KABILJO, Milan (Zagreb, 27. VIII. 1923 – Jadovno, VII/VIII. 1941). Sin Ise i Matilde. Po osnutku NDH bio je učenik Trgovačke akademije u Zagrebu. Upisan je u Kartoteku židovskoga znaka, no znak nije preuzeo jer je u međuvremenu bio uhićen između 27. i 29. V. u skupini 165 žid. omladinaca i odveden u logor Danica kraj Koprivnice, potom u Jadovno, gdje je stradao. Prijavu imovine umjesto njega ispunila je sestra, u njoj je navela da se njezin brat nalazi na »omladinskom radu«. – Sestra Ljerka, ekonomistica (Zagreb, 1924 – Zagreb, 11. IX. 2011). Upisala se 1947. na Ekonomski fakultet u Zagrebu i diplomirala 1952. Radila je u poduzeću »Kemikalija«, gdje je završila radni vijek kao jedan od direktora.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – KŽZ. – Podaci o ulazniku V. Stipetić.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KADELBURG, Lavoslav (Laci), pravnik i žid. aktivist (Vinkovci, 26. VIII. 1910 – Beograd, 12. XII. 1994). Sin → Tobijasa i Jolan rođ. Ernst. Nakon završene Državne klasične gimnazije u Vinkovcima 1929, doktorirao je 1935. pravo u Zagrebu. Djelovao je kao odvjetnički i sudski vježbenik u Vršcu (1935–41). Za Travanjskoga rata, kao rezervnoga kapetana jugoslav. vojske, zarobili su ga Nijemci (11. IV. 1941) te je najdulje boravio u logoru Osnabrück u Njemačkoj kao povjerenik barake (1942–45), odakle je bio oslobođen 5. V. 1945. Nakon II. svj. rata bio je član Odbora za povratak u domovinu, sekretar kotarskoga NOO Vršac (1945), sudac Okružnoga suda u Pančevu (1945–46), zamjenik javnoga tužioca AP Vojvodine (1946–47), zamjenik javnoga tužioca NR Srbije (1947–49), pomoćnik ministra za uvoz i izvoz (1949–50), sudac Vrhovnoga suda Srbije (1950–57), pomoćnik Saveznoga sekretara za opću upravu i budžet (1957–65), direktor Saveznoga zavoda za javnu upravu (1959–65), pomoćnik generalnoga direktora Saveznoga zavoda za socijalno osiguranje (1965–66), član Zakonodavno-pravne komisije Skupštine Srbije (1962–69) i arbitar Savezne državne arbitraže u međunarodnim sporovima. – Bio je aktivan u žid. omladinskim organizacijama kao predsj. Židovskoga omladinskog udruženja »Herut« u Vinkovcima (1925–29), član Radnoga odbora Saveza žid. omladinskih udruženja (1928–29, 1931–32), predsj. Židovskoga akademskoga potpornoga društva u Zagrebu (1930–32) i član Upravnog odbora Žid. akademskog udruženja »Judeja« (1931–32). Također je djelovao kao predsj. Mesne cionističke organizacije u Vršcu (1936–39) i Autonomnoga odbora za pomoć SJOJ (1945–52) te kao član Izvršnoga odbora (1945–69), potpredsjednik (1950–65), predsjednik (1965–91) i počasni predsjednik (1991–94) SJOJ. Bio je član Svjetske i Europske egzekutive Svjetskoga židovskoga kongresa (1964–68), potpredsj. Europskoga židovskog kongresa i potpredsj. uprave Europskoga savjeta za židovske općinske službe (1964–69) i Memorijalne fondacije za žid. kulturu. Do smrti je bio član predsjedništva Svjetskoga židovskoga kongresa. U vrijeme prekida diplomatskih odnosa Jugoslavije s Izraelom zbog tzv. šestodnevnoga rata 1967, unatoč polit. pritiscima odbio je kao predsj. Saveza jevrejskih opština Jugoslavije izdati priopćenje u kojemu se osuđuje službena politika Izraela. Kao vrhunski pravnik i judaist objavio je mnogobrojne priloge u različitim žid. publikacijama, a kao osnovno načelo isticao je humanizam. Od 1970. do 1990. objavio je više od stotinu priloga u Jevrejskom pregledu i Jevrejskom almanahu SJOJ. Jedna šuma i gaj u Izraelu nazvani su po njemu, a upisan je i u Zlatnu knjigu Keren Kajemeta. U Holokaustu su mu stradali roditelji i sestra te prva supruga Magda rođ. Balog u logoru na beogradskom Sajmištu u proljeće 1942. Iz drugoga braka sa Sofijom rođ. Matejić ima sina Zorana, matematičara i profesora Matematičkoga fakulteta u Beogradu, te kćer Smiljanu.

