JEŠURUN, Isak (Jeshurun, Jichak), trgovac i novčar (Dubrovnik, o. 1585 – ?, nakon 1625). God. 1622. bio je lažno optužen za ritualno ubojstvo djevojčice. Prema jednim izvorima svodnici Mariji Matkovoj, stvarnomu krivcu za smrt djevojčice, posudio je novac, koji ona nije željela vratiti te je svjedočila protiv njega. Prema drugima Matkova je bila nagovorena da za počinitelja prijavi nekog Židova, a on je bio jedini čije ime je znala. Ješurun ni nakon najgoreg mučenja nije priznao ubojstvo, a vlasti su ubrzo Matkovu osudili na smrt i smaknuli, iako je do posljednjeg trenutka tvrdila da ju je Ješurun nagovorio na ubojstvo djevojčice. Tim događajem pojačali su se pritisci na cijelu žid. zajednicu, bili su zatvoreni i ispitivani Josef Abuaf, David Cohen i David Lanciano. Svi Židovi nastanjeni izvan geta morali su se u njega preseliti u roku 5 dana, a sve kršćanske sluškinje morale su napustiti geto, pod prijetnjom kazne javnim šibanjem i petogodišnjim izgonom iz Republike. Iako istraga nije urodila plodom, J. je bio osuđen na 20 godina robije i bačen u samicu. Tadašnji dubrovački rabin → Aron Cohen u djelu Zekan Aharon, detaljno je opisao Ješurunov proces i muke kojima je bio podvrgnut: »Platili smo jednog Nežidova da mu dostavlja hranu i vodu. I evo kako je on to činio: Pomoću duge drvene grede s malim udubljenjem na kraju stavljao je malo hrane i proturao kroz otvor, a Jichak /Isak/ je lizao tu hranu kao što govedo pase zelje u polju, a vodu mu je dodavao kroz drvenu cjevčicu koju je Jichak stavljao u usta, a taj Nežidov mu je izvana polako lijevao vodu. To je sve morao činiti jer su zidovi bili tako debeli da ruka čovječja nije mogla doprijeti do unutrašnje strane zida. Tog čovjeka plaćala je židovska zajednica, a svatko se obavezao da Jichaku budu osigurani obroci dva puta dnevno, izjutra i predvečer, koliko je tko mogao«. Tijekom procesa krajem 1622, Senat je Židovima zabranio odlazak iz Republike i u tu svrhu popisao sve muškarce starije od 14 godina te im zabranio stanovanje izvan geta, osim uz posebnu dozvolu. Ubrzo je bio dopušten odlazak svima, koji to žele te se veći dio popisanih iselio pa je geto gotovo prestao postojati. Nakon Ješurunova zatvaranja, u Dubrovniku je izbila epidemija kuge, koja je pokosila i članove Senata, odgovorne za njegovu osudu. Bio je pomilovan u travnju 1624, nakon čega je morao odmah napustiti Dubrovnik. Uspomena na njega očuvala se više stoljeća, zahvaljujući rabinu Cohenu, koji je sastavio himnu posvećenu njegovim patnjama, ali i patnjama svih Židova. Himna se pjevala u dubrovačkoj sinagogi sve do II. svj. rata, svake godine u mjesecu tevetu, kad se subotom čita odlomak iz Tore Vajhi.
LIT.: J. Tadić: Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII stoljeća. Sarajevo 1937. – Isti: Aron Koen. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1971, 1. – B. Stulli: Židovi u Dubrovniku. Zagreb 1989. – I. Burđelez: Novi dokumenti – prilog povijesti Židova u Dubrovniku. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998.