ZELMANOVIĆ, Đorđe, novinar i publicist (Temerin, Srbija, 13. XII. 1919 – Zagreb, 4. VI. 2004). Sin Jakoba (Jaše) i Ilone rođ. Kral. Sa suprugom Rezom rođ. Winter otac je Andrije i Đurđe (Zagreb, 10. VIII. 1946). Osnovnu školu pohađao je u Somboru, a srednju u Novom Sadu i Subotici. Kao srednjoškolac bio je član Hašomer Hacaira. God. 1938. doselio se u Zagreb, gdje se, pred sam II. svj. rat, oženio komunističkom aktivisticom Rezom, s kojom je, nakon uspostave NDH, prebjegao u Novi Sad. Odande je 1942. odveden na prisilni rad u Austriju, gdje je bio do kraja rata nakon kojeg se vraća u Zagreb. Novinarstvom se bavio od 1945, prvo u Naprijedu, potom u Narodnom listu. Bio je gl. urednik Ilustriranoga vjesnika (1947), a od 1948. urednik Borbe. Od 1955. bio je zamjenik gl. urednika Vjesnika u srijedu pa urednik vanjskopolitičke rubrike Vjesnika te stalni dopisnik iz Njemačke (1958–60. i 1974–79) i Indije (1964–67). Također je bio gl. urednik Svjetskoga almanaha (1963–65), glavni i odgovorni urednik revije Studio (1964) te urednik u Večernjem listu (1967–74). Po povratku iz Njemačke 1979. bio je do 1985. urednik Nedjeljnoga Vjesnika. Također je bio dopisnik Radija Deutsche Welle i mađ. lista Népszabadság (od 1992). Pisao je o kulturi i vanjskoj politici, autor je serije napisa o Miroslavu Krleži objavljenih 1973–91. u Vjesniku, Večernjem listu, Startu, Oku i Danasu. Suautor je i dvaju dokumentarnih filmova o M. Krleži. Bio je predsj. Društva novinara Hrvatske (1956–57). Dobitnik je više novinarskih nagrada i priznanja (»Otokar Keršovani«, 1957; Zlatno pero Društva novinara Hrvatske, 1984; Zlatna plaketa Vjesnika, 1986. i dr.) te odlikovanja (Orden rada, 1955; Orden zasluga za narod, 1977). – Supruga Reza, novinarka (Bijeljina, BiH, 13. III. 1914 – Zagreb, 11. IV. 1996). Kći → V. Wintera i Regine rođ. Alkalaj. Od mladosti je bila ljevičarskih uvjerenja. Nakon završene srednje škole došla je u Zagreb, gdje je postala komunistička aktivistica. Po uspostavi NDH sa suprugom je pobjegla u Novi Sad, gdje je bila uhićena i odvedena u logor u Theresienstadtu. Poslije rata vratila se u Zagreb. Od 1946. je novinarka u mnogim »Vjesnikovim« izdanjima. Pokrenula je žensku reviju Naša moda, koja je ubrzo prešla u nadležnost Antifašističkoga fronta žena. Od 1952. ponovo je radila u »Vjesniku«, gdje je bila jedna od pokretačica revije Svijet koju je uređivala. Od 1960. radila je u dokumentaciji »Vjesnika«, s kojim je surađivala i nakon umirovljenja 1965. – Sin Andrija, fotograf (Zagreb, 11. IV. 1954). Profesionalno se bavio fotografijom te surađuje, kao slobodni umjetnik, u vodećim relevantnim modnim (i ostalim) magazinima i agencijama (Polet, Start, Svijet, Playboy, Globus, Elle i dr.). Radio na modnim i reklamnim projektima kao i projektima vezanima uz produkt-dizajn. Član je ULUPUH i HZSU.

DJELA: Ilustrirani bonton i protokol. Zagreb 1963. – Treći svjetski mir. Zagreb 1966. – Put oko svijeta. Zagreb 1981. – Kadet Krleža. Zagreb 1987.

IZV.: Podaci o ulazniku Đ. Zelmanović.

LIT.: P. Požar: Zelmanović, Đorđe. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001. – Zelmanović, Đorđe. Vjesnikov leksikon 1940–1990. Zagreb 1990.

ZENTNER, Zlatko, pravnik i privrednik (? – ?, 25. VI. 1934). Doktorirao je na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1920. temeljem rigoroza. Poslije I. svj. rata iselio se u Pariz, gdje se bavio gospodarskom djelatnošću te materijalno i moralno pomagao brojne žid. akcije.

LIT.: (Nekrolog). Jevrejski glas, 6(1934) 26.