LIT.: A. Vajs: Pedeseti rođendan d–ra. Lavoslava Kadelburga. Jevrejski pregled, 11(1960) 8/9. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – D. Volner: (Nekrolog). Bilten ŽOZ, 1994, 37. – T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002. – M. Radovanović: Kadelburg, Lavoslav. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011. – http://elmundosefarad.wikidot.com/kadelburg-lavoslav, pristupljeno 22. VII. 2011.

KADELBURG, Tobijas, trgovac (Svetozar Miletić, Srbija, 16. X. 1881 – logor Jasenovac, X. 1941). Sin Hinka i Roze. U braku s Jolan rođ. Ernst iz Segedina otac je Aleksandra, → Lavoslava, Stjepana i Livije. Dozvolu za trgovanje mješovitom robom dobio je 18. XI. 1905, a u Vinkovce se doselio 1908. Nakon I. svj. rata nastavio je trgovati sitničarijom, a potom je do 1941. radio kao trg. putnik poduzeća »Hugo Wollner i drug« iz Zagreba. Pridržavao se vjerskih propisa te se u njegovoj obitelji jela isključivo košer hrana. Po uspostavi NDH sa suprugom je odveden u logor Đakovo, a odande u logor Jasenovac, gdje je stradao, dok je supruga stradala u logoru Stara Gradiška. – Kći Livia, komunistička aktivistica (Vinkovci, 1923 – logor Stara Gradiška, 1941). Kao polaznica gimnazije u Vinkovcima učlanila se u SKOJ, a nakon što je zbog komunističke djelatnosti bila izbačena iz gimnazije maturu je polagala u Vršcu. Po uspostavi NDH zbog sudjelovanja u sabotažama i diverzijama deportirana je u logor Stara Gradiška, gdje je bila strijeljana u znak odmazde za ubijene njem. vojnike. Obavijest o njezinu strijeljanju bila je polijepljena na javnim mjestima u Vinkovcima. – Sin Stjepan (Pišta), poduzetnik (Vinkovci, 2. VI. 1912 – Zagreb, 14. I. 1992). Gimnaziju je završio u Vinkovcima 1930. Sa suprugom Serafinom rođ. Poljokan, otišao je u Sarajevo, gdje je postao vlasnik tvornice čarapa. Po uspostavi NDH, u rujnu 1941, iz Sarajeva je s propusnicom stigao u Mostar, a u veljači 1942. u Split, gdje je nekoliko mjeseci radio kao zidar. Dana 1. VIII. 1942. po nalogu tal. vlasti iz Splita je otišao u Dubrovnik, a odande je odveden u logor Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se Židovskomu rapskomu bataljonu, a potom 7. banijskoj diviziji. Kao upravitelj tekstilne radionice 4. korpusa na Baniji u tamošnjim je selima organizirao tkanje sanitetskoga materijala za zavoje. Nakon II. svj. rata živio je u Zagrebu i radio u privredi. Bio je redoviti član vjerske sekcije ŽOZ i minjana u zagrebačkom hramu. – Sin Aleksandar (Šandor), trgovac (Orosháza, Mađarska, 1908 – Beograd, 14. I. 1972). U Vinkovce se doselio s roditeljima 1908. Do 1941. radio je kao trg. putnik, u ožujku 1941. bio je mobiliziran u jugoslav. kraljevsku vojsku, a u Travanjskom ratu dospio je u tal. zarobljeništvo. Iz Drača u Albaniji otpremljen je na Sardiniju, gdje je radio u rudniku ugljena. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, kao ratni zarobljenik prebačen je u Njemačku. Nakon II. svj. rata bio je prvi direktor poduzeća »Granap« u Vinkovcima. S Julijanom (Jarmilom) rođ. Ciganek otac je Ranka, anesteziologa (Zagreb, 23. III. 1948). Maturirao je na vinkovačkoj gimnaziji 1967, a 1980. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Specijalizirao je anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje te radi u Općoj bolnici Vinkovci.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29832.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1992, 22. – T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KADISCH, Hermann, liječnik (?, o. 1870 – ?). Djelovao je kao liječnik u Opatiji. Sudjelovao je na godišnjoj konferenciji Saveza cionista iz južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske Monarhije održanoj 25. I. 1914. u Zagrebu.

