JUSTITZ, Hinko, obrtnik (Zagreb, 18. II. 1904 – Zagreb, 24. V. 1958). Sin Ignaca, sina Simeonova (Budimpešta, 15. IV. 1876 – Zagreb, 25. XII. 1950), i Hedvige rođ. Koestler. U međuratnom razdoblju s ocem je bio vlasnik obrtničke radionice za izradu pečata u Praškoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH prešao je na katoličanstvo te bio upisan u Kartoteku židovskoga znaka, ali je na intervenciju ureda Slavka Kvaternika bio oslobođen od njegova nošenja, a ocu je odobreno da s radionice skine oznaku da je židovska. Bio je uhićen krajem lipnja 1941. i prebačen na Zagrebački zbor, ali je na intervenciju supruge, operne pjevačice Ide Juranić rođ. Karoly, bio pušten. Supruga je također u studenom 1941. molila da se njezinu suprugu dopusti s njom pohađati kazalište i pratiti je kući te planinariti jer su oboje već 20 godina bili članovi planinarskoga društva, no ta je molba bila odbijena. Cijela je obitelj preživjela II. svj. rat u Zagrebu, djelomično zahvaljujući mješovitomu braku supružnika.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28415. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

JUSTUS, Aleksander (Alexander), žid. aktivist (?, 1860 – Osijek, 18. II. 1918). Krajem XIX. st. bio je član Predsjedništva ŽO u Osijeku.

IZV.: Izvještaj Predsjedništva ŽO u Osijeku za 1897, 1898. i 1899. – JIM. – Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Osijeku.

JUTT, Vjekoslav (Vjeko), pjevač (Zagreb, 13. XII. 1946). Sin Vilka i Flore rođ. Levi, brat Lele ud. Budić. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu. Pobijedio je na »Prvom pljesku 64« u Zagrebu i stekao popularnost kao interpret zabavnih melodija tal. pjevača (Nisam te dostojan). Na »Zagrebu 67« osvojio je drugu nagradu pjesmom Do viđenja, ljubavi Marije Radić. Tijekom 1970-ih doživio je vrhunac karijere pobjedama na različitim festivalima diljem tadašnje Jugoslavije (festival u Opatiji s pjesmom Noćas si lijepa ljubavi s → M. Ungarom, festival u Subotici i dr.). Snimio je albume Ti si meni sve na svijetu (1970) i Danas želim da si sretna (1976), više glazbenih ploča (Do viđenja, ljubavi, 1967; Najdražoj na svijetu, 1968; Moj je život prepun sreće, 1968; Danas želim da si sretna, 1968). Gostovao je u SSSR, SAD, Australiji i skandinavskim zemljama. God. 1980. iselio se u New York, gdje je nakratko nastavio karijeru, a potom se bavio privatnim poduzetništvom.

IZV.: Podaci o ulazniku L. Budić.

LIT.: Jutt, Vjekoslav. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984.

JUZBAŠIĆ, Mira, veleposjednica (Sisak, 15. VI. 1902 – Pretoria, Južnoafrička Republika, XI. 1968). Kći → S. D. Aleksandera. God. 1927. prešla na katoličanstvo. Prijatelji su je od šale zvali »Contessa« te se pričalo o njezinim sentimentalnim avanturama 1920-ih s tenorom Tinom Pattierom i Wilhelmom, sinom njem. cara Wilhelma II. U doba uspostave NDH bila je posjednica vile na Prekrižju, vinograda na Cmroku i livada na Ksaverskoj cesti. Bila je u prvom braku sa zagrebačkim odvjetnikom Jozom Podujem, od 1941. u braku s Milutinom Juzbašićem, katolikom, sucem Kotarskoga suda u Zagrebu i dioničarom Zagrebačke pivovare, Prve hrvatske tvornice ulja i Prve hrvatske štedionice te u trećem braku s poljskim grofom Starszenskym u Južnoafričkoj Republici.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679.

LIT.: I. Mirnik: Obitelj Alexander ili kratka kronika izbrisanog vremena. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 28(1995).

