Kategorija: G

GUMHALTER, Mira, novinarka (Dubrava kraj Vrbovca, 20. IX. 1923 − Zagreb, 12. XI. 2013). Kći Šandora Sieglera i Olge rođ. Kraus. Osnovnu školu završila je u rodnom mjestu, a nižu gimnaziju i tri razreda Trgovačke akademije u Zagrebu. Po uspostavi NDH prekinula je školovanje i vratila se roditeljima u Dubravu. U travnju 1943. s roditeljima i sestrom Zdenkom priključila se partizanima, prvotno djelujući u Moslavini, a zatim u Slavoniji kao stenograf u Agitpropu Oblasnoga komiteta KPH za Slavoniju te je surađivala u Psunjskom listu i Glasu Slavonije. Bila je članica SKOJ od 1944. Kraj II. svj. rata dočekala je u Zvečevu. U jesen 1945. vratila se u Zagreb, gdje je radila u Gospodarskom listu 1945–46, a neko vrijeme i u Državnom zavodu za socijalno osiguranje. God. 1947–49. urednica je rubrike unutrašnje politike u Vjesniku, a 1949–58. bila je gl. urednica Glasa Slavonije. Potom je do 1963. radila kao novinarka i urednica u Vjesniku te zamjenica gl. urednika u Večernjem vjesniku (poslije Večernji list). Od 1965. do umirovljenja 1980. bila je gl. urednica ženske revije Svijet, gdje je uvelike unaprijedila novinarsko obrađivanje tema usmjerenih na žene. U Osijeku je 1953. završila Trgovačku akademiju, a na Visokoj privrednoj školi u Zagrebu diplomirala je 1963. Bavila se i polit. radom (odbornica u Skupštini grada Zagreba, članica Gradskoga odbora SUBNOR). Dobitnica je niza odlikovanja (Orden zasluga za narod, Orden rada, Orden bratstva i jedinstva) i priznanja (Zlatna plaketa Vjesnika, 1985. i plaketa ZAVNOH, 1989).

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Singer: Gumhalter, Šandora, Mira. Vjesnikov leksikon 1940–1990. Zagreb 1990. – P. Požar: Gumhalter, Mira. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001. – N. Jednačak: Gumhalter, Mira. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

GÜNS, David, obrtnik (Debeljača, Srbija, 9. IV. 1926 – logor Jasenovac, 1945). Sin Markusa (Mikše) i Irene. U međuratnom razdoblju bio je naučnik u krznarskoj radionici Rudolfa Spitzera u Zagrebu. Partizanima se priključio se 1944. kao borac inženjerske brigade 1. armije. Na nepoznat način je uhvaćen i prebačen u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

GÜNSBERG, Ervin (Ginsberg), kirurg (Osijek, 10. II. 1915 – Beograd, 7. VII. 1990). Sin privatnoga činovnika Filipa (Fischela) i Adele (Estere) rođ. Zahler. Nakon završene Državne muške realne gimnazije u Osijeku, 1939. diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (jedan semestar je studirao u Bologni). Još za školovanja bio je aktivan u žid. omladinskim društvima, posebno u Židovskoj akademskoj menzi. God. 1940. u Beogradu je imenovan rezervnim sanitetskim potporučnikom te je radio kao liječnik u Derventi, potom u Osijeku, otkuda je, po uspostavi NDH, sa skupinom žid. liječnika upućen u Gradačac djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. U kolovozu 1943. pridružio se partizanima djelujući kao referent saniteta 16. muslimanske brigade i voditelj kirurške ekipe 17. divizije. Kraj rata je dočekao kao komandant bolnice na Bledu. God. 1945. u činu poručnika bio je odlikovan Ordenom zasluga za narod III. reda. Nakon II. svj. rata specijalizirao je plastičnu kirurgiju i radio na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu do 1954. kad je poslan na subspecijalizaciju u SAD te u Alžir kao voditelj kirurške ekipe. Po povratku u Beograd imenovan je pročelnikom Kirurškoga odjela Instituta za plućne bolesti JNA, pri kojem je osnovao Odjel za torakalnu kirurgiju. U razdoblju 1955–59. bio je načelnik kirurške službe u Vojnoj bolnici u Skoplju, gdje je 1957. doktorirao na Medicinskom fakultetu te bio izabran za redovnog profesora ratne kirurgije. Od 1974. redovni je profesor kirurgije na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Vojnu službu završio je 31. XII. 1981. Objavio je mnogobrojne znanstvene radove iz područja opće, ratne, torakalne i eksperimentalne kirurgije. Sudjelovao na mnogim kongresima, bio gostujući predavač na sveučilištima u Torontu, Ottawi i Bostonu i član mnogih stručnih udruženja. – Njegova supruga Tirza (Tirca) rođ. Kraus (Zagreb, 4. VI. 1924 – Beograd, 2013). Osnovnu i srednju školu završila je u Gradačcu te Trgovačku akademiju u Osijeku. Po uspostavi NDH odlazi s E. u Gradačac. U kolovozu 1943. priključila se partizanima i djelovala kao bolničarka u 16. muslimanskoj brigadi, u Korpusnoj bolnici u Šekovićima i Korpusnoj bolnici III. Korpusa u Trnovu. Za 7. neprijateljske ofenzive u siječnju 1944. zarobile su je SS trupe i sprovele u logor u Milišićevoj ciglani u Beogradu. Po oslobođenju Beograda sprovedena je u radni logor Velten kraj Berlina, u kojem je dočekala dolazak sovjetskih snaga.

