JOZEFOVIĆ, Oskar (Josefović), skladatelj i dirigent (Karlovac, 22. IX. 1890 – Split, 6. XI. 1941). Sin Julija i Jelke rođ. Fröhlich, praunuk Simonov. U Karlovcu je učio glasovir i violinu u Gradskom glazbenom zavodu, a u Zagrebu je završio gimnaziju 1910. Studirao je na Sveučilištu u Beču teoriju glazbe u Hermanna Grädenera 1909–11, potom na Konzervatoriju u Pragu dirigiranje u Františeka Spilke i kompoziciju u Vítězslava Nováka, u čijoj je klasi diplomirao 1913. Iduće god. studirao je orkestraciju u Charlesa Marie Widora na Konzervatoriju u Parizu, gdje je proveo i studijsku godinu 1919, potom odlazio na studijska putovanja u München (1921), Pariz (1922–38), Beč (1924–25), Salzburg (1935) i Rim (1937). U zagrebačkom HNK bio je korepetitor (1920–21), dirigent (1921–40) te tajnik (1935–36) i zamjenik ravnatelja Opere (1936). God. 1923–39. povremeno je dirigirao Zagrebačkom filharmonijom, istaknuvši se izvedbama djela klasičnoga i romantičnoga repertoara; ravnao je i praizvedbama vlastitih skladba (Jablanovi za bariton i orkestar i Dvije obrade pučkih popijevki za zbor i orkestar, 1923; simfonijska pjesma Osvit, 1928). Također je dirigent pjevačkih društava »Kolo« i »Mladost« (od 1930. »Mladost Balkan«), suradnik u emisijama Radio Zagreba 1934–35, i u programu privatne plesne škole Ane Maletić. God. 1925. supotpisnik je osnivačke skupštine Jugoslavenske sekcije Međunarodnoga društva za suvremenu muziku. Od 1940–41. bio je dirigent HNK u Splitu. Iako je bio u mješovitom braku s Hrvaticom Marcelom rođ. pl. Žigrović te u nepoznato doba prešao na katoličanstvo, zbog različitih okolnosti u splitskom kazalištu (intendant Vojmil Rabadan navodno je ukazivao na njegovo rasno podrijetlo), želio se vratiti u Zagreb, očigledno smatrajući da kao katolik može računati na angažman u Zagrebu. U pismu intendantu zagrebačkoga HNK Dušanu Žanku od 11. X. 1941. želio je saznati što će s njim dalje biti nakon što je premješten u Split, hoće li ostati u djelatnoj službi ili će biti umirovljen. Predao je Ministarstvu molbu da mu se prizna »počasno arijevstvo«, ističući svoju želju za povratkom u Zagreb i pozivajući se na dugogodišnje iskustvo u zagrebačkom i splitskom kazalištu, kao i na preporuke Jakova Gotovca i povjerenika kazališta Zamberlina. Nakon što mu je Žanko je 18. X. 1941. odgovorio kako njegovu molbu rješava sam Židovski odsjek u Ministarstvu unutarnjih poslova na što ne mogu utjecati ni Žanko niti Ministarstvo nastave, psihički rastrojen izvršio je samoubojstvo bacivši se pod vlak u Splitu. – Jedan je od gl. predstavnika zagrebačkoga glazb. života između dvaju svjetskih ratova. Kao dirigent Opere ravnao je praizvedbama domaćih opera Luje Šafraneka Kavića Medvedgradska kraljica (1927) i Antuna Dobronića Udovica Rošlinka (1934), mnogim domaćim premijerama opera svjetskoga repertoara poput Jonny svira (Ernst Křenek, 1928), Simone Boccanegra (Giuseppe Verdi, 1931), izvedbama Wagnerovih opera Lohengrin, Parsifal i Ukleti Holandez te bio posebno cijenjen kao interpret franc. glazbe. Njegov skladateljski opus sadržava 73 djela uključivo njihove varijante. Skladao je vokalnu (17 solo-popijevka i 16 zborova), instrumentalnu (solističko, 4 komorna i 4 orkestralna djela), vokalno-instrumentalnu (8 popijevka za glas i orkestar, 2 zbora uz orkestar i kantatu) i scensku glazbu. U djelu mu se prožimaju kozmopolitska i novonacionalna stilska obilježja. Nakon Sonate za violinu i klavir, praizvedene u Pragu na diplomskom koncertu, jedan od svojih skladateljskih vrhunaca dostignuo je već kantatom Na Nilu (stihovi Vladimir Vidrić), nastalom u Parizu 1919. Istaknutije skladbe u folklornom duhu su simfonijska pjesma Osvit (1928), Gudački kvartet (1929), solo-popijevka Suza sirotinjska (1932) i Simfonički scherzo (1939–40) te solo-popijevke kozmopolitskoga prizvuka Jablanovi (1921–23), Večeri i Proljeće (obje 1926). Kritika je isticala njegovu vještu orkestraciju te dobro poznavanje vokalnoga sloga. Istaknuo se i kao skladatelj scenske glazbe za 20 dramskih predstava (Miroslav Krleža, George Bernard Shaw, Wilham Shakespeare, Pedro Calderón de la Barca, Ferenc Molnár, Milan Begović) izvedenih u zagrebačkom HNK 1921–39, uglavnom nesačuvanih partitura. U rukopisu i prijepisu sačuvane su solo-popijevke Mein Freund, Proljeće, Noć (i verzija za bas i orkestar), Suza sirotinjska, ciklus Večeri (1926), muški zborovi Krešimir I i Stjepan I iz ciklusa Hrvatski kraljevi, Branje i Sinoć Ive, Jagoda za tenor i orkestar i Ko dašak za sopran i orkestar. Nisu se sačuvale skladbe Iz Hrvatskog primorja za violinu i glasovir i varijanta za violinu i orkestar (obje 1919), solo-popijevke Serenada, Jablanovi, Ko dašak, Samac, Junak, Dijete i baka i Mali Radojica te mješoviti zborovi Svojoj sestri jedinici i Djevojka, udovica i baba. Notni materijal nalazi se u ostavštini pohranjenoj u knjižnici HGZ, u arhivu Simfonijskoga orkestra HRT i u Zbirci muzikalija NSK u Zagrebu. Osvrte, najčešće o opernim izvedbama u Zagrebu, pisao je u periodici Kazališni list (1921), Comoedia (1924–25), Pravda (1924), Godišnjak Narodnog kazališta u Zagrebu za sezone 1914/1915–1924/1925(1926), Teater (1929–30), Komedija (1934–36), Nova Danica (1934) i Kazalište (1941). – Otac Julije (Julio), kantor (Užgorod, Ukrajina, 1857 – Bochum, Njemačka, 1924). Bio je kantor i nadkantor u Karlovcu na prijelazu XIX/XX. st. Također i vrstan šahovski majstor, učitelj znamenitoga šahista → Izidora Grossa. God. 1907. napustio je Karlovac.