KABILJO-ŠUTIĆ, Simha, književna teoretičarka i žid. aktivistica (Zagreb, 30. XII. 1938 – Beograd, 16. VII. 2008). Kći Morica i Klare rođ. Finci. Po uspostavi NDH s roditeljima je preuzela žid. znak. Otac je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. S majkom je prebjegla u Split, potom su bile konfinirane na Braču te naposljetku deportirane u logor Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, partizanskim brodom bile su prebačene na kopno te su do kraja II. svj. rata živjele u zbjegu na oslobođenom području Like i Korduna. U Sarajevu je završila osnovnu školu i gimnaziju te na tamošnjemu Filozofskom fakultetu diplomirala engl. jezik i književnost. Kao studentica surađivala je na Radio Sarajevu, prevodila te pisala eseje, komentare, knjiž. kritike, a 1959. objavila prve pjesme u zbirci Intonacije. Od 1965. živjela je u Beogradu, gdje je na Univerzitetu u Beogradu magistrirala 1972. tezom Idejni svet O. Hakslija i D. H. Lorensa – uticaji i paralele i do umirovljenja 1992. radila u Institutu za književnost i umjetnost na projektu komparativnog izučavanja srp. književnosti. Uredila je zbornik Bajron i bajronizam u jugoslovenskim književnostima (Beograd 1991), priredila i napisala pogovor Književno i naučno delo Ilije M. Petrovića za djelo tog autora Lord Bajron kod Jugoslovena (Beograd 1989). Surađivala je u Rečniku književnih termina (Beograd 1992), pisala studije u zborniku Uporedna istraživanja (1976, 1982) te surađivala u časopisima temama o Byronu i bajronizmu, o opusu Stanislava Vinavera te o percepciji Izraela u književnosti. – God. 1958. objavljuje u Kadimi i Jevrejskom almanahu ciklus pjesama posvećen Židovima Sudbinski kvartet. U Jevrejskom biltenu bila je urednica rubrike Književni dodatak, u kojem su objavljivani tekstovi o osobama i događajima vezanima uz žid. pisce i javne djelatnike te bila inicijatorica i gl. urednica zbornika Jevrejski almanah 1971–1996 (Beograd 2000). Članica je Izvršnoga odbora i komisije za Nagradni natječaj za radove sa židovskom tematikom SJOJ, članica Muzejske komisije i suradnica Jevrejskoga istorijskog muzeja. Također je bila aktivna suradnica kulturne manifestacije »Bejahad«, koju je sred. 1990-ih pokrenuo → V. Šalamon, i koja je postala mjesto susreta članova žid. zajednica bivše Jugoslavije. Dala je i veliki doprinos manifestacijama »Sefarad« 1992. i »Sefarad« 2002. Obiteljskim i prijateljskim sponama ostala je vezana uz Sarajevo i rodni Zagreb, gdje je bila česta gošća svojeg bratića → A. Kabilja. Dobitnica je dviju Megila za dugogodišnji rad na području žid. kulture. – Otac Moric (Sarajevo, 20. V. 1908 – logor Jasenovac, 22. IV. 1945) sin je Abrahamov i brat Ašerov. U međuratnom razdoblju bio je skladištar u tvornici »C. D. Gaon« u Zagrebu. Po uspostavi NDH sa suprugom Klarom rođ. Finci i kćeri Simhom preuzeo je žid. znak, ubrzo je bio uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je, čini se, radio u pogonu kožare. Iz ŽOZ poslano mu je više desetina paketa, posljednji 17. IV. 1945. Iz Jasenovca se posljednji put javio 23. III. 1945. Stradao je u proboju logoraša 22. IV. 1945.

DJELA: Intonacije (suautori T. Šipovac i B. Alikadić). Sarajevo 1959. – Posrednici dveju kultura – studije o srpsko-engleskim književnim kulturnim vezama. Beograd 1989.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – Kartoteka Jasenovac. – KŽZ.

LIT.: (Nekrolozi): Ruah Hadaša, glasilo Židovske vjerske zajednice Bet Israel, 4(2008) 8; Z. Livraha, Bilten Saveza jevrejskih opština Srbije, 7(2008) 7. – M. Radovanović: Kabiljo-Šutić, Simha. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011.

KABILJO, Aleksandar (Saša), skladatelj i kantautor (Beograd, 5. XI. 1962). Od 1971. s obitelji živi u Splitu, a od 2000. živi i djeluje u Zagrebu. Bavio se lutkarstvom i pisanjem stihova. Također je djelovao kao spiker. Prvi put javno je nastupio 1984. God. 1987. nastupio je na svjetskom festivalu trubadura na Karibima »CURAÇAO 87«, 1992. otvorio je Zagrebfest pjesmom U naručju njenom, a 2000. Chansonfest u dramskom kazalištu »Gavella« u Zagrebu pjesmom Suza AG Matoša. Koncerte sefardskih romansi uz glazbu gitare u vlastitom aranžmanu održava na području srednje i jugoist. Europe.

