BUCHWALD, Bela, trgovac i žid. aktivist (Kneževi Vinogradi, 1863. ili 1864 – Auschwitz, VIII. ili XII. 1942). Sin Mavre (Moritza) (?, 1830 – Osijek, 18. II. 1913) i Fani rođ. Fein. S obitelji se 1895. doselio u Osijek, u kojem je stekao zavičajnost 1903. Kao vlasnik poduzeća »Bela Buchwald i sinovi« bavio se trgovinom drvom na veliko, a poduzeće je likvidirano prije uspostave NDH. Imao je kuću u današnjoj osječkoj Europskoj aveniji. Bio je član odbora Pučke štedione i založnoga zavoda d. d. Bio je istaknuti član osječke gornjogradske općine i povjerenstva za određivanje vjerskoga prinosa članova ŽO, a spominje se i kao osječki mohel. Pripadao je manjinskoj anticionističkoj struji u osječkoj ŽO koju je predvodio → V. Winter u sukobu osječkih cionista (na čelu s → H. Spitzerom) i anticionista u veljači 1909. Po osnutku NDH uhićen je sa suprugom Rosom, s kojom je bio u braku od 1885, u ljeto 1942. odvedeni su u logor Tenja, a 22. VIII. deportirani u Auschwitz. Otac je Jolande ud. Schwarz (Kneževi Vinogradi, 1888 – Auschwitz, 1942), Artura i Geze. – Sin Artur, trgovac (Kneževi Vinogradi, 22. IV. 1895 – ?). S roditeljima se doselio u Osijek 1895, gdje se bavio trgovinom drvom. Stanovao je u Starčevićevoj ul. U nepoznato vrijeme prešao je na katoličanstvo. Po uspostavi NDH u prijavi imovine naveo da je s bratom vlasnik 500 dionica Hrvatsko-slavonske industrije šećera, koje su u pologu bivšeg poduzeća »Bela Buchwald i sinovi«, koje posjeduje rezani drvni materijal (hrast i bukvu) na skladištu poduzeća »Gutmann« u Belišću. Također je naveo da potražuje veće iznose novca od trgovaca Emila Bergera, Theodora i Miroslava Kraussa. Bio u braku s Lilly rođ. Krauss, od koje se razveo prije uspostave NDH, no u lipnju 1941. još joj je dugovao 125 500 din. njezina miraza. Prijava završava napomenom Gradskoga poglavarstva Osijek da prijavljeni imetak ne odgovara stvarnomu stanju. Daljnja sudbina nepoznata. – Sin Geza, pravnik i žid. aktivist (Kneževi Vinogradi, 1886 – Osijek, 1942). U međuratnom razdoblju imao je odvjetnički ured u Osijeku. Bio je dugogodišnji odbornik i rizničar Židovskoga nacionalnog društva u Osijeku, istaknuti cionist u gornjogradskoj općini. Otrovao se zajedno sa suprugom Cvijetom (?, 1894 – Osijek, 1942) kako bi izbjegao deportaciju.

IZV.: AŽOO, Različiti spisi. – HDA, Ponova, prijava imetka, kut. 628. – Židovsko groblje u Osijeku.

LIT.: Židovska smotra, 3(1909) 3/4. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2003.

BUCHWALD, Emanuel, fotograf (Budimpešta, 28. III. 1879 – ?). Zavičajnost u gradu Osijeku uživao je na temelju Svjedočanstva o prirođenju od 26. XII. 1931, a Rješenjem Kraljevske banske uprave Savske banovine u Zagrebu 1931. »primljen u podanstvo« Kraljevine Jugoslavije. Prema sačuvanim fotografijama i ambalaži za negative i fotografije »Foto Buchwald« nalazio se u Kapucinskoj ul. u Osijeku. Daljnja sudbina nepoznata.

LIT.: M. Tonković i V. Burić: Fotografija u Hrvatskoj 1848.–1951. Osječka fotografija (katalog izložbe). Osijek 1997. – M. Tonković: Židovi fotografi (katalog izložbe). Zagreb 2004.