DJELA (praizvedbe i tisak): Sonata za violinu i klavir. Prag 1913. – Na Nilu, kantata (balada) za sole, zbor i veliki orkestar. Zagreb 1919. – Uvertira veseloj igri za veliki orkestar. Prag 1920. – Jablanoviza bariton i orkestar. Zagreb 1923. – Kajkavske popevke (Kosci, Zdrava Marija, Škrlec), ciklus za muški zbor. Tiskano Zagreb 1923. – U ženskom kolu (Oj devojko, Lepa Mara), ciklus za ženski zbor i orkestar. Zagreb 1923 (verzija za ženski zbor uz glasovir. Tiskano Zagreb s. a.). – Sonatina za glasovir. Zagreb 1926. – Večeri (Proljetna, Ljetna, Jesenja, Zimska), ciklus za sopran i orkestar. Zagreb 1926. – Osvit, simfonijska pjesma za veliki orkestar. Zagreb 1928. – Gudački kvartet. Zagreb 1930. – Jagoda. Die Erdbeere, solo-popijevka. Tiskano Zagreb 1936. – Simfonički scherzo, za veliki orkestar. Zagreb 1940. – Hrastovački noturno, solo-popijevka. Tiskano U: Popijevke hrvatskih skladatelja, 4. Zagreb 1985. – Hrvatski kraljevi (Neda I, Neda II), ciklus za muški zbor. Tiskano Zagreb (s. a.). – Jadri brode, muški zbor. Tiskano Zagreb (s. a.). – Star me je prosija, muški zbor. Tiskano Zagreb (s. a.).

IZV.: HAZU, Dokumenti HNK u Muzejsko kazališnoj zbirci Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: M. Graf: Treći društveni koncerat Konzervatorija. Novosti, 13(1919) 153. – B. Širola: Pregled povijesti hrvatske muzike. Zagreb 1922. – Ž. Hirschler (-žh-): Aus der Zagreber Komponistenwelt. Der Morgen, 2(1924) 548. – Isti: Intimne muzičke večeri. Hrvatska metropola, 2(1926) 33. – L. Šafranek Kavić: Prvi koncert Zagrebačke filharmonije. Obzor, 69(1928) 36. – Isti: Koncert Zagrebačkog kvarteta. Ibid., 71(1930) 30. – K. Krenedić: Dirigenti zagrebačke opere i operete. Narodne novine, 100(1934) 293. – B. Ivakić: Veče talijanskih madrigala. Obzor, 78(1938) 82. – Jevrejski pregled, 4(1962) 1/2; 33(1982) 8. – S. Jarić: Oskar Jozefović (1890–1941). Lik skladatelja s posebnim osvrtom na instrumentalni opus (diplomski rad). Muzička akademija u Zagrebu 1988. – Ista: Oskar Jozefović – lik skladatelja. Arti musices, 1988, 19/2. – 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori sa proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987). Zagreb 1988. – Repertoar hrvatskih kazališta 1840–1860–1980, 1–2. Zagreb 1990. – S. Majer-Bobetko: Glazbena kritika na hrvatskom jeziku između dvaju svjetskih ratova. Zagreb 1994. – R. Radovinović: Židovi u Karlovcu. Od osnutka Zajednice do njezina uništenja. Svjetlo, 2001, 3/4. – B. Polić: Vjetrenjasta klepsidra. Zagreb 2004. – M. Pintar: Jozefović, Oskar. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JUHN, Hinko (Jun), kipar i keramičar (Podgorač, 9. VI. 1891 – Zagreb, 5. IX. 1940). Sin Mavrov, brat Gustava, Srećka i → Miroslava. Obrtnu školu završio je 1907. i 1911. diplomirao kiparstvo na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (Robert Frangeš Mihanović) u Zagrebu te 1912. nastavio školovanje na međunarodnoj akademiji u Firenci. Studij keramike započeo je 1918. u češ. Stručnoj keramičkoj školi u mjestu Bechyně i u Obrtnoj školi za keramiku i umjetnički obrt u Teplicama u Češkoj te nastavio u školama za umjetnički obrt u Dresdenu u Njemačkoj i Beču u Austriji (Michael Powolny). Kao naš prvi školovani keramičar, u Zagreb se vratio 1921, kad je imenovan pomoćnim učiteljem za keramiku na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt. God. 1924. premješten je u Obrtnu školu, gdje je do 1929. bio stručni, potom do kraja života predmetni učitelj keramike. Oblikovao je skulpturu keramičkim tehnikama (majolika, fajansa, porculan) u tradicionalnim kiparskim materijalima (terakota, gips, bronca, kamen i drvo), a glavna je tema njegova opusa ljudska figura, posebice ženski akt. Prve, gracilne skulpture nose obilježja secesijske stilizacije i tal. renesanse (Primavera, 1916, proglašena najboljom skulpturom na Proljetnom salonu 1916), a na nekima (Studija, 1913) vidljiv je i utjecaj bečkoga ekspresionizma. Nakon povratka iz srednje Europe proširuje skalu motiva pa po uzoru na meissensku porculansku proizvodnju u opus uvodi likove iz commedije dell’arte (Pierot i Pierota, 1923; Pajazo, 1924, Moderna galerija u Rijeci), a pod snažnim utjecajem Powolnyja i keramičkih radova iz bečkih umjetničkih radionica (Wiener Werkstätte) alegorijske i mitološke motive (Dijana s košutom, 1925) te folklorne teme (Bosanka, o. 1930, Moderna galerija u Rijeci; Slavonka i Dalmatinac, obje 1930). Zaokupljen srednjoeuropskom secesijom, oblikuje dekorativne keramičke figure (stilizirane antičke heroine, orijentalne plesačice, životinje), reljefe za kamine (Dijana u lovu, 1920–25) i uporabnu keramiku (posude, vaze, svjetiljke, svijećnjaci) jednostavnih, čistih linija u kojoj najočitije dolazi do izražaja njegov