Kategorija: J

JELINEK, Žuži (Färber, Ferber; Suzana), modna stilistica (Budimpešta, 17. VII. 1917 ili 1920 – Zagreb, 23. I. 2016). Kći → Izidora Färbera i Ruže rođ. Fried, sestra Ivana (Imbre) i Aleksandra. S prvim suprugom → Erihom majka je Ive i Diane. S obitelji se doselila u Hrvatsku 1927, a otac je u Zagrebu otvorio četkarsku radnju. Nakon završene osnovne škole u Zagrebu, učila u modnom salonu svoje tete u Budimpešti, a potom u Parizu kod modne kreatorice Nine Ricci (1937–39). God. 1940. u zagrebačkoj Praškoj ul. otvorila je prvi modni salon te iste godine ostvarila promet od 80 000 din. Po uspostavi NDH morala je prijaviti imovinu i preuzeti žid. znak. Sa suprugom se sklonila na Sušak, odakle se uspjela vratiti po roditelje. Bila je internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, kao bolničarka priključila se partizanima. U Zagrebu je 1945. osnovala i vodila Državni modni salon, 1946. otvorila vlastiti i vodila ga do odlaska 1962. u Ženevu, gdje je 1963. također otvorila modni salon. Od 1964. do umirovljenja 1985. ponovo vodila salon u Zagrebu. Samostalne modne revije priređivala od 1947. u nas, a 1957–62. u SAD, Japanu, Kini, Tajvanu, Indiji, Burmi, Nepalu, Iranu, Izraelu, Keniji, Brazilu, Venezueli i Barbadosu. Kreirala je za domaće tvornice konfekcije »Varteks« (1956–62. i od 1973), »Nada Dimić« (od 1968) i »Sloga« te za modnu kuću »Bergdorf-Goodmann« u New Yorku (1959–69). Njezin se stil temelji na građanskoj modnoj tradiciji, eleganciji i isticanju individualnosti. Utjecala je na mijenjanje gledišta o modi i pridonijela otvaranju naše okoline svjetskim modnim zbivanjima. Održavajući kontinuitet kulture odijevanja i svakodnevnoga života, u vremenu uniformiranosti i kolektivnoga duha, otvarala je putove razvoju hrv. mode. – Objavila je nekoliko knjiga o povijesti mode s praktičnim savjetima za odijevanje, a Čar mode sadržava i leksikon tekstilnih pojmova. U Leksikonu svakodnevnog života (Zagreb 1962, 19672) autorica je poglavlja Odijevanje. Bavila se modnim novinarstvom, a od 1994. u časopisu Gloria ima kolumnu sa savjetima, koje je potom skupila u knjizi Tajna ženina uspjeha. – Sin Ivo, inženjer i žid. aktivist (Zagreb, 15. IX. 1947). Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu, gdje je diplomirao 1971. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Magistrirao je 1974. na McGill University u Montrealu. Radio je u »Westinghouse Electric« u Krškom i potom u Ženevi kao voditelj marketinga za visokotehnološke komponente. Od 1985. radi kao menadžer u tvrtki »Trasimex«, specijaliziranoj za trgovinu naftom i naftnim prerađevinama u Ženevi. Aktivan je u ŽO u Zagrebu i Ženevi, bio je član Vijeća ŽO u Ženevi i predsj. lokalnoga sportskoga društva Makabi. Kao član košarkaške momčadi bio je sudionik četiriju Makabijada u Izraelu i triju u Europi.

DJELA: Tajna dobro odjevene žene. Zagreb 1961, 19712 (Čar mode). – Tajna mode. Zagreb 1995. – Tajna ženina uspjeha. Zagreb 1997. – Seks liječi sve. Zagreb 2004. – Od seksa do vječnosti. Zagreb 2007. – Žene osvajajte. Zagreb 2010. – Mijenjaju li se muškarci. Zagreb 2011. – Živjeli muškarci. Zagreb 2013. – Žuži: Život Žuži Jelinek. Zagreb 2014.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667. – KŽZ.