BUCHWALD, Rudolf, pravnik i cionistički aktivist (Sarajevo – Jadovno, 1941). Sin Ferdinanda, knjižara i tiskara, člana sarajevske ŽO, i Leontine rođ. Alkalaj. Nakon završenoga studija prava u Zagrebu, bio je pripravnik pri Okružnom sudu u Negotinu. God. 1929. u Sarajevu je stupio u brak sa Zitom (Citom) rođ. Bišicki (Bosanski Šamac, 1912 − ?logor Metajna, 1941), kćeri Ljudevita, s kojom je imao kćer Mirjanu (Miricu) (?, 1931) zvanu »Klein Miale«. Supruga je bila aktivna u sarajevskoj žid. zajednici te članica Izvršnoga odbora WIZO. Poč. 1930-ih obitelj seli u Zagreb, gdje se R. zaposlio u Savezu cionista Jugoslavije, čiji je generalni sekretar postao 1936. Istodobno je bio član zagrebačke masonske lože. Kao uvjereni cionist planirao se s obitelji iseliti u Palestinu, gdje je kupio zemljište. Po uspostavi NDH obitelj je pokušala prebjeći iz Zagreba u Hrvatsko primorje, no bili su uhvaćeni, vjerojatno kraj Gospića. Rudolf je stradao u Jadovnu, a supruga i kći su stradale, prema nekim izvorima, u logoru Metajna na Pagu, a prema drugima u logoru Jasenovac.

IZV.: Yad Vashem, The central database of Shoah victims’ names, record details.

LIT.: Jevrejski glas, 2(1929) 34. ̶ Slovenac, 1932, 64. ̶ The Palestine Gazette, 13. V. 1943. ̶ F. Grove-Pollak: The Saga of a Movement, WIZO, 1920–1970. Tel Aviv 1970.

BÜRGNER, Bela, trgovac (Kadarkút, Mađarska, 1877 – logor Jasenovac, 1942). Sin Pavlov. U međuratnom razdoblju s Gustavom Fürstom bio je suvlasnik trgovine drvom i građevnim materijalom u Bjelovaru i Koturaškoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH sa suprugom Elzom rođ. Neumann preuzeo je žid. znak te su prešli na katoličanstvo. Uhićen je i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Zagrebački adresar 1930. Zagreb 1930. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004

CARIN-KAISER, Mira, revolucionarka (Hrvatska Kostajnica, 1915 – ?). Primljena je u SKOJ 1935. Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu bila je vrlo aktivna u revolucionarnom pokretu te ju je 1936. Sud za zaštitu države osudio na godinu dana zatvora. Po izlasku iz zatvora nastavila je ilegalni rad. Nakon uspostave NDH prebjegla je u Split te bila internirana na Korčulu do rujna 1943, kad je prebačena u Italiju, odakle se u rujnu 1944. priključila partizanima djelujući kao referentica saniteta u jedinicama 8. korpusa i liječnica u bolnici istoga korpusa.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