stav da »umjetnost mora biti lijepa i korisna« (Doza sa ženskim aktom). U pol. 1920-ih stvara stilizirana art déco djela (Bajadera, 1923), a istodobno počinje oblikovati i skulpturu senzualnih, meko modeliranih volumena u duhu Aristidea Maillola, Franze Kršinića i poetiziranoga realizma (Djevojački akt, o. 1924, Moderna galerija u Zagrebu; Dvije žene, 1924). Tijekom 1930-ih uglavnom radi intimnu skulpturu u tradicionalnim kiparskim materijalima, a keramičke tehnike ograničuje na uporabne predmete (Vaza, 1932). Stvara seriju ženskih likova krupnijih formom i proporcijama (Ležeći ženski akt, o. 1930, Sklupčana, 1930–32, Ženski akt s draperijom, 1936, Djevojka s knjigom, 1936–37, sve u Gliptoteci HAZU; Poslije kupanja, 1935, Moderna galerija u Zagrebu; Veliki akt, 1930–35) te portretnu skulpturu (Portret ing. Kavurića, 1930-ih, Gliptoteka HAZU; Juraj Turina, 1933) naglašenih realističkih obilježja i precizne psihološke karakterizacije. Prvu javnu plastiku izveo je 1912–13. za »zimsku« kapelu kraj dvorca u Brezovici (secesijski oltar s oltarnom skulpturom, svijećnjacima i svetohraništem i reljef Jaganjac Božji renesansnih obilježja u luneti iznad ulaza). Suosnivač je 1926. društva za promicanje umjetničkoga obrta »Djelo« te, surađujući s članovima arhitektima, izvodi više skulpturalnih dekoracija. Oko 1926. radi art déco skulpturu Akt s dignutom rukom za fontanu u dvorištu vile Barmaper na Tuškancu (projektirao Aladár Baranyai). Za kupalište u zgradi Središnjega ureda za osiguranje radnika u Zagrebu u Mihanovićevoj ul. (projektirao → R. Lubynski) izveo je 1926–27. u tehnici glazirane keramike deset reljefa i pet skulptura (nakon preuređenja devet reljefa i dvije skulpture), kojih su se mitološki i alegorijski motivi skladno uklopili u prostor. Izradio je 1929. Plaketu Luke Zupčića (Muzej grada Zagreba) za Dom općinskih činovnika u Dalmatinskoj ul. (projektirao Lav Kalda), a najnovija istraživanja pokazuju da je autor i reljefnoga balkonskoga friza sa scenama iz amazonomahije. Za stubište zgrade Matice hrvatskih obrtnika u Ilici (projektirao Aleksandar Freudenreich) isklesao je 1938. reljef Klesarski i lončarski zanat. Oblikovao je među ostalim i keramički friz (1929, s Blankom Dužanec) za jugoslav. paviljon na Svjetskoj izložbi u Barceloni, brončani reljef Oplakivanje (1930) za nadgrobni spomenik Vatroslava Löwyja na Mirogoju te vrtnu skulpturu Dječak (1932) za vilu Polić na Gvozdu. Radio je i plakete i medalje (Makabija, 1923, Arheološki muzej u Zagrebu), posebice s temama iz sportskoga života (HŠK Concordia i Aeronautička izložba Zagreb, obje 1931, I. Hrvatski moto klub. Otvorenje trkališta »Miramare«, 1932, Zagrebačka streljačka družina i 5. Balkanske igre, obje 1934, Prvenstvo Jugoslavije u mačevanju, 1936, sve u Modernoj galeriji i Hrvatskom športskom muzeju u Zagrebu), kojima su zajednička obilježja plitki reljef, stilizacija i naglašena pokrenutost likova. Suosnivač je 1916. Proljetnoga salona, na kojem je izlagao u Zagrebu (1916–17, 1919, 1922–25, 1927–28) i Osijeku (1917, 1925). Skupno je izlagao i na Izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu (1919), Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu (1925, II. nagrada u klasi keramike), Izložbi jugoslavenske grafike i sitne plastike (Zürich 1926), Izložbi društva »Djelo« (Zagreb 1927), na Međunarodnoj izložbi u Barceloni (1929), Izložbi jugoslavenskoga kiparstva i slikarstva (London 1930) te na izložbama Zagrebačkih umjetnika (Zagreb 1934–36) i Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938), a djela su mu bila izložena na izložbama Moderna hrvatska keramika (Beč 1956), Medalja u Hrvatskoj (Zagreb 1964) i dr. Samostalno je izlagao u Firenci 1912, a posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu 1940. i 2000. te retrospektivna 1989. Od 1979. u Našicama se održava kolonija umjetničke keramike pod njegovim imenom, a 1987. u Zavičajnom muzeju Našice uređena je Spomen-soba Hinka Juhna sa stalnim postavom dijela njegovih crteža i skulptura. Prihvativši stavove češ. keramičara Celde Kloučeka i Václava Mařana, koji su davali prednost umj. eksperimentu, J. je kao nastavnik inzistirao na individualnom stvaralaštvu i kiparskoj naravi keramičkih radova. Sa svojim je učenicama (Jelena Babić, Vlasta Baranjai, Malvina Borelli Vranski, Blanka Dužanec, Mila Petričić, Marta Plazzeriano, Stella Skopal i Zulejka Stefanini) postavio temelje hrvatske suvremene keramike. Utjecao je i na kolege (Lujo Bezeredi, Nevenka Đorđević, Ernest Tomašević, Ivan Tabaković, Kamilo Tompa i Oton Postružnik) kojima je keramika postala sredstvom likovnoga izraza i umjetničkoga eksperimenta. Također se istaknuo na polju hrvatske intimne i lirske male plastike prve pol. XX. st.

