NJEMIROVSKI, Stanko, kemijski inženjer (Lipovec, Rusija, 17. I. 1884 – Zagreb, 6. VII. 1962). Sin Abrahamov (Avramov). Doselio se 1893. iz Rusije. Bio kraljevski obrtni nadzornik Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade, a u međuratnom razdoblju radio je kao kemijski inženjer u tvrtki »P. Bernstein i sinovi«. Po uspostavi NDH sa suprugom Zdenkom rođ. Bernstein i kćerima Manjom i Vivianom preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Rat je preživio u izbjeglištvu u Italiji.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 689. – KŽZ. – Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

NJEMIROVSKI, Vukoslav (Wolf), trgovac (Kišinjev, 22. VIII. 1894 – logor Stara Gradiška, 1942). Sin Efraimov (?, 1868 – Zagreb, 7. XII. 1938). U Hrvatsku se doselio iz Rumunjske 1923. U Zagrebu je od 1928. bio vlasnik velike trgovine automaterijala, motocikala i dijelova »Tebin« u Preradovićevoj ul. U braku s Mirom rođ. Spitzer (Varaždin, 1905 – logor Stara Gradiška, 1945) imao je kćer Tanju. Cijela je obitelj stradala u logoru Stara Gradiška.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 689. – JUSP Jasenovac.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

NJEMIROVSKI, Zdenko (Njemirovskij), stomatolog (Nova Gradiška, 17. II. 1911 – Zagreb, 8. XII. 1990). Završio je studij medicine u Zagrebu, a potom je specijalizirao odontostomatologiju u Pragu. Prije II. svj. rata imao je stomatološku ordinaciju u Zagrebu. Rat je preživio izvan Zagreba, a vratio se po oslobođenju. Na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu predavao je dječju i preventivnu stomatologiju, a od 1963. bio je redoviti profesor dentalne patologije. Bio je predstojnik Zavoda za dentalnu patologiju Stomatološkog fakulteta u Zagrebu od njegova osnutka 1962. do umirovljenja 1981. Također je bio predstojnik Stomatološke sekcije Zbora liječnika Hrvatske. Utemeljio je dentalnu patologiju u Hrvatskoj, u sklopu koje je posebno razvijao endodonciju. Jedan je od osnivača časopisa Acta stomatologica Croatica (1966) i njegov dugogodišnji gl. urednik.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

DJELA: Endodoncija. Patologija i terapija zubne pulpe. Zagreb 1969. – Oboljenja zubne pulpe. Izabrana poglavlja. Zagreb 1972. – Klinička endodoncija (suautor). Zagreb 1987.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1990, 13. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. − Njemirovskij, Zdenko. Hrvatska enciklopedija, 7. Zagreb 2005.

NJEMIROVSKY, Benjamin (Njemirovski; Benko, Beno), strojarski inženjer (Soroka, Ukrajina, 31. VIII. 1877 – Zagreb, 26. III. 1961). Sin Ivana (Haima), suprug Ruže rođ. Politzer (?, 1887 – Zagreb, 2. III. 1955) te otac Olge. U Hrvatsku se doselio 1891. God. 1905. zavičajnost je stekao u Ruševu kraj Požege, a od 1925. u Zagrebu. U međuratnom razdoblju bio je suvlasnik obrtnoga poduzeća »Snaga« u Radišinoj ul. te član Zagrebačke inženjerske komore. Po uspostavi NDH prijavio je imovinu i sa suprugom preuzeo žid. znak. Na ime žid. kontribucije u dva je navrata u svibnju 1941. predao zlato i gotovinu nadležnom odboru ŽOZ. U srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Preživio je rat u Zagrebu. – Kći Olga Salzberger (Solarić), službenica (Zagreb, 23. VIII. 1911 – Zagreb, 31. III. 1939), supruga je Branka Salzbergera (Solarića). Radila je u obiteljskom obrtnom poduzeću »Snaga«.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 689, 696. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

