Kategorija: A

AKERMAN, Mihael (Ackerman), farmaceut i gospodarstvenik (Zadar, 26. II. 1953). Sin Đure i Eve rođ. Krajanski. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnom gradu, a diplomirao u Zagrebu na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Od 1981. djelovao u poduzeću »Dräger« d. o. o., kojega je bio direktor od 1991, a potom u poduzeću »Europapress holding« d. o. o. Preko kluba »Sveti Donat«, koji je 1991–97. okupljao zagrebačke Zadrane, sudjelovao je u više donacija zadarskoj bolnici. Uvršten u Zlatnu knjigu najuspješnijih hrvatskih poduzetnika (Zagreb 1999). – Majka Eva, farmaceutkinja (Varaždin, 1922) kći je → A. Krajanskoga. Osnutak NDH zatekao ju je kao studenticu farmacije. Prebjegla je u Hrvatsko primorje te internirana u logor u Kraljevici, a od lipnja 1943. u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. pristupila je partizanima djelujući kao bolničarka u bolnici Vojnoga područja Papuk, pomoćnica u ljekarni Vojnoga područja Požega, referentica za ljekarništvo 12. divizije i ljekarnica bolnice u Osijeku. – Otac Đuro, farmaceut (Bjelovar, 4. X. 1911 – Zadar, 9. IX. 1986) sin je Mavra i Hermine rođ. Kohn (Klarić), brat → Radoslavov. Diplomirao je 1935. farmaciju u Zagrebu te 1937. na Filozofskom fakultetu u Baselu doktorirao tezom Beiträge zur Pharmakognosie der Salicaceen. Anatomie und Entwicklungsgeschichte der Rinde (tiskana te god). Kao ljekarnički pomoćnik otpušten je nakon uspostave NDH u rodnom gradu te prebjegavši na tal. područje bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. God. 1943. pristupio je partizanima, a nakon II. svj. rata radio je kao farmaceut u Zagrebu, Herceg Novom, Zadru i Puli. U Farmaceutskom vjesniku (1935) objavio je članak o terminološkoj zbirci Farmaceutskoga zavoda u Baselu.

LIT.: Benzinger: (Prikaz knj. Beiträge). Apotekarski vjesnik, 20(1938) 9. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache: G8acSsQ4K1oJ:www.zadarskilist.hr/clanci/25022009/mihael-akerman+mihael+akerman&cd=2&hl=hr&ct=clnk&gl=hr&source=www.google.hr, pristupljeno 22. II. 2011. – http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:rO-keJt5mY8J:www.vjesnik.hr/html/2009/01/31/Clanak.asp%3Fr%3Dtem%26c%3D11+eva+akerman&cd=1&hl=hr&ct=clnk&gl=hr&source=www.google.hr, pristupljeno 22. II. 2011.

AKERMAN, Radoslav, ginekolog (Bjelovar, 1. VIII. 1907 – Zadar, 3. V. 1987). Sin Mavra (?Varšava, o. 1870 – Bjelovar, 1931) i Hermine rođ. Kohn (Klarić), brat Đurin, stric → M. Akermana. Gimnaziju je završio 1924. na Sušaku, a Medicinski fakultet 1931. u Zagrebu. Ginekologiju i porodništvo specijalizirao u Pragu i Zagrebu, gdje je do 1941. obavljao privatnu praksu. II. svj. rat proveo je u njem. vojnom zarobljeništvu (Nürnberg). Od 1945. do umirovljenja 1972. bio je primarijus i voditelj ginekološko-porođajnoga odjela Opće bolnice u Zadru te ravnatelj tamošnje Škole za medicinske sestre primaljskoga smjera, koju je utemeljio 1948. U domaćim i inozemnim znanstvenim časopisima objavljivao je radove o ublaživanju boli te psihosomatskim poremećajima u ginekologiji i porodništvu, vaginalnom fluoru te proširenju cervikalnoga kanala. God. 1952–55. bio je predsj. zadarske podružnice Zbora liječnika Hrvatske. Dobitnik Nagrade grada Zadra. – Supruga Branka, prevoditeljica (?, 1918 – Zagreb, 20. V. 2009), kći je poduzetnika → Davida Herzoga i Olge rođ. Zierer. Kao omladinka bila je vježbačica Makabija. Po uspostavi NDH odlazi u Dalmaciju, potom u Italiju, odakle se u listopadu 1944. priključila partizanima i djelovala u sanitetu u pozadini. Roditelji su → Darije Breyer.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 658. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – V. Dugački: Akerman, Radoslav. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – (Nekrolozi): Jevrejski pregled, 38(1987) 5/8. – R. Jelić, Liječnički vjesnik, 109(1987) 7. – A. Dražančić i A. Kurjak: Hrvatska perinatologija. Prošlost, sadašnjost i budućnost. Gynaecologia et perinatologia, 11(2002) 2. – M. Jukić: History of Croatian anesthesiology. International Congress Series, 2002, 1242. – B. Dželalija, I. Bošnjak, S. Barbarić i A. Visković: Zadarsko zdravstvo u razdoblju od završetka Drugog svjetskog rata do danas (1945.–2008.). Medica Jadertina, 38(2008) 3/4.