LIT.: (K. Strajnić): Radovi Hinka Juhna. Savremenik, 8(1913) 6. – Uređenje dvorske kapele u Brezovici. Obzor, 53(1913) 153. – I. Kršnjavi: Hrvatski proljetni salon. Narodne novine, 82(1916) 79. – Đ. Vilović (Đ-o V-ć): Kiparstvo u »Proljetnom salonu«. Novine, 3(1916), 5. IV. – K. Strajnić: Studije. Zagreb 1918. – G. Krklec: 6. izložba Hrvatskoga proljetnoga salona. Riječ Srba, Hrvata i Slovenaca, 1(1919) 228. – I. Gorenčević: Preodređenje doživljavanja likovne umjetnosti. Savremenik, 16(1921) 3. – (A. Jiroušek): Hinko Juhn. Vijenac, 1(1923) I/21. – V.: Vajar Hinko Juhn. Pokret, 1(1924) 25/26. – P. Lagarić: Hinko Jun, vajar. Zastava, 56(1925) 33. – G. Szabo i V. Tkalčić: Mi na Pariškoj izložbi. Vijenac, 3(1925) V/5–6. – Exposition internationale des arts décoratifs et industriels modernes. Section serbe-croate-slovène (katalog izložbe). Paris 1925. – Nagradjeni naši umjetnici na izložbi u Parisu. Obzor, 66(1925) 283. – V. Cvjetišić (V. C.): Keramika kipara Hinka Juhna. Jutarnji list, 17(1928) 5825. – (T. Krizman): Naš paviljon na izložbi u Barceloni. Svijet, 4(1929) VIII/8. – Kroz ateliere naših umjetnika (razgovor). Jutarnji list, 21(1932), 5. II. – (Nekrolozi): Jutarnji list, 29(1940), 10. IX; Večer, 21(1940) 5942. – M. Katić (-mk.), Novosti, 34(1940) 247. – V. Han (V. M.): Posmrtna izložba Hinka Juna u Domu likovnih umjetnosti na Trgu kralja Petra. Obzor, 81(1940) 255. – M. Peić: Hrvatski slikari i kipari. Slavonija. Srijem. Osijek 1969. – Isti: Umjetnik tih i čedan, gotovo nečujan. Vjesnik, 31(1970), 10. II. – V. Maleković: Mirogoj, galerija umjetnina. U: Mirogoj Zagreb. Zagreb 1974. – B. Gagro: Hrvatska skulptura građanskog perioda. U: Jugoslovenska skulptura 1870–1950. Beograd 1975. – E. Cvetkova: S Proljetnim salonom u vremeplov. Večernji list, 24(1980), 1–2. XI. – V. Zlamalik: Memorijal Ive Kerdića (katalog izložbe). Osijek–Zagreb 1980. – O. Maruševski: Tomislav Krizman za naš umjetnički obrt. Bulletin JAZU, 1982. – M. Baričević: Povijest moderne keramike u Hrvatskoj. Zagreb 1986. – K. Milanović-Paulić: Podgorač u Slavoniji. Sjećanja i zapisi. Zagreb 1986. – E. Cvetkova: Mit je osvijetljen. Večernji list, 33(1989), 20. XII. – T. Maroević: Juhn-antijunak. Danas, 9(1990) 414. – L. Roje-Depolo: Stvaralaštvo Hinka Juhna (katalog retrospektivne izložbe). Zagreb 1990. – M. Baričević i I. Jurković: Vodič – publikacija o 100-oj godišnjici rođenja i 50-oj godišnjici smrti kipara, keramičara i profesora Hinka Juhna. Našice 1991. – G. Gamulin: Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća. Zagreb 1999. – D. Vujčić: Hinko Juhn – izbor iz privatnih zbirki (katalog izložbe). Zagreb 2000. – Isti: Javna plastika Hinka Juhna (1891–1940). Peristil, 2002, 45. – D. Vujčić: Juhn, Hinko. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JUHN, Koloman, poduzetnik (Našice, 1873 – ?). Bio je mobiliziran u austroug. vojsku u I. svj. ratu. U nepoznato se doba oženio »arijevkom« i prešao na katoličanstvo. U međuratnom razdoblju djelovao je kao zastupnik tekstilnih tvornica. Po uspostavi NDH zatražio je priznavanje arijskih prava pozivajući se na prijateljstvo s financijskim ravnateljem Josipom Kvaternikom, stricem Slavka Kvaternika, i na podmaršala Vladimira Laxu. U molbi je također naveo da mu je brat Marko Juraj Juhn bio starješina Hrvatskoga sokola u Požegi. Bio je oslobođen od nošenja žid. znaka do 30. VI. 1941, no oslobođenje 18. VII. 1941. nije bilo produljeno. Prema jednomu izvoru stradao je u nepoznatom logoru, a prema drugomu preživio je II. svj. rat.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27321. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

JUHN, Milan, inženjer (Zagreb, 15. XI. 1912 – logor Jasenovac, 1945). Sin Jakobov. Bio je vlasnik trgovine boja i lakova »Roberta Aleksandra nasljednici Weinberger i drug« u zagrebačkoj Ilici. Po uspostavi NDH bio je uhićen sa suprugom Klaudijom rođ. Schlesinger i deportiran u središnji jasenovački logor Ciglanu, gdje je, čini se, radio u ekonomatu. U više navrata zatraženo je da ga se kao stručnjaka pusti iz logora, ali zahtjev je ostao neriješen. Posljednji paket iz ŽOZ poslan mu je 17. IV. 1945. Stradao je neposredno prije proboja ili za proboja logoraša 22. IV. 1945. Supruga je preživjela II. svj. rat i iselila se u Izrael.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28116. – Kartoteka Jasenovac. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