OBERSON, Đuro (Obersohn), liječnik (Vukovar, 3. XI. 1905 – Zagreb, 8. VIII. 2002). Sin Samuela i Rose rođ. Gottlieb, kćeri vukovarskog liječnika Alberta Gottlieba i sestre kirurga → Antuna Gottlieba. Brat Ervinov. Potječe iz kruga jedne od najistaknutijih vukovarskih židovskih obitelji. Nakon završetka osnovne škole i gimnazije u Vukovaru studirao je na Medicinskom fakultetu u Beču, gdje je diplomirao 1929. Obavljao je medicinsku praksu u Zavodu za patološku anatomiju u Beču, na klinici Hansa Eppingera i Františeka Chvosteka te u Rendgenskom zavodu kod Gottwalda Schwarza do 1934. Zatim je godinu dana radio u Zagrebu u sanatoriju na Srebrnjaku kod ujaka, kirurga A. Gottlieba, te do 1940. u bolnici u Osijeku, gdje je osnovao odjel patologije. Od 1940. do srpnja 1941. bio je voditelj internoga odjela bolnice u Vukovaru. Po uspostavi NDH otpušten je, a u siječnju 1942. uhićen. Zahvaljujući intervenciji prijatelja Marijana Pušića, pušten je iz zatvora te je kao domobranski liječnik otišao u rudničko naselje Brezu u sjev. BiH. Iz Vukovara je od deportacije spasio i u Brezu doveo majku Rozu i baku Bertu, koje su ondje ostale do kraja rata. Priključio se partizanima u rujnu 1943. te djelovao kao voditelj internoga odjela bolnice 10. divizije, upravitelj bolnice Visokofojničkoga odreda i bolnice 5. korpusa. Nakon rata radio je kao vojni liječnik u Zagrebu sve do umirovljenja 1954. u zvanju sanitetskoga pukovnika. Sa suprugom Jolandom volonterski se brinuo o zdravlju štićenika Doma zaklade »Lavoslav Schwarz«. Dana 25. V. 2000. u povodu 70. godišnjice promocije u doktora medicinskih znanosti dobio je zlatnu povelju bečkoga Medicinskog fakulteta kao najstariji živući doktorand. Jedan je od rijetkih preživjelih članova predratne lože Bnei Brit u Osijeku te počasni član obnovljene lože »Gavro Schwarz« u Zagrebu od njezina osnutka 1998. Iako je veći dio života proveo izvan Vukovara, ostao je emotivno vezan za vukovarsku žid. zajednicu i do najdublje se starosti dopisivao s mnogim Vukovarcima raseljenima po svijetu. – Supruga Jolanda Oberson-Rausnitz, internistica i ginekologinja (Bazije kraj Našica, 20. II. 1908 – Zagreb, 18. VIII. 1992). Kći Josipa Rausnitza i Cecilije rođ. Langer. Medicinski fakultet završila je 1936. u Beogradu. Specijalizirala je internu medicinu, a nakon 1945. i ginekologiju. Prije II. svj. rata s majkom je živjela u Zagrebu, gdje je volontirala u internoj klinici u Draškovićevoj ul. Po uspostavi NDH ostala je bez namještenja te je bila primorana prijaviti imovinu i preuzeti žid. znak. U kolovozu 1941. poslana je u Žepče u BiH, gdje je djelovala na suzbijanju endemskoga sifilisa. Priključila se partizanima u rujnu 1943. djelujući kao liječnica u bolnici 27. divizije, a potom kao referentica saniteta Komande mjesta Gračanice i upraviteljica bolnice za lake ranjenike 3. korpusa u Tuzli. Nakon rata radila je u Sarajevu do 1950, kad se sa suprugom Đurom vratila u Zagreb, gdje je radila kao ginekologinja. Nakon umirovljenja volontirala je kao liječnica u Domu zaklade »Lavoslav Schwarz«. Kao nadarena amaterka uspješno se bavila slikanjem, ponajprije cvijeća. Čini se da su joj roditelji stradali u Holokaustu. – Đurin brat Ervin Oranin (Oberson, Obersohn), pravnik (Vukovar, 1901 – Zagreb, 23. XI. 1985). Promijenio je prezime u Oranin 1930-ih. Upisan je u imenik pripravnika Advokatske komore u Zagrebu 1936. kao vježbenik → J. Mogana. Prešao je na evangeličku vjeru 1933. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i 4. VI. 1941. morao vratiti staro prezime. Njegova supruga Pavica rođ. Baić zatražila je od ustaškoga redarstvenog povjerenstva da joj muža oslobode nošenja žid. znaka, no molba je odbijena. Preživio je rat u Zagrebu zaštićen mješovitim brakom. Nakon II. svj. rata radio u komisiji za repatrijaciju jugoslav. građana iz nacističkih logora. – Đurin otac Samuel, trgovac (Vukovar, 12. VI. 1875 – Vukovar, 1. XI. 1933). Završio je Trgovačku akademiju u Beču, bavio se trgovinom žitom i preuzeo očevo poduzeće »Bernhardt Oberson i sin«. Bio je u braku s Rosom rođ. Gottlieb. – Samuelov otac Bernhardt, trgovac, javni djelatnik i žid. aktivist (?, 1843 – Vukovar, 3. IX. 1913). Djelovao je kao veletrgovac žitaricama. U Vukovaru je osnovao poduzeće »Bernhardt Oberson i sin«, koje je poslije preuzeo sin Samuel. Bio jedan od pokretača Srijemskih novina 1895. Iste god. pristupio je srijemskom društvu za zaštitu životinja »Živobran«. Bio je općinski zastupnik od 1897, predsjednik vukovarske ŽO i počasni predsjednik Hevre Kadiše 1894. Predstavljao je Izraelitsku bogoštovnu općinu u Vukovaru prigodom posvećenja novoga hrama 17. XII. 1889.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27969, 27210. – KŽZ. – Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: Sriemske novine, 7(1894) 77, br. 90; 8(1895) 26/27; 10(1897) 4. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 10(1934) 3/4; 15(1941) 5/7. – Zbornik liječnika Hrvatske 1874–1974. Zagreb 1974. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – E. Bier: Memories. Tucson 1983. – V. Utvić: Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1874–1974. Osijek 1974. – V. Kovač: Židovi Vukovara. Bilten, ŽOZ 1996, 46/47. – Ista: Židovi Vukovara. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – Ha-kol, 2002, 75/76. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – http://www.osijek.hr/index.php/cro/Osijek/Osjecki-spomendan/Osjecki-spomendan-8.-kolovoza2, pristupljeno 1. IX. 2011.

