ŠALAMON, Ervin, inženjer (Koprivnica, 1911 – ?). Suprug Štefice (? – Beč, ?). Diplomirao je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Nakon Travanjskoga rata kao jugoslav. kraljevski oficir bio je u njem. zarobljeništvu u Osnabrücku, gdje se 1942. priključio antifašističkomu pokretu. U logoru Barkenbrugge sudjelovao je u izradi radio-stanice. Po oslobođenju iz logora vratio se u Jugoslaviju, gdje se u ožujku 1945. priključio partizanima te djelovao u Odjelu za industriju Ministarstva privrede Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije. Nakon rata radio je u Saveznom zavodu za privredno planiranje kao jedan od direktora.

IZV.: Podaci o ulazniku V. Stipetić.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

ŠALAMON, Imre (Mirko), inženjer (Stari Bečej, Srbija, 1905 – Zagreb, 1962). Maturirao je na Muškoj realnoj gimnaziji u Osijeku te studirao u Austriji i Njemačkoj. Za II. svj. rata bio je u njem. voj. zarobljeništvu. Nakon završetka rata vratio se u Osijek, gdje je bio aktivan član ŽO. Radio je u Osječkoj ljevaonici željeza i tvornica strojeva do 1957, kad se zapošljava u Tvornici šibica »Drava« kao voditelj konstrukcijskog biroa.

IZV.: AŽOO, Osmrtnice, novinske objave, posmrtni govori.