LIT.: G. Emerson: Yugoslavs also Copy Paris Style. The New York Times, 1959, 4. V. – S. Saračević (S. S.): Žuži of Yugoslavia. Globus, 7(1960) 49. – N. Đurić: Tajna dobro odjevene žene. Borba, 26(1961), 25. I. – P. E.: Žuži Jelinek kreira za vas. VUS, 1968, 27. III. – Ž. Slunjski: Žuži za »Varteks«. Varaždinske vijesti, 28(1973), 19. VII. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1990, 13. – (Intervjui): T. Marinović, Vjesnik, 51(1990), 23. IV. – N. Mirković, Gloria, 1(1994) 3. – J. Mandić-Mušćet, Sušačka revija, 6(1998) 22/23. – A. Lendvaj (A. L.): Kontinuitet modne tradicije. Večernji list, 39(1995), 10. X. – Ž. Kliment: Savjeti koji ne izlaze iz mode. Vjesnik, 59(1998), 22. IV. – B. B. Brljević: Likovi moga doba. Zagreb 2002. – A. Stipčević-Despotović i M. Pintar: Jelinek, Žuži. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JELLINEK, Maks, trgovac (Bučovice, Češka, 27. IV. 1867 – ?). Sin Moritzov. U Hrvatsku se doselio 1922. iz Beča. Bio je u braku s Henrietom rođ. Plachte, ranije ud. Mayer, koja je iz prvoga braka imala sinove Milana i → A. Marića. Stanovao je u Praškoj ul. Po uspostavi NDH bio je udovac bez namještenja, a izdržavali su ga njegovi posinci, isplaćujući mu mjesečno 10 000 din. iz glavnice od 500 000 din.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – KŽZ.

JERUZALEM, Josip (Jerusalem, Josef), tvorničar i trgovac (Chotěboř kraj Havlíčkůva Broda, Češka, 22. VIII. 1849 – Beč, Austrija, 16. XI. 1919). Na poticaj Miroslava Kulmera otkupio 1884. od Ivana Banjavčića mlin na Mrežnici, dogradio nove zgrade te s Wilhelmom Anningerom i Siegmundom Mendelom osnovao Kraljevsku zemaljsku ovlašćenu pamučnu predionicu i tkaonicu u Dugoj Resi. Iako je 1889. predionica uništena u požaru, a u tvornici izbio jedan od prvih štrajkova industrijskih radnika u Hrvatskoj, tvrtka je 1891. izložila svoje proizvode na Gospodarsko-šumarskoj jubilarnoj izložbi u Zagrebu. Vodeći je iz Beča, J. je 1896. sjedište tvrtke formalno prenio u Budimpeštu i preimenovao ju u Dioničko društvo domaće tvornice predenja i tkanja pamuka Duga Resa prepustivši dio dionica Peštanskoj komercijalnoj banci. Otada do početka I. svj. rata poduzeće je uspješno poslovalo i postalo jedno od vodećih te vrste u nas.

LIT.: J. Lakatoš: Industrija Hrvatske i Slavonije. Zagreb 1924. – M. Despot: Privreda Hrvatske XVII.–XIX. stoljeća. Zagreb 1957. – Ista: Industrija građanske Hrvatske 1860–1873. Zagreb 1970. – T. Majetić i Đ. Zatezalo: Začeci i razvitak radničkog pokreta u Karlovcu i Dugoj Resi. Zagreb 1972. – Pamučna industrija Duga Resa 1884–1984. Duga Resa 1984. – I. Gostl: Najsjajnija zagrebačka predstava. Zagreb 1996. – V. Dugački: Jerusalem, Josef. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JEŠURUN, Isak (Jeshurun, Jichak), trgovac i novčar (Dubrovnik, o. 1585 – ?, nakon 1625). God. 1622. bio je lažno optužen za ritualno ubojstvo djevojčice. Prema jednim izvorima svodnici Mariji Matkovoj, stvarnomu krivcu za smrt djevojčice, posudio je novac, koji ona nije željela vratiti te je svjedočila protiv njega. Prema drugima Matkova je bila nagovorena da za počinitelja prijavi nekog Židova, a on je bio jedini čije ime je znala. Ješurun ni nakon najgoreg mučenja nije priznao ubojstvo, a vlasti su ubrzo Matkovu osudili na smrt i smaknuli, iako je do posljednjeg trenutka tvrdila da ju je Ješurun nagovorio na ubojstvo djevojčice. Tim događajem pojačali su se pritisci na cijelu žid. zajednicu, bili su zatvoreni i ispitivani Josef Abuaf, David Cohen i David Lanciano. Svi Židovi nastanjeni izvan geta morali su se u njega preseliti u roku 5 dana, a sve kršćanske sluškinje morale su napustiti geto, pod prijetnjom kazne javnim šibanjem i petogodišnjim izgonom iz Republike. Iako istraga nije urodila plodom, J. je bio osuđen na 20 godina robije i bačen u samicu. Tadašnji dubrovački rabin → Aron Cohen u djelu Zekan Aharon, detaljno je opisao Ješurunov proces i muke kojima je bio podvrgnut: »Platili smo jednog Nežidova da mu dostavlja hranu i vodu. I evo kako je on to činio: Pomoću duge drvene grede s malim