Kategorija: E

EHRENFREUND, Mojsije (Moša), trgovac (?Radohonce, Poljska, 15. IX. 1889 – logor Jasenovac, 1941). Sin Leibov. U Hrvatsku se doselio 1917. iz Bergreischsteina. U međuratnom razdoblju zaposlen je u poduzeću »Industrokemika« kao trg. zastupnik. Po ustavi NDH deportiran je u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

EHRENFREUND, Rudolf, ekonomist (Sisak, 25. III. 1895 – logor Jasenovac, 1941). Sin Jakobov. Doktorirao je ekonomiju u Ženevi te u međuratnom razdoblju bio prokurist i dioničar poduzeća »Neptun« d. d. za sanitarne uređaje u Zagrebu. Po osnutku NDH, u ljeto 1941, uhićen je i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Supruga Anica rođ. Rosenberger (?, 1904 – ?, 2004) i kći Lea (?, 1929 – ?, 2004) preživjele su II. svj. rat. Anica se 1945. udala za → A. Polića s kojim je nastojala obnoviti rad poduzeća do njegove nacionalizacije.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27808. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

EHRENPREIS, Mordehaj (Marko, Marcus), rabin (Lavov, Ukrajina, 25. VI. 1869 – Saltsjöbaden, Švedska, 27. II. 1951). Bio je sin vlasnika hebrejske tiskare. Kao apsolvent Hochschule für die Wissenschaft des Judentums u Berlinu istodobno je pohađao i nastavu na njem. svjetovnim sveučilištima. Karijeru rabina počeo je Đakovu (1896–1900), gdje je održavao veze s Josipom Jurjem Strossmayerom. Sa suprugom Ernestinom bio je sudionik Prvoga cionističkog kongresa u Baselu u kolovozu 1897. kao jedini s hrv. prostora (uz rabina → A. Kaminku i Riječanina → J. Lazarusa) te jedan od začetnika cionizma na hrvatskom prostoru. Prijateljevao je i s Theodorom Herzlom, preveo na hebrejski poziv na osnivački kongres cionističkoga pokreta u Baselu i u Đakovu složio slog za tisak. Njegov Decenij cionizma, predavanje održano 1906. u cionističkom društvu »Theodor Herzl« u Osijeku, objavljeno iste god., jedna je od prvih cionističkih brošura na slavenskom jugu. Bio je jedan od prvih i najznačajnijih suradnika Židovske smotre. Iz Đakova je 1900. otišao u Sofiju, gdje je do 1914. bio vrhovni rabin Bugarske. Zauzimao se za bolji položaj manjina na Balkanu, te u misiji bug. kralja Ferdinanda I. god. 1913. putovao po eur. metropolama. Od 1914. do smrti bio je gl. rabin u Stockholmu. Također je kao predsj. švedske sekcije Svjetskoga židovskoga kongresa od njezina osnutka 1944. sudjelovao u planiranju Wallenbergova pothvata da spasi mađ. Židove. Od 1884. surađivao je u mnogim žid. glasilima, ponajprije u časopisima Ha-Maggid i Ha-Shiloah. U svojim ranim tekstovima kritizirao je gledište Ahada Ha-Ama da se hebrejska književnost treba ograničiti na žid. teme, smatrao je da je zadaća hebrejske književnosti udovoljiti svim potrebama Židova koji žive u okružju eur. kulture. Poslije je, međutim, izrazio mišljenje da hebrejska književnost njegova naraštaja nije sposobna ostvariti oslobađajuću sintezu između opće eur. kulture i naslijeđene kulture žid. manjine. Nakon 1908. sasvim se udaljio od cionizma (u smislu naseljavanja Židova u Palestini, odnosno Izraelu), predao se svom rabinskom pozivu te postao zagovornik tzv. spiritualnog nacionalizma, u uvjerenju da Židovi trebaju ostati u dijaspori jer samo tako mogu ispuniti svoje poslanje. U Švedskoj je, na šved. jeziku, 1946. objavio autobiografiju Mitt liv mellan öster och väster, koja je 1953. prevedena i na hebrejski jezik. God. 1928. osnovao je švedsko-žid. časopis Judisk Tidskrift, izdao na švedskom Židovsku enciklopediju, a također je i surađivao u različitim enciklopedijama te prevodio hebrejsku modernu literaturu na švedski. Od 1935. profesor je na Sveučilištu u Stockholmu. Na šved. jeziku objavljeno mu je 20-ak knjiga.