ŠALAMON, Vladimir, internist i žid. aktivist (Ivangrad, Crna Gora, 7. V. 1946). Sin Tibora i Grete rođ. Adler. Osnovnu školu završio je u Banjoj Luci, a gimnaziju i studij medicine na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. God. 1975–82. boravio je u Njemačkoj (Bochum), gdje je specijalizirao internu medicinu u Sveučilišnoj klinici Bergmannsheil te u Münsteru završio dvogodišnju subspecijalizaciju iz gastroenterologije i hepatologije. Od 1982. radio je u Univerzitetskoj klinici u Novom Sadu, a 1984. prešao je u KBC Zagreb (Rebro). God. 1993–94. radio je u Münchenu, a potom se vratio u Zagreb i otvorio privatnu internističku ordinaciju. Tijekom rada u KBC Zagreb uveo je nove dijagnostičke pretrage i terapijske zahvate u interventnoj gastroenterologiji (ERCP, endoskopska papilotomija, otapanje žučnih kamenaca s MTBE). Napisao je oko 30 stručnih radova koji su objavljeni u inozemnoj i domaćoj stručnoj literaturi. U kolovozu i rujnu 1992. u vrijeme rata u BiH, zajedno s Bencionom Abinunom i u suradnji s Jevrejskom opštinom Sarajevo, organizirao je četiri konvoja iz Sarajeva za Split u kojima je, uz financijsku pomoć JOINT, evakuirano oko 700 osoba, od toga oko 250 Židova. Bio je aktivan član žid. zajednica u gradovima u kojima je živio. Iz Zagreba je organizirao odlaske u Izrael (SAR EL) te inicirao i jedanput mjesečno vodio Obiteljski Šabat. Tijekom rata organizirao je susrete Židova Zagreba s Jevrejima Beograda. Ti su susreti 1999. prerasli u Židovsku kulturnu scenu »Bejahad« (održavala se do 2012. u Supetru na Braču, Hvaru, Opatiji i Puli), koja je okupljala Židove s područja bivše Jugoslavije, od kojih su se mnogi raselili diljem svijeta. Scena »Bejahad« tijekom vremena postala je respektabilna međunarodna žid. kulturna institucija. God. 2012–15. bio je predsjednik Židovske vjerske zajednice Bet Israel. – Otac Tibor, dermatovenerolog (Zrenjanin, Srbija, 7. III. 1914 – Zagreb, 4. III. 1995). Sin Samuela i Adele rođ. Prinz. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zrenjaninu, a Medicinski fakultet 1937. u Zagrebu. Specijalizirao je 1938. u Klinici za kožne i spolne bolesti u Parizu. God. 1940. zbog ratnih se zbivanja vratio u Beograd, gdje je 1941. mobiliziran u vojsku Kraljevine Jugoslavije. U Makedoniji je zarobljen i deportiran kao ratni zarobljenik u logor u Njemačku (roditelji su 1941. odvedeni u logor gdje su stradali). Oslobođen je po dolasku Crvene armije 1945. te se vratio u Jugoslaviju. Te je god., po dekretu ondašnje vlade, kao liječnik poslan na rad u Ivangrad u Crnoj Gori, potom 1948. u Cetinje, a 1949. Podgoricu, gdje je postavljen za ravnatelja bolnice. God. 1952. preselio se u Banju Luku, gdje je bio osnivač i ravnatelj bolnice za kožne bolesti. Od 1960. radio je u Univerzitetskoj klinici u Sarajevu. Od 1959. bio je docent, potom izvanredni i redovni profesor sarajevskoga Medicinskog fakulteta i voditelj Klinike za kožne i venerične bolesti. Intenzivno se bavio i genetikom kožnih oboljenja. Predavao je u Zürichu i Heidelbergu na tamošnjim medicinskim fakultetima kao gostujući profesor do umirovljenja 1981. Bio je član njemačkog i švic. društva liječnika dermatovenerologa. Objavio je mnogobrojne stručne radove u domaćim i stranim publikacijama. Autor je djela Diabetes mellitus i kožne bolesti (Sarajevo 1973). U srpnju 1992, kao izbjeglica iz opkoljenoga Sarajeva, sa suprugom Gretom došao je u Zagreb. Posljednje dane proveo je u Domu »Lavoslav Schwarz« u Zagrebu. – Majka Greta rođ. Adler (Grosspetersdorf, Austrija, 30. III. 1913 – Zagreb, 25. X. 1994). Kći Maxa i Hedvige rođ. Pajtaš. Kao dijete s obitelji se doselila u Beč, a 1921. nakon očeve smrti s majkom je došla u Zagreb, gdje je pohađala osnovnu i srednju trg. školu. God. 1938. udala se za Tibora Šalamona, s kojim je otišla u Pariz, a 1940. zbog ratnih zbivanja vratili su se u Kraljevinu Jugoslaviju. II. svj. rat provela je u Beogradu, a sa suprugom se ponovo sastala 1945. nakon njegova povratka iz ratnoga zarobljeništva te zajedno odlaze u Crnu Goru i BiH. Za rata u BiH 1992. napustila je Sarajevo i sa suprugom došla u Zagreb. – Vladimirova kći Andrea Šalamon, ekonomistica (Sarajevo, 30. IX. 1973). God. 1975. s ocem i majkom Blaženkom Vrdoljak Šalamon otišla je u Bochum u Njemačkoj, gdje je krenula u osnovnu školu. Školovanje je nastavila u Novom Sadu, a 1984. s obitelji se preselila u Zagreb, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. God. 1992. upisala je studij ekonomije u Münchenu, 1997. počela raditi u Beču, a iduće god. otišla na poslijediplomski studij na Sveučilištu Bocconi u Milanu i stekla titulu magistrice međunarodne ekonomije i menadžmenta. Majka je Davida. – Kći Mia Šalamon Janečić, pedijatrica (Bochum, Njemačka, 13. X. 1979) osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju završila je u Zagrebu, gdje je 1998. upisala Medicinski fakultet i diplomirala 2004. Nakon stažiranja i položenoga državnog ispita, otišla u Izrael naučiti hebrejski te volontirala na dječjoj klinici Tel Aviv Sourasky Medical Center. Po povratku, 2007. počela je raditi u Dječjoj bolnici Srebrnjak te iduće god. dobila mjesto specijalizanta na pedijatriji KBC Zagreb (Rebro), gdje danas radi kao pedijatrica. Majka je kćeri Eli i sina Jone. – Vladimirova supruga Blaženka Vrdoljak Šalamon (Livno, BiH, 3. VIII. 1947), inženjerka elektrotehnike. Diplomirala je u Sarajevu, a doktorirala na Ruhr-Universität u Bochumu u Njemačkoj. Višegodišnja je gl. i odgovorna urednica časopisa Bejahad.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

ŠALAMUN, Laura (rođ. Furelli), posebnica (Koprivnica, 2. I. 1888 – logor Stara Gradiška, 1942). Po uspostavi NDH Samobor joj je određen za mjesto boravka. Uhićena je s drugim Židovima u Samoboru 15. VI. 1942. te deportirana u logor Stara Gradiška, gdje je stradala.