udubljenjem na kraju stavljao je malo hrane i proturao kroz otvor, a Jichak /Isak/ je lizao tu hranu kao što govedo pase zelje u polju, a vodu mu je dodavao kroz drvenu cjevčicu koju je Jichak stavljao u usta, a taj Nežidov mu je izvana polako lijevao vodu. To je sve morao činiti jer su zidovi bili tako debeli da ruka čovječja nije mogla doprijeti do unutrašnje strane zida. Tog čovjeka plaćala je židovska zajednica, a svatko se obavezao da Jichaku budu osigurani obroci dva puta dnevno, izjutra i predvečer, koliko je tko mogao«. Tijekom procesa krajem 1622, Senat je Židovima zabranio odlazak iz Republike i u tu svrhu popisao sve muškarce starije od 14 godina te im zabranio stanovanje izvan geta, osim uz posebnu dozvolu. Ubrzo je bio dopušten odlazak svima, koji to žele te se veći dio popisanih iselio pa je geto gotovo prestao postojati. Nakon Ješurunova zatvaranja, u Dubrovniku je izbila epidemija kuge, koja je pokosila i članove Senata, odgovorne za njegovu osudu. Bio je pomilovan u travnju 1624, nakon čega je morao odmah napustiti Dubrovnik. Uspomena na njega očuvala se više stoljeća, zahvaljujući rabinu Cohenu, koji je sastavio himnu posvećenu njegovim patnjama, ali i patnjama svih Židova. Himna se pjevala u dubrovačkoj sinagogi sve do II. svj. rata, svake godine u mjesecu tevetu, kad se subotom čita odlomak iz Tore Vajhi.

LIT.: J. Tadić: Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII stoljeća. Sarajevo 1937. – Isti: Aron Koen. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1971, 1. – B. Stulli: Židovi u Dubrovniku. Zagreb 1989. – I. Burđelez: Novi dokumenti – prilog povijesti Židova u Dubrovniku. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998.

JOSIP STARIJI (Iseppo Senior), liječnik (Split, prva pol. XVIII. st.). Svojom se hrabrošću i požrtvovnošću istaknuo u vrijeme epidemije kuge u Splitu i okolici 1729–1732. Od početka haranja kuge bio je zadužen liječiti oboljele u predgrađu Lučac, a zatim je bio poslan u Podstranu u Poljičkoj Republici liječiti i raskuživati kuće. Kad je ondje bolest prestala, ponovo se vratio u Split pomagati bolesnicima splitskih predgrađa. Sve je to 1732. javno potvrdio mletački generalni providur Simenon Contarini.

LIT.: D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971.

JOVANOVIĆ, Nikola, inženjer i žid. aktivist (Zagreb, 19. XII. 1930 – Zagreb, 26. II. 2007). Sin Sotira i Elze rođ. Lieberman. Djelovao je kao inspicijent na Radio Zagrebu. Također je bio predmolitelj u hramu, organizator skupina za volonterski rad u logistici izr. vojske (program SAR-EL). God. 2005. priključio se Židovskoj vjerskoj zajednici Bet Israel i bio jedan od najaktivnijih članova u sinagogi.

JOZEFOVIĆ, Oskar (Josefović), skladatelj i dirigent (Karlovac, 22. IX. 1890 – Split, 6. XI. 1941). Sin Julija i Jelke rođ. Fröhlich, praunuk Simonov. U Karlovcu je učio glasovir i violinu u Gradskom glazbenom zavodu, a u Zagrebu je završio gimnaziju 1910. Studirao je na Sveučilištu u Beču teoriju glazbe u Hermanna Grädenera 1909–11, potom na Konzervatoriju u Pragu dirigiranje u Františeka Spilke i kompoziciju u Vítězslava Nováka, u čijoj je klasi diplomirao 1913. Iduće god. studirao je orkestraciju u Charlesa Marie Widora na Konzervatoriju u Parizu, gdje je proveo i studijsku godinu 1919, potom odlazio na studijska putovanja u München (1921), Pariz (1922–38), Beč (1924–25), Salzburg (1935) i Rim (1937). U zagrebačkom HNK bio je korepetitor (1920–21), dirigent (1921–40) te tajnik (1935–36) i zamjenik ravnatelja Opere (1936). God. 1923–39. povremeno je dirigirao Zagrebačkom filharmonijom, istaknuvši se izvedbama djela klasičnoga i romantičnoga repertoara; ravnao je i praizvedbama vlastitih skladba (Jablanovi za bariton i orkestar i Dvije obrade pučkih popijevki za zbor i orkestar, 1923; simfonijska pjesma Osvit, 1928). Također je dirigent pjevačkih društava »Kolo« i »Mladost« (od 1930. »Mladost Balkan«), suradnik u emisijama Radio Zagreba 1934–35, i u programu privatne plesne škole Ane Maletić. God. 1925. supotpisnik je osnivačke skupštine Jugoslavenske sekcije