ALBAHARI, Leon, trgovac (Sarajevo ili Bugojno, BiH, o. 1910 – ?, California, SAD, o. 2000). U međuratnom razdoblju imao je u Dubrovniku iza crkve sv. Vlaha veliku trgovinu odjećom. Po uspostavi NDH s obitelji je prebjegao u Split, potom u Italiju, a nakon završetka II. svj. rata u SAD.

IZV.: Podaci o ulazniku M. Ferera.

ALBAHARI, Mavro, trgovac (Sanski Most, BiH, 9. III. 1908 – logor Stara Gradiška, 1941). Suprug Regine rođ. Perera. S Eliasom Pererom bio je suvlasnik poduzeća »Juta-Lan-Konoplja« u Martićevoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH sa suprugom i nećakinjom Esterom Papo preuzeo žid. znak. Deportiran u logor Stara Gradiška, gdje je stradao, dok mu je supruga stradala u Auschwitzu, kamo je deportirana u kolovozu 1942.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 658. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ALBAHARI, Moša (Maurizio, Moric), revolucionar (Sarajevo, 31. XII. 1913 – Rim, 22. XI. 1942). Sin Leona i Matilde rođ. Albahari, brat Salamona i Simhe. Obitelj se o. 1915. iz Sarajeva doselila u Zagreb, gdje mu se otac bavio preprodajom stare robe. U Zagrebu završio gimnaziju, za vrijeme koje je bio član Hašomer Hacaira, a 1940. na Filozofskom fakultetu diplomirao psihologiju. Član SKOJ postao je 1933, a 1934. bio je primljen u KPJ. Od 1937. bio je partijski sekretar na Fakultetu, od 1939. na Sveučilištu te potom sekretar biroa PK SKOJ za Hrvatsku. Također je djelovao u Akademskom filozofskom klubu (od 1936) i Akcionom odboru hrvatskih studenata ljevičara, kojega je bio suosnivač 1937, te u uredništvu listova Novi student i Borbeni student 1937 –38. Nakon uspostave NDH bio je upućen na Sušak, gdje se povezao s OK KPH za Hrvatsko primorje te je u kolovozu 1941. bio imenovan zapovjednikom sušačko-hreljinskoga partizanskoga logora na Tuhobiću, a u rujnu polit. komesarom odreda »Matija Gubec«, u koji su ušli i vinodolski partizani. Nakon preustroja partizanskih jedinica postao je zapovjednik Sušačko-kastavskoga odreda »Božo Vidas-Vuk.« U studenom 1941. bio je ranjen u tal. napadu te potajno zbrinut na Sušaku, a sud 2. talijanske armije osudio ga je na smrt u odsutnosti. Od veljače 1942. pod imenom Vittorio Blecich djelovao u Rijeci, no u rujnu iste god. ponovno je ranjen i uhićen u tal. prepadu kraj Matulja. Iz riječke bolnice bio je prebačen u koparski zatvor, a potom u Rim, gdje je pogubljen. Nakon rata njegovi posmrtni ostaci prebačeni su na Mirogoj, a po njemu je nazvano više ulica, škola te planinarski dom na Snježniku. – Brat Salamon (Šlomo), službenik i revolucionar (Sarajevo, 1915 – okolica Vareša, BiH, V. 1942) završio je u Zagrebu četiri razreda gimnazije i dvogodišnju trg. školu. Od 1934. bio je član KPJ, no iduće je godine zbog polit. djelovanja uhićen i protjeran u Sarajevo. Preko polit. veza ilegalno je 1. I. 1938. stigao u Španjolsku, gdje je sudjelovao u građ. ratu kao telefonist u bataljunu »Đuro Đaković« u borbama na Aragonu i Levantu. Dospio u logor u Francuskoj odakle je pobjegao i 1941. se preko Njemačke vratio u Zagreb. Pod pseudonimom Josip Ivanović u rujnu 1941. priključio se Kalinovačkomu partizanskomu odredu, u kojem je bio komesar čete. Poginuo je u svibnju 1942. kraj Vareša u borbi s četnicima. – Sestra Simha (Cila), bakteriologinja (Koprivnica, 20. VI. 1917 – Zagreb, 9. VII. 2001). Još od gimnazije bila je članica SKOJ, a osnutak NDH zatekao ju je kao studenticu medicine u Zagrebu. Bila je uhićena zbog komunističkoga djelovanja, zatvorena u Lepoglavi i Staroj Gradiški te Đakovu, odakle je u travnju 1942. pobjegla i vratila se u Zagreb. S pomoću veza u KPJ bila je prebačena partizanima u Žumberak, gdje je osnovala prvu partizansku bolnicu i u njoj bila komesar; poslije referent saniteta u 7. banijskoj brigadi i na vodećim položajima u gl. partizanskim bolnicama u Hrvatskoj. U rujnu 1944. poslana je u Italiju, gdje je završila kirurški tečaj. Nakon II. svj. rata završila je medicinu i specijalizirala bakteriologiju. U Zagrebu je, do umirovljenja 1973, bila liječnica u Vojnoj bolnici. Stekla je čin pukovnice te bila nositeljica Partizanske spomenice 1941. Majka i sestre Rahela i Lea stradale su u logoru Jasenovac.

