službi u Baniji i Kordunu. – Otac Marcel, trgovac (Osijek, 1888 – Banija, 1944). Bio je u braku s Helenom rođ. Deitelbaum (Bošnjaci, 1895 – ?). Po uspostavi NDH s obitelji je izbjegao u Hrvatsko primorje te su bili internirani u Kraljevicu i Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima kao borac na Baniji, gdje je poginuo.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 633.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 10(2002) 50. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

JUNG, Felix, obrtnik (? – ?). Posjedovao je zlatarsku radnju u Zagrebu 1870-ih.

LIT.: M. Despot: Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Prilog gospodarskoj povijesti u doba banovanja Ivana Mažuranića. Zagreb 1979.

JUNGWIRTH, Gustav, pedijatar i žid. aktivist (Kamena Gorica kraj Novoga Marofa, 5. XI. 1899 – Zagreb, 20. XII. 1966). Sin Juliusa i Matilde rođ. Licht. Sa suprugom Zlatom rođ. Rosinger (Požega, 1909 – Zagreb, 9. III. 1996) otac je Noemi i Dana. Kao mladić u međuratnom razdoblju bio je pod utjecajem cionističkih ideja svojeg ujaka → A. Lichta. Gimnaziju je završio 1919. u Zagrebu, gdje je i započeo studij medicine, a diplomirao 1924. u Beču. Pedijatriju je specijalizirao u Zagrebu, Beču i Berlinu. U razdoblju 1928–41. djelovao je u Gradskom dječjem ambulatoriju u Zagrebu (poslije Zavod za socijalnu zaštitu majki i djece), gdje je vodio odjel za nedonoščad. Ondje je osnovao laktarij, centar za prikupljanje i dijeljenje majčina mlijeka, prvi takve vrste u nas. Po osnutku NDH izgubio je namještenje i u skupini žid. liječnika upućen je s obitelji u Mostar djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. Prebjegao je 1942. u Dubrovnik i bio interniran u Kupare i Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, sa suprugom se priključio partizanima djelujući u Otočcu, potom kao liječnik ZAVNOH u Žirovnici i Buzetu, gdje je osnovao dječju bolnicu. Supruga je radila kao bolničarka u dječjem dispanzeru u Rujevcu. Nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb, gdje je bio imenovan ravnateljem Zavoda za socijalnu zaštitu majki i djece te osnovao Dječji dom na Josipovcu (danas Nazorova ul.). God. 1947. te 1949–55. predstojnik je Dječjega odjela Opće bolnice »Dr. Mladen Stojanović« (danas KBC »Sestre milosrdnice«). Nakon usavršavanja u Švicarskoj, Francuskoj i Švedskoj, u toj je bolnici, uz pomoć UNICEF, 1954. osnovao Centar za nedonoščad s prvim inkubatorom u Hrvatskoj. Dječji dispanzer u Domu zdravlja Medveščak vodio je nakon 1955. Surađivao u Liječničkom vjesniku (1935). Sudjelovao u radu ŽOZ, među ostalim bio i predsj. Socijalnoga odbora.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – (Nekrolozi): B. Puretić, Arhiv za zaštitu majke i djeteta, 10(1966) 5/6. – A. N.: Liječnički vjesnik, 89(1967) 1. – J. Romano: Jevreji u logoru na Rabu i njihovo uključivanje u narodnooslobodilački rat. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1973, 2. – Isti: Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941–1945. Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu. Ibid. – Isti: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Klinička bolnica »Dr. Mladen Stojanović« Zagreb 1845–1985. Zagreb 1985. – Klinička bolnica »Dr. Mladen Stojanović«. Anali Kliničke bolnice »Dr. M. Stojanović«, 24(1985) 2 (posebno izd.). – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – V. Dugački: Jungwirth, Gustav. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JUNGWIRTH, Marko, poduzetnik (Madžarevo, 1890. ili 1891 – logor Jasenovac, 1941). Sin Bernarda, suprug Gizele te otac Branka (Zagreb, 1916 – logor Jasenovac, ?1941). Kao vlasnik pod imenom »M. Jungwirth i drug« posjedovao je Zagrebačku industriju popluna u Ilici s prodavaonicom u Vlaškoj ul. Po uspostavi NDH sa suprugom su mu bila priznata arijska prava. Uputio je molbu da mu sina Branka oslobode iz logora na Zavrtnici u Zagrebu, u koji je odveden 28. VIII, a u molbi je istaknuo kako je po polit. uvjerenju pravaš. Iako je sin nakon tjedan dana pušten, do kraja godine ponovo je bio uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao, kao i njegovi roditelji.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28068. – HDA, Ponova, Varia.

LIT.: I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.