SUSSMANN, Lavoslav (Süssmann, Lav)

SUSSMANN, Lavoslav (Süssmann, Lav), pravnik (? – ?). Doktorirao je 1920. temeljem rigoroza na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je u međuratnom razdoblju bio je odvjetnik. Neposredno prije uspostave NDH sa suprugom Elzom rođ. Deutsch i sinovima Sašom i Dragom iselio se u New York, gdje se isticao kao aktivist Udruženja tamošnjih jugoslavenskih Židova.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996.

SUVIN, Darko

SUVIN, Darko, teoretičar, povjesničar i kritičar književnosti i kulture (Zagreb, 19. VII. 1930). Sin → Miroslava i Trude rođ. Weiser. Potkraj 1941. s obitelji je prebjegao na Korčulu, a 1943. priključio se partizanima. Diplomirao je kemijsku tehnologiju 1954. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu i 1956. komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao tezom Dramatika Iva Vojnovića, geneza i struktura (1970). Od 1957. radio je kao asistent za teatrologiju na Odsjeku za komparativnu književnost. Od 1968. zaposlen je na University of McGill u Montrealu, gdje je bio redoviti profesor, a od 1999. profesor emeritus na Odsjeku za anglistiku Umjetničkoga fakulteta. Član je Kraljevskoga društva Kanade od 1986. U Hrvatskoj je objavio zapažene teatrološke knjige: Dva vida dramaturgije (1964), Uvod u Brechta (1970) i Dramatika Iva Vojnovića (1977), a bavio se i dramama Miroslava Krleže te poviješću i teorijom znanstvene fantastike (povijesni pregled s antologijskim izborom tekstova Od Lukijana do Lunjika, 1965). U inozemstvu je stekao glas jednog od najuglednijih teoretičara znanstvene fantastike, koju je, u svojoj klasičnoj studiji na engl. jeziku Metamorphoses of Science Fiction (1979), specifičnom primjenom teorija rus. strukturalista, semiotike, kulturalne teorije, Brechtovih ideja o teatru i »principa nade« Ernesta Blocha, odredio kao »književnost spoznajnog očuđenja«. Teorijskim, historiografskim, bibliografskim i kritičkim radom o znanstvenoj fantastici nastavio se baviti u knjigama Victorian Science Fiction in the UK (1983) te Positions and Presuppositions in Science Fiction (1988), kao i u nizu studija, većinom tiskanih u časopisu Science Fiction Studies (Montreal), kojega je bio jedan od utemeljitelja i urednika (1973–80). Uredio je više knjiga o znanstvenoj fantastici, antologiju Other Worlds, Other Seas. Science-Fiction Stories from Socialist Countries, New York 1970, prevedenu na više jezika, te objavljivao radove o japanološkim, utopističkim i marksističkim temama. Objavljivao je i poeziju na engleskom (The Long March, Willowdale 1987) i hrv. jeziku. Nakon umirovljenja 1999. živi u Lucci u Italiji.

DJELA (izbor): Krilata plovidba ka zvijezdama (pristup Krležinim ranim dramama). Zagreb 1964. – Dva vida dramaturgije. Eseji o teatarskoj viziji. Zagreb 1964. – Od Lukijana do Lunjika. Povijesni pregled i antologija naučno-fantastične literature. Zagreb 1965. – Uvod u Brechta. Zagreb 1970. – Geneza i struktura Vojnovićevog Ekvinocija. Zagreb 1972. – Naučna fantastika. Zagreb 1974. – Dramatika Iva Vojnovića. Dubrovnik 1979. – Metamorphoses of Science Fiction. On the Poetics and History of a Literary Genre. New Haven 1979 (hrv. prijevod 2010). – Vojnović’s dramaturgy and its European context. Zagreb 1981. – Victorian Science Fiction in the UK. The Discourses of Knowledge and Power. Boston 1983. Positions and Presuppositions in Science Fiction. London 1988. – Armirana Arkadija. Zagreb 1990. – Gdje smo? Kuda idemo? Za političku epistemologiju spasa, eseji za orijentaciju i djelovanje u oskudnom vremenu. Zagreb 2006. – Naučna fantastika, spoznaja, sloboda. Beograd 2009. – Preživjeti potop. Fantasy, porobljenje i granična spoznaja. Zagreb 2012.

LIT.: L. Čale-Feldman: Suvin, Darko. Krležijana, 2. Zagreb 1999. – Suvin, Darko. Hrvatska enciklopedija, 10. Zagreb 2008.