IZV.: JUSP Jasenovac.

LIT.: Z. Dizdar: Pregled razvitka narodnooslobodilačkog pokreta u Samoboru 1941–1945. god. Samobor 1987.

ŠALAMUN, Tomaž, književnik (Zagreb, 4. VII. 1941 – Ljubljana, 27. XII. 2014). Sin pedijatra Branka i Dagmar rođ. Gulič, brat slikara i filozofa Andraža. U studenom 1941. njegova je oca kolegica Suzana Remeny upozorila da je na popisu za zatvor i strijeljanje te je uspio pobjeći u Ljubljanu. T. je odrastao u Ljubljani i Kopru, gdje je 1960. maturirao. Studij povijesti umjetnosti i povijesti završio je na Sveučilištu u Ljubljani 1965. Od 1969. radio je u Ljubljani kao asistent kustos u Modernoj Galeriji, a od 1971. asistent na Akademiji za likovnu umjetnost, a već od l971. imao je status slobodnoga umjetnika. Usavršavao se u Parizu, Rimu i Pisi. Bio je član umj. skupine OHO. Boravio je u SAD kao član International Writing Programa na Sveučilištu u Iowi kao Fulbrightov stipendist (1971–72). Bio je konzul i kulturni ataše Slovenije u New Yorku. Povremeno je predavao kao gostujući profesor na sveučilištima u SAD. Od 2005. član je Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Objavio je 35 knjiga pjesama, a mnoge od njih su prevedene na strane jezike. Uvršten je u antologiju Voices within the Ark (The Modern Jewish Poets, New York 1980). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja (Nagrada »Mladosti« 1967, Nagrada Prešernovoga sklada 1973, Nagrada željezare Sisak 1978, Nagrada »Ljubiša Jocić« 1981, Jenkova nagrada 1988. i 2007, Prešernova nagrada 1999, »Altamarea« 2003, Europska nagrada za poeziju u Münsteru 2007, Zlatni vijenac Struških večeri poezije 2009). Iz prvoga braka s Marušom rođ. Krese ima dvoje djece, Anu i Davida. S drugom suprugom, akademskom slikaricom Metkom Krašovec, živio je u Ljubljani.

DJELA (izbor): Poker. Ljubljana 1966. – Namen pelerine. Maribor 1969. – Romanje za Maruško. Ljubljana 1971. – Amerika. Maribor 1972. – Bela Itaka. Ljubljana 1972. – Arena. Koper 1973. – Pesme. Beograd 1974. – Sokol. Ljubljana 1974. – Imre. Ljubljana 1975. – Turbine. Maribor 1975. – Druidi. Koper 1976. – Zvezde. Ljubljana 1977. – Metoda anđela. Zagreb 1980. – Glas. Maribor 1983. – Sonet o mleku. Ljubljana 1984. – Soy realidad. Koper 1985. – Ljubljanski pomlad. Ljubljana 1986. – Maske. Novi Sad 1987. – Živa rana, živi sok. Maribor 1988. – Mera vremena. Beograd 1990. –Riva. Zagreb 1997. – Balada za Metku Krašovec. Zagreb 2002. – More. Zagreb 2008. – Crni labud. Zagreb 2010.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

LIT.: T. Brejc: Beseda je meso postala. U: T. Šalamun: Poker. Ljubljana 1989.

ŠALGO, Maks, poduzetnik (Osijek, o. 1890 – logor Jasenovac, 1942). Sa suprugom Maruškom (Marija) rođ. Ziklay (Velika Kikinda, Srbija, 1891 – logor Jasenovac, 1942) otac Erzsi (Erži, Jelisaveta) (Osijek, 1916 – logor Jasenovac, ?1942), Judite (Dite) (Osijek, o. 1925 – logor Jasenovac, 1943) i Suzane. Od 1919. imao je veletrgovinu i pogone za proizvodnju tekstilnih proizvoda u Županijskoj ul. u Osijeku. Po uspostavi NDH s obitelji je ostao u Osijeku te su 30. IV. 1942. deportirani u logor Jasenovac, gdje su stradali. – Kći Suzana (Zsuzsi, Žuži, Suza), komunistička aktivistica (?Osijek, ? – Zemun, Srbija, 1942). Živjela je u Zemunu i studirala kemiju u Beogradu. Bila je članica SKOJ. Partizanima se priključila 1942. kao članica udarne grupe. Sudjelovala je u pisanju antifašističkih parola i raspačavanju ilegalnih letaka. U jednoj akciji Gestapo ju je uhvatio te je u zatvoru bila mučena. Otpremljena je u bolnicu, no po nalogu Gestapoa izvedena iz bolnice i ubijena.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29306. – JUSP Jasenovac.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

ŠALGO, Michael, poduzetnik (? – ?). U međuratnom razdoblju bio je predstavnik poduzeća »Faginea« za izvoz drva sa sjedištem na Sušaku.