LIT.: Židovska smotra, 9(1914) 3.

KADMON, Robert, poduzetnik (?Beograd, 1897 – ?). Doselio se iz Beograda u Zagreb 1920-ih, gdje je kao suvlasnik »Avala-filma« uredio i opremio »jedno od najljepših tonkina – Capitol«. Bio je izabran za predsjednika sefardske općine u Zagrebu 1931.

LIT.: Jevrejski glas, 5(1932) 2. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

KAHAN, Arje (Leb, Lavoslav), kantor (Sighetu Marmaţiei, Rumunjska, 1880 – logor Jasenovac, 1941). Sin Josefov. Doselio se 1926. iz Mađarske u Hrvatsku i otada bio zaposlen kao kantor u ŽOZ. Po uspostavi NDH sa suprugom Giselom rođ. Petronez, sinom Izraelom (?, 1923 – logor Jasenovac, 1941) te kćerima Reginom i Perlom (?, 1925) preuzeo je žid znak. Ubrzo je sa sinom deportiran u logor Jasenovac, gdje su se u rubrici nacionalnoga izjašnjavanja obojica izjasnili kao Hrvati. Iz ŽOZ su im poč. studenoga 1941. svakomu poslana po dva paketa, a ubrzo potom su stradali. Supruga i kći Regina stradale su također u logoru, dok je Perla preživjela II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – Kartoteka Jasenovac. – KŽZ.

LIT.: Jasenovac. Koncentracioni logor 1941–1945. Beograd 1997. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KAHAN, Hela, sportašica (? – ?). U međuratnom razdoblju bila je istaknuta mačevateljica zagrebačkog Makabija te sa → S. Đurić i → A. Hirsch višestruka prvakinja u floretu.

