IVANOVIĆ, Ivan Stevan (Vane), publicist (Osijek, 9. VI. 1913 – London, 4. IV. 1999). Sin → I. R. Krausa i Milice rođ. Popović, sestre novinara i političara Dušana Popovića, jednog od vodećih srpskih političara Hrvatsko-srpske koalicije. Svetozar Pribićević bio im je vjenčani kum (1912), a Ivan Lorković krsni kum. Obitelj je promijenila prezime Krausz u Ivanović 16. VIII. 1924. Roditelji su se tada već rastali, a majka se 1921. preudala za brodovlasnika Božidara Banca, vlasnika Yugoslav Lloyd Ltd. u Londonu. Banac je bio uvjereni pristaša jugoslav. jedinstva koji je 1915. pomogao osnivanje Jugoslavenskoga odbora, a poslije ga je i financirao, te je obiteljsko naslijeđe utjecalo na stvaranje I. snažnoga jugoslav. identiteta. – Polazio je Westminster School u Londonu 1926–30. te 1933. diplomirao političku ekonomiju na Sveučilištu u Cambridgeu. U drugoj pol. 1930-ih radio je u brodarskim poduzećima očuha. Za II. svj. rata djeluje u savezničkim promidžbenim i obavještajnim organizacijama; nakon Travanjskoga rata 1941. organizirao je nekoliko jugoslav. brodovlasnika u »Yugoslav Shipping Committee« želeći onemogućiti naciste da preuzmu jugoslav. trgovačku flotu koja je ostala u neutralnim vodama. Posljednju fazu rata proveo je između Londona, Barija i Kaira; demobiliziran je kao major brit. vojske. Nakon rata bavio se brodarskim poslovima u Velikoj Britaniji i obnovio očuhovu flotu, a 1967. prepustio je poslovanje starijemu sinu Ivanu Božidaru. Istodobno se angažirao među jugoslav. emigrantima protivnicima komunističkoga režima i 1949. utemeljuje u Londonu Dobrotvornu udrugu slobodnih građana Jugoslavije, kojoj je na čelu do 1974. Od 1955. predsjednik je Jugoslavenske grupe za Europski pokret, a 1963. sa skupinom disidenata utemeljuje u Stanstedu kraj Londona Demokratsku alternativu, zauzimajući se za uspostavu demokratskih odnosa u Jugoslaviji na temelju parlamentarnoga pluralizma, nacionalne i vjerske ravnopravnosti te izdaje nacrt za reformu jugoslavenskoga društva pod naslovom Demokratska Jugoslavija. Pod tim je naslovom objavio 1967. i 1980. zbornik, u kojem tiska i svoje članke. Osnivač je, suradnik i član uredničkoga vijeća periodika Review Studijskoga centra za jugoslovenska pitanja u Londonu. S Aleksom Đilasom uredio je zbornik Demokratske reforme (London 1982), u kojem je i njegov prilog Reforma vanjske politike, te Zbornik o ljudskim pravima (London 1983). Autor je autobiografskih zapisaka LX. Memoirs of a Jugoslav (1977), koje odlikuje kritički pristup britanskoj politici na Balkanu u II. svj. ratu, ali i jugoslavenski redukcionizam i shematski prikaz bez dubljega poniranja u povijesno-kulturološke različitosti sukobljenih strana te u slojevitost ratnih događaja i odnosa. Članke, intervjue, apele i razmišljanja prikupio je i objavio 1996. u knjizi Yugoslav Democracy on Hold. Uredio je i izdao knjigu Bika za rogove političara Većeslava Vildera (London 1955). Bio je protivnik prava na odcjepljenje južnoslavenskih naroda, nijekatelj crnogorske nacije i zagovornik integralnoga jugoslavenstva pa raspad Jugoslavije 1990-ih i osnutak samostalnih država na njezinu tlu ne interpretira u sklopu globalnih gibanja, nego kao razaranje državne tvorevine koja je mogla preživjeti uz unutarnje gospodarsko-političke reforme, o čem je 1991. uputio dva apela predsjednicima Milanu Kučanu, Franji Tuđmanu i Slobodanu Miloševiću. God. 1990. postao je državljanin Republike Hrvatske. – U braku s June rođ. Fisher (od 1939) otac je Ivana Božidara (Bože), Andrije i Minje. Bio je prvak Jugoslavije u preponskom trčanju na 110 m (14,9 s) i 400 m. Kao član jugoslav. atletske reprezentacije 1936. sudionik je polufinalne preponske utrke na 400 m na Olimpijskim igrama u Berlinu, gdje je postignuo sedmo vrijeme (54,7 s). Bio je među sudionicima igara koji je odbio Hitlera pozdraviti nacističkim pozdravom. Jedan je od pionira podvodnog ribolova, o kojem je i pisao, te je pridonio njegovu razvoju u Europi i na Bahamima.