ŠANDOR, Maksim, poduzetnik (? – ?). U međuratnom razdoblju bio je upravitelj mlinske i poljoprivredne industrije »Cereale«.

ŠARIĆ, Artur (Schwarz), kemijski inženjer (Zagreb, 23. XII. 1904 – Zagreb, 23. XI. 1984). Sin Adolfov. Unuk Samuela i Johanne rođ. Drexler. U nepoznato doba prezime Schwarz promijenio je u Šarić. Do 1939. zavičajnost je imao u Vukovaru, nakon toga u Karlovcu. Studij kemije završio je na Kemičko-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. God 1938. dobio je ovlaštenje za rad te postao član Zagrebačke inženjerske komore. Uoči II. svj. rata radio je u Zagrebu u tvornici »Me-Ba« kao specijalist za bojenje kovina i izradu prerađevina iz umjetne smole. Po uspostavi NDH, u srpnju 1941, zaveden je u popis vlastima neophodno potrebnih stručnjaka, ali je u međuvremenu zatražio da ga se privremeno briše iz članstva Inženjerske komore budući da kao ovlašteni inženjer nije »vršio praksu« i nije imao prihoda. U rujnu 1941. prebjegao je u Split, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima kao borac dalmatinskih partizanskih jedinica. Nakon rata bio je na različitim upravljačkim položajima u proizvodnji, a posljednje godine radnoga vijeka proveo je kao stručni savjetnik UN. U mlađim je danima bio poznati sportaš i ugledni član Makabija te žid. aktivist. – Supruga Suzana Remeny (Remenji-Schwartz), liječnica (Eggenberg, Njemačka, 29. VII. 1912 – Zagreb, 24. VIII. 1993). U kolovozu 1912. s roditeljima se doselila u Hrvatsku, a udajom je stekla zavičajnost u Karlovcu. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1937/38. te je od 1939. do uspostave NDH radila kao volonterka u Rendgenološkom zavodu. U rujnu 1941. u ekipi žid. liječnika trebala je raditi u BiH na suzbijanju endemskog sifilisa, ali je u međuvremenu prebjegla u Split, gdje se priključila partizanima. Bila je članica Rejonske zdravstvene službe u Splitu. Od 1943. bila je upraviteljica bolnice 8. korpusa u Veloj Luci, voditeljica internoga odjela bolnice 26. dalmatinske divizije, radiolog bolnice 8. korpusa na Visu i liječnica u Glavnoj vojnoj bolnici u Beogradu.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 59. – Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 698. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28017. – Popis žrtava.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Jevrejski pregled, 35(1984) 11/12. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ŠARON, Aleksandar (Švicer), kemičar (Dobanovci kraj Zemuna, Srbija, 16. XI. 1912 – ?, Izrael, 2009). Diplomirao je kemiju na Sveučilištu u Beogradu te radio kao nastavnik kemije u Leskovcu, Vukovaru, Karlovcu i Zagrebu. U Leskovcu se aktivirao u KPJ. Po uspostavi NDH prebjegao je u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. U kraljevičkoj logorskoj gimnaziji bio je nastavnik matematike i fizike. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima kao borac u jedinicama 7. banijske divizije te radeći kao nastavnik u partizanskoj gimnaziji u Glini i voditelj učiteljskih tečajeva. Potkraj rata bio je kemičar pri Sanitetskom odjelu Glavnoga štaba Hrvatske. Iselio se 1951. u Izrael, gdje je 1956–78. bio voditelj kemijskoga laboratorija zdravstvenoga osiguranja u Jeruzalemu. Nakon odlaska u mirovinu nastavio je istraživanja vezana uz problem dijabetesa te bio tajnik Izraelskoga udruženja za dijabetes. Surađivao je u Biltenu HOJ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999.