KAISER, Aleksander, građevinski inženjer i poduzetnik (Đakovo, 14. VII. 1882 – Zagreb, 1. VI. 1969). Sin Mavra i Julije rođ. Angelus, brat Eduarda, → Julija, Maksa i Pavla. Nakon završene gimnazije u Osijeku 1899, diplomirao je 1903. građevinu na Tehničkoj visokoj školi u Budimpešti. Specijalizirao se u Dresdenu na armiranobetonskim konstrukcijama u poduzeću »Beton- und Monierbau A.G.«. Do 1911. radio je na izvedbi većih armiranobetonskih konstrukcija, isprva u Budimpešti, a od 1912. u Zagrebu, gdje je od 1920. vodio građevinsku tvrtku »Aleksander Kaiser i drug« (od 1921. Jugoslavensko građevno poduzetništvo, od 1928. »Inženjeri Kaiser i Šega građevno« d. d.). Od 1919. bio je honorarni docent na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je predavao građevinsku mehaniku i željezne i željeznobetonske konstrukcije. Napisao je prvi udžbenik armiranobetonskih konstrukcija (Zagreb 1922). Stručne članke objavljivao je u Vijestima Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta (1910, 1912) i Tehničkom listu (1919–20). Prije II. svj. rata bio je član Zagrebačke inženjerske komore, posjedovao je patent za prednapregnuti beton, bio je suvlasnik trokatnice u Vodnikovoj ul. (sa suprugom) i dioničar Zanatske banke. God. 1940. prešao je na katoličanstvo. Po uspostavi NDH sa suprugom Miroslavom rođ. Polak (1912. prešla na katoličanstvo) preuzeo je žid. znak, a u srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka te je rat preživio u Zagrebu. God. 1941–42. radio je u Glavnoj direkciji za javne radove projektiranja armiranobetonskih mostova, a od 1943. u »Hoyerdu« d. d. (kasnije »Jugobeton«). Nakon II. svj. rata bavio se statičkim proračunima (za Vjesnikov neboder na Savskoj cesti). Konstruktor je Gradske klaonice, zgrade Higijenskoga zavoda i Učiteljskoga fakulteta, Tvornice cementa, kao i brojnih željezničkih nadvožnjaka, sve u Zagrebu, Tvornice papira u Rijeci  i dr.  Autor je patenta za prenapregnuti pogon. – Brat Eduard, gospodarstvenik (Đakovo, 1871 – Auschwitz, VIII. 1942). U Osijeku je u međuratnom razdoblju s bratom Pavlom, → D. Reichsmannom i → Aleksandrom Starkom posjedovao Prvu osječku tvornicu kandita, čokolade i čokoladne robe »Kaiser i Štark«, poslije »Kandit«. U osječkoj ŽO pripadao je manjinskoj anticionističkoj struji koju je predvodio → V. Winter, a koja se u veljači 1909. sukobila s cionistima na čelu s → H. Spitzerom. Po osnutku NDH odveden je poč. ljeta 1942. u sabirni logor Tenja kraj Osijeka, a odande transportom 22. VIII. 1942. u Auschwitz. – Brat Pavle, gospodarstvenik (Đakovo, 7. II. 1891 – Osijek, 25. I. 1932) bio je u braku s Hildom, kćeri Aleksandra Starka, koja se nakon njegove smrti preudala za Josipa Oreškovića, koji je 12. IV. 1941. s Josipom Turićem kupio tvornicu, zbog čega je 1945. bio osuđen za »privrednu kolaboraciju s neprijateljem i razgrabljivanje židovske imovine«. – Brat Maks (Makso), stomatolog (Đakovo, 12. III. 1877 – Osijek, 3. VIII. 1947). Diplomirao je na nekom od medicinskih fakulteta u Austro-Ugarskoj Monarhiji 1901, a nakon što je 1905. dobio odobrenje za samostalno obavljanje prakse, vodio je vlastitu stomatološku ordinaciju u Osijeku. Kao stomatolog radio je i u Okružnom uredu za zdravstveno osiguranje od 1911. do lipnja 1941, kad je otpušten, s prekidom za I. svj. rata kad je bio mobiliziran u austroug. vojsku. U osječkoj ŽO pripadao je manjinskoj anticionističkoj struji na čelu s → V. Winterom u sukobu osječkih cionista i anticionista u veljači 1909. Od 1913. bio je član osječke masonske lože »Budnost« i njezin starješina 1930. Nakon uspostave NDH 1941. sa suprugom Livijom, kćeri → J. Pfeiffera, prebjegao je u Novi Vinodolski, a potkraj 1942. bio je interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije NDH u rujnu 1943, priključio se partizanima i djelovao kao stomatolog u Glini, voditelj stomatološke ambulante pri ZAVNOH i stomatološke ambulante u Monopoliju u Italiji te u Pomorskoj komandi sjevernog Jadrana. Po završetku II. svj. rata vratio se u Osijek.

IZV.: DAZ, Opće građevno poduzeće. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 633, 679. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Osijeku. – Podaci o ulazniku Lj. Auferber, M. Kaiser i D. Šalek.