Međunarodnoga društva za suvremenu muziku. Od 1940–41. bio je dirigent HNK u Splitu. Iako je bio u mješovitom braku s Hrvaticom Marcelom rođ. pl. Žigrović te u nepoznato doba prešao na katoličanstvo, zbog različitih okolnosti u splitskom kazalištu (intendant Vojmil Rabadan navodno je ukazivao na njegovo rasno podrijetlo), želio se vratiti u Zagreb, očigledno smatrajući da kao katolik može računati na angažman u Zagrebu. U pismu intendantu zagrebačkoga HNK Dušanu Žanku od 11. X. 1941. želio je saznati što će s njim dalje biti nakon što je premješten u Split, hoće li ostati u djelatnoj službi ili će biti umirovljen. Predao je Ministarstvu molbu da mu se prizna »počasno arijevstvo«, ističući svoju želju za povratkom u Zagreb i pozivajući se na dugogodišnje iskustvo u zagrebačkom i splitskom kazalištu, kao i na preporuke Jakova Gotovca i povjerenika kazališta Zamberlina. Nakon što mu je Žanko je 18. X. 1941. odgovorio kako njegovu molbu rješava sam Židovski odsjek u Ministarstvu unutarnjih poslova na što ne mogu utjecati ni Žanko niti Ministarstvo nastave, psihički rastrojen izvršio je samoubojstvo bacivši se pod vlak u Splitu. – Jedan je od gl. predstavnika zagrebačkoga glazb. života između dvaju svjetskih ratova. Kao dirigent Opere ravnao je praizvedbama domaćih opera Luje Šafraneka Kavića Medvedgradska kraljica (1927) i Antuna Dobronića Udovica Rošlinka (1934), mnogim domaćim premijerama opera svjetskoga repertoara poput Jonny svira (Ernst Křenek, 1928), Simone Boccanegra (Giuseppe Verdi, 1931), izvedbama Wagnerovih opera Lohengrin, Parsifal i Ukleti Holandez te bio posebno cijenjen kao interpret franc. glazbe. Njegov skladateljski opus sadržava 73 djela uključivo njihove varijante. Skladao je vokalnu (17 solo-popijevka i 16 zborova), instrumentalnu (solističko, 4 komorna i 4 orkestralna djela), vokalno-instrumentalnu (8 popijevka za glas i orkestar, 2 zbora uz orkestar i kantatu) i scensku glazbu. U djelu mu se prožimaju kozmopolitska i novonacionalna stilska obilježja. Nakon Sonate za violinu i klavir, praizvedene u Pragu na diplomskom koncertu, jedan od svojih skladateljskih vrhunaca dostignuo je već kantatom Na Nilu (stihovi Vladimir Vidrić), nastalom u Parizu 1919. Istaknutije skladbe u folklornom duhu su simfonijska pjesma Osvit (1928), Gudački kvartet (1929), solo-popijevka Suza sirotinjska (1932) i Simfonički scherzo (1939–40) te solo-popijevke kozmopolitskoga prizvuka Jablanovi (1921–23), Večeri i Proljeće (obje 1926). Kritika je isticala njegovu vještu orkestraciju te dobro poznavanje vokalnoga sloga. Istaknuo se i kao skladatelj scenske glazbe za 20 dramskih predstava (Miroslav Krleža, George Bernard Shaw, Wilham Shakespeare, Pedro Calderón de la Barca, Ferenc Molnár, Milan Begović) izvedenih u zagrebačkom HNK 1921–39, uglavnom nesačuvanih partitura. U rukopisu i prijepisu sačuvane su solo-popijevke Mein Freund, Proljeće, Noć (i verzija za bas i orkestar), Suza sirotinjska, ciklus Večeri (1926), muški zborovi Krešimir I i Stjepan I iz ciklusa Hrvatski kraljevi, Branje i Sinoć Ive, Jagoda za tenor i orkestar i Ko dašak za sopran i orkestar. Nisu se sačuvale skladbe Iz Hrvatskog primorja za violinu i glasovir i varijanta za violinu i orkestar (obje 1919), solo-popijevke Serenada, Jablanovi, Ko dašak, Samac, Junak, Dijete i baka i Mali Radojica te mješoviti zborovi Svojoj sestri jedinici i Djevojka, udovica i baba. Notni materijal nalazi se u ostavštini pohranjenoj u knjižnici HGZ, u arhivu Simfonijskoga orkestra HRT i u Zbirci muzikalija NSK u Zagrebu. Osvrte, najčešće o opernim izvedbama u Zagrebu, pisao je u periodici Kazališni list (1921), Comoedia (1924–25), Pravda (1924), Godišnjak Narodnog kazališta u Zagrebu za sezone 1914/1915–1924/1925(1926), Teater (1929–30), Komedija (1934–36), Nova Danica (1934) i Kazalište (1941). – Otac Julije (Julio), kantor (Užgorod, Ukrajina, 1857 – Bochum, Njemačka, 1924). Bio je kantor i nadkantor u Karlovcu na prijelazu XIX/XX. st. Također i vrstan šahovski majstor, učitelj znamenitoga šahista → Izidora Grossa. God. 1907. napustio je Karlovac.