LIT.: R. Bulat: Žumberak i Pokuplje u Narodnooslobodilačkoj borbi. Beograd 1951. – Žene Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi, 1–2. Zagreb 1955. – V. Rajčević: Studentski pokret na zagrebačkom Sveučilištu između dva rata. Zagreb 1959. – M. Prelog: Od prvog do posljednjeg susreta. Sjećanje na Mošu Albaharija. Jevrejski pregled, 10(1959) 11/12. – V. Švob i M. Konjhodžić: Drugi odred Primoraca, Gorana i Istrana 1942. godine. Zagreb 1959. – R. Butorović: Sušak i Rijeka u NOB. Rijeka 1975. – M. Perić: Jevreji iz Jugoslavije – španski borci. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1975, 3. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – A. Giron: Albahari, Moša. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. − Bilten ŽOZ, 1990, 13. – http://elmundosefarad.wikidot.com/albahari-salom, pristupljeno 22. VII. 2011.

ALBAHARI, Ruben, inženjer (Zagreb, 23. V. 1948). Sin Morde i Selme rođ. Löwinger (Levinger). Na Višoj zrakoplovnoj školi stekao je zvanje inženjera elektrotehnike. Od 1969. zaposlen je na Televiziji Zagreb kao ton majstor i inženjer tehnolog. Radio je na više od 80 igranih filmova i TV serija. Stručni je suradnik na Odsjeku montaže ADU u Zagrebu. Dobitnik je Prve nagrade za ton u seriji Jelenko na Televizijskom festivalu u Portorožu 1982, Zlatne arene za ton u filmovima Orao 1990, Vrijeme ratnika 1992. i posebne Zlatne arene za ton 1995. Brat Jakov bio je službenik i žid. aktivist (Zagreb, 20. VII. 1946 – Zagreb, 16. VIII. 2002).

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

LIT.: Zlatna arena filmu Isprani. Vjesnik, 56(1995) 17173. – Albahari, Ruben. Leksikon radija i televizije. Zagreb 2006.

ALBALA, Abram, pomorski osiguravatelj (?Dubrovnik, ? – ?Dubrovnik, ?). S bratom Isachom spominje se 1626. kao pomorski osiguravatelj u Dubrovniku.

LIT.: I. Burđelez: Uloga Židova u pomorskoj trgovini Dubrovnika i Livorna. Novi Omanut, 2(1994) 3/4.