KABILJO, Alfi (Alfons), skladatelj, dirigent, aranžer, pijanist, tekstopisac, libretist i producent (Zagreb, 22. XII. 1935). Sin Ašera i Rahele rođ. Šemo. Otac pjevača Ilana. II. svj. rat s roditeljima preživio je u Zagrebu te, iako su više puta bili odvođeni u ustaški zatvor na Trgu N i u Zagrebački zbor, bili su spašavani zahvaljujući različitim intervencijama. Upisao se u prvi razred žid. škole ujesen 1942, ali, kako je nakon vala uhićenja i deportacija u svibnju 1943. škola prestala raditi, prekinuo je školovanje. Ipak je u ŽOZ dobio potvrdu da je uspješno završio razred te je nastavio redovito školovanje u osnovnoj školi na Kaptolu. Od 1942. pohađao je privatnu glazbenu školu skladatelja Rudolfa Matza, 1946–50. Glazbenu školu »Blagoje Bersa« kod Margite Matz, 1950–55. Glazbenu školu »Vatroslav Lisinski« također kod M. Matz. God. 1951. osnovao je svoj prvi orkestar s kojim je nastupao na plesovima u zagrebačkim školama, a 1954. maturirao je u II. muškoj gimnaziji i upisao arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1963. Te god. služio je voj. rok u Čapljini, gdje je vodio vojnički orkestar, i u Mostaru, gdje je vodio jazz-orkestar i komorni orkestar kazališta. God. 1965. otišao je u Pariz, gdje je djelovao kao dirigent i aranžer diskografskih izdanja, aranžer edicije »Salabert«, show programa »Olympia« i kao skladatelj popularnih melodija te usavršavao kompoziciju kod Rogera Samyna. Skladateljski je debitirao na festivalu »Zagreb 61« (Pisano u noći, Cvrčak i mrav) i ubrzo se uvrstio među najistaknutije jugoslav. autore zabavne glazbe vrlo široka raspona stvaralaštva skladajući zabavne melodije, šansone, orkestralna i komorna djela. Glazbu mu odlikuju izrazita melodičnost te znalački aranžmani i orkestracija. Najpoznatiji su mu šlageri i šansone Vrijeme rastanka, Parkovi, Svemu dođe kraj, Samo pet minuta, Ti odluči, Naš svijet, Kao vatra, Tvoja zemlja, Daj mi dio svoga sna, Nek idu lađe, Cesta Sunca. Nastupao i kao dirigent zabavno-glazbenih orkestara, orkestra Zagrebačkoga gradskoga kazališta »Komedija«, Simfonijskoga orkestra HRT. Uz to radio je kao diskografski i filmski producent u Ljubljani, Barceloni, Beču, Londonu, Madridu, Parizu, Los Angelesu. Od 1970-ih više je zaokupljen skladanjem glazbe vezane uza scenski ili dramski sadržaj. Već 1964. počeo je skladati glazbu za kazališna djela, potom za televizijska dramska djela te 1971. filmsku glazbu. Potom je u središtu njegova zanimanja mjuzikl, koji stvara u suradnji s libretistom Milanom Grgićem. Plod je njihove suradnje 9 mjuzikala, kojima su postavljeni temelji procvata izvorna hrvatskoga glazbeno-scenskoga djela te vrste. Najveću popularnost stekao je mjuzikl Jalta, Jalta (1971), koji je doživio više od 350 izvedaba u zagrebačkom kazalištu »Komedija«, a prikazan je i u Trstu na tal. jeziku te 2004. u Beču na njemačkom. Značajni su i Velika trka (1969), Dlakav život (1976), Ivan od leptira (1976), Crveni otok (1981), Vjenčani list (1986), Car Franjo Josip u Zagrebu (1989), Kralj je gol (1994), Tko pjeva zlo ne misli (1998), televizijski mjuzikli Dramolet po Ciribiliju (1969) i Porodično stablo (1970), dječji mjuzikli Hvali more, drž’ se kraja (1979), Bijela pustolovina (1999), Andersenove priče (2000), baleti Kentaur XII (1979) i Pandorina kutija (1989). Skladao je i instrumentalna djela Koncert za flautu (1983), Larghetto i Allegro za flautu i glasovir (1983), Silvery (1983) i Pastorala (1984) za flautu solo, Noveletta i Capriccio i Zaboravljena melodija za gitaru (oba 1983) te skladbe za zabavni orkestar (Makedo, Bez naslova, Savana, U ljubavi sa septimom). Istaknuo se i u filmskoj glazbi, gdje je potpisao glazbu za ukupno 40 filmova, među ostalim i za Zlatnom arenom nagrađenoga Banović Strahinju (1981) i Seljačku bunu 1573 (1975), koja je ujedno bila prva izvorna filmska glazba u tadašnjoj Jugoslaviji, za filmove Gymkata (1985), Sky Bandits (1986), The Girl (1987), Fear (1988), Scissors (1990) te televizijske serije Nikola Tesla (1977), Mačak pod šljemom (1978) i dr. U listopadu 2009. u riječkom HNK bila je praizvedena njegova komična opera u četiri čina Casanova u Istri s radnjom u Veneciji, Poreču i Vrsaru 1776, a razvijena na temelju Casanovine napomene u Memoarima o posjetu Poreču i Vrsaru. Dobitnik je mnogih priznanja (Nagrada »Ivan pl. Zajc« 1972, Vjesnikova nagrada »Josip Štolcer Slavenski« 1986, dvije pulske Zlatne arene, Povelja grada Zagreba, Nagrada »Milivoj Koerbler« Hrvatskoga društva skladatelja 1998, Nagrada »Status« Hrvatske glazbene unije 2003, Nagrada »Porin« za mjuzikl Kralj je gol i balet Kentaur XII 1997, Nagrada za životno djelo 2004. i dr.). Sudjelovao je na mnogim festivalima zabavne glazbe u inozemstvu (Atena, Palma de Mallorca, Viña del Mar, Tel Aviv, Kairo, Caracas, Tokyo, México), gdje je također bio nagrađivan (I. nagrada na Međunarodnom festivalu zabavne glazbe »Malta 69« za pjesmu Balalajka u izvedbi Radojke Šverko, I. (odnosno zbog političkih razloga II.) nagrada na Internacionalnom festivalu u Rio de Janeiru 1970. za pjesmu za Svijet je moj u izvedbi R. Šverko; I. nagrada na Mediteranskom festivalu u Tel Avivu 1978. za pjesmu Give me a Good-by Kiss u izvedbi Kiće Slabinca, I. nagrada na Internacionalnom festivalu Curaçao 1988. za pjesmu Sleep well my Love u izvedbi R. Šverko i dr.). Surađivao je u emisijama Radio Zagreba Po vašem izboru, Musical, Filmska glazba te autor većinom autobiografskih priloga u djelu Obitelj (Zagreb 1996) i zborniku Krležini dani u Osijeku 2001 (Zagreb–Osijek 2002). Potkraj 1950-ih i poč. 1960-ih bio je predsj. Omladinskoga kluba ŽOZ te bio vrlo aktivan u životu općine; sudjelovao je na priredbama i održavao koncerte u zagrebačkoj općini te u drugim općinama u tadašnjoj Jugoslaviji. Bio je potpredsjednik (1981–83) i predsjednik (1996–98) Hrvatskoga društva skladatelja. – Otac Ašer, građevinski poduzetnik i arhitekt (Sarajevo, 24. VIII. 1903 – Zagreb, 28. I. 1994). Sin Abrahamov. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik građevinskoga poduzeća u zagrebačkoj Ilici. Po uspostavi NDH s obitelji je više puta bio odvođen u ustaški zatvor na Trgu N i u Zagrebački zbor, no spašeni su zahvaljujući različitim intervencijama. Ujesen 1941. nabavljao je materijal i adaptirao logor u Loborgradu.

