Kategorija: B

BAUM, Filip, gospodarstvenik i žid. aktivist (Potnjani kraj Đakova, 23. XII. 1890 – ?). Djelovao je kao bravarski obrtnik, proizvođač željeznoga i mjedenoga pokućstva, a u međuratnom razdoblju vlasnik poduzeća »Filip Baum«, za proizvodnju željeznog i mjedenog pokućstva te dječjih kolica sa sjedištem u Ul. Pavla Radića i prodavaonicom u Dežmanovoj ul. u Zagrebu. U poduzeću je nekoliko mjeseci 1920/21. radio Josip Broz Tito. Bio je istaknuti član »Lože Zagreb 1090« nezavisnog žid. reda Bnei Brit (jedan od 25 izaslanika zagrebačke lože nazočan na inauguraciji jugoslavenske Velike lože Bnei Brit 1935. sa sjedištem u Beogradu). Po uspostavi NDH poduzeće je podržavljeno i prodano J. T., koji ga je zadržao na poslu. kad je u siječnju 1942. uhićen, 35 od ukupno 65 zaposlenika potpisalo je zahtjev da ga se pusti iz logora kako bi poduzeće moglo nastaviti rad. Dana 28. I. 1942. bio je oslobođen, no daljnja mu je sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 660. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28829. – Telefonski imenik 1941.

BAUM, Hugo (Hinko), trgovac (Vukovar, 1884 – logor Jasenovac, 1941). Sin trgovca žitom Samuela. Nakon srednje škole, godinu dana pohađao Trgovačku akademiju u Beču, s bratom Simonom preuzeo očev posao i obogatio se. Vodili su veliko trgovačko poduzeće sa skladištima u Negoslavcima, gdje su se bavili i uzgojem konja. God. 1932. bio je član Odbora za socijalnu skrb grada Vukovara te jedan od osnivača Sekcije proti prosjačenju Doma milosrđa u Vukovaru. U braku s Martom Zdenkom rođ. Rosskamp, učiteljicom u vukovarskoj žid. školi (Varaždin, 4. VI. 1886 – okolica Vukovara, ?1941), kćeri Jakova i Ivane, sestrom Roberta, Hinka, Ivana, Olge ud. Bauer i → R. Rosskampa, imao je sina Petra (Vukovar, 1923 – okolica Vukovara, ?1941). Imovina im je oduzeta za NDH, dok je supruga 4. II. 1942. s mnogobrojnim vukovarskim Židovima prešla na katoličanstvo. Njezina daljnja sudbina nije poznata. – Brat Simon, trgovac (Vukovar, prije 1893 – ?, nakon 1945) oženio se svojom sestričnom → Davidom Papai, s kojom je imao sinove Franju, odvjetničkog pripravnika (Vukovar, 1915 – logor Slana ili Jadovno, VI–VII. 1941) i Hinka. Obojica su stradala u Holokaustu. U žid. krugovima u Vukovaru brak je bio predmet velikog ogovaranja jer je Simonov otac bio paraliziran, a Davidin mentalno bolestan. Supruga ga je ostavila dok je bio na bojišnici za I. svj. rata. Kako mu je druga supruga bila srp. podrijetla, II. svj. rat zatekao ga je u Beogradu, gdje je ušao u službu Draže Mihailovića. Nakon 1945. strijeljan je kao suradnik četnika.

IZV.: GMV, Arhiv ŽOV, Popis pokrštenih Židova u Vukovaru 1941. i 1942, kut. 3.

LIT.: E. Bier: Memories. Tuscon 1983. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – V. Horvat: Vukovarska društva (1859–1945). Vukovar 2007.