SUVIN, Miroslav

SUVIN, Miroslav, stomatolog (Zagreb, 30. V. 1899 – Zagreb 29. IV. 1994). Sin → Lavoslava Schlesingera i Josipe rođ. Weiser, otac → Darka. Gimnaziju je završio 1917. u Zagrebu, a Medicinski fakultet 1923. u Beču, gdje je specijalizirao stomatologiju (1926) i psihoanalizu. Ovlaštenje za obavljanje liječničkog zvanja dobio je 1928. od Liječničke komore u Zagrebu, gdje je u međuratnom razdoblju imao stomatološku ordinaciju. God. 1939. zajedno s obitelji promijenio je prezime zbog antisemitske atmosfere. Po uspostavi NDH, 13. V. 1941, u ime žid. podavanja za potrebe države predao je 61 g zubnoga zlata, 65 g različitog zlata i nakita, 33 dukata i 36 zubnih kruna u vrijednosti od 26 180 din. te strane valute u protuvrijednosti od 26 620 din. Također je bio primoran prijaviti imovinu. Potkraj 1941. prebjegao je s obitelji u Korčulu, gdje je bio interniran do kapitulacije Italije 1943. Potom je pristupio Biokovskom partizanskom odredu djelujući kao liječnik, a 1945. imenovan je referentom saniteta grada Splita. Nakon rata bio je načelnik Protetskoga odjela Stomatološke klinike Vojnomedicinske akademije u Beogradu te prvi nastavnik protetike na Stomatološkom fakultetu u Beogradu. Demobiliziran je 1951. kao sanitetski potpukovnik. God. 1951–62. bio je predstojnik Odjela za dentalnu protetiku i suosnivač Odontološkoga odjela Medicinskoga fakulteta u Zagrebu te poslije i predstojnik Zavoda za stomatološku protetiku Stomatološkoga fakulteta u Zagrebu do umirovljenja 1969. Od 1962. bio je i redoviti profesor toga fakulteta. Nakon umirovljenja kao znanstveni savjetnik na fakultetu predavao je na poslijediplomskom studiju. Najzaslužniji je za razvoj stomatološke protetike; dao je izvorna rješenja za fiksaciju djelomične proteze. Autor je više od 120 stručnih radova, udžbenika Stomatološka protetika u 5 knjiga, koji se rabio u cijeloj Jugoslaviji. Uređivao je seriju Stomatološka biblioteka za praktičare te suuređivao seriju Dostignuća u stomatološkoj protetici. Bio je predsjednik Društva zubozdravstvenih radnika Hrvatske. Dobio je 1975. republičku nagradu iz prirodnih znanosti za životno djelo.

DJELA: Klinička protetika. Zagreb (s. a.). – Zubi i zdravlje. Što svatko treba da zna o zubima. Zagreb 1947. – Zubna protetika. Zagreb 1956–1960. – Stomatološka protetika, 1–5. Zagreb 1956–1963. –Totalna proteza. Zagreb 1968. – Djelomična proteza. Zagreb 1969. – Fiksna protetika (suautor Z. Kosovel). Zagreb 1975. – Dostignuća u stomatološkoj protetici (suautor D. Branovački). Zagreb 1977. – Incidenti i nezgode u stomatološkoj praksi. Prevencija i zaštita (suautor). Zagreb 1988.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 697.

LIT.: Suvin, Miroslav. Hrvatska enciklopedija, 10. Zagreb 2008.

SVEĆENSKI, Branko

SVEĆENSKI, Branko, liječnik (Osijek, 1910 – ?). Sin Vladimirov. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1940/41. Priključio se partizanima u lipnju 1944. te djelovao kao liječnik u bolnici 1. korpusa, zamjenik referenta saniteta 5. divizije i liječnik u bolnici 33 u Gravini i bolnici u St. Andreji. Od 1948. bio je načelnik Vojne bolnice u Zagrebu u činu sanitetskoga pukovnika. Predavao je neuropsihijatriju na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. S Dušanom Makavejevom scenarist je dokumentarnog filma Prvi dani u armiji (1964) u režiji Veselina Simovića.

DJELA: Mentalna higijena u vojsci (suautor T. Kronja). Beograd 1964. – Psihološka priprema aktivnih i rezervnih starešina za savremeni rat (suautor T. Kronja). Beograd 1970.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1990, 13. – B. Blau: Studenti Židovi Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 2006.

SVEĆENSKI, Lujo (Kohn, Louis)

SVEĆENSKI, Lujo (Kohn, Louis), violinist i glazb. pedagog (Osijek, 6. XI. 1862 – New York, 18. VI. 1926). Nakon studija u Osijeku, Zagrebu i Beču odlazi u SAD, gdje djeluje kao koncertni majstor u Bostonu i violinist u Kneiselovu gudačkom kvartetu te profesor na Institute of Musical Art u New Yorku. Bio je potpredsjednik The Beethoven Association i član uprave The New York Musician’s Club.

LIT.: Svećenski, Lujo. Leksikon jugoslavenske muzike, 2. Zagreb 1984.