JUHN, Miroslav (Jun), publicist i političar (Podgorač, 15. VII. 1897 – logor Jadovno ili Jasenovac, 1941). Sin Mavra, brat Gustava, → Hinka i Srećka, suprug → Ine Broda. Klasičnu gimnaziju završio je 1915. u Osijeku. Za I. svj. rata bio je mobiliziran i zarobljen na ist. bojišnici, gdje je sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji. Bio je član Jugoslavenske sekcije agitacije i propagande pri Ruskoj komunističkoj partiji u Moskvi, a vrativši se 1921. u Kraljevinu SHS pristupio je KPJ. Nepouzdani su podaci o njegovu studiju. Bio je član Hrvatskoga novinarskog društva 1922–40; u tom je razdoblju vjerojatno tek dio tekstova objavio pod vlastitim imenom. Pretežno o gospodarskim temama – napose o uzrocima i odjecima svjetske krize te razvoju kapitalističkoga sustava – pisao je u periodici Zagreber Tagblatt (1923), Morgenblatt–Jahrbuch (1928), Trgovačke novine (1929), Almanah savremenih problema (1933), Jugoslovenska privreda (1933), Jugoslovenski Lloyd (1933–35; odgovorni urednik 1935–36), Književnik (1933–37) i Hrvatska privreda (1938). Objavio je rasprave o individualnoj psihologiji Alfreda Adlera (Almanah savremenih problema, 1932; Vidik, 1932, 2) u kojima je, polazeći od stajališta Manesa Sperbera, upozorio na njezinu društvenu i povijesnu uvjetovanost, također o problemu otuđenja i čovjeku kao proizvodu vlastita rada u Marxovim ranim djelima (Književnik, 1934, 12) pa ga Božo Kovačević i Predrag Matvejević drže prethodnikom »praxis-filozofije«. Pod zajedničkim pseudonimom R. P. Junovski, s Rikardom Podhorskym preveo je Lenjinovo Agrarno pitanje (Zagreb 1935). Potkraj života radio je kao službenik u zagrebačkoj podružnici filmske tvrtke »Metro-Goldwyn-Mayer«. Osim što se spominje kao suradnik ilegalne »Centralne tehnike«, od 1935. bio je član Glavnoga inicijativnoga odbora Jedinstvene radničke partije (poslije Stranka radnog naroda), a od 1937. razvijao je nakladničku djelatnost pri Agitpropu CK KPH. God. 1939–40. sudjelovao je u organizaciji povratka španj. dobrovoljaca. Bio je pritvaran 1936. i 1941, a po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak. Iako je prešao na katoličanstvo, ubrzo je bio uhićen. Prema jednomu izvoru stradao je u logoru Jasenovac, a prema drugomu u Jadovnu u kolovozu 1941. – Brat Srećko, inženjer (Podgorač, 30. V. 1881 – Zagreb, 20. VIII. 1953). Osnovnu školu završio je u Podgoraču, srednju u Osijeku, a Visoku tehničku školu u Budimpešti. U I. svj. ratu kao austroug. vojnik bio je ranjen na bojišnici na Soči. Kao inženjer radio je u Ogulinu, Delnicama, Osijeku, Požegi, Dubrovniku, Cetinju i Zagrebu, gdje je bio viši tehnički savjetnik Kraljevske banske uprave, a od 1935. do umirovljenja 1939. voditelj arhitektonskoga odsjeka i zamjenik načelnika. Vodio je i nadzirao gradnju cesta (Zdihovo–Ponikve u kotaru Vrbovsko, Rakovica–Drežnik u kotaru Slunj) i mostova (Fužine, Brodu na Kupi, Čabar, Požega, Nova Gradiška), vodovoda, škola (gimnazija u Kušlanovoj ul. i Tehnički fakultet u Zagrebu), bolnica (kirurški paviljon bolnice u Sisku, bolnica na Sušaku, infektivni paviljon bolnice u Osijeku). Po uspostavi NDH zatražio je priznanje arijskih prava i oslobođenje od nošenja žid. znaka, no molba je bila odbijena. Preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Preživio je II. svj. rat zahvaljujući mješovitomu braku.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27355, 28821. – HDA, Zagrepčani–revolucionari, antifašisti i žrtve fašističkog terora 1941.–1945. (rukopis). – KŽZ. – Popis žrtava. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: – P. Gregorić: Narodnooslobodilački pokret u zapadnoj Slavoniji, Moslavini i Bjelovarskom okrugu 1941. godine. Sjećanja. Slavonski Brod 1969. – M. Iveković: Hrvatska lijeva inteligencija 1918–1945, 1–2. Zagreb 1970. – I. Jelić: Komunistička partija Hrvatske 1937–1941. Zagreb 1972. – P. Matvejević: Za suputnike. Književna reč, 8(1979) 131. – Z. Stipetić: Argumenti za revoluciju – August Cesarec. Zagreb 1982. – K. Milanović-Paulić: Podgorač u Slavoniji. Sjećanja i zapisi. Zagreb 1986. – B. Kovačević: Psihoanaliza i ljevica. Zagreb 1989. – Isti: Slučaj zagrebačkih revizionista. Zagreb 1989. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – V. J. Opačić: Juhn, Miroslav. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JUHN, Srećko, veterinar (Mali Zdenci, 13. V. 1874 – logor Stara Gradiška, 1941–1945). Sin Jakobov. Kao kraljevski kotarski veterinar služio je u više mjesta u Hrvatskoj (Pisarovina, Karlovac, Nova Gradiška, Irig, Varaždin, Senj) do umirovljenja nakon I. svj. rata. Po uspostavi NDH bio je uhićen i deportiran u logor Stara Gradiška, gdje je stradao. U braku s Cvijetom rođ. Löw imao je sinove Marcela (?, 1920), koji je ubijen 1941. na Jadovnu i Guida (Karlovac, 1905), koji je u ljeto 1941. deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Guidova supruga Henrietta rođ. Haas morala se u studenom 1941, sa starim roditeljima i četverogodišnjim djetetom, u roku 48 sati iseliti iz stana u Makančevoj ul. iz kojega nije smjela ništa iznijeti, no preživjela je II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28821. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