CARIN, Vladimir (Kaiser), redatelj, scenarist i pisac (Nova Gradiška, 3. I 1913 – ?Beograd, nakon 1989). Sin Ljudevitov. U nepoznato doba prezime Kaiser promijenio je u Carin. Pučku školu počeo je u Novoj Gradiški, nastavio 1920. u Zagrebu, gdje je 1933. završio realnu gimnaziju. Napustivši studij povijesti umjetnosti, zaposlio se u tiskari kao litocrtač. Zbog sudjelovanja u lijevom pokretu u više je navrata bio lišavan slobode. Pobjegavši 1941. u Split, interniran je na Korčulu, gdje se nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. pridružio partizanima kao borac 3. prekomorske brigade i sudjelovao u radu ZAVNOH. Iz borbene jedinice upućen je u uredništvo Slobodne Dalmacije, u kojem je radio kao prevoditelj. Nakon rata bio je urednik u zagrebačkomu Narodnom listu i Vjesniku te pohađao filmsku školu »Jadran-filma«. God. 1949. stalno se zaposlio u Beogradu, isprva kao filmski asistent režije, zatim reporter Radio-stanice Beograd, a od 1953. radiodramski redatelj. – U Narodnom listu i Vjesniku, uz novinske članke i reportaže, tiskana su mu i prva poglavlja romana o Jasenovačkom logoru, koji je u cijelosti objavljen tek 1961. pod naslovom Smrt je hodala četvoronoške. Pisan na temelju kazivanja druge osobe – logoraša – roman je pokušaj kronološke rekonstrukcije događaja u logoru od njegova osnutka do proboja logoraša. Bavio se dramatizacijama romana (August Cesarec, Erich Maria Remarque, Ernest Hemingway, Oskar Davičo, Nenad Brixy), adaptacijama (Branko Nušić, Anton Pavlovič Čehov, Oskar Wilde), pisanjem radiodrama (Dečak s brojem na ruci i dr.) te scenarija za igrane, dokumentarne i nastavne filmove i televizijske serije. Za scenarij televizijske serije Ferije u Lipici dobio je 1963. međunarodnu nagradu u Londonu, a njezin beletristički oblik objavljen je na njem. jeziku, zatim u Beogradu pod naslovom Lude li devojke. Bio je i redatelj animiranih promidžbenih poruka, a režirao je zabavni crtani film Ajkula nežna srca (»Avala film«, 1964). Prema vlastitom scenariju (na osnovi istoimenoga romana Nenada Brixyja) režirao je u Ljubljani igrani film Mrtvim vstop prepovedan (1965). Svoje je scenarije Istina o savršenom zločinu i Istina o jednom uspehu sa suprugom Ljubinkom rođ. Pavlović preoblikovao u romane.

DJELA: Smrt je hodala četvoronoške. Zagreb 1961. – Lude li devojke. Beograd 1975. – Istina o savršenom zločinu. Beograd 1984. – Humoreska na savremeni način. Gornji Milanovac 1986. – Istina o jednom uspehu. Beograd 1987.

LIT.: M. S. M.: Hronika o ustaškom logoru u Jasenovcu. Politika, 59(1962), 4. IV. – J. Pavlović: Lipice zadivile Evropu. Radio revija, 2(1968), 2. II. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – J. Šonje: Carin, Vladimir. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989.

CARMON, Bruno (Čango, Csango), kemičar (Zagreb, 22. IV. 1922). Sin Ede i Vilme rođ. Fürst. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnom gradu. Živio je u vili u Novakovoj ul. u Zagrebu, koju je gradila njegova majka 1935–37. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak te 31. V. 1941. slučajno izbjegao uhićenje zajedno sa zagrebačkim žid. omladincima. Prebjegao je u Karlovac pa se vratio u Zagreb odakle je u kolovozu 1941. s obitelji prebjegao u Budimpeštu. U listopadu 1943. bio je uhićen te poslan na prisilni rad u Karpate u žid. bataljun mađ. vojske, tako da je završetak II. svj. rata dočekao u logoru u Harki na mađarsko-austr. granici. Od svibnja do kolovoza 1945. boravio je u sovjetskoj bolnici, s majkom i sestrom vratio se u Zagreb, gdje je na zagrebačkom Tehničkom fakultetu 1949. diplomirao kemiju. God. 1950. iselio se u Izrael te promijenio prezime Čango (Csango) u Carmon. Do 1953. služio je u izr. vojsci kao pripadnik zrakoplovstva. Potom je upisao poslijediplomski studij kemije na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, gdje je 1959. doktorirao. Specijalizirao je radiokemiju i primjenu radioizotopa u Weitzmanovu institutu u Rehovotu i Nuklearnom istraživačkom centru Sorek. Radio je u Nuklearnom istraživačkom centru Negeva Izraelske komisije za atomsku energiju u Beer Ševi (1969–87). Umirovljen je u zvanju starijega istraživača i kao voditelj laboratorija za radiokemiju u Odjelu za zaštitu i sigurnost od zračenja. Tijekom 28 godina znanstvene karijere u stručnim publikacijama objavio je brojne znanstvene radove. Živi u Rišon Lecijonu u Izraelu. Član je AMACIZ, društva diplomiranih inženjera i prijatelja kemijsko-tehnološkog studija Zagrebačkog sveučilišta. Supruga mu je Natalie rođ. Rahmilevitch, unuka poznatoga dermatologa i žid. vođe Abela Abbe Lapina iz Kovina. – Njegov otac Edo (Ödön), trgovac (Mosonmagyaróvár, Mađarska, 7. VII. 1887 – Budimpešta, 1944). Sin Adolfov. U Hrvatsku se doselio 1917. te bio suvlasnik obrtne tkaonice »Šandor Pollack i drugovi« u Zagrebu te potom manufakturne radnje »Šandor Pollack i drug«. Prešao je na protestantsku vjeru 1937. Po uspostavi NDH sa suprugom Vilmom (?, 1900 – ?), sinom Brunom i kćeri Noemi (Zagreb, 1929 – ?) preuzeo je žid. znak. Zatražio je povrat u mađ. državljanstvo te u kolovozu 1941. s obitelji prebjegao u Budimpeštu, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 664. – KŽZ. – Osobni podaci ulaznika. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – Z. Glicenstein: Bruno Carmon. The Canadian Jewish News, (1996), 28. XI. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdoblju od 1928. do 1945. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2007.