LIT.: Ž. J. Lador-Lederer: Tri fragmenta o cionizmu. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i u Hrvatskoj. Zagreb 1998. – Lj. Dobrovšak: Hrvatska javnost prema Židovima krajem 19. stoljeća (za vrijeme Dreyfusove afere od 1894.–1899.) (magistarski rad). Zagreb 2003. – Ista: Prvi cionistički kongres u Osijeku 1904. godine. Časopis za suvremenu povijest, 37(2005) 2. – Ista: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013. – http://sv.wikipedia.org/wiki/Marcus_Ehrenpreis, pristupljeno 14. IV. 2011. – http://de.wikipedia.org/wiki/Mordechai_Ehrenpreis, pristupljeno 24. VI. 2011.

EHRLICH-STEIN, Vera → STEIN-EHRLICH, Vera

EHRLICH-TOMPA, Marta, slikarica i keramičarka (Zagreb, 27. IV. 1910 – Zagreb, 15. III. 1980). Kći građevinskoga poduzetnika Ernesta, unuka → Hermanova. Završivši pet razreda gimnazije u Zagrebu, školovala se od 1926. do 1928. u djevojačkim internatima u Villarsu i Grenobleu. Slikarstvo je studirala 1928–34. na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu kao privatna učenica Vladimira Becića. Usavršavala se u Parizu (1935, 1938). God. 1936. priredila je zajedno s Nevenkom Đorđević-Tomašević izložbu u Salonu Ulrich u Zagrebu. Isprva radila pod očitim utjecajem Becićeva slikarstva (Zrinjevac, 1935; Figura u pejzažu, 1936), a tehnikom akvarela na najizravniji način iskazuje svoju bogatu osjećajnost slikajući aktualne teme (Ruševine Trogira, o. 1946) i prizore iz svojega neposrednog okružja (Motiv s tržnice, 1946). Na izložbi Crteži i skice u Zagrebu 1952, sa svojom majkom kao izvođačem, izložila je vezeni tekstil za koji je kreirala nacrte. Iste se godine počela intenzivnije baviti keramikom (sitna plastika, oslikane pločice i tanjuri). Tijekom 1950-ih približila se poetici nadrealizma, iskazujući motivom mogućnost magičnih odnosa i metamorfoza. To pokazuju gvaševi i crteži s motivima cvijeća, pjetlića, pierrota, harlekina i lutaka što ih je izložila na samostalnoj izložbi u Zagrebu 1954. Kraće vrijeme (o. 1961–64) radi u duhu informela – pretežno monokromne crteže u tehnici tuša i voska te gvaša i tuša, nadahnuvši se taktilno-svjetlosnim svojstvima materije (minerala, pijeska, sitne vegetacije); prikazala ih je na drugoj samostalnoj izložbi u Zagrebu 1964. Potom iskazuje bliskost lirskoj apstrakciji (Autoportret, 1967), a 1970-ih kompoziciju slike gradi apstraktnim formama i čistim plohama boje (osobito plave), kojima artikulira prostornu dubinu (Uz prozor, 1970; Primavera, 1972; Onima iz Dvigrada, 1973). God. 1970. za HNK u Zagrebu sa svojim je suprugom Kamilom Tompom izvela scenografiju za Čehovljevu dramu Višnjik. Posljednji put samostalno izlaže 1977. u Zagrebu. Izlagala je zajedno s Ksenijom Kantoci (Rijeka 1962) te Catom Dujšin-Ribar i Nevenkom Đorđević-Tomašević (Zagreb 1971); sudjelovala na izložbi Grupe nezavisnih hrvatskih umjetnika (Osijek i Zagreb 1939), izložbama ULUH (od 1946), izložbama Keramika u Hrvatskoj (Rovinj i Karlovac 1955), Moderne kroatische Keramik (Beč 1956), XVII Concorso internazionale della ceramica (Faenza 1959), Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1972) i dr. Posmrtno su izložbe njezinih radova održane u Zagrebu 1983, 1988. i 1990. Moderna galerija u Zagrebu posjeduje mnoga slikaričina djela, stečena donacijom njezina nećaka Nikole Gavelle. U hrv. likovnoj umjetnosti novijega doba ima istaknuto mjesto kao predstavnica intimizma, obilježena istančanom ženskošću, posebno u osjećanju boje.