DJELA (praizvedbe i tisak): Sonata za violinu i klavir. Prag 1913. – Na Nilu, kantata (balada) za sole, zbor i veliki orkestar. Zagreb 1919. – Uvertira veseloj igri za veliki orkestar. Prag 1920. – Jablanoviza bariton i orkestar. Zagreb 1923. – Kajkavske popevke (Kosci, Zdrava Marija, Škrlec), ciklus za muški zbor. Tiskano Zagreb 1923. – U ženskom kolu (Oj devojko, Lepa Mara), ciklus za ženski zbor i orkestar. Zagreb 1923 (verzija za ženski zbor uz glasovir. Tiskano Zagreb s. a.). – Sonatina za glasovir. Zagreb 1926. – Večeri (Proljetna, Ljetna, Jesenja, Zimska), ciklus za sopran i orkestar. Zagreb 1926. – Osvit, simfonijska pjesma za veliki orkestar. Zagreb 1928. – Gudački kvartet. Zagreb 1930. – Jagoda. Die Erdbeere, solo-popijevka. Tiskano Zagreb 1936. – Simfonički scherzo, za veliki orkestar. Zagreb 1940. – Hrastovački noturno, solo-popijevka. Tiskano U: Popijevke hrvatskih skladatelja, 4. Zagreb 1985. – Hrvatski kraljevi (Neda I, Neda II), ciklus za muški zbor. Tiskano Zagreb (s. a.). – Jadri brode, muški zbor. Tiskano Zagreb (s. a.). – Star me je prosija, muški zbor. Tiskano Zagreb (s. a.).

IZV.: HAZU, Dokumenti HNK u Muzejsko kazališnoj zbirci Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: M. Graf: Treći društveni koncerat Konzervatorija. Novosti, 13(1919) 153. – B. Širola: Pregled povijesti hrvatske muzike. Zagreb 1922. – Ž. Hirschler (-žh-): Aus der Zagreber Komponistenwelt. Der Morgen, 2(1924) 548. – Isti: Intimne muzičke večeri. Hrvatska metropola, 2(1926) 33. – L. Šafranek Kavić: Prvi koncert Zagrebačke filharmonije. Obzor, 69(1928) 36. – Isti: Koncert Zagrebačkog kvarteta. Ibid., 71(1930) 30. – K. Krenedić: Dirigenti zagrebačke opere i operete. Narodne novine, 100(1934) 293. – B. Ivakić: Veče talijanskih madrigala. Obzor, 78(1938) 82. – Jevrejski pregled, 4(1962) 1/2; 33(1982) 8. – S. Jarić: Oskar Jozefović (1890–1941). Lik skladatelja s posebnim osvrtom na instrumentalni opus (diplomski rad). Muzička akademija u Zagrebu 1988. – Ista: Oskar Jozefović – lik skladatelja. Arti musices, 1988, 19/2. – 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori sa proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987). Zagreb 1988. – Repertoar hrvatskih kazališta 1840–1860–1980, 1–2. Zagreb 1990. – S. Majer-Bobetko: Glazbena kritika na hrvatskom jeziku između dvaju svjetskih ratova. Zagreb 1994. – R. Radovinović: Židovi u Karlovcu. Od osnutka Zajednice do njezina uništenja. Svjetlo, 2001, 3/4. – B. Polić: Vjetrenjasta klepsidra. Zagreb 2004. – M. Pintar: Jozefović, Oskar. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JUHN, Hinko (Jun), kipar i keramičar (Podgorač, 9. VI. 1891 – Zagreb, 5. IX. 1940). Sin Mavrov, brat Gustava, Srećka i → Miroslava. Obrtnu školu završio je 1907. i 1911. diplomirao kiparstvo na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (Robert Frangeš Mihanović) u Zagrebu te 1912. nastavio školovanje na međunarodnoj akademiji u Firenci. Studij keramike započeo je 1918. u češ. Stručnoj keramičkoj školi u mjestu Bechyně i u Obrtnoj školi za keramiku i umjetnički obrt u Teplicama u Češkoj te nastavio u školama za umjetnički obrt u Dresdenu u