DJELA: Sub-marine Spearfishing. London 1951, 1952², New York 1953 (hrv. prijevod Podvodni lov). – Modern Spearfishing. London 1954, 1960², 1974³, New York 1955. – Demokratska Jugoslavija. Jedan nacrt. London (1968). – LX. Memoirs of a Jugoslav. New York i London 1977 (skraćeno i izmijenjeno izd. Drugo zvono. Jugoslavija u ratu 1939–1945. London 1979, Zagreb 1993, Beograd 1998). – Yugoslav Democracy on Hold. Rijeka 1996.

LIT.: Pred stvaranjem novog Jugoslavenskog odbora? Sastanak oko »Okruglog stola« u Londonu. Hrvatska revija, 13(1963) 2. – I. Babić: Dragi uredniče. Ibid., 27(1977) 3. – Demokratske reforme. London 1982. – M. Žigrović: Potonule galije. U: U žitu i kukolju. Barcelona–München 1986. – M. Galić: Vane Ivanović (intervju). Start, 22(1990)558. – J. Lovrić: O piscu ove knjige. U: V. Ivanović, Drugo zvono. Zagreb 1993. – (Nekrolozi): Feral Tribune, 16(1999), 12. IV; Novi list, 53(1999), 11. IV; The Times, 1999, 21.

IVANOVIĆ, Marko, fizičar i javni djelatnik (Genova, Italija, 18. V. 1948). Sin → I. R. Krausa i Štefice rođ. Kastelic (Novo Mesto, Slovenija, 1912 – Rijeka, 1973). U braku s Dubravkom rođ. Friščić otac je Ane (Zagreb, 1977) i Vladimira (Zagreb, 1979). Diplomirao je 1972. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu iz područja teorijske fizike, a 1975. završio poslijediplomski studij na Sveučilištu u Zagrebu iz područja Oceanologije tezom Površinski potencijal kao mjera kontaminacije površine more–zrak. Također je 1978−79. pohađao poslijediplomski studij iz područja građevinarstva na Sveučilištu u Zagrebu. God. 1986. stekao je višu stručnu spremu na Fakultetu za pomorstvo i saobraćaj u Rijeci tezom Pojava Eckmanove spirale u atmosferi i moru unutar graničnog sloja. Doktorirao je 1991. na Sveučilištu u Ljubljani iz područja tehničkih znanosti, discipline sanitarne hidrotehnike tezom Matematični model za simulacijo cirkulacije in kvalitete priobalnih vod. God. 1993. biran je u zvanje stručnog suradnika, a 1998. u nastavno zvanje višega predavača. Radio je 1973−75 na Institutu Ruđer Bošković u Centru za istraživanje mora u Rovinju kao stručni asistent, 1977−93. znanstveni je asistent iz kolegija Fizika, Mehanika I i Mehanika II na Fakultetu graditeljskih znanosti u Rijeci, 1993−96. vodeći je suradnik iz ekologije u Odjelu za urbanizam, ekologiju i gospodarenje zemljištem gradske uprave Rijeka, 1999−2003 savjetnik iz područja zaštite okoliša u Institutu građevinarstva Hrvatske – Poslovni centar Rijeka, 2004−06. direktor je u IVANAL d. o. o., u kojem je prokurist od 2003. Suradnik je i voditelj znanstvenih i stručnih projekata te autor više stručnih radova. Osnivač je, potpredsjednik i predsjednik nevladine organizacije CEDEK (od 2002). God. 1993−97. član je Županijskoga doma Hrvatskoga sabora na listi Hrvatske socijalno-liberalne stranke. Član Rotary kluba Rijeka (1993−2002) i Rotary kluba Rijeka–Sveti Vid (2002−10) te član Bnei Brita u Zagrebu (2003−11).