LIT.: V. Han (V. M.): Likovna kronika. Izložba S. Tomerlina–V. Pajalića–M. Uzorinca–braće Čaće–Nevenke Đorđević i Marte Ehrlich. Obzor, 76(1936), 23. XI. – I. Šrepel (Ivo Š-l.): Izložba Nevenke Đorđević i Marte Ehrlich u Salonu Ulrich. Jutarnji list, 25(1936) 8917. – M. Katić (mk.): Jugoslavija će biti odlično zastupana na internacionalnoj izložbi u New Yorku. Vanredan uspjeh zagrebačke Obrtne škole. Novosti, 33(1939), 21. II. – V. Sinobad: Između mašte i zbilje. Vjesnik, 15(1954), 27. VI. – O. Klobučar i Z. Munk: Moderne kroatische Keramik (predgovori katalogu izložbe). Wien 1956. – V. Ekl: Skulpture i keramika. Uz izložbu Ksenije Kantoci i Marte Ehrlich u Rijeci. Vjesnik, 23(1962), 12. VI. – J. Depolo: Informalistički ciklus. Ibid., 25(1964), 13. III. – Ž. Čorak: Marta Ehrlich (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1977. – J. Škunca: Poetska slika predmeta. Vjesnik, 38(1977), 18. III. – J. Depolo: Marta Ehrlich Tompa (1910–1980). Bulletin JAZU, 1980, 2(50). – M. Zuccon-Martić: Le cadavre exquis (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1983. – D. Grubić: Igre na papiru. Večernji list, 28(1984), 30. I. – P. Cindrić: Ehrlich-Tompa, Marta. Likovna enciklopedija Jugoslavije, 1. Zagreb 1984. – M. Baričević: Povijest moderne keramike u Hrvatskoj. Zagreb 1986. – G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, 2. Zagreb 1988. – B. Hlevnjak: Stari razlozi za nova viđenja. Oko, 16(1988), 5–19. V. – D. Jendrić: Unutrašnji svijet. Večernji list, 32(1988), 19. IV. – D. Schneider: Marta Ehrlich, crteži (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1988. – J. Škunca: Nadrealizam i informel. Vjesnik, 48(1988), 8. IV. – M. Šolman i Đ. Petravić: Marta Ehrlich – Donacija (katalog izložbe). Zagreb 1990. – Đ. Petravić-Klaić: Marta Ehrlich, na putu u beskonačnost. Kontura, 1992, 11/12. – P. Cindrić: Ehrlich-Tompa, Marta. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – Đ. Petravić-Klaić: Ehrlich-Tompa, Marta. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – T. Maroević: San i krik. Likovna umjetnost Židova iz Hrvatske (katalog izložbe). Zagreb 2000. – Ehrlich-Tompa, Marta. Hrvatska enciklopedija, 3. Zagreb 2001. – S. Domac-Ceraj: Marta Ehrlich (katalog izložbe), Zagreb 2012.

EHRLICH, Abel, skladatelj (Kranz kraj Kalinjingrada, Rusija, 1915 – Tel Aviv, 30. X. 2003). Sin Arthura Baldwina Ben-Ziona i Else rođ. Eichelbaum, pranećak zagrebačkoga nadrabina → H. H. Jacobija. Nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast 1933, roditelji su ga poslali u Beč, a kad se i ondje pojačao antisemitizam, došao je 1934. u Zagreb stricu → I. Jacobiju, koji ga je upisao u glazb. školu »Polyhymnia«, gdje mu je učitelj bio Václav Huml. God. 1936. upisao se na zagrebačku Muzičku akademiju (solfeggio mu je predavao Franjo Lučić, harmoniju Fran Lhotka, a kontrapunkt Franjo Dugan). Za boravka u Zagrebu, skladao je četiri kratke opere, u kojima se sam pratio na glasoviru i pjevao sve uloge, a tri godine svirao je u orkestru zagrebačke Muzičke akademije. Kad su se potkraj 1930-ih pooštrili uvjeti prihvata i ostanka izbjeglica iz Trećega Reicha, otišao je u Albaniju, koja je tada bila jedina zemlja koja je još primala Židove s njem. putovnicom, preko Albanije je prije izbijanja II. svj. rata stigao u Palestinu. Studij je nastavio na Muzičkoj akademiji u Jeruzalemu, a nakon II. svj. rata u Darmstadtu u Njemačkoj. Predavao je na muzičkim akademijama u Tel Avivu i Jeruzalemu te na Bar-Illan sveučilištu u Ramat Ganu i Oranim koledžu. Isprva je bio pod utjecajem arapskoga i istočnjačkoga folklora, a potom je izgradio svojstven glazb. izričaj. Napisao je više od 3500 skladbi najrazličitijih žanrova te bio jedan od izr. skladatelja s najvećom međunarodnom reputacijom. Dobitnik je nagrade Zaklade Alte Kirche (1972) i Nagrade Izrael (1997). U Izraelu je uživao glas »predstavnika zagrebačke muzičke škole« te je uvijek isticao školovanje u Zagrebu i znanje, koje je ondje stekao (posebice Jakova Gotovca) te prve skladbe, nastale upravo u Zagrebu. Uvršten je u Guinnessovu knjigu rekorda kao skladatelj s najvećim opusom.