SVEĆENSKI, Milorad

SVEĆENSKI, Milorad, pravnik (Osijek, 1. X. 1897 – ?). Sa suprugom Zlatom rođ. Rendeli imao je kćer Miru (?, 1932). Doktorirao je temeljem rigoroza na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1926. Bio je sudac Kotarskoga suda u Osijeku do umirovljenja 30. VI. 1941. Stanovao je u Jegerovoj ul. u Osijeku i posjedovao kuću u Svačićevoj ul. u Karlovcu. Supruga i kći su po uspostavi NDH otišle u Karlovac. Daljnja sudbina supružnika je nepoznata, a kći je preživjela II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 639.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

SVJEŽIĆ, Oktavijan (Frischmann, Muci)

SVJEŽIĆ, Oktavijan (Frischmann, Muci), pravnik i ustaški dužnosnik (?, 1916 – ?Zagreb, nakon 1947). Sin Žige, vlasnika poduzeća »Javor«. Za studija bio je aktivan u frankovačkom pokretu. Doktorirao je temeljem rigoroza na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1941. Po uspostavi NDH u činu natporučnika zaposlen je u UNS, a od 22. IV. 1941. do kraja godine u ustaškom povjereništvu za BiH. Od srpnja 1941. član je Pokretnoga prijekog suda za središnju Bosnu (na području od Bihaća do Dervente i Sarajeva). Od poč. 1942. do lipnja djelovao je u Zapovjedništvu UNS u Zagrebu. Poslije je bio na različitim dužnostima, među ostalim u kolovozu i rujnu 1942. zamjenik višega redarstvenog povjerenika za Veliku župu Vuka i Bilogora Viktora Tomića. Bio je među ključnim osobama pri spašavanju ustaških pozicija u ist. Bosni 1942. Bio je blizak prijatelj Nikole Francetića, brata Jure Francetića. Blizak Eugenu Kvaterniku, čijom ostavkom ostaje bez posla i neko vrijeme radi u tvornici i trgovini svoga oca »Javor« d. d. u Zagrebu. U lipnju 1943. poslan je kao novak na izobrazbu u Stockerau, gdje je nakon 6 tjedana obolio te se liječio u bolnici u Beču i Stockerauu. U siječnju 1944. imenovan je pričuvnim ustaškim natporučnikom, a u rujnu 1944. postavljen je, već kao ustaški satnik, za suca ratnoga suda I. stajaćega ustaškog zdruga u Sarajevu. Ondje je ostao do travnja 1945, kad je imenovan ustaškim bojnikom. U svibnju 1945. prvo se povlačio u Austriju, ali se ponovo vratio u Zagreb, gdje se skrivao pod lažnim imenom do svibnja 1947, kad je bio uhićen. Do danas nisu pronađeni nikakvi zapisi o njegovim saslušavanjima, optužnici, suđenju ili presudi, ali jedan dokument s njegovim iskazom datiran je u OZNI 29. VIII. 1950.

IZV.: HDA, MUP SRH, 013.0.55. – HDA, UNS, br. 248, Ured I, Ured glavnog pobočnika, 35050/1942. – HDA, Stožer pukovnika Luburića, Zakoni, zakonske odredbe i naredbe III, 171.

LIT.: Narodne novine, 106(1941) 76. – E. D. Kvaternik: Sjećanja i zapažanja 1925–1945. Zagreb 1995. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

SVOREN, Emica

SVOREN, Emica, liječnica i žid. aktivistica (Banja Luka, BiH, 15. V. 1936). Kći Josefa Rotha i Biance rođ. Baruh. S Branislavom majka je Edite, liječnice (Zagreb, 3. II. 1963). Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1963/64. i specijalizirala je rendgenologiju. Radila je kao rendgenolog na KBC Zagreb (Šalata). Aktivna je u Vjerskoj sekciji Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Zagrebu.

SZANTO, Aleksandar (Santo)

SZANTO, Aleksandar (Santo), pravnik (?, 1878 – Zagreb, 16. X. 1954). U međuratnom razdoblju bio je odvjetnik u Zagrebu. Brisan je iz Odvjetničkog imenika 1942.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1989, 12.

SZARVAS, Nora

SZARVAS, Nora (Sarvaš, rođ. Schwitzer), spisateljica (Osijek, 1874 – ?, 1938). Podrijetlom je iz Mađarske. Kći je zakupnika i upravitelja na jednom od imanja grofa Esterhazyja kraj Osijeka. Udala se za liječnika Kolomana Szarvasa, s kojim je 1894–1928. živjela u Voćinu, a zatim u Slatinskom Drenovcu. Majka je triju kćeri. Pisala je pripovijetke o ženskim sudbinama na njem. jeziku. Neke od njih objavila je u Die Drau, a nedugo prije autoričine smrti njezine kćeri umnožile su petnaest pripovijedaka na šapirografu i uvezale u stotinjak primjeraka. – Suprug Koloman, liječnik (?, o. 1865 – ?). Bio je općinski liječnik u Voćinu, liječnik Okružnoga ureda za osiguranje radnika i počasni građanin trgovišta Voćin. Djed je → Magde Bošković i → Maje Bošković-Stulli.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28047.

LIT.: V. Obad: Židovi u starom Osijeku. Novi Omanut, 1(1993) 2. – M. Bošković-Stulli: O Nori Szarvas. Novi Omanut, 2(1994) 3/4.