ZIMMERMANN, Josef (Zimerman, Josip), trgovac i žid. aktivist (Osijek, 10. VII. 1869 – Osijek, 20. II. 1934). Sin Mavra i Fani rođ. Funk. U braku s Etelkom (Rezom) rođ. Reitzer imao je sinove Lea, Otta (?Osijek, 1908), Josipa i Pavla. U osječkoj ŽO pripadao je manjinskoj anticionističkoj struji koju je predvodio → V. Winter, a koja se u veljači 1909. sukobila s cionistima na čelu s → H. Spitzerom. Bio je na kandidatskoj listi anticionista za izbor novog rukovodstva osječke ŽO. – Sin Josip, trgovac i žid. aktivist (Osijek, 4. X. 1901 – Osijek, 7. IX. 1966). Bio je predsj. gornjogradske ŽO općine u Osijeku i jedno vrijeme član Nadzornoga odbora SJOJ. – Sin Pavao, trgovac (Osijek, 2. II. 1913 – logor Jasenovac, 18. XI. 1941). Po uspostavi NDH uhićen je i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: AŽOO, Osmrtnice, novinske objave, posmrtni govori. – Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Osijeku.

LIT.: Židovska smotra, 4(1909) 3/4. – A. Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945. Dokumenta, 1. Beograd–Jasenovac 1986. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003.

ZOHAR, Eli (Löwenthal, Mirko), privrednik (Zagreb ili Grabovac, 24. VII. 1917 – Givat Brener, Izrael, 16. VIII. 1989). Sin Bele Löwenthala i Ruže (Rose) rođ. Schlesinger. Brat → Z. Leventala. Žid. osnovnu školu i niže razrede gimnazije, potom i Obrtnu školu, smjer stolarstvo, završio je u Zagrebu. Još kao mladić bio je član Hašomer Hacaira. Kasnih 1930-ih iselio se u Palestinu, gdje je 1938. promijenio ime i prezime. Od 1939. živio je u Haifi, a potom se pridružio kibucu Sarid, u kojemu je već bila skupina useljenika iz Jugoslavije, koja se pripremala za osnivanje vlastitoga kibuca. Nakon voj. obuke u Givat Adi otišao je u Manof i sa skupinom osnivača nastanio se u kibucu Gat. God. 1942. mobiliziran je u PALMAH te je prošao obuku u Givat Brener. Prijavio se u brit. vojsku te je 1943. u Kairu završio specijalni tečaj obavještajne službe. God. 1944. stigao je na Vis odakle su ga padobranom spustili u Slavoniju, gdje je u sklopu brit. vojne misije služio kao veza između NOVJ i Saveznika. Nakon povratka u Palestinu Hagana ga je angažirala u ustanovi koja se bavila ilegalnom alijom te je u Italiji pratio brodove s ilegalnim useljenicima. Po osnutku države Izrael služio je kao časnik za vezu u mornarici. U vojsci je bio 10 godina, a potom je u kibucu Givat Brener, radio kao stolar i omladinski odgojitelj. Od 1960-ih za Ministarstvo trgovine i industrije vodio je poslove vezane za stručnu obradu drva i bio instruktor za mnoga poduzeća u državi. Bio je osnivač Više tehničke škole za projektiranje namještaja pri Sveučilištu u Tel Avivu i inicijator i izdavač prvoga časopisa na hebrejskom jeziku koji se bavio problematikom drva i drvnih proizvoda.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999.

ZOHR, Milan (Sohr), liječnik (?, 1900 – logor Jasenovac, 1942). Sin Adolfa (Koprivnica, 1866 – ?logor, 1942–1945) i Regine (Graz, Austrija, 1874 – ?logor, 1942–1945). Po završetku studija medicine radio je 1928–36. kao općinski liječnik u Ludbregu, potom šest godina u Hrvatskoj Dubici. Po uspostavi NDH ostao je ondje kao voj. liječnik te je istodobno bio zadužen za liječenje endemskoga sifilisa u kotaru Hrvatska Dubica. U srpnju 1942. molio je Ministarstvo unutarnjih poslova da se njegovim roditeljima dozvoli ostanak u stanu u Vramčevoj ulici u Zagrebu i da ih se ne pošalje u logor. Međutim, roditelji su stradali u nepoznatom logoru. Ubrzo je i sâm bio uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29708. – JUSP Jasenovac.