Njemačkoj i Beču u Austriji (Michael Powolny). Kao naš prvi školovani keramičar, u Zagreb se vratio 1921, kad je imenovan pomoćnim učiteljem za keramiku na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt. God. 1924. premješten je u Obrtnu školu, gdje je do 1929. bio stručni, potom do kraja života predmetni učitelj keramike. Oblikovao je skulpturu keramičkim tehnikama (majolika, fajansa, porculan) u tradicionalnim kiparskim materijalima (terakota, gips, bronca, kamen i drvo), a glavna je tema njegova opusa ljudska figura, posebice ženski akt. Prve, gracilne skulpture nose obilježja secesijske stilizacije i tal. renesanse (Primavera, 1916, proglašena najboljom skulpturom na Proljetnom salonu 1916), a na nekima (Studija, 1913) vidljiv je i utjecaj bečkoga ekspresionizma. Nakon povratka iz srednje Europe proširuje skalu motiva pa po uzoru na meissensku porculansku proizvodnju u opus uvodi likove iz commedije dell’arte (Pierot i Pierota, 1923; Pajazo, 1924, Moderna galerija u Rijeci), a pod snažnim utjecajem Powolnyja i keramičkih radova iz bečkih umjetničkih radionica (Wiener Werkstätte) alegorijske i mitološke motive (Dijana s košutom, 1925) te folklorne teme (Bosanka, o. 1930, Moderna galerija u Rijeci; Slavonka i Dalmatinac, obje 1930). Zaokupljen srednjoeuropskom secesijom, oblikuje dekorativne keramičke figure (stilizirane antičke heroine, orijentalne plesačice, životinje), reljefe za kamine (Dijana u lovu, 1920–25) i uporabnu keramiku (posude, vaze, svjetiljke, svijećnjaci) jednostavnih, čistih linija u kojoj najočitije dolazi do izražaja njegov stav da »umjetnost mora biti lijepa i korisna« (Doza sa ženskim aktom). U pol. 1920-ih stvara stilizirana art déco djela (Bajadera, 1923), a istodobno počinje oblikovati i skulpturu senzualnih, meko modeliranih volumena u duhu Aristidea Maillola, Franze Kršinića i poetiziranoga realizma (Djevojački akt, o. 1924, Moderna galerija u Zagrebu; Dvije žene, 1924). Tijekom 1930-ih uglavnom radi intimnu skulpturu u tradicionalnim kiparskim materijalima, a keramičke tehnike ograničuje na uporabne predmete (Vaza, 1932). Stvara seriju ženskih likova krupnijih formom i proporcijama (Ležeći ženski akt, o. 1930, Sklupčana, 1930–32, Ženski akt s draperijom, 1936, Djevojka s knjigom, 1936–37, sve u Gliptoteci HAZU; Poslije kupanja, 1935, Moderna galerija u Zagrebu; Veliki akt, 1930–35) te portretnu skulpturu (Portret ing. Kavurića, 1930-ih, Gliptoteka HAZU; Juraj Turina, 1933) naglašenih realističkih obilježja i precizne psihološke karakterizacije. Prvu javnu plastiku izveo je 1912–13. za »zimsku« kapelu kraj dvorca u Brezovici (secesijski oltar s oltarnom skulpturom, svijećnjacima i svetohraništem i reljef Jaganjac Božji renesansnih obilježja u luneti iznad ulaza). Suosnivač je 1926. društva za promicanje umjetničkoga obrta »Djelo« te, surađujući s članovima arhitektima, izvodi više skulpturalnih dekoracija. Oko 1926. radi art déco skulpturu Akt s dignutom rukom za fontanu u dvorištu vile Barmaper na Tuškancu (projektirao Aladár Baranyai). Za kupalište u zgradi Središnjega ureda za osiguranje radnika u Zagrebu u Mihanovićevoj ul. (projektirao → R. Lubynski) izveo