IZV.: Podaci o ulazniku T. Günsberg.

LIT.: Borba, 5(1945), 21. XII. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Jevrejski pregled, 41(1990). – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – Mi smo preživeli, 2. Beograd 2004. – D. Šarenac: Ginsberg, Ervin. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011.

GUTHARD, Josip, trgovac i gospodarstvenik (Veszprém, Mađarska, 1821 – ?Zagreb, ?). Doselio se u Zaprešić 1844. U braku s Marijom rođ. Kremzir (Osijek, 1832 – ?) imao je petero djece: Ljudevita (?, o. 1868 – Zagreb, 10. VI. 1941), Artura (?, o. 1866 – Zagreb, 25. I. 1902),Wilhelma, Rudolfa i Gizelu. Iako je isprva djelovao kao pekar, 1870-ih postao je vlasnik oveće parne pilane u Ilici u Zagrebu. Posjedovao je, uz trgovinu sitnom (tzv. nürnberškom) robom, i omanju tvornicu parketa i drvene građe. Tvornicu s pilanom preuzeo je 1872. konzorcij, koji su, među ostalima, činili → M. Bresslauer i sinovi.

IZV.: Gradska groblja Zagreb.

LIT.: G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – M. Despot: Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Prilog gospodarskoj povijesti u doba banovanja Ivana Mažuranića. Zagreb 1979.

GUTMANN, Aladar (Alfred), gospodarstvenik i strojarski inženjer (Nagykanizsa, Mađarska, 1857 – Beč, 1921). Najmlađi sin → Salamonov. Član je poznate obitelji industrijalaca, osnivača tvrtke »S. H. Gutmann« d. d. iz Belišća. Obitelj je dobila plemstvo 1869. nakon davanja velikoga doprinosa za državni zajam. Osnutkom pogona Belišća 1884. obitelj je utjecala na razvoj i napredak slavonske drvne proizvodnje. – A. se brinuo za modernizaciju pogona u Belišću te za izgradnju i održavanje tzv. Gutmannove željeznice. Kako ono ne bi bilo nacionalizirano u Kraljevini SHS, sjedište poduzeća je potkraj 1918. preseljeno u Belišće, a prodajni uredi zadržani su u Mađarskoj i Beču. Za svjetske gospodarske krize poduzeće je nazadovalo zbog prodora jeftina rus. drva na tržište, što je uzrokovalo pad radničkih nadnica, slabije socijalno djelovanje i susljedne štrajkove. S Otilijom rođ. Polatrudin, otac je sinova Ernesta, Otta i Viktora, koji su nastavili obiteljski posao do 1941, kad je sve bilo konfiscirano. Nakon II. svj. rata poduzeće je preimenovano u »Kombinat Belišće«, a potom u »Belišće« d. d. – Sin Viktor, inženjer, gospodarstvenik i veleposjednik (Beč, 3. X. 1891 – ?Zagreb, 17. II. 1946). Bio je suvlasnik tvrtke »S. H. Gutmann« d. d. iz Belišća. Posjedovao je 1930-ih nekretnine vrijedne 1 000 000 din. Bio je jedan od optuženih za korupciju u čuvenoj aferi Našička d. d. 1935, u kojoj je nepravomoćno osuđen na godinu i četiri mjeseca zatvora, no potom je ta presuda bila poništena. Po uspostavi NDH bio je prisiljen potpisati prijenos svojih dionica na »Veleobrtno poduzeće Belišće«, ali ostao je raditi u poduzeću kao poznavatelj struke, pod strogom paskom i s prinudnim upraviteljem. Obitelj je 1943. bila zatočena u zatvoru u Savskoj cesti u Zagrebu, a rat je preživio zahvaljujući mješovitom braku. Dana 21. XI. 1945. Vojni sud Komande zagrebačkoga područja osudio ga je »kao suradnika okupatora« na smrt strijeljanjem. Razlozi za izricanje smrtne kazne nisu jasni, nagađa se da je bilo zbog imovine. Njegova supruga Lujza, sin Francis i kći Nelly preživjeli su Holokaust. Lujza se preudala i iselila u Vancouver.

