RADAN, Oto (Otto), pravnik i javni djelatnik (Beč, 4. X. 1904 – Zagreb, 16. V. 1992). Sin Lavoslava Salamona (Sv. Ivan Žabno, o. 1875 – ?, prije 1945) i Irene (Beč, 1885 – ?), koja je 1903–39. imala zavičajnost u Sv. Ivanu Žabno. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu, gdje je 1929. na Pravnom fakultetu doktorirao temeljem rigoroza. U međuratnom razdoblju bio je član SBOTIČ te su ga 21. VI. 1941. ustaške vlasti uhitile s još 70-ak Židova (također članova SBOTIČ), odvele u Gospić te u koloni vezanog žicom za lanac pješice prevele preko Velebita u Karlobag i logor Slana na Pagu, gdje je bio do pol. kolovoza 1941. Potom je prebačen u zatvor u Gospiću, a odande vraćen u Zagreb i pušten zahvaljujući mješovitomu braku s »arijevkom« Nadom rođ. Pirnat, koja se zahtjevom za njegovo puštanje još 8. VII. 1941. obratila izravno savjetniku Ustaškog redarstva Ivi Barakoviću. Krajem 1941. s majkom i tetkom prebjegao je u Split, gdje su bili internirani u skupini s još 20-ak Židova, a potom su ih deportirali u Calestano u Italiji. Tamo se povezao s tal. partizanima i misijom NOV te se 1944. prebacio na Vis. Priključio se partizanima te je kao pravnik radio u vojnim sudovima na području Splita, Šibenika i Neretljanske oblasti. Bio je borac u 26. dalmatinskoj diviziji, a 12. V. 1945. sa ZAVNOH stigao je u Zagreb. Nakon II. svj. rata radio je kao tajnik Sudskoga vijeća Vojnoga suda komande grada Zagreba, koje je sudilo najznačajnijim ustaškim ratnim zločincima (Mili Budaku, Nikoli Mandiću, Ademagi Mešiću i dr.). U knjizi Ante Zemljara Haron i sudbine zabilježeno je njegovo svjedočenje (iz 1975. i 1986) o logoru Slana na Pagu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27950.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – A. Zemljar: Haron i sudbine. Beograd 1988. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Globus, 24(2003) 660. – http://www.jadovno.com/dr-oto-radan-svjedok-koji-je-prezivio -logor-slanu.html, pristupljeno 28. IX. 2011.

