Kategorija: H

HAFNER, Rudolf, farmaceut i žid. aktivist (Csurgó, Mađarska, 27. XII. 1888 – Zagreb, 15. VIII. 1984). Sin Albertov. Obitelj se doselila iz Mađarske 1889. Farmaciju je diplomirao 1911. u Zagrebu, gdje je u međuratnom razdoblju bio ravnatelj »Jugofarmacije« i suvlasnik ljekarne »Zlatnom križu«. Bio je nositelj revizionističke kandidacijske liste na izborima 1935. za predstojništvo ŽOZ te potpredsjednik jugoslav. organizacije cionista-revizionista krajem 1930-ih. Po uspostavi NDH sa suprugom Margom rođ. Spitzer i kćeri Mirom preuzeo je žid. znak. Preživio je II. svj. rat, dok je supruga stradala. Kći se nakon rata iselila u Izrael.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: Židov, 19(1935) 12. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HAFNER, Žiga, liječnik (Graberje, 25. I. 1903 – ?). Sin Samuelov. Medicinu je diplomirao 1931. u Padovi, a potom je u Zagrebu volontirao na tadašnjoj Internoj klinici u Draškovićevoj ul. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, a u prijavi imovine naveo kako je bez stalnog namještenja i privatne prakse. U lipnju 1941. dobio je propusnicu za obavljanje liječničke prakse među žid. omladincima u logoru Danica, a potom je u skupini žid. liječnika upućen u BiH djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa, najprije u Žepče, potom u Bukovaču. Sa sobom je poveo i suprugu Dragu rođ. Gerber. U srpnju 1943. priključio se partizanima djelujući kao referent saniteta 9. krajiške brigade, voditelj internoga odjela bolnice 5. korpusa i ravnatelj interno-zarazne bolnice u Banjoj Luci.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27957. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

HAGIN, Josef (Hönig), agronom (Sisak, 31. X. 1921). U rujnu 1939. iselio se u Palestinu. Završio je Poljoprivredni fakultet Hebrejskoga sveučilišta u Jeruzalemu, gdje je 1944. magistrirao, a 1949. doktorirao. God. 1951–52. boravio je u Kaliforniji kao postdoktorantski stipendist UNESCO, 1958. u Kopenhagenu na Kraljevskom veterinarskom i poljoprivrednom koledžu, a potom tri mjeseca u Institutu za oplemenjivanje tla u Groningenu u Nizozemskoj. Na Sveučilištu u Ankari radio je 1962. na programu za upotrebu radioizotopa u istraživanju plodnosti tla. God. 1963–67. bio je izvanredni profesor, 1967–90. redoviti profesor, a od 1990. profesor emeritus na izr. Tehnološkom institutu »Tehnion«. Istodobno je 1960–63. bio voditelj Odjela za tlo i gnojidbu Poljoprivrednoga instituta u Rehovotu, 1967–72. ravnatelj »Tehnion« istraživanja i zaklade za razvoj, 1976–81. ravnatelj Izraelskoga centra za istraživanje umjetnih gnojiva, 1980–90. voditelj centra za tla i umjetna gnojiva »Tehniona«, od 1982. predsj. istraživačkoga fonda »Dahlia Greidinger«, 1994–99. voditelj informativnoga centra (WRI), 1997–2000. i od 2003. predsj. istraživačkog odbora (GWRI), od 1997. voditelj palestinsko-izraelsko-jordanskoga projekta »Pročišćavanja otpadnih voda«. God. 1981. dobitnik je nagrade »Tehniona« za doprinos uzdizanju izr. industrije i nagrade »Ratner« Poljoprivredne organizacije za obogaćivanje tla. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48. – http://gwri-ic.technion.ac.il/pdf/Professors/Emeritus_Jose_Hagin/Emeritus_Jose_Hagin.pdf, pristupljeno 5. VII. 2012.

HAHN, Anđela, pedagoginja (? – ?). U međuratnom razdoblju djelovala je kao gimnazijska profesorica u Zagrebu. Po uspostavi NDH prebjegla je u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, pridružila se partizanima djelujući kao nastavnica u partizanskim gimnazijama na oslobođenim područjima Hrvatske, a od 1945. radila je u gimnaziji u Bajmoku. Daljnja sudbina nepoznata.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

HAHN, Armand (Bjelovar, 1926 – logor Jasenovac, 1941). Sin Gustavov. Po osnutku NDH pohađao je IV. gimnaziju u Zagrebu. Bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Njegova sestra Alice (Bjelovar, 1928 – logor Jasenovac, 1941) također je stradala u Jasenovcu.