LIT.: J. Hekenberger: Povijesni osvrt na postanak i razvoj industrijskog središta u Belišću. Vjesnik drvno-industrijskog poduzeća Belišće, 1(1954) 3. – D. Jović: Štrajk pružnih radnika firme S. H. Gutmann (1937–1938). Zbornik Historijskog Instituta Slavonije i Baranje, 2(1964). – D. Feletar: Štrajkovi u Međimurju između dva rata. Čakovec 1975. – J. Hekenberger: Izgradnja naselja i poslovnih zgrada. Godišnjak Muzeja u Belišću, 1(1976). – M. Despot: Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Prilog gospodarskoj povijesti u doba banovanja Ivana Mažuranića. Zagreb 1979. – M. Kolar-Dimitrijević: Drvno-industrijsko poduzeće S. H. Gutmann u Belišću i njegovo radništvo do 1941. godine. Zbornik Historijskog instituta Slavonije i Baranje, 17(1980). – Zbornik radova »Kombinat Belišće« kao činilac privrednog razvoja. Osijek 1980. – Start, 21(1989), 5. VIII. – Z. Frajtag: Porodično stablo obitelji Gutmann. Godišnjak Muzeja u Belišću, 6(1982); 9(1985). – Z. Šimončić-Bobetko: Izvlaštenje veleposjedničkih šuma u Hrvatskoj 1919–1941. Časopis za suvremenu povijest, 25(1993) 2/3. – M. Kolar-Dimitrijević: Židovi u gospodarstvu sjeverne Hrvatske 1873–1941. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Hrvatskoj. Zagreb 1998. – Ista: Gutmann. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. –1946. Dokumenti. Slavonski Brod 2005. – Z. Lacković: Gutmanovi iz Belišća. Novi Omanut, 14(2006) 79. – Z. Frajtag: Obnova palače Gutmann u Belišću. Valpovački godišnjak, 12(2007). – H. Volner: Poduzeće »S. H. Gutmann d. d.« u vrijeme velike gospodarske krize (1929.–1934.). Scrinia Slavonica, 7(2007).

GUTMANN, Armin, časnik (Vukovar, 1889 – logor Jasenovac, 1941). Sin Davidov. Bio je zastavnik u I. svj. ratu odlikovan Medaljom za hrabrost. U međuratnom razdoblju u Zagrebu je bio član »tajnog društva bivših aktivnih i rezervnih (austrougarskih) oficira«. Po uspostavi NDH zatražio je arijska prava, ali je odbijen. Uhićen je i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27346.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GUTMANN, Edmund, gospodarstvenik (Nagykanizsa, Mađarska, 1841 – Belišće, 1918). Najstariji sin → Salamona. Suprug Albertine rođ. Weissenfeld. Srednju školu završio je u Nagykanizsi, a u obiteljski je posao ušao veoma rano učeći od oca. Bio je ključna osoba u organizaciji poslova oko izgradnje i funkcioniranja belišćanskih pogona, jedno vrijeme bio je i upravitelj tvornice. Bavio se plasmanom bačvarskih duga, brodskih trupaca i drugih proizvoda te je za tu svrhu s mlađim bratom Izidorom osnovao u Beču trgovinu pod nazivom »Edmund & Izidor Gutmann«. Većina pošiljki drvne robe odlazila je u Francusku i Veliku Britaniju, dok se tanin transportirao i preko oceana. Veliki dio svog imetka ulagao je u šume, ribnjake i rudnike, čime je povećavao svoje prihode te postao poreznik Virovitičke županije, a u Belišću izgradio palaču Palej, u koju je namjeravao preseliti cijelu obitelj, koja od grofova Jankovića Voćinskih preuzima ulogu patrona kat. crkve Pohoda Blažene Djevice Marije u Voćinu. Već 1899. pomogao je da se crkva prekrije novom šindrom nakon što je iste god. u požaru stradao krov, čemu je posvjedočio kat. svećenik S. Kovač. Također je darovao određenu svotu osječkoj sinagogi. Tijekom 1918. voćinski dvorac je spaljen te se s obitelji iselio iz Voćina. U njihovu su vlasništvu ostale poslovne zgrade šumarije i željeznica. – Sin Artur (Arthur), gospodarstvenik (?, 1874 – ?). God. 1904. oženio se svojom sestričnom Štefanijom rođ. Gutmann, za koju je, među ostalim, njegov otac dao sagraditi palaču Palej (današnja zgrada uprave). Pomagao je ocu pri radu pilane te bio stručnjak za rezanu građu. Bio je predsj. dioničkoga društva, član ravnateljstva poduzeća u Belišću te pivovare u Nagykanizsi. Poduzeće je 1925–29. prestalo s velikim investicijama u kupnji šuma, a razlog tomu bile su i česte svađe među članovima obitelji, koje su 1929. eskalirale te je G. istupio iz poduzeća. Od oca je naslijedio dio imovine i dionice poduzeća.