JULIUS, Dezider, psihijatar (Pančevo, Srbija, 26. XI. 1895 – Zagreb, 24. XII. 1953). Gimnaziju je pohađao u Temišvaru, medicinu je studirao u Budimpešti, Beču i Pragu do 1921, a psihijatriju specijalizirao 1921–24. u Beču i slovačkim Košicama. Od 1924. bio je liječnik te 1924–28. i 1934–36. ravnatelj u novoosnovanoj Državnoj duševnoj bolnici u Kovinu, gdje je skromnim sredstvima, ali velikim trudom i ustrajnošću uspio staru austroug. vojarnu preurediti u modernu duševnu bolnicu. God. 1936. premješten je u Zagreb za voditelja odjela Državne duševne bolnice (danas Klinika za psihijatriju) Vrapče. Po uspostavi NDH od sredine 1942. do jeseni 1943. na intervenciju književnika Slavka Kolara sklonio se s obitelji u Stančić kraj Božjakovine, gdje je vodio improviziranu dječju psihijatrijsku bolnicu. S obitelji, suprugom Jelenom rođ. Engel i sinovima → Đukom i → Stevom, pod zaštitom Zagrebačkoga odreda priključio se u rujnu 1943. partizanima u Vrginmostu, ponijevši sa sobom i svu bolničku zalihu lijekova i ostaloga materijala. Bio je upravitelj bolnice voj. područja u Otočcu (1943–44), a potom voditelj psihijatrijskih odjela vojne i civilne bolnice u Šibeniku (1944–45) i zatim kraće vrijeme ravnatelj privremene Vojne bolnice na Rebru u Zagrebu. Nakon raspuštanja te bolnice demobiliziran je u činu sanitetskoga majora i postavljen za voditelja neuropsihijatrijskoga odjela Zakladne bolnice (danas KB »Sveti Duh«), a 1946. za ravnatelja Psihijatrijske bolnice (danas Klinika za psihijatriju) Vrapče. Ondje se suočio s poteškoćama poslijeratne obnove i organizacije u ratu oštećene bolnice te s lošim međuljudskim odnosima. Uza sve to nastojao je unaprijediti stručni i znanstveni rad, okupljao je mlađe liječnike zainteresirane za psihijatriju, proširio bolnicu novim medicinskim traktom, laboratorijem i ljekarnom, opremio rendgenski kabinet, poboljšao bolesničku njegu i stvarao prostor za sustavnu terapiju radom. Za njegove je uprave bolnici Vrapče pripojen Sanatorij u Podsusedu. Također djeluje u novoosnovanim psihijatrijskim društvima, zauzima za psihoanalitičke metode u psihoterapiji i prati svjetska dostignuća u psihofarmakologiji. Pozornost je obratio organizaciji psihijatrijske službe u Hrvatskoj, zauzimao se za raspored psihijatrijskih ustanova u skladu s populacijom, za otvaranje novih neuropsihijatrijskih odjela u općim bolnicama, za osnivanje ustanova za duševno oboljelu djecu, za nemoćne osobe i kronične bolesnike te posebnih ustanova za kriminalne duševne bolesnike i psihopate. Od 1946. bio je naslovni docent i od 1949. izvanredni profesor zagrebačkoga Medicinskoga fakulteta. Predavao je psihijatrijsku propedeutiku, medicinsku psihologiju i sudsku psihijatriju. Na Pravnom je fakultetu predavao forenzičnu psihijatriju te bio predavač na Višoj školi za socijalne radnike i Školi za kriminalistiku. God. 1953. zbog polit. smicalica i moralnoga zlostavljanja počinio je samoubojstvo, čini se zbog insinuacija da se nakon II. svj. rata uključio u antikomunističku djelatnost te da je favorizirao neke žid. kolege. Taj je slučaj izazvao polit. potres, njime se bavio i Vladimir Bakarić, a ostao je dugo u sjećanju mještana Vrapča. Novine Borba objavile su pismo, koje je im je J. uputio pred smrt, ali i pismo, koje je povodom njegove smrti uredništvu poslalo 147 vodećih hrv. liječnika. – Radove o socijalnoj psihopatologiji, forenzičnoj psihijatriji, procjenama ubrojivosti, profilaksi duševnih bolesti, mentalnoj higijeni, epidemijskom encefalitisu i postencefalitičkim stanjima objavljivao je u časopisima Časopis lékařů českých (1923), Monatschrift für Psychiatrie und Neurologie (1925, 1931), Glasnik Lekarske komore za Beograd, Zemun i Pančevo (1929), Liječnički vjesnik (1933, 1937–38, 1946–47, 1951, 1953), Narodno zdravlje (1946, 1948–49), Neuropsihijatrija (1953, s Radoslavom Lopašićem pokretač). Uredio je Spomenicu o desetogodišnjici Državne bolnice za duševne bolesti u Kovinu, 1924–1934 (Kovin 1934), u kojoj je opisao razvoj bolnice. Bio je prvi predsj. Neuropsihijatrijske sekcije Zbora liječnika Hrvatske (od 1947), dopredsjednik Međunarodnoga kongresa psihijatara i Europske lige za mentalnu higijenu. – Supruga Jelena rođ. Engel, medicinska sestra (Budimpešta, 1902 – Zagreb, 10. IV. 1975). U Budimpešti je završila gimnaziju i počela studirati medicinu, no nakon udaje prekinula je studij i posvetila se obitelji. Sa suprugom odlazi u Kovin, a 1936. se s obitelji doselila u Vrapče, gdje je suprug bio imenovan voditeljem odjela Državne duševne bolnice. Po uspostavi NDH s obitelji odlazi u selo Stančić kraj Božjakovine, gdje joj suprug radi u improviziranoj dječjoj psihijatrijskoj bolnici, a u rujnu 1943. cijela obitelj priključila se partizanima. Radila je kao bolničarka u partizanskoj bolnici u Otočcu u Lici, zatim kao gl. sestra partizanske bolnice na Baniji te u bolnici Grumo u Italiji. Nakon II. svj. rata deset je godina radila kao gl. medicinska sestra na Odjelu za ortopediju Sveučilišne klinike u Zagrebu.