ALBINI, Alfred, arhitekt (Graz, Austrija, 15. VII. 1896 – Zagreb, 4. XI. 1978). Sin → Srećkov. U Zagrebu je završio gimnaziju (1915) i Tehničku visoku školu (1923). Isprva je radio u atelijerima Viktora Kovačića i → Huga Ehrlicha (1924–26. na dovršenju palače Burze). Od 1925. bio je asistent, od 1939. docent, nakon 1945. do umirovljenja 1962. profesor na Tehničkoj visokoj školi, odn. Tehničkom (1926) pa Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu (1956), gdje je predavao projektiranje i arhitekturu najnovijeg doba. U srpnju 1941. bio je uvršten u popis vlastima neophodno potrebnih stručnjaka. Kao predstavnik umjerenoga modernizma s oslonom na tradiciju projektirao je te izveo stambene, javne i poslovne objekte, primjerice gradsku štedionicu u Osijeku (1929–30), obiteljske kuće u Zagrebu (Meixner u Mallinovoj ul., 1933; Arko u Basaričekovoj ul., 1938–40) i Hvaru (Dukar, 1934), Narodni dom na Sušaku (1936 –41), na temelju natječajnoga projekta Josipa Pičmana), stambeni blok u Zadru (1954) i Tehnološki fakultet u Pierottijevoj ul. u Zagrebu (1964). Također se bavio urbanističkom (središte zagrebačkog Trnja s novom vijećnicom, 1965) i konzervatorskom tematikom (restauracijom Eufrazijeve bazilike u Poreču, 1960; prinos inventarizaciji povijesnih spomenika zagrebačkoga Kaptola i Gornjega grada, 1964–65) te slikanjem urbanih (crteži, grafike) i apstraktnih motiva (kombinirana tehnika). Objavio je više stručnih članaka u periodicima. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1966) i »Vladimir Nazor« (1968). Po njemu je nazvana ulica u Zagrebu.

LIT.: Ž. Domljan: Hugo Ehrlich. Zagreb 1979. – Isti: Albini, Alfred. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – Moderna arhitektura Rijeke. Arhitektura i urbanizam međuratne Rijeke 1918.–1945. (katalog izložbe). Rijeka 1996. – A. Uchytil: Osječki opus arhitekta Alfreda Albinija. U: Osječka arhitektura 1918.–1945. Osijek 2006. – Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih. Zagreb 2007. – A. Uchytil i A. Štulhofer: Arhitekt Alfred Albini. Zagreb 2007.

ALBINI, Srećko (Schwarz, Felix), skladatelj i dirigent (Županja, 10. XI. 1869 – Zagreb, 18. IV. 1933). Nećak → Davida Schwarza, izumitelja zeppelina. U mladosti preuzeo prezime majke, koja nije bila žid. podrijetla. Gimnaziju i trg. školu polazio u Beču i Grazu, gdje je studirao glazbu (Wilhelm Mayer) i 1893–95. dirigirao u Gradskom kazalištu. U Zagrebu je vodio autorskopravno zastupništvo te 1895–1902. bio dirigent i 1909–19. ravnatelj opere HNK (repertoar, među ostalim, obogatio praizvedbama djela Blagoja Berse, Josipa Hatzea i dr.), a u međuvremenu se u Beču, kao slobodni umjetnik, bavio skladanjem (iskazao se kao izrazit melodičar, ponegdje uz primjese slavonskoga pučkog melosa), postigavši međunarodni uspjeh u žanru operete, u kojem je uz Ivana Zajca najistaknutiji hrv. predstavnik (Nabob, 1905, prerađeno kao Bosonoga plesačica, 1909; Madame Troubadour, 1907; Barun Trenk, 1908; Mala baronesa, 1909). Osim u Austro-Ugarskoj Monarhiji i Njemačkoj, uoči I. svj. rata Madame Troubadour i Barun Trenk izvođeni su na njujorškom Broadwayu (80, odn. 40 izvedaba), posljednja i u Londonu. Skladao je i balet Plitvička jezera (1898), opere (Maričon, 1898; nedovršeni ciklus Kraljević Marko), mimičku sliku Svečanost u kraljevićevu dvorcu (1901), orkestralna djela (uvertira Tomislav, Koračnica Hrvata), glasovirske skladbe, scensku glazbu za drame i sl. Bio je predsj. Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca (od 1926) te suosnivač Društva prijatelja kazališta. Ubrzo nakon uspostave NDH njemački je konzulat zatražio od zagrebačkog HNK da skine s repertoara Baruna Trenka, što je i učinjeno, iako su iz uprave kazališta javili ministru Mili Budaku da je po njihovu znanju Albini katolik u braku s nežidovkom. Potaknuo je osnutak današnje Zaštite autorskih muzičkih prava i osnovao izdavačku kuću, koja je dugo nosila njegovo prezime. U rodnom gradu po njemu je nazvana ulica, a 2004. podignut mu je spomenik. Otac je Alfreda i Ernestine (Erne). Nećak Julio, zahvaljujući mješovitomu braku, preživio je Holokaust, 1948. iselio se u Izrael, a nakon nekog vremena nastanio se u Beču.