IZV.: DAOS, S. H. Gutmann d.d., kut. 1. 13, Izjave o vlasništvu dionica. – Izvještaj Predsjedništva ŽO u Osijeku za godine 1897, 1898. i 1899. – JIM.

LIT.: Zbornik radova »Kombinat Belišće« kao činilac privrednog razvoja. Osijek 1980. – Z. Frajtag: Porodično stablo obitelji Gutmann. Godišnjak Muzeja u Belišću, 6(1982); 9(1985). – Z. Šimončić-Bobetko: Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1918.–1941. Zagreb 1997. – M. Kolar-Dimitrijević: Gutmann. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – Z. Lacković: Gutmanovi iz Belišća. Novi Omanut, 14(2006) 79. – D. Šuvak: O Gutmannovoj rezidenciji u Voćinu. U: Povijesna i kulturna baština Voćina. Slatina 2000.

GUTMANN, Ervin, posebnik (Zagreb, 13. VIII. 1921 – Jadovno, VII–VIII. 1941). Sin Lavoslava i Elvire. Maturirao je na IV. gimnaziji u Zagrebu. Po uspostavi NDH s roditeljima je preuzeo žid. znak te bio uhićen i 30. V. 1941. deportiran u logor Danica kraj Koprivnice, potom u Jadovno, gdje je stradao. Majka je deportirana u Auschwitz u kolovozu 1942, otac je stradao u nepoznatom logoru.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – Popis žrtava. – Spomen-ploča na IV. gimnaziji u Zagrebu.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GUTMANN, Ivo (Zagreb, 1923 – Jadovno, 1941). Sin Emila i Margite rođ. Gergey. Pred II. svj. rat postao je član SKOJ te bio u skupini, koju je vodio → Milivoj Schwartz. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, ali i raspačavao letke, ispisivao antifašističke parole po zgradama i prikupljao lijekove i sanitetski materijal za partizanski pokret te je u srpnju 1941. bio uhićen i deportiran u logor Danica kraj Koprivnice, potom u Jadovno, gdje je stradao. Roditelji su s bratom Đurom (Zagreb, 1927) prebjegli u Hrvatsko primorje te bili zatočeni u logorima Kraljevica i Kampor na Rabu, a nakon kapitulacije Italije 1943. prelaze na oslobođeni teritorij. Otac je trgovao s amer. pilotima, koji su 1944. bili oboreni zbog čega su ga, navodno, partizanske vlasti uhitile i strijeljale. Margita i sin Đuro prešli su na partizanski teritorij u Slavoniji, a 1948. iselili u Izrael.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Z. Milo: Tako je to bilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945). S opširnim historijskim pregledom toga razdoblja. Beograd 2004.

GUTMANN, Julijana (Juca) (Novi Bečej, Srbija, 1920 – Osijek, 23. X. 1941). Po proglašenju NDH u Osijeku je započela prikupljati sanitetski materijal i lijekove za partizanski pokret. Ubrzo je bila otkrivena i osuđena na smrt strijeljanjem. Pokopana je na mjestu strijeljanja u Gradskom vrtu u Osijeku.

IZV.: Ured Državne uprave Osječko-baranjske županije, Matični ured Osijek, Matična knjiga Židova, Nadrabinat u Osijeku, Matična knjiga umrlih 1903–1947.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.