IZV.: JUSP Jasenovac. – Spomen-ploča u IV. gimnaziji u Zagrebu.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HAHN, Arpad, internist (Novakovec kraj Preloga, 23. VII. 1903 – Rab, 12. IX. 1967). Sin Eugena i Johanne. Završio je gimnaziju 1923. i studij medicine 1929. u Zagrebu, gdje je 1930. započeo specijalizaciju iz interne medicine u Klinici za unutarnje bolesti, nastavio 1930–31. u Kölnu i Freiburgu, a završio 1936. u Zagrebu. Ne mogavši dobiti stalno namještenje u struci, izdržavao se kao predstavnik farmaceutske industrije, a 1936. prihvatio je mjesto asistenta u Centralnom rentgenološkom institutu zagrebačkoga Medicinskoga fakulteta. Prije II. svj. rata imao je vlastitu liječničku ordinaciju u Smičiklasovoj ul. u Zagrebu. U proljeće 1941. otpušten je iz službe i sa suprugom Dragom i sinom Mirom (Zagreb, 1931) upućen u BiH djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. Radio je u selu Babino i u Zenici, a 1942. premješten je u Mostar u svojstvu rendgenologa. Odatle je 1943. prebjegao u Dubrovnik te bio interniran u logor Kupari, a potom u logor Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. pristupio je partizanima djelujući kao upravitelj bolnice Daruvarskoga vojnog područja, potom kao predavač na višem sanitetskom tečaju pri Vrhovnom štabu te gl. terapeut u Sanitetskom odjeljenju Glavnoga štaba Hrvatske. Nakon demobilizacije u ljeto 1945. izabran je za izvanrednoga, a 1959. za redovitoga profesora zagrebačkoga Medicinskog fakulteta u Klinici za unutarnje bolesti. Od 1945. bio prvi suradnik i pomoćnik reaktiviranoga predstojnika Klinike Ivana Huga Botterija, a po njegovu umirovljenju 1951. postao je predstojnik. God. 1946. preselio je Internu kliniku u veći prostor na Rebru, modernizirao je, okupio suradnike i organizirao njihovo usavršavanje te oživio znanstveno-istraživački rad. Unaprijedio je i nastavu te je njegovim zauzimanjem izgrađena središnja predavaonica na Rebru i povećana briga za standard studenata. God. 1950. kao stipendist WHO boravio u skandinavskim zemljama te u Švicarskoj. Na području interne medicine napose se bavio gastroenterologijom i hepatologijom, patofiziologijom i klinikom prehrane, dijetetikom te poremećajima metabolizma (posebice željeza i bakra), a na području rendgenologije hepatolijenografijom i biološkom kontrolom rendgenskog zračenja. Uvidjevši značenje talasoterapije, na Rabu je 1954. osnovao klinički odjel za talasoterapiju i rehabilitaciju. Radove je objavljivao u časopisima: Klinische Wochenschrift (1929, 1931, 1961), Liječnički vjesnik (1929, 1932–36, 1940, 1945, 1947–51, 1954, 1957–58, 1960, 1963–66), Wiener klinische Wochenschrift (1929, 1956), Medicinski pregled (1932, 1947, 1964), Medicus (1934), Strahlentherapie (1935), Radiološki glasnik (1937–39), Schweizerische medizinische Wochenschrift (1937), Vojnosanitetski pregled (1943–44, 1946), Klinische Medizin (1951), Medicinski glasnik (1951–52, 1957, 1966), Acta chirurgica Iugoslavica (1952), Medicinski zbornik (1953, 1955), Ljetopis JAZU (1956, 1959, 1961, 1963), Acta radiologica (1957), Radovi Medicinskog fakulteta u Zagrebu (1957, 1960), Reumatizam (1957–58), Acta endocrinologica (1961), Acta medica Iugoslavica (1962), Rad JAZU (1963, 332), Acta medica Scandinavica (1964–66), Bulletin international (1964). Surađivao je u udžbenicima i priručnicima: I. H. Botteri i dr.: Interna medicina (Zagreb 1951–1962), Higijena ishrane (Beograd–Zagreb 1954), Izabrana poglavlja iz interne medicine (16. Zagreb 1954–1961), Nova iskustva u internoj medicini (Beograd–Zagreb 1955), Opća medicina (Zagreb 1964). Unaprijedio je ne samo Kliniku za unutarnje bolesti nego i struku, stvorivši zagrebačku internističku školu koja je pridonijela razvoju cjelokupne interne medicine u Hrvatskoj, a javnim djelovanjem našu zdravstvenu službu u cjelini. Nagrađen je 1967. Nagradom grada Zagreba za životno djelo. – U međuratnom razdoblju bio je istaknuti član NK Makabi, gdje je igrao na poziciji napadača. Nakon igračke karijere bio je tehnički referent i vođa nogometne sekcije Makabija, a potom i pročelnik momčadi (1935–40). God. 1946–51. bio je predsj. ŽOZ. – Supruga Draga, službenica (Zagreb, 28. XI. 1908 – Zagreb, 19. X. 1974). Kći Ignaca i Anke. Po uspostavi NDH sa suprugom i sinom otišla je u BiH djelovati na suzbijanju endemskog sifilisa. S obitelji je 1943. prebjegla u Dubrovnik te bila internirana u logor Kupari, a potom u logor Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima djelujući u sanitetskom odsjeku 6. korpusa i kao administrator u Sanitetskom odjeljenju glavnog štaba Hrvatske. – Arpadov otac Eugen, stolarski obrtnik (Novakovec kraj Preloga, 21. II. 1878 – Zagreb, 20. I. 1949). Sa suprugom Johannom imao je četvero djece (Arpada, Ernestinu, Dragutina i Hinka). Po osnutku NDH u prijavi imovine u lipnju 1941. naveo je kako mu se djed u Hrvatsku doselio iz Češke. Sa suprugom je 8. VIII. 1942. bio uhićen u svom stanu i odveden u sabirni logor u Križanićevoj ul. u Zagrebu. Na intervenciju sina Arpada bili su pušteni.