LIT.: (Nekrolozi): D. Mihalek, Jutarnji list, 6(2003) 1966. – Isti, Most, bilten Udruženja Jevreja iz bivše Jugoslavije u Izraelu, 51(2003), XII.

EHRLICH, Adolf, građevinski inženjer (Našice, 30. IX. 1864 – Zagreb, 3. VI. 1935). Sin → Hermana i Marije rođ. Eisner, suprug Idin (? – ?Zagreb, 10. IV. 1941), brat → Huga i Ernsta i polubrat → Đurin. Kćeri su mu → Vera Stein-Ehrlich i → Ina Broda. Realku je završio u Zagrebu, a diplomirao pri građevno-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Budimpešti. Kao inženjerski vježbenik u građevnoj službi Hrvatsko-slavonske zemaljske vlade 1888–90. izvodio je javne radove u Ličko-krbavskoj županiji. Radio je na regulaciji Save kraj Podsuseda, gradnji ceste oko Plitvičkih jezera, regulaciji bujica u Primorju i na Velebitu. God. 1890. stupio je u građevinsko poduzetništvo »Herman Ehrlich«, potom »E. Eisner & A. Ehrlich« te najposlije u građevinsko poduzeće »Ehrlich Adolf i Ernest inženjeri«, koje je izvodilo građevine od armiranog betona. Poduzeće je izvodilo radove na vladinoj palači u Zagrebu, bankovnim palačama u Zagrebu i Beogradu, tvorničkim objektima u Zagrebu, Osijeku, Smederevu, Kosovskoj Mitrovici, novoj palači Zemaljskoga kazališta u Zagrebu, vojarnama u Zagrebu, Nagykanizsi i Kotoru. Izvelo je kanalizaciju u Zagrebu, Osijeku i Beogradu, popločivanje cesta u Zagrebu i Beogradu, cestogradnje u Srijemu i Boki kotorskoj, zemljane radove za Glavni kolodvor u Zagrebu, spojnu prugu Sveta Klara–Remetinec, regulaciju rijeka Vuke i Karašice, rekonstrukciju Kneževa dvora u Dubrovniku. O vlastitom trošku izgradio put od Šestina do Kraljičina zdenca. Bio je član Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta od 1889, njegov predsj. 1907–08. te prvi potpredsj. 1909. Sudjelovao je u izradbi elaborata o djelokrugu ovlaštenih inženjera i geometara. Bio je jedan od najvećih prinosnika poreza ŽOZ 1915.

LIT.: Udruženje jugoslavenskih inženjera i arhitekta sekcija Zagreb 1878–1928 (spomenica). Zagreb 1929. – (Nekrolozi): Židov, 19(1935) 23. – S. Szavits-Nossan: Tehnički list, 17(1935) 13/14. – Genealogija Vere Stein-Ehrlich. Jevrejski pregled, 37(1986) 7/8. – O. Čabrian: Ehrlich, Adolf. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.