ZON, Mojsije (Milan), liječnik i žid. aktivist (Przemyśl, Poljska, 1891 – Rijeka, 8. XI. 1977). Medicinski fakultet završio je 1915. u Beču. Iz Poljske je u Sarajevo došao 1917. te se, uz liječničku praksu, odmah angažirao u lijevom pokretu. Na kongresu ujedinjenja u Beogradu 1919. izabran je za člana Centralnoga vijeća Socijalističke radničke partije Jugoslavije, ali je već sljedeće god. kao centrumaš na kongresu u Vukovaru isključen iz KPJ. U međuratnom razdoblju radio je kao liječnik u Sarajevu te djelovao u lijevom pokretu kao voditelj Socijaldemokratske stranke. Aktivirao se u radničkom društvu »Proleter«. Po uspostavi NDH prebjegao je u Split, gdje je bio voditelj ambulante ŽO. U ožujku 1943. priključio se partizanima djelujući kao referent bolnice 8. korpusa na Visu i referent saniteta Vojne oblasti 8. korpusa. Opisuje ga → I. Broda u svojim sjećanjima na ratno doba kad su zajedno radili u bolnici 8. korpusa. Poslije rata radio je u Opatiji kao liječnik socijalnoga osiguranja te sudjelovao u javnom životu i u radu žid. zajednice u Rijeci.

LIT.: I. Jun Broda: Iz moje crne bilježnice. Jevrejski almanah, 1965–1967. – Jevrejski pregled, 30(1979) 1/2. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

ZOOR, Dioniz, trgovac i gospodarstvenik (Széna, Mađarska, 1882 – Auschwitz, 1944). Suprug Hermine, dobrotvorke, kćeri → Samuela Neumanna. Bio je član ravnateljstva Čakovečko-međimurske štedionice, Vijeća Trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu (1923–28), mađ. Narodnoga vijeća u Čakovcu (1918) i dobrotvornoga društva »Noćne ptice«. Zajedno s drugim međimurskim Židovima uhićen je 26. IV. 1944, otpremljen u Nagykanizsu te potom deportiran u Auschwitz, gdje je stradao.

LIT.: D. Feletar i E. Fišer: Čateks 1874–1974. Čakovec 1974. – J. Kalšan: Građansko društvo u Međimurju. Šenkovec 2000. – J. i V. Kalšan: Zoor, Dioniz. Međimurski biografski leksikon. Čakovec 2012.

ZORIČIĆ TABAKOVIĆ, Sanja, pravnica i žid. aktivistica (Zagreb, 31. III. 1950). Kći Ive i Vere rođ. Schwabenitz. Supruga pravnika Seada Tabakovića, majka → Nevena i Ozrena. U Zagrebu je završila osnovnu školu i gimnaziju te Pravni fakultet. Sutkinja je Visokoga prekršajnoga suda Republike Hrvatske. Dugogodišnja je aktivistica ŽOZ, predsjednica Izvršnoga odbora i potpredsjednica ŽOZ. Predstavnica je žid. nacionalne manjine Grada Zagreba. Bila je predsj. Vijeća nacionalnih manjina Republike Hrvatske, članica saborskoga Pododbora za ljudska prava i članica Komisije za izradu nacrta Ustavnoga zakona o manjinama. – Majka Vera Zoričić, službenica i žid. aktivistica (Osijek, 1921). Kći → A. Schwabenitza i Rebeke rođ. Hessel. U međuratnom razdoblju bila je sportašica u zagrebačkom Makabiju. Po uspostavi NDH preuzela je žid. znak i boravila neko vrijeme u Zagrebu (nakon što je bila izbačena iz stana, skrivala se po gradskim vežama), a potom je sa stricem, uz lažne dokumente, prebjegla u Crikvenicu. Partizanima se priključila u travnju 1942. Bila je higijeničarka u 1. brigadi 13. divizije te instrumentarka u kirurškoj ekipi.

IZV.: KŽZ. – Osobni podaci ulaznice.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Ha-kol, 2002, 24.