RADAN, Vladimir (Rechnitzer, Aladar), trgovac i gospodarstvenik (Sv. Ivan Žabno, 4. I. 1893 – New York, o. 1988). Sin Jakoba (? – Sv. Ivan Žabno, o. 1925), trgovca mješovitom robom i vlasnika ciglane u Sv. Ivanu Žabno. U nepoznato doba promijenio je ime i prezime u Vladimir Radan. Trg. školu započeo je u Rijeci, a završio u Nagykanizsi. Za I. svj. rat. mobiliziran je u austroug. vojsku u kojoj je djelovao u intendanturi. O. 1919. preselio se u Zagreb, gdje je proširio trg. poslove, posebice s Grčkom te je poč. 1930-ih imenovan honorarnim konzulom Kraljevine Grčke u Zagrebu. Taj mu je položaj omogućio da žid. izbjeglicama iz Trećeg Reicha i država srednje Europe nabavlja tranzitne vize za Tursku i Palestinu. U drugoj pol. 1930-ih dobio je monopol za duhan, sol i šibice na području Hrvatske. Bio je suvlasnik (s 50% udjela) mlinova na Pagu, na Sušaku, u Stonu i Dubrovniku, a 1938. započeo je izgradnju talionice željeza u Capragu kraj Siska. God. 1931–32. sagradio je vilu na Jabukovcu (danas veleposlanstvo Republike Austrije). Po uspostavi NDH, 22. IV. 1941, uhićen je u skupini od četrdesetak najviđenijih i najbogatijih zagrebačkih Židova te otpremljen u Graz, gdje je bio preslušavan i optužen da je brit. špijun, ali je nekoliko dana poslije pušten. Supruga Draga rođ. Schöller je 26. VI. 1941. u prijavi imovine navela da mu je sva imovina zaplijenjena te da joj je suprug od uhićenja nije javio. Poslije je cijela obitelj dobila propusnice za odlazak u Ljubljanu i potom bila internirana u provinciju Bergamo. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, s obitelji je prebjegao u Švicarsku, a nakon II. svj. rata iselio se u New York, gdje se bavio različitim poslovima. – Supruga Draga rođ. Schöller, kućevlasnica (Zagreb, 13. XII. 1896 – New York, 1988). Kći Izidora i Helene rođ. Ragendorfer. Otac se u Zagrebu bavio veleprodajom mješovite robe. Po uspostavi NDH, 26. VI. 1941, u prijavi imovine navela je suvlasništvo nad trokatnicom u Deželićevoj ul. i vilom na Jabukovcu, vlasništvo nad kućom u Vlaškoj ul. naslijeđene od oca, kao i nad trokatnicom u Gundulićevoj ul., koju je zaposjela Mornarica NDH. Kako je vila na Jabukovcu bila zaplijenjena, sa sinovima se preselila u Petrinjsku ul. Prebjegla je u Ljubljanu, potom je cijela obitelj bila internirana u provinciju Bergamo, odakle su, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, prebjegli u Švicarsku, a potom u SAD. – Sin Božidar (Rechnitzer, Božo George), kemičar i žid. aktivist (Zagreb, 3. IX. 1919 – New Yersey, SAD 19. I. 2013). Maturirao je na I. gimnaziji u Zagrebu 1938, a potom studirao kemiju na Sveučilištu u Zagrebu. Po uspostavi NDH s majkom i bratom preselio se u Petrinjsku ul. i više puta bio uhićivan i puštan na intervenciju. Dana 26. VI. 1941. u prijavi imovine naveo da ne može navesti njezinu točnu vrijednost jer se nalazi u kući na Jabukovcu, koja je zaposjednuta. Ubrzo se prebacio u Split, gdje su ga uhitile tal. vlasti. Ubrzo je pušten te s većim dijelom obitelji interniran u provinciju Bergamo. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, prebjegao je u Švicarsku, gdje je diplomirao kemiju i 1946. se s obitelji iselio u New York, gdje se zaposlio u poduzeću za proizvodnju poljoprivrednih proizvoda. Od 1967. do umirovljenja radio je kao inspektor zaštite okoliša u federalnoj upravi SAD. Bio je jedan od organizatora i djelatnik Društva jugoslavenskih Židova u SAD (Association of Yugoslav Jews in USA), sve do gašenja organizacije 2002. Živi u New Yorku. – Sin Zvonimir (Zvonko, Tom), poduzetnik (Zagreb, 2. VIII. 1925). Za uspostave NDH bio je gimnazijalac u Zagrebu, odakle je s majkom i bakom prebjegao u Ljubljanu, potom je cijela obitelj internirana u provinciju Bergamo, odakle su svi po kapitulaciji Italije u rujnu 1943. prebjegli u Švicarsku. U Ženevi je 1945. diplomirao na Višoj trgovačkoj akademiji te nastavio političko-ekonomski studij. God. 1946. s cijelom se obitelji iselio u SAD, gdje je u Atlanti završio Trgovačku akademiju. Potom se preselio u New York, gdje je radio kao agent za brit. kemijsko poduzeće »BCI«. Od 1962. živio u Rimu kao predstavnik amer. poduzeća, koje proizvodi hladnjake, a od 1966. u Parizu, kao zastupnik amer. poduzeća specijaliziranoga za proizvodnju zrakoplovne opreme. – Vladimirov brat Karlo (Rechnitzer, Dragutin), trgovac i gospodarstvenik (Sv. Ivan Žabno, 1909 – logor Banjica, X. ili XI. 1943). U nepoznato doba promijenio je ime u Karlo Radan. Završio je osnovnu školu u rodnom mjestu, a Trgovačku akademiju u Bjelovaru. Nakon školovanja radio je u različitim poduzećima, a potom se zaposlio kod brata kao voditelj ureda u Splitu, gdje se 1935. oženio Madalen rođ. Glumac. Po uspostavi NDH i tal. okupaciji, ostao je živjeti u Splitu. Misleći da će ga brak s »arijevkom« zaštititi, u rujnu 1943. nije se povukao iz grada te je u listopadu 1943. bio uhićen s ostalim splitskim Židovima, isprva zatočen u vojarni na Gripama, a zatim preko Metkovića deportiran u logor Banjica kraj Beograda, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – Spomen-ploča u I. gimnaziji u Zagrebu. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdoblju od 1928. do 1945. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2007.

RADINGER, Emanuel, pedagog (?Subotica, Srbija, 1842 – Varaždin, 18. II. 1918). Doselio se 1868. u Varaždin, gdje je žid. školarcima predavao vjeronauk i hebrejski jezik s Abrahamom Pulgramom. Predavao je ukupno 51 godinu, a od toga 41 u Varaždinu. Pokopan je na Židovskom groblju u Varaždinu, a ŽO Varaždin dodijelila mu je počasni grob u znak zahvalnosti i poštovanja.