IZV.: JIM. – Telefonski imenik 1941. – ŽOZ.

LIT.: N. Turkalj: Nastavak »Trke«. Večernji list, 18(1976), 10. III. – Isti: »Ivan od leptira«. Večernji list, 19(1977), 13. I. – K. R.: Kempf, Kabiljo i utrka HNK-a. Vjesnik, 47(1986), 19. II. – Kabiljo, Alfi. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – Stvaralaštvo Alfi Kabilja. Jevrejski pregled, 35(1984) 3/4. – Komorni koncert. Ibid, 36(1985) 1/2, br. 3/4; 37(1986) 3/4. – 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori sa proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987). Zagreb 1988. – Obitelj. Zagreb 1996. – B. Matijević: Uvredljiv je odnos Televizije prema mojoj godišnjici. Večernji list, 55(2001) 13436. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – »Moji mjuzikli« Alfija Kabilja u »Komediji«. Novi list, 56(2002) 17394. – D. Vukoja: Nagrade »Status« dodijeljene najboljim instrumentalistima. Vjesnik, 64(2003) 19928. – Kabiljo, Alfi. Hrvatska enciklopedija, 5. Zagreb 2003. – P. Boić Petrač: Ova nagrada nije »točka na i« mojem stvaralaštvu. Vjesnik, 65(2004) 20199. – A. Mustapić: Najveća mi je nagrada izvođenje mojih mjuzikala. Slobodna Dalmacija, 51(2004) 19067. – M. Goreta: Uvijek sam imao notni ključ za sva vrata. Jutarnji list, 6(2004) 2096. – Z. Mamić: Glazbeni »besmrtnici« Kabiljo, Cossetto i Turkalj. Novi list, 57(2004) 18136. – I. Ajanović-Malinar: Kabiljo, Alfi. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005. – I. Paulus: Maksimizirana iluzija. Vijenac, 13(2005) 286. – Z. Vidačković: Zagrebu treba glazbeno kazalište. Vijenac, 14(2006) 329. – T. Levak: Izložbom plakata otvoreni Krležini dani. Jutarnji list, 9(2006) 3056. – Z. Weber: Izražajnost komornog sloga. Hrvatsko slovo, 13(2007) 642. – V. Božanić Serdar: Festival nejasnog koncepta. Novi list, 61(2007) 19371. – J. Čelan: Hrvatska kazališta ne žele hrvatsku glazbu. Slobodna Dalmacija, 65(2007) 20291. – V. Cindrić: U svijetu kralja. Vijenac, 16(2008) 363. – N. Ožegović: Alfi Kabiljo – kralj hrvatskog mjuzikla. Nacional, 14(2008) 674. – Casanova u Istri. Ha-kol, 2009, 111.

KABILJO, Arje, pedagog (Split, 1928). Za II. svj. rata kao pripadnik NOVJ bio je teško ranjen i prebačen na Vis, a potom u Bari. Ubrzo se iselio u kibuc Merhavija u Palestini. God. 1948. bio je mobiliziran i sudjelovao je u borbama 1. bataljuna PALMAH u kojima je ranjen. Završio je Muzičku akademiju, napustio kibuc i započeo poučavati u školi ORT u Givatajimu. U Afeki jednom tjedno drži predavanja o glazbi.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 10(2002) 50.

KABILJO, Cadik, revolucionar (Sanski Most, BiH, 12. VI. 1915 – Zagreb, VII. 1941). Sin Davidov. U međuratnom razdoblju bio je službenik u poduzeću »Mapa« d. d. u Zagrebu. Od 1938. bio je član KPJ. Uhićen je 1939. kao komunist, no pušten zbog nedostatka dokaza. Po uspostavi NDH ostao je u Zagrebu kao pozadinski polit. djelatnik. Preuzeo je žid. znak, a 26. VII. 1941. odveden u Ustaško redarstvo u Ul. Franje Račkoga. Do kraja mjeseca strijeljan je u Dotrščini u Maksimiru. – Supruga Margita (Malka), obrtnica (Budimpešta, 2. VI. 1916 – Zagreb, VII. 1941). Kći Mavra Kistera. U međuratnom razdoblju djelovala je kao stezničarka. Pod utjecajem supruga pristupila je KPJ. Po uspostavi NDH preuzela je žid. znak te se aktivirala u antifašističkom pokretu. Sa suprugom je bila uhićena u srpnju 1941. i strijeljana u Dotršćini.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27887. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KABILJO, Danilo, kemijski inženjer (? – ?). U međuratnom razdoblju radio je u tvornici »Bata« u Borovu kao inženjer tehničke kemije i bio član Zagrebačke inženjerske komore. Po uspostavi NDH, u srpnju 1941, bio je zaveden u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941.