CEGLEDI, Rudolf, ekonomist (Karlovac, 1910 – Venčan kraj Mladenovca, Srbija, 8. X. 1941). Sin Julija i Ide, brat Margite. Osnovnu i srednju školu završio je u Karlovcu, a studij ekonomije u Ekonomsko-komercijalnoj školi u Zagrebu, na kojoj je 1933. obranio doktorsku disertaciju Razvoj nominalističke teorije o novcu i njezino značenje po praktičnu novčanu politiku. God. 1932–37. objavljivao je članke iz područja financija (Bankarstvo, Finansije, Privredna revija, Jugoslovenski Lloyd i Ekonomist). Uoči II. svj. rata otišao je u Beograd. Bio je aktivist lijevo orijentiranoga sindikata SBOTIČ. U kolovozu 1941. priključio se partizanima kao borac, potom je bio polit. komesar bataljuna u Kosmajskom partizanskom odredu. Poginuo je u borbi protiv »nedićevaca«. – Sestra Margita Cegledi-Heimer, liječnica (Krapinske Toplice, 6. VII. 1908 – ?). Zavičajost je stekla u Varaždinu. Bila je u braku sa Stjepanom Heimerom. Po osnutku NDH bila je bez namještenja te je u ekipi žid. liječnika u rujnu 1941. bila poslana u Travnik djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. Iz BiH je uputila molbu vlasti NDH da iz logora pusti njezinu bolesnu nećakinju Veru Heimer, kojoj je tada bilo 11 godina. Nakon rata s obitelji živi u Zagrebu, gdje je do umirovljenja radila kao liječnica u Domu zdravlja Trešnjevka. – Njihov otac Julio (Rožemberk, Slovačka, 18. II. 1880 – ?), doselio se iz Slovačke 1907. u Varaždin. Državljanstvo je stekao 1925. Sa suprugom Idom rođ. Fürst (?, 1883 – ?, 1977) bio je vlasnik kuće u Mesničkoj ul. u Zagrebu, nacionalizirane 1956.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 664. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28017, 29221, 29350.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – N. L.-K.: Cegledi, Rudolf. Židovski biografski leksikon. Novi Omanut, 9(2001) 44/45. – M. Ašković, J. Radmilović, N. Petrović: Savez bankarskih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika Jugoslavije 1902–1941. Beograd 1971. – B. Blau: Studenti Židovi Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 2006.