je 1926–27. u tehnici glazirane keramike deset reljefa i pet skulptura (nakon preuređenja devet reljefa i dvije skulpture), kojih su se mitološki i alegorijski motivi skladno uklopili u prostor. Izradio je 1929. Plaketu Luke Zupčića (Muzej grada Zagreba) za Dom općinskih činovnika u Dalmatinskoj ul. (projektirao Lav Kalda), a najnovija istraživanja pokazuju da je autor i reljefnoga balkonskoga friza sa scenama iz amazonomahije. Za stubište zgrade Matice hrvatskih obrtnika u Ilici (projektirao Aleksandar Freudenreich) isklesao je 1938. reljef Klesarski i lončarski zanat. Oblikovao je među ostalim i keramički friz (1929, s Blankom Dužanec) za jugoslav. paviljon na Svjetskoj izložbi u Barceloni, brončani reljef Oplakivanje (1930) za nadgrobni spomenik Vatroslava Löwyja na Mirogoju te vrtnu skulpturu Dječak (1932) za vilu Polić na Gvozdu. Radio je i plakete i medalje (Makabija, 1923, Arheološki muzej u Zagrebu), posebice s temama iz sportskoga života (HŠK Concordia i Aeronautička izložba Zagreb, obje 1931, I. Hrvatski moto klub. Otvorenje trkališta »Miramare«, 1932, Zagrebačka streljačka družina i 5. Balkanske igre, obje 1934, Prvenstvo Jugoslavije u mačevanju, 1936, sve u Modernoj galeriji i Hrvatskom športskom muzeju u Zagrebu), kojima su zajednička obilježja plitki reljef, stilizacija i naglašena pokrenutost likova. Suosnivač je 1916. Proljetnoga salona, na kojem je izlagao u Zagrebu (1916–17, 1919, 1922–25, 1927–28) i Osijeku (1917, 1925). Skupno je izlagao i na Izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu (1919), Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu (1925, II. nagrada u klasi keramike), Izložbi jugoslavenske grafike i sitne plastike (Zürich 1926), Izložbi društva »Djelo« (Zagreb 1927), na Međunarodnoj izložbi u Barceloni (1929), Izložbi jugoslavenskoga kiparstva i slikarstva (London 1930) te na izložbama Zagrebačkih umjetnika (Zagreb 1934–36) i Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938), a djela su mu bila izložena na izložbama Moderna hrvatska keramika (Beč 1956), Medalja u Hrvatskoj (Zagreb 1964) i dr. Samostalno je izlagao u Firenci 1912, a posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu 1940. i 2000. te retrospektivna 1989. Od 1979. u Našicama se održava kolonija umjetničke keramike pod njegovim imenom, a 1987. u Zavičajnom muzeju Našice uređena je Spomen-soba Hinka Juhna sa stalnim postavom dijela njegovih crteža i skulptura. Prihvativši stavove češ. keramičara Celde Kloučeka i Václava Mařana, koji su davali prednost umj. eksperimentu, J. je kao nastavnik inzistirao na individualnom stvaralaštvu i kiparskoj naravi keramičkih radova. Sa svojim je učenicama (Jelena Babić, Vlasta Baranjai, Malvina Borelli Vranski, Blanka Dužanec, Mila Petričić, Marta Plazzeriano, Stella Skopal i Zulejka Stefanini) postavio temelje hrvatske suvremene keramike. Utjecao je i na kolege (Lujo Bezeredi, Nevenka Đorđević, Ernest Tomašević, Ivan Tabaković, Kamilo Tompa i Oton Postružnik) kojima je keramika postala sredstvom likovnoga izraza i umjetničkoga eksperimenta. Također se istaknuo na polju hrvatske intimne i lirske male plastike prve pol. XX. st.