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

IVIN, Daniel (Goldstein; Danijel, Danko), povjesničar, publicist i javni djelatnik (Karlovac, 16. IV. 1932). Sin knjižara → Ive Goldsteina i Lee rođ. Brüll, brat → Slavkov. Po osnutku NDH, iz Karlovca je zbog opasnosti od deportacija prebačen potkraj 1941. djedu i baki u Tuzlu, a poč. 1942. uz pratnju Josipa Pribilovića (2001. proglašen Pravednikom među narodima) otputovao je u Kraljevicu, gdje su ga čekali majka i brat. Priključio se partizanima u svibnju 1942. kao kurir pri Vrhovnom štabu. Iselio se u Izrael 1949, a vratio se 1952. Tada je promijenio i prvotno prezime Goldstein u Ivin. U Zagrebu je završio gimnaziju 1955, a studij povijesti na Filozofskom fakultetu 1965. U međuvremenu 1950-ih radio je u novinstvu, industriji i turizmu te od 1963. u Institutu za historiju radničkoga pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest) u Zagrebu. Zbog sudjelovanja u pokušaju osnivanja politički nezavisnoga časopisa Slobodni glas u Zadru 1966 (o čem su pisali Washington Post 16–19. VIII. i Stern 18. IX) bio je zatvoren, otpušten s posla i onemogućen u objavljivanju pa mu je knjiga Revolution und Evolution in Jugoslawien u kojoj se bavi razdobljem 1948–52, posebice promjenama u politici KPJ 1949, izdana 1968. u inozemstvu. Radio je u zagrebačkim poduzećima »Generalinvest« (1968–69) i »Ingra« (1970–71) te bio gostujući predavač, odnosno stipendist u Oxfordu i Londonu (St. Anthony’s College 1968, London School of Economic and Political Sciences 1973–75); umirovljen kao antifašistički borac 1975. U VUS, Horizontu i Plavom vjesniku 1950-ih pisao je reportaže i feljtone. Njegovi povijesni i polit. članci, reagiranja i intervjui objavljivani su u publikacijama Putovi revolucije (1964), Analyse (1966), Ovdje (1970), Oko (1989), Slobodna Dalmacija (1989–90), Start (1989), Danas (1990), Feral Tribune (1993), Arkzin (1994), Novi list (1994–97, 1999), Kolo (1998), Hrvatska ljevica (1999), Jutarnji list (1999), Nacional (2000) i Večernji list (2000). Napisao je drame Tko je protiv Supila? (Forum, 1987, 1/2) i Četvrti iskaz Ilije Gregorića (Kolo, 2001, 4) te prvu knjigu polit. romana s ljubavnim elementima Hrvatsko pitanje (prvi put objavljen u Forumu 1990–91). Početak druge knjige toga romana tiskan je u Kolu (1999, 3). – Jedan je od pokretača višestranačja u Hrvatskoj i utemeljitelja Hrvatske socijalno-liberalne stranke i Hrvatskoga odbora za zaštitu i promicanje ljudskih prava 1989, Hrvatskoga helsinškoga odbora za ljudska prava 1993. te jedan od utemeljitelja i predsj. udruge »Dom«, koja se 1994–95. bavila problemom deložacija u Hrvatskoj. Pokrenuo i 1991–98. vodio Centar za studij tranzicije u srednjoj i istočnoj Europi te surađivao u njegovu zborniku Politics and Economics of Transition (Zagreb 1993). Član je ŽOZ i od 2006. Bet Israela. S Verom rođ. Kornjejev otac je Aleksandre (Sande) pravnice i bibliotekarke (Zagreb, 1. IV. 1964). – S Adrianom rođ. Minichreiter otac Marka, fizičara (London, 7. VII. 1977). U Zagrebu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a fiziku je diplomirao i doktorirao u Londonu 2004. Jedan je od četvorice partnera u vlastitom poduzeću, koje se bavi kompjuterskom tehnologijom.