CENTNER, Oto, pravnik i žid. aktivist (Brčko, BiH, 29. VII. 1905 – Zagreb, 22. II. 1988). Brat Franje i Đure. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Brčkom i Vinkovcima. Studirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1929. doktorirao temeljem rigoroza. Bio je odvjetnički pripravnik u Zrenjaninu i Brčkom (1928–31), sudski pripravnik Okružnoga suda u Bihaću (1931–34), sudski pristav Kotarskoga suda u Zvorniku (1934) te sudac kotarskih sudova u Kuršumliji, Brčkom, Gackom i okružnih sudova u Travniku i Tuzli (1934–41). Po uspostavi NDH bio je otpušten iz službe i zatvaran od ustaških vlasti u Zagrebu. Po izlasku iz zatvora skrivao se uz pomoć prijatelja – kolege suca na njegovoj mansardi sve do listopada 1943. kad se priključio partizanima kao borac Tuzlanskoga partizanskog odreda, a zatim je djelovao u pozadini na oslobođenom teritoriju u tuzlanskom kraju. Nakon rata vodio je odsjek u Javnom tužilaštvu BiH (1945–48), bio član Savjeta za zakonodavstvo BiH (1948–51), sudac Okružnog suda u Sarajevu (1951–53), sudac Vrhovnog suda BiH (1953–54) i sudac Vrhovnog suda Hrvatske (1954–77). Bio je i pročelnik krivičnopravne sekcije Udruženja pravnika Hrvatske (1957–58), član Pravnoga savjeta Hrvatske te član radne skupine za izradbu teksta Krivičnoga zakona SRH (iz 1977). Kao honorarni nastavnik Više upravne škole u Zagrebu autor je skripta iz kaznenoga prava (1959, 19622). Članke iz područja kaznenoga prava objavljivao je u Narodnoj upravi (1950–52) i Našoj zakonitosti (1961–64, 1973–74). Od 1950-ih bio je aktivan u ŽO u Sarajevu, Zagrebu i u SJOJ u Beogradu; osobito se isticao u humanitarnom i socijalnom radu te u kontaktima s međunarodnim žid. ustanovama. Bio je dugogodišnji predsj. Kuratorija doma »Lavoslav Schwarz«. Sa suprugom Martom rođ. Drucker, otac je Nade Centner-Hermanović, biologinje (Sarajevo, 18. X. 1947), znanstvene suradnice Referalnoga centra Sveučilišta u Zagrebu, a od poč. 1990-ih bibliotekarice informatorice u Goethe-institutu u Zagrebu.

DJELA: Priručnik za sudije porotnike. Beograd 1968.

LIT.: M. Belčić: Dr Oto Centner, Priručnik za suce porotnike. Naša zakonitost, 22(1968) 2. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – L. Kadelburg: (Nekrolog). Jevrejski pregled, 39(1988) 9/12. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – N. Lonza: Centner, Otto. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – B. Žepić: Centner, Oto. Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine, 1. Mostar 2009.

CENTNER, Pavao (Zentner; Paul, Šmule), liječnik (Osijek, 25. VIII. 1894 – Zagreb, 10. V. 1981). Sin Emanuela i Estere rođ. Fischer. Osnovnu žid. školu i Klasičnu gimnaziju završio je u Osijeku. Sudjelovao je u I. svj. ratu. Studij medicine završio je 1922. u Beču. Bio je član cionističkog studentskog društva »Bar Giora«. Još za studija dvije je godine radio u Zagrebu, a 1922–41. u Semeljcima kraj Đakova kao općinski liječnik. Po uspostavi NDH, s obzirom da nije bio polit. aktivan, preporučeno je da ostane u službi, ali da djeluje u BiH jer »govori nepovoljno o nama, a hvali Ruse«. Uhićen, ubrzo pušten te kao liječnik poslan u Vrginmost na Kordunu. God. 1943. priključio se partizanima djelujući kao voditelj Zaraznoga odjela bolnice u Šibeniku. Stekao je čin majora 1945. i preuzeo dužnost voditelja zaraznoga odjela Vojne bolnice u Osijeku, a potom do umirovljenja radio u Domu zdravlja u Osijeku. Bio je predsj. ŽO u Osijeku u dva mandata i izaslanik SJOJ na proslavi šestgodišnjice neovisnosti države Izrael 8–13. V. 1954.

IZV.: HDA, MUP NDH, br. 223, kut. 24, Predsjednički ured, br. 10312, god. 1941. – Podaci o ulazniku L. Lustig.

LIT.: Jevrejski almanah, 1955–1956. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.