IZV.: Matica umrlih ŽO Varaždin.

LIT.: Godišnji izvještaj obće dječačke učione za šk. god. 1886/87. Varaždin 1887. – Varaždinski viestnik, 4(1893) 41. – (Nekrolog). Hrvatsko pravo, 5(1918) 8/9. – Židov, 11(1927) 49.

RADINGER, Karlo (Dragutin Viktor), pijanist i dirigent (Zagreb, 3. XI. 1906 – Split, 30. XII. 1971). Sin Simona i Seline rođ. Radinger. Završio je Muzičku akademiju u Zagrebu, a usavršavao se kao dirigent u Beču. Pionir je jazza u Zagrebu; prvi je u nas uveo trubu u jazz-orkestar. Prije II. svj. rata nastupao je sa sastavom »Rhythm boys«. Pokrstio se prilikom vjenčanja 1938. Po uspostavi NDH u prijavi imovine naveo je da je po zanimanju poštanski službenik, otpušten iz službe krajem svibnja 1941. Preuzeo je žid. znak, uhićen i određen za deportaciju u Gospić, ali je uspio pobjeći. Tijekom rata živio je ilegalno u Zagrebu. S Kaptola je bio upozoravan kad su slijedile racije, a vjerojatno mu je pomoglo i to što je bio u mješovitom braku. Skriven iza zastora nastupao je u »Dvercima« i drugim kabareima, prateći pjevače. God. 1947–49. djelovao je kao korepetitor u HNK u Zagrebu, a idućih deset godina dirigirao je orkestrima zagrebačke »Komedije«, Narodnog kazališta Zadar, HNK Osijek i Split, u kojem je ostao do umirovljenja 1964. U zagrebačkoj »Komediji« uspješno je postavio Zemlju smiješka i Silvu, a u Zadru Malu Floramye. Kao dirigent podjednako je uspješno dirigirao opernim, operetnim i baletnim izvedbama.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27206. – KŽZ. – Podaci o ulazniku M. Radinger.

LIT.: (Nekrolog). Vjesnik, 31(1972), 6. I. – P. Cindrić: Radinger, Karlo. Tko je tko u NDH. Zagreb 1997.

RADINGER, Milan, stomatolog (Zagreb, 27. III. 1899 – ?). Sin Šimuna, suprug Nade i otac Inge (Zagreb, 1929 – ?). Ovlaštenje za obavljanje liječničkoga zvanja dobio je od Liječničke komore u Zagrebu i od Ministarstva zdravstva 1926. U međuratnom razdoblju imao je specijalističku stomatološku ordinaciju na Pejačevićevu trgu (danas Britanski trg). Po uspostavi NDH, u svibnju 1941, morao je prijaviti imovinu te se s obitelji preseliti u manji stan u Savskoj cesti. Dana 17. V. 1941. predao je nakit i dragocjenosti u vrijednosti od 17 500 din. na ime žid. kontribucije. Do 26. VI. 1941. bio je liječnik Okružnoga ureda za osiguranje radnika Zagreb, kad je otpušten. Na nepoznat način preživio je II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

RADO, Julio, poduzetnik i trgovac (Kotoriba, 2. XII. 1887 – ?). U braku s Gretom imao je kćer Paulu (Kotoriba, 1924), ud. za Žarka Plivarića. Cijela je obitelj u nepoznato doba prešla na katoličanstvo. U međuratnom razdoblju s bratom Arturom bio je suvlasnik poduzeća za prodaju i proizvodnju šumskoga drva »Braća Rado« te parne pilane sa sjedištem u Kotoribi. Tvrtka je protokolirana kod Okružnoga suda u Varaždinu 1919. Krajem 1920-ih preselio se iz Kotoribe u Zagreb, gdje je živio u kući u Ul. Mošinskoga (danas Nazorova ul.). Po uspostavi NDH za potrebe njem. vojske rekvirirana mu je kuća s kompletnim namještajem. Za potrebe Ustaškoga redarstva zaplijenjen mu je automobil »Ford« te odbijena molba za oslobođenje od nošenja žid. znaka. Na nepoznati način s obitelji je preživio II. svj. rat. – Brat Albert, poduzetnik i trgovac (Kotoriba, 13. XII. 1869 – ?). Nakon mađ. okupacije Kotoribe pobjegao je u Zagreb. Od vlasti NDH zatražio je odgodu roka prijave imovine, navodeći u obrazloženju da su nakon okupacije iz Kotoribe otišli i svi dotad zaposleni službenici u trgovini te nema uvida u točno stanje svoje imovine. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27205. – Telefonski imenik 1941.