DJELA: Revolution und Evolution in Jugoslawien. Bern 1968. – Hrvatsko pitanje, 1. Zagreb 1999.

LIT.: R. Hurem: Zagrebački simpozijum o pregledu istorije Saveza Komunista Jugoslavije. Pregled, 16(54)(1964) I/2. – F. Zenko: Tagebuch aus Zadar. Neues Forum, 13(1966) 154. – Ku.: Revolution und Evolution in Jugoslawien. Der klare Blick, 9(1968) 23. – N. Čolak: La Jugoslavia comunista fra il dissenso dell’intellighenzia e il diritto di stato della Croazia. Venezia 1979. – Z. Čepo: Dva decenija Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Časopis za suvremenu povijest, 14(1982) 1. – D. Hudelist: Banket u Hrvatskoj. Zagreb 1991. – S. Goldstein: Obitelj i knjiga. U: Obitelj. Zagreb 1996. – D. Paraga: Hrvatski leksikon bez Daniela Ivina! Novi list, 50(1996), 15. XII. – (Osvrti na Hrvatsko pitanje): Vjesnik, 60(1999), 12. V. – Slobodna Dalmacija, 56(1999), 25. V. – Večernji list, 43(1999), 6. VI. – Ivin, Daniel. Hrvatska enciklopedija, 5. Zagreb 2003. – Ivin, Daniel. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

IZRAEL, Moše (Liko), inženjer (Sarajevo, 13. II. 1911 – Tivon, Izrael, 7. I. 1986). Završio je Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu i specijalizaciju za tekstil u Manchesteru. Iselio se 1951. u Izrael, gdje je od 1953. živio u Tivonu i radio u tvornici cementa »Nešer« kao gl. elektroinženjer. Od 1970-ih radio je u Direkciji za planiranje električne energije. Djelovao u HOJ, u Rotary klubu i društvu »Dante Alighieri«.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48.