DJELA: Bubrežne bolesti (suautor M. Grossmann), 1–2. Karlovac 1931–1932. – Šećerna bolest (suautor M. Grossmann). Zagreb 1935. – Dijetetika (suautor V. Mikuličić). Beograd–Zagreb 1960.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29785. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: E. Gebauer: Profesor dr. Arpad Hahn. Medicinar, 10(1959) 3/4. – Arpad Hahn. Ljetopis JAZU, 1962, 66. – Jevrejski pregled, 17(1966) 5/6; 19(1967) 8/9. – (Nekrolozi): Medicinar, 18(1967) 5. – S. M., Zdravstveni vestnik, 36(1967) 10. – E. Ferber, Medicinski glasnik, 22(1968) 6. – Z. Radošević, Liječnički vjesnik, 90(1968) 12. – B. Gušić, Ljetopis JAZU, 1970, 74. – J. Romano: Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941–1945. Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu. Beograd 1973. – Isti: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1985. – 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori sa proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987). Zagreb 1988. – Klinika za unutarnje bolesti Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Klinički bolnički centar Rebro–Zagreb 1931–1991. Zagreb 1991. – Bilten ŽOZ, 1993, 30. – V. Dugački: Hahn, Arpad. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – J. i V. Kalšan: Hahn, Arpad. Međimurski biografski leksikon. Čakovec 2012.