DJELA: Liječnici ratni zločinci. Beograd 1948.

IZV.: HDA, OZNA 30/50.

LIT.: (Nekrolozi): Narodni list, 9(1953), 29. XII. – R. Lopašić, Neuropsihijatrija, 1(1953) 4. – S. Župić, Vjesnik, 14(1953), 27. XII; Medicinski glasnik, 8(1954) 5. – S. Dogan, Pogledi, 1954, 2. – (U povodu smrti): Borba, 19(1954), 9. I. – Vjesnik, 15(1954), 8. I; 10. I. – V. Bakarić, Vjesnik, 15(1954), 16. I; Borba, 19(1954), 16. I; Narodni list, 10(1954), 17. I. – F. Benko, Narodni list, 10(1954), 12. I; 15. I. – M. D., Ibid., 10. I. – Ž. Vnuk, Naprijed, 11(1954) 3. – I. Žic, Ibid. – J. Romano: Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941–1945. Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1973, 2. – Psihijatrijska bolnica Vrapče 1879–1979. Zagreb 1979. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – 100 godina šibenske bolnice. Šibenik 1983. – S. Sirovica: Stoljeće šibenske psihijatrije (1883–1982). Šibenik 1983. – Isti: Šibenski liječnici (životopisi, bibliografije, prilozi) 1883.–1952. Šibenik 1995. – Isti: Saslušajmo i drugu stranu! Šibenik 1997, passim. – B. Matijaca: Iz povijesti Psihijatrijske bolnice »Vrapče«. Zaprešićki godišnjak, 7(1997). – V. Jukić i B. Matijaca:Psihijatrijska bolnica Vrapče 1879.–1999. Zagreb 1999. – A. Zimolo: Dr. Desider Julius, život i djelo. Novi Omanut, 9(2001) 46. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – S. Julius: Neither Red nor Dead. Coming of Age in former Yugoslavia During and after World War II. Ann Arbor 2004. – V. Dugački: Julius, Dezider. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005. – B. Tuđen: S političarima u četiri oka. Dnevničke bilješke glavnog urednika. Zagreb 2007.

JULIUS, Đuka, novinar (Beograd, 21. V. 1925 – Ann Arbor ili Detroit, SAD, 28. VIII. 1991). Sin → Dezidera i Jelene rođ. Engel, brat → Stevin. Djetinjstvo je proveo u Kovinu. S obitelji 1936. došao u Vrapče kraj Zagreba, gdje mu je otac dobio mjesto u Državnoj duševnoj bolnici (danas Klinika za psihijatriju). U Zagrebu je pohađao gimnaziju te je 1941. kao učenik primljen u SKOJ. Po uspostavi NDH, ne mogavši nastaviti školovanje, od jeseni 1941. radio je kao automehaničar, a od sred. 1943. do jeseni 1943. s roditeljima i bratom bio u Stančiću kraj Božjakovine, gdje je otac vodio improviziranu dječju psihijatrijsku bolnicu. Sudjelovao je u diverziji na lokalnu trafostanicu u proljeće 1943, a u jesen iste godine cijela se obitelj pod okriljem Zagrebačkoga odreda priključila partizanima. S roditeljima je stigao u Otočac, odakle su ga uputili u 3. udarnu brigadu 6. ličke divizije te je postao komesar čete. Bio je teško ranjen u borbama prilikom desanta na Drvar 25. V. 1944. i upućen u Italiju na liječenje. Nakon 1945. bio je član Agitpropa Narodnoga fronta Jugoslavije, dugogodišnji suradnik, komentator i urednik Politike. God. 1956. izvještavao je iz Mađarske te bio dopisnik iz Washingtona, Bonna, Havane i Meksika, specijalni izvjestitelj iz Irana 1951, Bagdada 1959, Turske 1960. te s Titovih putovanja u Egipat, Etiopiju i SSSR. Bio je utemeljitelj i prvi gl. urednik Politike ekspres (1965–71). Nakon umirovljenja 1978, nastavio je djelovati u Meksiku kao slobodni novinar, specijalni izvjestitelj za cijelu Latinsku Ameriku (1978–85) i vanjskopolitički urednik i komentator meksičkog lista Excelsior (1985–91). Teško oboljevši liječio se u SAD, a pokopan je u Mexico Cityju uz državne počasti. Tadašnji meksički predsj. Carlos Salinas u Excelsioru mu je zahvalio na doprinosu meksičkomu novinarstvu, dok je Politika objavila samo kratku obavijest o smrti jer se uoči raspada Jugoslavije suprotstavio politici Slobodana Miloševića. – Kći Dina, novinarka (Kastav, 8. II. 1952). Radila je u beogradskoj Politici, a 1980-ih bila je gl. urednica lista Opatija. Tih je god. živjela u Rijeci, gdje je bila članica lokalnoga bridge kluba. Sudjelovala je na lokalnim izborima 2001. na zajedničkoj listi Primorsko-goranskoga saveza i Istarskoga demokratskog sabora.