LIT.: (K. Strajnić): Radovi Hinka Juhna. Savremenik, 8(1913) 6. – Uređenje dvorske kapele u Brezovici. Obzor, 53(1913) 153. – I. Kršnjavi: Hrvatski proljetni salon. Narodne novine, 82(1916) 79. – Đ. Vilović (Đ-o V-ć): Kiparstvo u »Proljetnom salonu«. Novine, 3(1916), 5. IV. – K. Strajnić: Studije. Zagreb 1918. – G. Krklec: 6. izložba Hrvatskoga proljetnoga salona. Riječ Srba, Hrvata i Slovenaca, 1(1919) 228. – I. Gorenčević: Preodređenje doživljavanja likovne umjetnosti. Savremenik, 16(1921) 3. – (A. Jiroušek): Hinko Juhn. Vijenac, 1(1923) I/21. – V.: Vajar Hinko Juhn. Pokret, 1(1924) 25/26. – P. Lagarić: Hinko Jun, vajar. Zastava, 56(1925) 33. – G. Szabo i V. Tkalčić: Mi na Pariškoj izložbi. Vijenac, 3(1925) V/5–6. – Exposition internationale des arts décoratifs et industriels modernes. Section serbe-croate-slovène (katalog izložbe). Paris 1925. – Nagradjeni naši umjetnici na izložbi u Parisu. Obzor, 66(1925) 283. – V. Cvjetišić (V. C.): Keramika kipara Hinka Juhna. Jutarnji list, 17(1928) 5825. – (T. Krizman): Naš paviljon na izložbi u Barceloni. Svijet, 4(1929) VIII/8. – Kroz ateliere naših umjetnika (razgovor). Jutarnji list, 21(1932), 5. II. – (Nekrolozi): Jutarnji list, 29(1940), 10. IX; Večer, 21(1940) 5942. – M. Katić (-mk.), Novosti, 34(1940) 247. – V. Han (V. M.): Posmrtna izložba Hinka Juna u Domu likovnih umjetnosti na Trgu kralja Petra. Obzor, 81(1940) 255. – M. Peić: Hrvatski slikari i kipari. Slavonija. Srijem. Osijek 1969. – Isti: Umjetnik tih i čedan, gotovo nečujan. Vjesnik, 31(1970), 10. II. – V. Maleković: Mirogoj, galerija umjetnina. U: Mirogoj Zagreb. Zagreb 1974. – B. Gagro: Hrvatska skulptura građanskog perioda. U: Jugoslovenska skulptura 1870–1950. Beograd 1975. – E. Cvetkova: S Proljetnim salonom u vremeplov. Večernji list, 24(1980), 1–2. XI. – V. Zlamalik: Memorijal Ive Kerdića (katalog izložbe). Osijek–Zagreb 1980. – O. Maruševski: Tomislav Krizman za naš umjetnički obrt. Bulletin JAZU, 1982. – M. Baričević: Povijest moderne keramike u Hrvatskoj. Zagreb 1986. – K. Milanović-Paulić: Podgorač u Slavoniji. Sjećanja i zapisi. Zagreb 1986. – E. Cvetkova: Mit je osvijetljen. Večernji list, 33(1989), 20. XII. – T. Maroević: Juhn-antijunak. Danas, 9(1990) 414. – L. Roje-Depolo: Stvaralaštvo Hinka Juhna (katalog retrospektivne izložbe). Zagreb 1990. – M. Baričević i I. Jurković: Vodič – publikacija o 100-oj godišnjici rođenja i 50-oj godišnjici smrti kipara, keramičara i profesora Hinka Juhna. Našice 1991. – G. Gamulin: Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća. Zagreb 1999. – D. Vujčić: Hinko Juhn – izbor iz privatnih zbirki (katalog izložbe). Zagreb 2000. – Isti: Javna plastika Hinka Juhna (1891–1940). Peristil, 2002, 45. – D. Vujčić: Juhn, Hinko. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JUHN, Koloman, poduzetnik (Našice, 1873 – ?). Bio je mobiliziran u austroug. vojsku u I. svj. ratu. U nepoznato se doba oženio »arijevkom« i prešao na katoličanstvo. U međuratnom razdoblju djelovao je kao zastupnik tekstilnih tvornica. Po uspostavi NDH zatražio je priznavanje arijskih prava pozivajući se na prijateljstvo s financijskim ravnateljem Josipom Kvaternikom, stricem Slavka Kvaternika, i na podmaršala Vladimira Laxu. U molbi je također naveo da mu je brat Marko Juraj Juhn bio starješina Hrvatskoga sokola u Požegi. Bio je oslobođen od nošenja žid. znaka do 30. VI. 1941, no oslobođenje 18. VII. 1941. nije bilo produljeno. Prema jednomu izvoru stradao je u nepoznatom logoru, a prema drugomu preživio je II. svj. rat.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27321. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

JUHN, Milan, inženjer (Zagreb, 15. XI. 1912 – logor Jasenovac, 1945). Sin Jakobov. Bio je vlasnik trgovine boja i lakova »Roberta Aleksandra nasljednici Weinberger i drug« u zagrebačkoj Ilici. Po uspostavi NDH bio je uhićen sa suprugom Klaudijom rođ. Schlesinger i deportiran u središnji jasenovački logor Ciglanu, gdje je, čini se, radio u ekonomatu. U više navrata zatraženo je da ga se kao stručnjaka pusti iz logora, ali zahtjev je ostao neriješen. Posljednji paket iz ŽOZ poslan mu je 17. IV. 1945. Stradao je neposredno prije proboja ili za proboja logoraša 22. IV. 1945. Supruga je preživjela II. svj. rat i iselila se u Izrael.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28116. – Kartoteka Jasenovac. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.