JACOBI, Hosea Hermann (Jakobi), nadrabin i vjerski pisac (Jakobshagen kraj Templina, Njemačka, 3. I. 1842 – Zagreb, 21. IV. 1925). Sin Jacoba i Sare rođ. Goldberg. Gimnaziju je završio u Berlinu, gdje je potom studirao orijentalnu filologiju i povijest. U Halleu je doktorirao 1865. iz filozofije tezom Die Stellung des Weibes im Judenthum. Hebrejske studije, koje je započeo u djeda rabina Jacoba Mosesa Goldberga, dovršio je također u Berlinu. Na poziv tiskara → V. Schwarza došao je u Zagreb 1867. blagosloviti novosagrađenu sinagogu u Praškoj ul. i održati probne propovijedi u »tolerantno religioznom duhu«. Potkraj godine izabran je za zagrebačkoga rabina, u službu je stupio 14. I. 1868, a od 1880. do kraja života obnašao je dužnost nadrabina. Djelovao je na vjerskom, odgojnom, prosvjetnom, socijalnom i humanitarnom polju u doba najvećeg uspona žid. zajednice u Zagrebu i Zagreba općenito. Reorganizirao je Hevra Kadišu, utemeljio 1870. Hevra Gemilut Hasadim i Hahnasat Kalu, potaknuo 1887. osnivanje Izraelitskoga gospojinskoga društva »Jelena Prister«, bio zaslužan za osnutak Doma nemoćnih (1909) i izgradnju nove Židovske pučke škole 1893, čiji je bio ravnatelj do 1918. i kojoj je pridodao školu Talmud-Tora, utemeljio kulturno-prosvjetna društva Literarni sastanci izraelske mladeži (1898) i Hrvatsko-izraelsko literarno društvo (1904), kojemu je bio predsjednik, Rabinski savez u Hrvatskoj i Slavoniji (1907), kojemu je bio predsjednik do osnutka Saveza rabina Kraljevine SHS u kojem je potom bio izabran za začasnoga predsjednika, i podružnicu Alliance Israélite u Zagrebu. Sudjelovao je i u predradnjama za osnutak Saveza bogoštovnih općina za Hrvatsku i Slavoniju, a sam je 1907. potaknuo sazivanje prve konferencije rabina u Hrvatskoj i Slavoniji. Zasluge je stekao kao pisac vjeronaučnih knjiga za žid. mladež, napose onih na hrv. jeziku. Prvi je u Hrvatskoj držao propovijedi na hrv. jeziku, koji je 1885. uveo u bogoslužje. Tiskao je više svojih govora i propovijedi. U rukopisu mu je ostao srednjoškolski udžbenik Poviest Izraelaca i njihove književnosti (1–2. Zagreb s. a.). Svoju novu, hrvatsku domovinu s poštovanjem je isticao kao primjer zemlje u kojoj su Židovi, nasuprot mnogim drugim zemljama, pošteđeni neprijateljstava. Zagovarao je snošljivost i suradnju s drugima, pa je, primjerice, vjernike upozoravao da ne posjećuju predavanja → H. Hinkovića, koji je bio u sporu s Katoličkom crkvom i »neka se klone svega, što bi moglo naškoditi slozi između konfesija u našem gradu«. Oženio se Huldom Pander, rođenom u Poznańu, s kojom je imao sedam kćeri i sina: Lujza, Marta (Martha) (Zagreb, 24. X. 1878), Clara, Reha, Lola, Ivana (Johanna) (Zagreb, 9. IX. 1876) Selma i → Ivan. Njegov se sprovod pretvorio u javni događaj – službi božjoj u sinagogi nazočili su mnogi izaslanici civilnih i voj. vlasti, predstavnici različitih židovskih i nežidovskih udruženja, Katoličke crkve i drugih kršćanskih crkava, gradonačelnik Vjekoslav Heinzel te mnogi gradski zastupnici jer njegove zasluge nitko nije osporavao s obzirom da »valjalo je ovu općinu tek učiniti općinom, izgraditi i osigurati sve one inštitucije, što je tek čine« (Židov, 1925). – Kći Clara Barmaper-Jacobi (Klara), žid. aktivistica (Zagreb, o. 1880 – Zihron Jaakov, Izrael, nakon 1945) spominje se kao članica Upravnoga odbora cionističkoga društva »Ahdut« 1909. Pred I. svj. rat bila je statističarka Židovskoga narodnoga fonda u Zagrebu. Uoči II. svj. rata, sa suprugom Barmaperom, iselila se u Palestinu.

DJELA: Über die Stellung des Weibes im Judenthum, mit besonderer Berücksichtigung der Eheschliessung, wie sie uns in den Schriften des Alten Testaments vorliegt. Berlin 1865. – Biblijska povjestnica. Za izraelsku mladež pučkih i nižih srednjih škola. Zagreb 1884. – Derech hakodeš. Katekizam Mojsijeve vjere. Za izraelsku mladež pučkih i srednjih škola. Zagreb 1887. – Hebrejska početnica za školu i za samouke. Zagreb 1889. – Uputa u nauk Mojsijeve vjere. Za 1. razred pučkih škola. Zagreb 1889, 190. – Potpunija bibliografija U: Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835–1940, 9. Zagreb 1987.

IZV.: Podaci o ulazniku M. Ajzenštajn-Stojić.

LIT.: Židovska smotra, 2(1909) 20; 7(1913) 3. – Židov, 2(1918)2; 10(1925) 17/18; 12(1928) 13. – L. Šik: Obraćenje dra. Hinka Hinkovića. Ibid. 18(1934) 36. – Jevrejski pregled, 26(1975) 3/4. – Bilten ŽOZ, 1988–1989, 9/10. – 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori sa proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987). Zagreb 1988. – K. Boeckh: Židovska vjerska općina u Zagrebu do 1941. godine. Časopis za suvremenu povijest, 27(1995) 1. – M. Ajzenštajn-Stojić: Rabinske obitelji u Hrvatskoj, Hosea Jacobi i potomci. Ha-kol, 2004, 86. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Artuković: Jacobi, Hosea. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