LIT.: Židovska smotra, 4(1909) 3/4. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – G. M. Ivanković i A. Grubišić: Ostavština osječke slobodnozidarske lože Budnost (katalog izložbe). Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – A. Klemenčić: Kaiser, Aleksander. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

KAISER, Dragutin (Karl), pijanist, dirigent, glazb. pedagog i skladatelj (Beč, 20. IX. 1873 – Edlitz-Grimmenstein, Austrija, 15. VI. 1915). Glazb. izobrazbu stekao je u oca Karla, glazb. pedagoga, voditelja Glazbene škole »Kaiser« u Beču. God. 1884–87. bio je sopranist u dvorskoj kapeli u Beču, gdje je nastavio glazb. školovanje. Od 1892. dirigent je Zemaljskoga kazališta u Linzu. Došao je u Zagreb 1896, gdje je otvorio privatnu glazb. školu, a od 1898. bio je angažiran u HNK kao dirigent i korepetitor. U Zagrebu je ostao gotovo do kraja života, osim 1901/02, kad je bio pomoćni dirigent i korepetitor u Wagnerovu kazalištu u Bayreuthu. Bio je cijenjen kao koncertni pijanist, često pratilac vokalnih solista i gudača, posebice violončelista Pabla Casalsa, i kao član komornih sastava. Koncertirao je i u Beču, Berlinu, Leipzigu, a 1911. ravnao je koncertom Filharmonijskoga orkestra u Berlinu, nastupao kao dirigent bečkoga Tonkünstler-orkestra, a za gostovanja toga ansambla u Zagrebu 1914. ravnao izvedbom VI. simfonije Patetične Petra Iljiča Čajkovskoga. U zagrebačkom je kazalištu 1900. dirigirao praizvedbama opere Bijela gospođa (François-Adrien Boieldieu) i operete Ples u operi (Richard Heuberger) te premijerom Walküre (Richard Wagner) 1914. Kao glazb. pedagog stekao je ugled odgajajući, uz redovite predmete (glasovir, gudači), i glazb. ukus svojih učenika, među kojima su bili Krešimir Baranović, Dora Pejačević i Miroslav Švarc. Usporedno je pisao rasprave i glazb. kritike, temeljene na iscrpnim analitičkim opisima skladba i izvoditelja, najprije u Viencu (1898), potom gotovo redovito u dnevniku Agramer Tagblatt (1900–01, 1903–14). Skladao je orkestralna djela te baletnu glazbu za scensku priču Rajska vodica (prema Hansu Christianu Andersenu i hrv. mitološkim motivima, Antun Schneider i Jakša Sedmak), praizvedenu u HNK 1899.

LIT.: (O Rajskoj vodici): Agramer Tagblatt, 14(1899) 75. – Hrvatska domovina, 14(1899) 75, Pr. II. – E. Schulz (E. Sch.): Musikschule Kaiser. Agramer Zeitung, 82(1907) 9. – Professor Kaiser als Dirigent des Berliner philharmonischen Orchesters. Ibid., 86(1911) 26. – M. Švarc: (Nekrolog). Agramer Tagblatt, 30(1915) 142. – I. Ajanović-Malinar: Kaiser, Dragutin. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

KAISER, Franjo, obrtnik (Trnava, 18. VII. 1905 – Zagreb, 14. I. 1973). Sin Mavra i Adele rođ. Ruff. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik urarske i zlatarske radnje u Marićevu prolazu u Zagrebu. U veljači 1940. stupio je u brak s »arijevkom« Marijom rođ. Zajec, s kojom je imao sina Mladena, koji je također smatran »arijevcem«. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, a u lipnju 1941. prešao na starokatoličku vjeru te predao molbu za oslobođenje od nošenja žid. znaka, koja je bila odbijena. Skrivao se u Zagrebu te, iako ga je u listopadu prijavila susjeda S. N., zahvaljujući mješovitomu braku bio je pošteđen od deportacije. Preživio je II. svj. rat, nakon kojeg je nastavio voditi obrt. – Sin Mladen, obrtnik (Zagreb, 27. XI. 1940). Vodio je obiteljsku radnju u Zagrebu, kao treći naraštaj urara u obitelji.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27350. – HDA, ZKRZ CGK, kut. 722, br. 180. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941, 76. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.