ZUCKERMAN ITKOVIĆ, Zora, defektologinja (Zagreb, 11. IV. 1948). Kći Mate Babića i Livie rođ. Breider, sestra → G. Babića. Majka → Boška Breidera i Karmela Sambunjaka Itkovića. Studij socijalne patologije i mentalne retardacije završila je 1972. na Defektološkom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je 1987. na Odsjeku za pedagogiju i psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. God. 1972–78. radila je kao profesorica defektologinja u Šibeniku i Sarajevu. Bila generalna direktorica Centra za odgoj i rehabilitaciju »Branko Lazić« 1978–87. Omogućila je preseljenje Centra na novu lokaciju u Novo Sarajevo-Hrasno, gdje se i danas nalazi. Centar je bio jedinstven tip ustanove u cijeloj BiH, za što je primio mnogobrojne zahvalnice i pohvalnice. Od 1988. radi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru, gdje je od 1990. docentica, a od 1999. izvanredna profesorica. Tijekom rada na Filozofskom fakultetu u Zadru, obnašala je dužnosti prodekanice, predstojnice Odsjeka za pedagogiju te pročelnice Zavoda za psihologiju, sociologiju, pedagogiju, razrednu nastavu i predškolski odgoj. Znanstveno se usavršavala u Klinici »Marmottan« u Parizu 2002. i 2011. Deset godina bila je animatorica studenata-pomagača u znanstvenom projektu »Prevencija zloporabe droga odgojem«, kojeg od 1992. podupire Ministarstvo znanosti Republike Hrvatske. Voditeljica je projekta »One to One – vršnjaci pomagači« i »Promicanje volonterskog rada studenata u radu s djecom s teškoćama u razvoju«. Autorica je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova. – Sin Karmelo Sambunjak Itković, hornist (Zagreb, 16. I. 1970 – Zagreb, 17. IX. 1993). Nakon preudaje majke, od druge godine života, živio je u obitelji Martina Itkovića. Školovao se u Sarajevu i Zagrebu, gdje je maturirao na glazbenoj školi »Vatroslav Lisinski« 1988, a iduće god. upisao na Muzičku akademiju studij roga te diplomirao 1993. u klasi Stjepana Mateića. Još kao student (1992) zaposlio se u zagrebačkom kazalištu »Komedija« kao hornist, a nastupao je i kao solist. Iste god. sudjelovao je na Trećemu međunarodnom natjecanju mladih hornista »Città di Porcia«, a u ljeto 1993. nastupao je kao hornist solist – I. rog u Orchestra internazionale d’Italia. Bio je prijavljen za Nagradu »Darko Lukić« u Zagrebu, predviđenu za prosinac 1993, no nastradao je u prometnoj nesreći i ubrzo preminuo. Sahranjen je u Zadru. Ubrzo nakon smrti obitelj je primila vijest njegova mentora Davida Karaneka iz SAD da je u međunarodnoj konkurenciji izabran za mjesto I. horne, solista, u operi »Verdi« u Trstu. Potkraj 1997, na godišnjoj skupštini, imenovan je počasnim članom Hrvatskoga društva hornista. Iza sebe je ostavio sina Davida (1993).

IZV.: ŽOZ, Knjiga umrlih.

DJELA: Programirana gramatika. Sarajevo 1988. – Individualizacija nastave s mentalno retardiranim učenicima. Sarajevo 1990. – Zdrava obitelj. Zadar 1995. – Obitelj, škola, droga. Zadar 1995. – Opća metodika nastave. Split 1997. – Emocionalna inteligencija. Zadar 1997. – Anatomija ovisnosti o drogama. Pitanja i odgovori. Zadar 1997. – Kreativna radionica. Zadar 1997. – Preventivna pismenost (suautor M. Ćale Mratović). Zadar 1997. – Tri lica jednog curriculuma – odgoj emocija (suautor B. Kolmanić). Zadar 1997. – Mali rječnik kalorija. Zadar 1997. – Obiteljska i društvena socijalizacija. Zadar 1999. – Marihuana. Zabava ili zamka. Zadar 1999. – Odgovorno roditeljstvo. Zadar 1999. – Zajedno za zdravlje i dobrobit učenika. Zadar 2003. – Ovisnosti suvremenog doba. Zagreb 2010.

ZVEZDIĆ, Slavko (Stern), sportaš i žid. aktivist (Rajić kraj Novske, 7. III. 1907 – Split, 12. XI. 1988). Kao zagrebački srednjoškolac bio je član Literarnih sastanaka i Mačevalačke sekcije Makabija. God. 1919–39. živio je u Sarajevu, ali je ostao član zagrebačkoga Makabija. Bio je prvak Mačevalačke sekcije (floret), te je sudjelovao na mnogim Makabijadama i drugim domaćim i međunarodnim natjecanjima. II. svj. rat proveo je u njem. zarobljeništvu (prva supruga i dijete stradali su mu u Holokaustu). Poslije rata radio je u vanjskoj trgovini u Beogradu, a od 1956. živio je u Splitu, gdje je radio u »Dalmacijacementu«. Gotovo 20 godina bio je predsj. splitske ŽO te je upisan u Zlatnu knjigu Keren Kajemeta. Dobitnik je nekoliko poslijeratnih odlikovanja.

LIT.: Jevrejski pregled, 28(1977) 11/12; 38(1987) 3/4; 39(1988) 1/2.