OBLATT, Geza, trgovac (Vrbovec, 1882 – logor Jasenovac, 1942). Sin Jakobov. U Jurišićevoj ul. u Zagrebu imao je trgovinu izrađenom kožom. Po uspostavi NDH, 2. VIII. 1941, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost izdalo je nalog za uhićenje cijele obitelji i odvođenje u Zagrebački zbor. Deportiran je u logor Jasenovac, gdje je vjerojatno neko vrijeme radio u industrijskim pogonima te potom stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 689. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27982.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

OBLATT, Julio, trgovac (Regöly, Mađarska, 18. IX. 1876 – ?). Doselio se u Zagreb 1884. iz Szigeta. Na Jelačićevu trgu imao je trgovinu postolarskim priborom, protokoliranu 1920, s prometom od o. 5 milijuna din. 1939. Robu je nabavljao u Hrvatskoj, Njemačkoj, Slovačkoj, Švicarskoj, Mađarskoj, Sloveniji i Srbiji, a kupce je imao po cijeloj Kraljevini Jugoslaviji.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 689.

OEFF, Solomon (Ohef), rabin i poduzetnik (? – ?Dubrovnik, nakon 1623). Između 1583. i 1588. stanovao je u kući na Prijekom. Uložio je kapital u dubrovačke brodove. Nakon suđenja → I. Ješurunu, 12. I. 1623. otišao iz Dubrovnika i nije poznato je li se vratio. Njegov unuk → Aron Cohen oporučno je zatražio da se komentari njegova djeda objave zajedno s njegovima pod naslovom Šemen tov, što su nasljednici učinili i 1657. objavili djelo u Veneciji.