BAUM, Salamon, pravnik (Vukovar, 4. III. 1857 – Vukovar, 22. III. 1899). Bio je pripadnik velike i ugledne vukovarske obitelji. Potkraj XIX. st. vodio je odvjetnički ured u Vukovaru. U braku s Ernestinom (Nestitante) rođ. Loewy imao je petero djece: Rudolfa, Vilmu, Olgu, → Davidu Papai i Felixa. Na velikom dobrotvornom plesu vukovarskoga vatrogasnog društva 1880. na kojem je bilo i »mnogo izraelićana«, održao je govor u kojem je hvalio Hrvatsku i proglasio je zajedničkom zemljom svih njezinih stanovnika te istaknuo da kultura može Židova učiniti Hrvatom. – Sin Felix, pravnik (Vukovar, 2. VI. 1895 – Jadovno, 1941) u međuratnom je razdoblju u Zagrebu bio ravnatelj poduzeća »Sana« d. d. Po uspostavi NDH, prijavio imovinu 24. VI. 1941, a potom bio uhićen te, vjerojatno krajem lipnja ili poč. srpnja 1941, deportiran u gospićki sustav logora i stradao u Jadovnu. Iako je poduzeće tražilo da ga se pusti kao neophodno potrebna stručnjaka »koji je proučio mogućnost izradbe zemlje za bijeljenje ulja tzv. Bleicherde«, zahtjev je odbijen. Njegova supruga Emmy rođ. Lederer (?, 23. IX. 1902 – logor Metajna, 1942), kći → Armina Lavoslava Lederera i Etelke rođ. Varga, i kći Mirjam (Zagreb, 1928 – logor Metajna, 1941) iz Zagreba su 1941. odvedene na Pag, gdje su stradale. Suprugina majka Etelka, u srpnju 1941, osobno se obratila poglavniku Anti Paveliću s molbom da se iz logora puste njezina kći, zet i unuka, pozivajući se na Ivu Jelića, šefa ustaške mladeži, kojega je u svom stanu godinu dana bolesnog njegovala i skrivala od redarstvenih agenata. Molba je »ustupljena na uredovanje« Ravnateljstvu za javni red i sigurnost.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 660. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27551, 27836. – Nadgrobni spomenik na vukovarskom židovskom groblju. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: E. Bier: Memories. Tucson 1983.

BAUM, Salamon (Solo), trgovac i žid. aktivist (Vinkovci, 7. VII. 1885 – ?). Sin Ignjatov. Stekao zavičajnost u Sisku 1934, kad je bio i predsj. tamošnje ŽO. Potkraj 1938. iz Siska se preselio u Zagreb, gdje je s Dragutinom Baumom bio vlasnik poduzeća »Baum« d. d., trgovine drvnih proizvoda sa sjedištem u Klaićevoj ul. Po uspostavi NDH, sa suprugom Zlatom, preuzeo je žid. znak. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 660. – JIM, Zapisnik izvanredne sjednice Izvršnog odbora SVJOJ od 26. I. 1940. – KŽZ.

LIT.: I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

BAUM, Slavko, kemičar, gospodarski stručnjak i političar (Zagreb, 17. VII. 1919 – Beograd, 7. I. 1981). Sin Antuna i Aranke. U Zagrebu 1937. završio Klasičnu gimnaziju te započeo studij kemijske tehnologije, koji je nastavio u Lyonu i 1945. završio na Politehničkoj visokoj školi u Lausanni. Nakon uspostave NDH izbjegao je u Italiju, gdje je bio interniran u logor Ferramonti di Tarsia kraj Cosenze. Od 1943. boravio u Švicarskoj, postavši povjerenikom NOVJ. Od 1946. bio je upravitelj pogona u Tvornici kablova ELKA u Zagrebu, od 1947. u Beogradu voditelj izgradnje i direktor plana u Generalnoj direkciji kemijske industrije Jugoslavije te od 1950. načelnik za kemijsku industriju Savezne planske komisije, a 1952. imenovan je direktorom tvornice celuloze i viskoze u izgradnji u Doboju te 1953. generalnim direktorom Koksare i Koksno-hemijskog kombinata »Boris Kidrič« u Lukavcu. Od 1962. u Tuzli radio kao redoviti profesor, predstojnik katedre i dekan na Tehnološkom fakultetu, od 1963. direktor Instituta za rudarska i kemijsko-tehnološka istraživanja te generalni direktor Rudarsko-kemijskog kombinata, a od 1964. u Beogradu pomoćnik saveznoga sekretara za vanjsku trgovinu i od 1967. generalni direktor Fonda za kreditiranje i osiguravanje izvoznih poslova. Bio je poslanik u Saveznoj skupštini, savjetnik vlade Indonezije, voditelj studijske grupe jugoslav. generalnih direktora u SAD, član mješovitih komiteta i predsj. komisije za privrednu suradnju Jugoslavije s drugim zemljama i zamjenik guvernera Jugoslavije u Afričkom fondu za razvoj. Za svoj je rad dobio više jugoslavenskih i inozemnih nagrada, plaketa i priznanja i odlikovan visokim odličjima u Jugoslaviji, Iranu, Indoneziji i Nepalu. Sastavio je razvojne planove za vlade više zemalja i UN te objavio knjigu U borbi za hranu (Novi Sad 1976) i mnogobrojne članke u časopisima.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – S. Paušek-Baždar: Baum, Slavko. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – (Nekrolozi): Oslobođenje, 39(1981), 8. I; Vjesnik, 41(1981), 8. I; Borba, 60(1981), 8. I.