DJELA: Kubanski bunt. Koreni, značaj, budućnost. Beograd 1962. – Če Gevara vitez nemira. Beograd 1967. – Kuda ide svet. Nesvrstanost, jedina alternativa. Beograd 1978. – Havana. Sukobi ili sporazumi. Beograd 1979.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – P. Požar: Julius Đuka. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001. – S. Julius: Neither Red nor Dead. Coming of Age in former Yugoslavia During and after World War II. Ann Arbor 2004. – A. Rafailović: Julius, Đuka. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011.

JULIUS, Stevo, internist (Kovin, Srbija, 15. IV. 1929). Sin psihijatra → Dezidera i Jelene rođ. Engel, brat → Đuke. S roditeljima i bratom 1936. doselio se u Vrapče kraj Zagreba, gdje je pohađao osnovnu školu, a zatim do 1941. završio u Zagrebu prvi i drugi razred tadašnje osmogodišnje gimnazije. Po uspostavi NDH do 1943. s obitelji bio u Stančiću kraj Božjakovine, gdje je otac vodio improviziranu dječju psihijatrijsku bolnicu. S obitelji se 1943. priključio partizanima u Vrginmostu, potom u Otočcu; kao 14-godišnjak bio je partizanski kurir u Lici i na Baniji, a 1944. bio je prebačen u Italiju, najprije u Bari pa u bolnicu Grumo. U Zagrebu je završio gimnaziju 1947, studij medicine 1953. i doktorirao 1964. tezom Psihosomatske značajke studenata s povišenim krvnim tlakom. Od 1954. bio upravitelj Doma zdravlja u Goraždu, a 1956–60. specijalizirao je internu medicinu u zagrebačkoj Klinici za unutrašnje bolesti KBC Zagreb (Rebro) i ondje radio kao asistent do 1965. Te godine odlazi na University of Michigan u Ann Arboru, gdje je 1967. izabran za docenta, 1971. za izvanrednoga, 1974. za redovitoga profesora interne medicine, a 1983. i za profesora fiziologije. Od 1990. gostujući je nastavnik i zagrebačkoga Medicinskoga fakulteta. Glavno je područje njegova znanstvenoga rada arterijska hipertenzija. Proučavao je njezinu hemodinamiku i patofiziologiju te dokazao da krvni tlak regulira primarno središnji živčani sustav, bez obzira na stanje periferne cirkulacije. Istraživao je ulogu kardio-pulmonalnih mehanoreceptora u normalnoj cirkulaciji i u hipertenziji te sekundarne promjene na srcu i krvnim žilama pri povišenu krvnom tlaku. Napose se bavio graničnom arterijskom hipertenzijom. Radove je objavljivao u mnogim domaćim i međunarodnim časopisima Current Therapy Research (1962), Journal of American Medical Association (1964, 1982, 1990), Journal of Cronic Diseases (1964), Psychological Bulletin (1964), Journal of Personality and Social Psychology (1965), Liječnički vjesnik (1966), Circulation (1967–68, 1971, 1987), New England Journal of Medicine (1967, 1977, 1982), Proceedings of the Society for Experimental Biology and Medicine (1972), American Heart Journal (1973, 1987–88, 1992), British Heart Journal (1973), Acta physiologica Latinoamericana (1974), Verhandlungen der Deutschen Gesellschaft für Innere Medizin (1974), Acta physiologica Scandinavica (1975), American Journal of Cardiology (1975, 1987), Circulation Research (1975), Clinical Science and Molecular Medicine (1975–76), Lancet (1975), Advances in Clinical Pharmacology (1976), Schweizerische medizinische Wochenschrift (1976), Clinical Pharmacology and Therapeutics (1977–78, 1985, 1987, 1990), Medical Clinics of North America (1977), Progress in Brain Research (1977), Annals of Internal Medicine (1978), Cardiovascular Clinics (1978), Ergebnisse der Inneren Medizin und Kinderheilkunde (1978), Journal of Clinical Investigation (1978), Pediatric Clinics of North America (1978), Clinical Endocrinology (1981), Klinische Wochenschrift (1981), Comprehensive Therapy (1982), Hypertension (1982–84, 1986–87, 1989, 1992–93, 2000), Journal of Laboratory and Clinical Medicine (1982), Chest (1983), Federation Proceedings (1983–84), Primary Care (1983), Archives of Internal Medicine (1984, 1993, 2000), Journal of Hypertension (1984–85, 1988–89, 1991, 1997, 1999), Clinical and Experimental Hypertension (1985, 1989, 1992, 1999), Journal of Cardiovascular Pharmacology (1985–88, 1990, 1992), Psychosomatic Medicine (1985–87, 1989), American Journal of Hypertension (1988, 1991, 1996–97, 2000), American Journal of Medicine (Newton 1988), Drugs (1988), European Journal of Clinical Pharmacology (1990). S Murrayjem D. Eslerom i Charles N. Ellisom uredio je knjigu The Nervous System in Arterial Hypertension (1976), a s Davidom R. Bassetom Behavioral Factors in Hypertension (1987).

DJELA: Na živčanoj bazi. Zagreb 1959, 1961², 1965³ (Slabi živci; mađ. prijevod Novi Sad 1959, slov. prijevod Ljubljana 1960). – Mudrost našega telesa. Ljubljana 1962 (hrv. izd. Mudrost tijela. Zagreb 1963). – A Comprehensive Guide to the Therapeutic Use of Trasicor. Basel 1984. – Personality, Elevated Blood Pressure and Essential Hypertension (suautor). Washington 1992. – Neither Red nor Dead, Coming of Age in former Yugoslavia During and after World War II. Ann Arbor 2004.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – V. Dugački: Julius Stevo. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JUN-BRODA, Ina → BRODA, Ina