EHRLICH, Đuro (Gjuro, Juraj), građevinski inženjer (Zagreb, 4. I. 1882 – Zagreb, 1. VI. 1943). Sin Jurja Augustina i navodno posinak → Hermana Ehrlicha i Marije rođ. Eisner, polubrat → Adolfa, → Huga i Ernesta. Završio je Visoku tehničku školu u Beču i uglavnom se bavio statikom. Prije II. svj. rata bio je gradski činovnik u Zagrebu. Po uspostavi NDH bio je otpušten s posla zbog rasne pripadnosti, iako je, kako navodi u prijavi imovine vlastima NDH, od 1900. rimokatolik te od 1909. u braku s »arijevkom«. Također je naveo da je vlasnik polovine kuće u Vramčevoj ul. u Zagrebu. Vlastima NDH podnio je molbu za priznanje arijskih prava 10. V. 1941. te nije bio upisan u Kartoteku židovskoga znaka. U dugotrajnoj parnici dokazivao je da mu je stvarni otac Juraj Augustin, što je sud priznao 29. V. 1943, čime je, dva dana prije smrti, stekao arijska prava.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666. – HDA, MUP NDH, RU B-III, inv. br. 8869. – KŽZ.

EHRLICH, Emilio, žid. aktivist (? – ?). Bio je drugi potpredsj. Izraelitske općine Rijeka (1899) te se spominje u vodstvu Upravnog odbora Banca di credito fiumana, società anonima, kao ravnatelj prehrambene tvornice La Fabbrica Fiumana di Cacao e Cioccolata, član Nadzornog odbora Riječke tvornice namještaja i ravnatelj poduzeća La Società fiumana per la tostatura del caffè.

LIT.: S. Simper: Židovske zajednice Rijeke i liburnijske Istre u svjetlu fašističkog antisemitizma (1938–1943) (doktorska disertacija). Zagreb 2012.

EHRLICH, Herman, graditelj i građevinski poduzetnik (Našice, 10. VIII. 1836 – Zagreb, 23. X. 1895). Osnovao je 1836. u Našicama građevinsko poduzeće »Herman Ehrlich«, koje je 1874. preselio u Zagreb, gdje je proširio poslove i osnovao arhitektonsko-građevinsku tvrtku, koja je gotovo sedamdeset godina bila vodeća na jugu Austro-Ugarske Monarhije, a poslije i u međuratnoj Jugoslaviji. Izgrađivao je kanalizaciju i izvodio popločivanje Zagreba, regulirao rijeku Vuku, Trbež i Savu na ušću Drine, podizao škole u sjevernoj Hrvatskoj i Dalmaciji i mnoge vojarne. Njegova je ideja i izvedba jednog od najpoznatijih zagrebačkih prostora od Glavnoga kolodvora do Zrinjevca. Poduzeće dostiže vrhunac 1890-ih, kad sudjeluje u regulaciji Save kraj Zagreba, izgradnji zgrade gimnazije na današnjem Rooseveltovu trgu (danas Muzej Mimara) i u izgradnji HNK u Zagrebu. God. 1882. bio je proglašen počasnim građaninom Zagreba. Znanje je prenio na sinove → Adolfa, Ernesta i → Huga. Kći → Mira Klobučar. Supruga mu je bila Marija rođ. Eisner, a posinak → Đuro. − Sin Ernest (Ernst), građevinski inženjer (Zagreb, 27. VIII. 1877 – Zagreb, 9. III. 1941). Kći mu je → Marta Ehrlich-Tompa. Radio je u očevu poduzeću »Herman Ehrlich«, potom »E. Eisner & A. Ehrlich«, poslije »Ehrlich Adolf i Ernest inženjeri«, koje je izvodilo građevine od armiranoga betona i koje je naslijedio u suvlasništvu s bratom Adolfom. Poduzeće je radilo na vladinoj palači u Zagrebu, bankovnim palačama u Zagrebu i Beogradu, tvorničkim objektima u Zagrebu, Osijeku, Smederevu, Kosovskoj Mitrovici, novoj palači Zemaljskoga kazališta u Zagrebu, vojarnama u Zagrebu, Nagykanizsi i Kotoru. Izvelo je kanalizaciju u Zagrebu, Osijeku i Beogradu, popločivanje cesta u Zagrebu i Beogradu, cestogradnje u Srijemu i Boki kotorskoj, zemljane radove za Glavni kolodvor u Zagrebu, spojnu prugu Sveta Klara–Remetinec, regulaciju rijeka Vuke i Karašice, rekonstrukciju Kneževa dvora u Dubrovniku. Godinama je bio član zagrebačkoga gradskoga magistrata.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 720. – Podaci o ulazniku V. Stein-Ehrlich. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Jevrejski pregled, 37(1986) 7/8. – O. Čabrian: Ehrlich, Adolf. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.