BAUM, Trinka (rođ. Rosenberg; Tinka), žid. aktivistica (? – Zagreb, 7/8. VIII. 1952). Bila je predsjednica Kuratorija »Doma za žensku mladež«, osnovanog 1936. u Zagrebu. Pod nepoznatim okolnostima završila je u zatvoru, gdje je i umrla.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1993, 31/32.

BAUM, Viktor, žid. aktivist (Vukovar, 30. IX. 1854 – Vukovar, 6. VIII. 1910). Sin Viktora i Fanike rođ. Weil. Po majci je unuk poznatog podrabina u mađ. Bonyhádu Samuela Weila. Završivši osnovnu školu u Vukovaru, zaposlio se u očevoj trgovini. Bio je potpredsjednik i predsj. ŽO u Vukovaru, posebno se istaknuo u mnogobrojnim dobrotvornim akcijama u zemlji i inozemstvu (izgradnja vukovarske sinagoge, pogrom u Rusiji 1905).

IZV.: Nadgrobni spomenik na vukovarskom židovskom groblju.

LIT.: J. Diamant: Viktor Baum. Jevrejski almanah, 1927–1928.

BAUM, Vilko (Vilim), kirurg (Vukovar, 1896 – Zagreb, 8. II. 1956). Sin Hinkov. Medicinu je završio 1924. u Beču i specijalizirao kirurgiju. Po osnutku NDH, u ekipi žid. liječnika 1941. poslan je u Tuzlu djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. U lipnju 1943. pridružio se partizanima djelujući kao kirurg u Kladnju i upravitelj centralne partizanske bolnice u Crnoj Gori s činom potpukovnika. Njegovu suprugu i stariju kćer Evu u BiH su zarobili Nijemci i odveli u Auschwitz, odakle se spasila samo kći. Preživjela je i mlađa kći Mirjana, koja je u partizanskom transportu pala s konja u snijeg, ali je pronađena. Nakon II. svj. rata bio je primarijus, voditelj Kirurškog odjela i ravnatelj Opće bolnice u Vršcu. Teško je obolio pa je poslan na liječenje u Zagreb. Nasmrt bolestan, 15. I. 1956. napisao je oproštajno pismo Josipu Brozu Titu, kojeg je upoznao 1920. u bravariji svoga rođaka → F. Bauma, prisjetivši se zajedničkih trenutaka iz partizanskih dana. Pokopan je na žid. groblju na Mirogoju.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1989, 12. – V. Kovač: Židovi Vukovara. Ibid., 1996, 46/47. – Z. Despot: Pisma Titu. Što je narod pisao jugoslavenskom vođi. Zagreb 2010.

BAUM, Vladimir (Vlado), novinar (Vukovar, 1923 – Beč, 17. V. 2011). Sin → Alberta i Zore rođ. Frank, brat Dragutinov. Po uspostavi NDH prebjegao je u Split, a potom je s bratom interniran u logor Ferramonte di Tarsia kraj Cosenze u juž. Italiji, gdje je bio aktivan u logorskoj Antifašističkoj fronti. Pridruživši se partizanima u listopadu 1944, radio je u bazi NOVJ u Bariju kao referent za promet. Bio je urednik vanjske politike na Radio Zagrebu 1950-ih, a potom gl. urednik Radio Zagreba. Poslije je bio direktor Centra za prirodne izvore, energiju i transport te Ureda za ekonomiku i tehnologiju oceana pri UN, što je tadašnji najviši rang koji je jugoslavenski ili hrv. diplomat imao u hijerarhiji UN. Nakon umirovljenja živio u Beču. Objavio je veći broj stručnih tekstova iz područja energetike te ekonomskih studija za potrebe UN. Autor je djela Rat na crvenoj rijeci (Zagreb 1958) i putopisa iz Kine Pod nebom jedno je carstvo sredine (Zagreb 1959). – Brat Dragutin (Drago), ekonomist i novinar (Zagreb, 29. XII. 1924). Po uspostavi NDH s bratom je prebjegao u Split, te su bili internirani u logor Ferramonte di Tarsia, aktivni u logorskom Antifašističkom frontu. Pristupivši partizanima u listopadu 1944, radio je u bazi NOVJ u Bariju. Nakon II. svj. rata radio je za Beogradsku banku, a potom za sarajevski »Energoinvest«, postavši 1969. voditelj njihova predstavništva u New Yorku. Od 1988. bio je dopisnik Privrednoga vjesnika iz SAD. Preveo je djelo Preduzeće: mikro-ekonomsko planiranje i akcija Neila W. Chamberlaina (Beograd 1968) i Ekonomija: uvodna analiza Paula A. Samuelsona (s R. D. Dodićem, Beograd 1969).