LIT.: J. Tadić: Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII stoljeća. Sarajevo 1937. – B. Stulli: Židovi u Dubrovniku. Zagreb 1989. – V. Miović: Židovski geto u Dubrovačkoj Republici (1546–1808). Zagreb–Dubrovnik 2005.

OFNER, Francis (Franjo, Franja, Amir), pravnik (Novi Sad, Srbija, 18. VII. 1913 – Tel Aviv, 9. III. 2011). Studirao je pravo u franc. Besançonu i švic. Lausannei. Doktorirao je temeljem rigoroza 1938. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. U Kraljevini Jugoslaviji je bio aktivist cionističkoga revizionističkog pokreta te je od prosinca 1939. do travnja 1941. bio četvrti i posljednji guverner omladinskoga cionističkog udruženja »Betaro«. Sa suprugom Ilkom bio je angažiran u organizaciji pomoći ilegalnoj aliji »Af-al-pi-hen«. Ratne godine proveo je u Istanbulu, gdje je radio u amer. Birou za vojne informacije kao časnik za vezu za Balkan. God. 1945. iselio se u Palestinu, odakle je bio dopisnik mnogih svjetskih listova. Kao novinar posjetio je više od 40 država. Bio je gl. urednik izr. dnevnog lista na franc. jeziku L´information, zamjenik gl. urednika dnevnika na engleskom The Jerusalem Post, a preko svjetske medijske mreže njegovi članci objavljivani su u više od 300 listova širom svijeta (Christian Science Monitor, Observer i dr.). Predavao je povijest svjetskoga novinarstva na Sveučilištu u Tel Avivu 1957–84, bio predavač na sveučilištima u Jeruzalemu, Bonnu, Berlinu, Ženevi i gost predavač na sveučilištima u SAD. Bio je savjetnik u Međunarodnom odjelu egzekutive Histadruta 1956–60, savjetnik za tisak izraelske ambasade u Washingtonu, savjetnik delegacije Izraela pri UN 1961–62. God. 1950. dobio je amer. nagradu za mir, 1983. Orden za zasluge Savezne Republike Njemačke, a 1986. nagradu Svjetske cionističke organizacije za specijalne zasluge u dijaspori. – Supruga Ilka (Ilana, Ilona, Jelena), pijanistica i glazb. pedagoginja (Kisač kraj Novoga Sada, Srbija, 1915 – ?). Nakon početnog studija klavira kod Leontine Rosenzweig u Novom Sadu, 1933. otišla je u Beč, gdje je studirala u klasi Hedwige von Andrassy na Muzičkoj akademiji. God. 1936. vratila se u Novi Sad, a potom nastavila studij kod Svetislava Stančića u Zagrebu, koji joj je preporučio posve novu tehniku sviranja. Na tim je temeljima počela usvajati velik dio klavirske literature (Johanna Sebastiana Bacha, Ludwiga van Beethovena, Wolfganga Amadeusa Mozarta i dr.). Sa suprugom Francisom tijekom II. svj. rata boravila je u Istanbulu, gdje se angažirala na pomoći žid. zarobljenicima u nacističkim logorima i izbjeglicama iz Europe. Nakon rata nastanila se u Izraelu, gdje je bila cijenjena glasovirska pedagoginja. Iako nikad nije službeno radila u nekoj glazb. ustanovi, bila je savjetnica najistaknutijim izraelskim glasovirskim pedagozima.

LIT.: D. Mihalek: Odjeci hrvatske muzičke kulture u Izraelu. U: Glazba, folklor i kultura – Svečani zbornik za Jerka Bezića. Zagreb 1999. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 10(2002) 50. – https://www.google.hr/search?sourceid=navclient&hl=hr&ie=UTF-8&rlz=1T4ADFA_hrHR357HR357&q=francis+ofner, pristupljeno 17. I. 2013.

OFNER, Moric, poduzetnik (Vukovar, ? – Vukovar, 1941). Brat Davida, Gabriela (?, 4. IV. 1844 – Vukovar, 8. III. 1920), Berte i Leoni. Bio je vlasnik ciglane u Vukovaru. Umro je prirodnom smrću poč. 1941.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – Podaci o ulazniku A. Pal.