HAHN, Ferdo, trgovac (Zagreb, 8. VIII. 1907 – ?). Sin Ignaca (?, o. 1879 – Zagreb, 30. VII. 1927) i Anke (?, o. 1886 – Zagreb, 6. IV. 1953). U međuratnom razdoblju s bratom Belom (?, o. 1905 – Zagreb, 10. XII. 1982) bio je suvlasnik poduzeća »Ignac Hahn« u zagrebačkoj Ilici. Poduzeće je bilo protokolirano 1928. Bio je u braku s Ružom rođ. Quittner; supružnici su preživjeli II. svj. rat, kao i brat Bela. – Brat Ivo (Zagreb, 2. VII. 1921 – Jadovno, 1941), u međuratnom razdoblju bio je student Trgovačke akademije u Zagrebu sa stanom u Smičiklasovoj ul. Po uspostavi NDH, 22. V. 1941, bio je uhićen sa 165 žid. omladinaca, deportiran u logor Danica kod Koprivnice, a potom u Jadovno, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HAHN, Izidor (Jichak), javni djelatnik (Zagreb, 9. VIII. 1926). Sin Alberta i Iluške. Po uspostavi NDH prebjegao je u Hrvatsko primorje. U lipnju 1943. bio je interniran u logor Kampor na Rabu, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima te bio borac 3. brigade 7. banijske divizije i brigade »Braća Radić« 32. divizije. Nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb, a 1948. iselio se u Izrael. Nakon odsluženog voj. roka, radio je u državnoj službi kao tehnolog prehrambene industrije, a 1960. preselio se u Kirjat-Gat, gdje se gradila tvornica šećera. Ondje je osnovao podružnicu »Rotary cluba«, čiji je bio predsj. u tri navrata. God. 1970. bio je među osnivačima podružnice izraelske organizacije za pomoć unesrećenoj djeci (ILAN) i osnivač podružnice AKIM, ustanove za rehabilitaciju djece s teškoćama u razvoju, a 1976. inicirao je akciju za osnivanje Centra za dijalizu, koji posluje kao klub. God. 1979–83. bio je na čelu ustanove za skrb o bubrežnim bolesnicima, 1982. bio je izabran za predsjednika Zdravstvene komisije Kirjat-Gata te mu je 1986. dodijeljena titula počasnoga građanina »Jakir Kirjat-Gat«.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnoosolobodilačkog rata. Beograd 1980. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HAHN, Ludwig, mlinarski stručnjak (Lajosmizse, Mađarska, 23. IV. 1904 – logor Jasenovac, 1944). Sin osječkoga trgovca. Nakon završene gimnazije 1923. u Osijeku, u Visokoj školi za svjetsku trgovinu u Beču šest je semestara polazio predavanja iz ekonomije, prava i filozofije. God. 1929. obranio je doktorsku disertaciju o razvoju mlinske industrije u Ugarskoj na filološko-povijesnom odjelu Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Baselu. U njoj je obuhvatio i razvoj te industrije i mlinova u sjevernoj Hrvatskoj, upozoravajući na težak položaj i propadanje te važne gospodarske grane nakon I. svj. rata. Po uspostavi NDH bio je uhićen, deportiran u logor u Gospić, potom u logor Jasenovac, gdje je stradao do kraja 1941.

DJELA: Die wirtschaftliche Entwicklung der ungarischen Mühlen-Industrie. Basel 1929, Osijek s. a.

LIT.: M. Kolar-Dimitrijević: Hahn, Ludwig. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HAHN, Samuel, trgovac (Vrbanja, 9. XII. 1880 – logor Jasenovac, 1941). Bio je veletrgovac tekstilnom robom i kućevlasnik u Zagrebu. U međuratnom razdoblju sa suprugom Štefanijom rođ. Schaffer bio je vlasnik ulične četverokatnice u Boškovićevoj ul., koju je sagradio 1920, te ulične stambene peterokatnice na Trgu Burze, koju je sagradio 1930, a čija je ukupna vrijednost 1941. bila procijenjena na 7 500 000 din. Iako je uoči uspostave NDH, 19. III. 1941, likvidirao svoju trgovinu te sav inventar i robu prodao svojim najstarijim namještenicima, ugovor o toj prodaji nalazio se u lipnju 1941. još uvijek na odobrenju kod Ureda za obnovu privrede NDH (po uredbama koje su donijele vlasti NDH nije mogao biti potvrđen jer je bio sklopljen nakon 10. II. 1941), a namještenici su mu dugovali novac. U prijavi imovine, koju je morao podnijeti vlastima, naveo je da mu je GUS rekvirirao automobil »Chrysler«, dok mu je »naša vojska« rekvirirala automobil »Buick« (nabavljen krajem 1940. po cijeni od 160 000 din.), koji u Berlinu koristi admiral Jakčin. Kao svoj prilog za potrebe NDH dao je (prema potvrdi od 25. V. 1941) milijun din. (800 000 din. u gotovini, ostalo u zlatu i nakitu). Uz to mu je prilikom pretresa stana zaplijenjen nakit u vrijednosti od 400 000 din. Posjedovao je i zbirku srebrnoga, bakrenoga i drugoga novca, koji je sakupljao 25 godina. Također je u Beogradu sa suprugom i Leom Hahnom (vjerojatno sinom) posjedovao kuću u Jevremovoj ul., koja je bila srušena u bombardiranju za Travanjskoga rata, dok mu je komisiono skladište bilo opljačkano (1 500 000 din. u robi). U tom je razdoblju prešao na katoličanstvo, a policiji je dojavljivao o djelatnosti Odbora za kontribuciju pri ŽOZ, tvrdeći da ima informacije kako neki nisu platili kontribuciju u razmjeru sa svojim imetkom. Ubrzo je bio uhićen i deportiran u jasenovački logor Krapje, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675. – HDA, ZKRZ GUZ, br. 306, kut. 10, 104–106. – Popis žrtava.

LIT.: I i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.