IZV.: KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Ha-kol, 2011, 120.

BAUMAN, Alica, radioekologinja (Zagreb, 23. V. 1928). Kći trgovca Karla Platzka i Ivane (Jona) rođ. Mejaš, koji su u prvoj aliji 1949. otišli u Izrael, gdje su umrli o. 1990. U Zagrebu je završila Njemačku evangeličku školu i Klasičnu gimnaziju. Diplomirala je na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu i 1959. započela raditi kao asistentica u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada JAZU (IMI) u Laboratoriju za radioaktivnost biosfere. God. 1960. završila je školu za primjenu radioizotopa u Vinči. Iduće god. bila je stipendistica u Rimu u Centro Studi Nucleari della Casaccia u Laboratorio per la Radioativittà Ambientale. Doktorirala je iz područja tehničkih znanosti na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu 1965. Od kraja 1968. do poč. 1970. boravi u Indiji, gdje radi kao volonter-asistent na katedri za kemijsko inžinjerstvo Warangal Regional Engineering Collegeu u državi Andhra Pradesh. Od 1970. surađuje sa Centralnim institutom World Health Organization (WHO) u Le Vesinnetu na interkalibraciji uzoraka životne sredine kontaminiranih prirodnim i fisijskim radionuklidima. God. 1972–81. tajnica je Jugoslavenskoga nacionalnog komiteta za program UNESCO »Čovjek i biosfera«. Od 1972. povremeni je ekspert organizacija Ujedinjenih nacija (UNESCO, UNEP, IAEA, WHO, Alpe Adria). God. 1972. završila je Summer School in Health Physics Imperial College of Technology u Londonu, a od 1974. surađuje sa Zavodom za radiologiju Veterinarskoga fakulteta u Sarajevu. Od 1977. zadužena je za informacijske podatke vezane za ionizacijsko zračenje za Jugoslaviju u okviru UNEP-ovog Međunarodnog referalnog sustava za izvore informacija programa UN za čovjekov okoliš INFOTERRA te voditeljica Laboratorija za radioaktivnost biosfere. God. 1980–88. na poslijediplomskom studiju Veterinarskog fakulteta u Sarajevu predaje radiokemiju, nuklearnu instrumentaciju i radioekologiju, a 1982–83. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu u okviru nastave ONO predaje radiološku zaštitu. Izvijestila je javnost o nesreći u Černobilu 1986. te dala prve zaštitne mjere za stanovništvo; sudjelovala u svim državnim povjerenstvima vezanim uz Černobil. Voditeljica je međunarodne suradnje na projektu UNEP/WHO Global Environmental Radiation Monitoring Network GERMON za Republiku Hrvatsku 1991–93, kad je i članica Glavnog stožera štaba saniteta Republike Hrvatske Kriznoga štaba Sveučilišta u Zagrebu. Znanstvena je savjetnica. U mirovini od 1993. Članica je više domaćih i međunarodnih znanstvenih udruženja (Hrvatsko društvo za zaštitu od zračenja, Društvo sveučilišnih nastavnika i znanstvenih radnika, predsjednica 1982–86, Društvo inženjera i tehničara Hrvatske, Hrvatsko kemijsko društvo, Hrvatsko društvo za čisti zrak, Hrvatsko toksikološko društvo, Society for Risk Analysis USA European Society for Risk Analysis, International Society of Exposure Analysis, članica i suosnivačica Društva prijatelja prirode »Lijepa Naša«, predsjednica Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika 1982–84. i dr.). Sudjelovala je u Komisiji za nadzor prvih demokratskih izbora u RH. Autorica je velikog broja znanstvenih radova i dobitnica niza domaćih i međunarodnih priznanja. Sa suprugom Egonom, kemičarem (Virovitica, 7. X. 1924), majka je fizičarke Ingrid Bauman-Viličić (Zagreb, 6. VIII. 1952) i defektologinje Lee (Zagreb, 14. VI. 1963), predsjednice Udruge za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja »Svitanje«. Također poučava hebrejski u ŽOZ. Sa Slađanom Štrkalj Ivezić autorica je knjige Shizofrenija – put oporavka (Zagreb 2009).

LIT.: Bauman, Alica. Tko je tko u Hrvatskoj. Zagreb 1993. – Bauman, Alica. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – Jevrejski pregled, 29(1987) 5/6. – http://dsn-zg.hr/index.php?id=37, pristupljeno 22. XII. 2011.