RADO, Mirko, službenik (Pečuh, Mađarska, 14. VI. 1894 – ?). U Zagreb se doselio 1921. iz Pečuha. U braku s Klarom rođ. Melllinger imao je sina Fedora (Zagreb, 1934 – ?). U međuratnom razdoblju bio je zaposlen kod Jadranskoga osiguravajućeg društva. Po uspostavi NDH izgubio je namještenje. Daljnja mu je sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693.

RADO, Ružica (Karola, Karolina), službenica (Sarajevo, 26. XI. 1914 – Zagreb, 7. IX. 1995). U nepoznato doba preselila se iz Sarajeva u Zagreb, gdje je uoči II. svj. rata živjela u Tuškanovoj ul. i radila kao službenica u Tekstilnoj tvornici čarapa »Čvrsnica« d. d. Po uspostavi NDH izgubila je namještenje te morala prijaviti imovinu. Na nepoznat način preživjela je rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693.

RADO, Stjepan (Stevan), inženjer (?, 1900 – Zagreb, 8. III. 1950). U međuratnom razdoblju bio je inženjer tehničke kemije i član Zagrebačke inženjerske komore. U srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Na nepoznat način preživio je II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941.

RADOVAN, Eugen (Rosenberg), gospodarstvenik (Sisak, 24. VI. 1874 – Zagreb, 15. IV. 1947). Potomak je stare žid. obitelji iz Siska. U nepoznato doba promijenio je prezime Rosenberg u Radovan. Bio je u mješovitom braku s Camillom (Kamilom) rođ. Vorko (?, 1902 − Zagreb, 10. VIII. 1998), kćeri umirovljenoga austroug. časnika, s kojom je imao sina Ivana (Zagreb, 16. VI. 1924 – Beč, o. 1990). God. 1920. prešao je na katoličanstvo. Tijekom 1930-ih jedan je od najbogatijih Zagrepčana. Bio je dioničar i član Upravnoga odbora »Me-Ba« d. d. u Zagrebu u Fijanovoj ul. te suvlasnik tvornice dugmadi Zagreb ITAD sa sjedištem u Savskoj cesti, tvornice metalnih proizvoda u Beogradu RAD, te tvornica TITANIT i LABOR. Imao je rudarska prava na rudarskim poljima u kotarevima Fojnica, Konjic, Sarajevo, Mostar i Stolac. Taj rudarski posjed pripao mu je kao ostatak rudarskih prava bivšeg Bosanskoga rudarskog d. d., čija je polja preuzeo prilikom likvidacije kao dioničar u zajednici s Rudolfom Blühweissom i Rudolfom Rosenbergerom. Na sjev. dijelu križanja današnje Masarykove i Gundulićeve ul. sagradio je prema nacrtu arhitekta → Slavka Löwya 1933–34. prvi zagrebački neboder, devetokatnu trgovačko-stambenu zgradu, čija je vrijednost 1941. bila procijenjena na 7 000 000 din. Uz to posjedovao je vilu u Ul. Mošinskoga (danas Nazorova ul.), u kojoj je 1941. još živio. Po uspostavi NDH oduzet mu je osobni automobil »Cadillac«, a u prijavi imovine vlastima NDH naveo je samo odjevne predmete. Bio je vrstan poznavatelj i skupljač umjetnina, posjedovao je u Zagrebu jedinstvenu i čuvenu zbirku tanagra-figurica, a među mnogobrojnim slikama i sliku koju su pripisivali Van Dycku. U nastojanju da zbirku sačuva od pljačke poklonio ju je supruzi »arijevki«, koja ju je u prijavi imovine navela kao svoje vlasništvo uz dugačak popis (više od 140) ostalih umjetnina – mahom iz doba baroka i kasne gotike, kao i antičkoga posuđa – koje su se sve nalazile u vili u Ul. Mošinskoga. Prepisivanje imovine na suprugu nije mu uspjelo te je bio, čini se, temeljito opljačkan, pa sljedećih mjeseci više nije mogao ŽOZ podmirivati razrezani porez. Zahvaljujući mješovitomu braku, II. svj. rat preživio je u Zagrebu, iako se čini da je morao vratiti staro prezime Rosenberg. Nakon rata njegova je supruga zbirku tanagra-figurica darovala gradu Zagrebu, a dio te zbirke Grad Zagreb je darovao Josipu Brozu Titu, koji ih je držao na Brijunima.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 694. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – B. Polić: Vjetrenjasta klepsidra. Zagreb 2004. – Gundulićeva ulica. Zagrebački leksikon, 1. Zagreb 2006.