JACOBI, Ivan, pravnik i žid. aktivist (Zagreb, 30. X. 1868 – Zagreb, 2. X. 1941). Sin zagrebačkog rabina → H. H. Jacobija i Hulde rođ. Pander. Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1885, ekonomiju započeo studirati u Dresdenu, gdje je potom upisao i diplomirao pravo. Odvjetničku prisegu položio je 23. XI. 1897. te u središtu Zagreba (1930-ih na Jelačićevu trgu, potom u Amruševoj ul. s Leom Rotterom) vodio odvjetnički ured, bavio se zastupanjem velikih tvrtki (Zagrebački električni tramvaj i dr.). Kako je odlično poslovao, kupio je dvorac u Laškom i dvije četverokatnice u središtu Zagreba. – Bio je prvi predsj. »Ahduta«, prvoga cionističkoga građanskog društva u Zagrebu 1909, delegat 3. okružja Zemaljskoga odbora udruženja cionista južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske Monarhije na 9. cionističkom kongresu 1909. u Hamburgu, a 1912. potpisuje se kao potpredsjednik Zemaljskoga odbora udruženja cionista južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske Monarhije. Također je bio jedan od osnivača zagrebačkoga sportskoga društva Makabi. Nakon osnivanja Saveza cionista Jugoslavije nakon I. svj. rata, uz predsjednika → H. Spitzera, bio je izabran za pročelnika Radnoga odbora. Po uspostavi NDH nije bio uveden u Kartoteku židovskoga znaka, ali je u lipnju 1941. morao prijaviti imovinu Uredu za obnovu privrede Ministarstvu narodnoga gospodarstva u kojoj je naveo da je sa suprugom Ružom rođ. Ehrlich suvlasnik ulične i dvorišne stambene zgrade u Amruševoj ul. Imovinu u Laškom njem. vlasti su rekvirirale nakon okupacije Slovenije. Kad su ustaše došle po njega, počinio je samoubojstvo u svom stanu. – Supruga Ruža (Rosa), žid. aktivistica (Neidenburg, Njemačka, 18. II. 1873 – Zagreb, 12. I. 1942). Kći Abela Ehrlicha i Nanette rođ. Jacobi, sestre nadrabina H. Jacobija. U Zagreb je stigla 1910. nakon udaje za svoga bratića Ivana. Bila je klasična filologinja, a od travnja 1909. do 1938. predsjednica Izraelitskoga gospojinskog društva »Jelene Prister«, koje se isticalo dobrotvornim radom. Po uspostavi NDH preuzela je žid. znak te bila primorana prijaviti imovinu u kojoj je navela suvlasništvo ulične i dvorišne stambene zgrade u Amruševoj ul. Umrla je u Zagrebu prirodnom smrću.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – KŽZ. – Podaci o ulazniku M. Ajzenštajn-Stojić. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: Židovska smotra, 4(1909) 20; 7(1912) 6. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 1(1927) – 15(1941) – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Židov, 15(1931) 49. – J. Eventov: Omladina iz 1918. godine. Jevrejski almanah 1955–1956. – L. Dobronić: Klasična gimnazija od 1607. do danas. Zagreb 2004. – M. Ajzenštajn-Stojić: Rabinske obitelji u Hrvatskoj, Hosea Jacobi i potomci. Ha-kol, 2004, 86. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

JAFE, Jakov (Schön, Teo), javni djelatnik (Zagreb, 5. XI. 1915 – Gat, Izrael, 13. X. 1995). Bio je član Hašomer Hacaira u Zemunu 1930-ih i nakon hahšare (omladinska akcija) 1939. je otišao u Palestinu. U kibucu Gat, čiji je bio suosnivač, osim tekućih poslova bavio se glazbom i bio među osnivačima malog orkestra, a kao strastveni snimatelj ovjekovječio je povijest kibuca. Doživljaje iz bivše domovine, dolazak u Palestinu objavio je u knjizi Iz moga života (1982).

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48.

JÄGER, Ilan, fizičar (Zagreb, 13. III. 1941). Sin Edmunda i Matle rođ. Schulz. Po uspostavi NDH kao dvomjesečno dijete s obitelji je preuzeo žid. znak. Obitelj je izbjegla u Italiju, potom u Švicarsku, gdje je boravila u izbjegličkim logorima, a 1945. se vratila u Zagreb. U Izrael su se iselili 1949. Završio je fiziku i matematiku na Hebrejskom sveučilištu, a 1967. obranio doktorat na Weizmannovu institutu tezom iz polja kristala magnetskih materijala na niskoj temperaturi. Potom se tri godine kao postdoktorand usavršavao u Kanadi. Predavao je kao profesor na Sveučilištu Georgia, a 1978. počeo je raditi na istraživanjima kao profesor fizike na Sveučilištu Ben-Gurion. God. 1980. priključio se Institutu za razvoj borbenih sredstava RAFAEL. Također se bavi računalnim projektima. – Otac Edmund, pedagog (Dzieduszyce, Poljska, 24. VIII. 1909 – ?). Doselio se iz Poljske 1933. u Zagreb, gdje je bio nastavnik žid. škole s plaćom od 2000 din. Po uspostavi NDH sa suprugom Matlom rođ. Schulz i sinom Ilanom preuzeo je žid. znak. Obitelj je izbjegla u Italiju, potom u Švicarsku, 1945. se vratila u Zagreb, a 1949. iselila u Izrael.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

JAGODA, Flory (Kabillo, Flora), pjevačica i skladateljica (Sarajevo, 1923). Podrijetlom je iz sefardske obitelji, djetinjstvo je provela u Vlasenici. O. 1938–39 doselila se u Zagreb, gdje je nastavila školovanje i učila svirati harmoniku. Po uspostavi NDH izbačena je iz škole te je vlakom prebjegla u Split. Putem je svirala harmoniku ne bi li izbjegla identifikaciju. Iz Splita se sa obitelji prebacila brodom na Korčulu, a potom u Bari u Italiju, gdje je upoznala budućeg supruga Harryja Jagodu, s kojim se 1946. iselila u Alexandriu u SAD. Bavi se očuvanjem tradicije ladino glazbe. Snimila je albume Kantikas Di Mi Nona, Memories of Sarajevo, La Nona Kanta, Arvoliko, Kantikas de amor i vida. Sephardic Duets te objavila The Flory Jagoda Songbook (1993), koja sadrži tekstove njezinih pjesama, biografske podatke i obiteljske fotografije. Izvodila je u SAD, BiH, Hrvatskoj, Austriji, Turskoj i dr. God. 2002. dobila je nagradu za životno djelo Nacionalne zaklade za umjetnost (National Endowment of the Arts), a 2003. nagradu za doprinos Američkog useljeničkog vijeća. God. 2003. bila je solistica na ceremoniji u Auschwitzu, posvećenoj sefardskim Židovima stradalim u Holokaustu. Ankica Petrović o njoj je snimila dokumentarni film The Key From Spain. The Songs and Stories of Flory Jagoda (2002).

LIT.: http://www.nea.gov/honors/heritage/fellows/fellow.php?id=2002_08&type=bio, pristupljeno 28. VII. 2013. −http://sephardichorizons.org/Volume1/Issue4/jagoda.html, pristupljeno 28. VII. 2013.

JAGODIĆ, Ljerka, žid. aktivistica (Sarajevo, 9. VII. 1913 – Pečuh, Mađarska, 23. II. 1992). Kći Isidora Perlsteina i Katice rođ. Goldschmidt. U Budimpešti je završila tri razreda pučke škole te nastavila školovanje u Sarajevu. S ocem, sestrom Slavom i bratom Željkom došla 1923. u Osijek, gdje je završila nižu gimnaziju. Majstorski ispit za krojačicu završila je u Skoplju. God. 1940. udala se za Stanislava Jagodića, službenika. Bila je višegodišnja aktivna članica ŽO Osijek, predsjednica Ženske sekcije i članica Upravnoga odbora.

IZV.: Podaci o ulaznici G. i P. Jagodić.