IZV.: HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i glazbe, spis br. 7472. – Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: S. Majer-Bobetko: Albini, Srećko (Felix). Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – Repertoar hrvatskih kazališta 1840–1860–1980, 1–2. Zagreb 1990. – A. Bogner-Šaban: Kazalište za vedru umjetnost Srećka Albinija. Arti musices, 29(1998) 2. – Ista: Lik baruna Trenka u književnom i glazbenom okruženju. U: Krležini dani u Osijeku 2000, 2. Zagreb 2002. – Repertoar hrvatskih kazališta, 3. Zagreb 2002.

ALEKSANDER-KUNJINA, Irina (Fejnberg, Alexander), književnica i prevoditeljica (Sankt Peterburg, Rusija,15. VI. 1900 – Ženeva, Švicarska, 13. XII. 2002). Kći rus. višega državnoga činovnika Jefima Iljiča Kunjina (pr. prezime Feinberg). U Sankt Peterburgu 1917. završila gimnaziju i potom studirala na Filozofskom fakultetu. Za studija se kretala u prorevolucionarnim književnim i umjetničkim krugovima. Zbog polit. nesigurnosti nakon izbijanja Oktobarske revolucije s obitelji je izbjegla u Bjelorusiju pa u Ukrajinu (Kijev), gdje se, vjerojatno 1919, ponovno upisala na Filozofski fakultet. S prvim mužem rus. časnikom Černovom i sinom Šurikom došla je 1921. u Zagreb, gdje je upoznala odvjetnika → Božidara Aleksandera, člana tada imućne i utjecajne obitelji. Studirala je na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1922, no nakon smrti sina krajem 1922. ili poč. 1923. razišla se s mužem i vratila u Sankt Peterburg. Ondje je radila kao kazališna i filmska recenzentica za Pravdu, a zatim i kao filmska glumica i scenaristica. Nakon udaje za B. Aleksandera 1926. vratila se u Zagreb, gdje je u Đorđićevoj ul. (1926–38) držala salon u kojemu su se okupljali zagrebački književnici i umjetnici koje je njezin suprug novčano potpomagao. Od sred. 1938. boravila je u Opatiji, a potom do sred. 1939. u Parizu, gdje joj se liječio suprug te u Lausanni u Švicarskoj. U Zagreb se vratila 1940, no 1941. s krivotvorenom je putovnicom napustila zemlju te sa suprugom boravila u SAD (na Floridi i u New Yorku). Zbog sumnji za navodnu komunističku propagandu i problema s McCarthyjevom komisijom preselila se iz New Yorka u Pariz (1955–60), a potom živjela u Švicarskoj (La Tour-de-Peilz i Ženeva). – Do 1930. bila je članica Saveza sovjetskih književnika, a poč. 1941. Društva novinara Jugoslavije. Književnošću se počela baviti u Sankt Peterburgu 1923. Bila je scenaristica filmova za djecu u studiju redatelja Leonida Trauberga i Grigorija Kozinceva, pisala je književne i filmske recenzije za tamošnje listove, sastavljala tekstove za glazbene komedije i romanse. Objavljivala je na ruskom, francuskom, engleskom i hrv. jeziku. Kao svoje knjiž. uzore navela je Serapijonovu braću i Jevgenija Zamjatina Ivanoviča (Komedija, 1937). Surađivala je u periodicima Obzor, Vijenac, Književnik, Nova Evropa i Socijalna misao, u rus. listovima javljala se prilozima iz umjetnosti te upozorila na značenje skupine »Zemlja«. Prevela je na hrvatski nekoliko slikovnica i knjiga za djecu (Dr Jaoboli i životinje, 1935. i dr.), roman Jevgenija Ivanoviča Zamjatina Tamo gdje je vrag rekao laku noć (1931), poemu Dvanaestorica Aleksandra Bloka (Književnik, 1935), no ti prijevodi nisu naišli na povoljnu kritiku, a Josip Badalić ocijenio ih je kao »primjer neodmjerenosti prevodilačkih pretenzija« (Rusko-hrvatske književne studije. Zagreb 1972), dok je sâma u memoarima napisala kako su ih jugoslav. znalci držali »tatarskom najezdom«. Od 1924. do 1926. uglazbljeno je tridesetak njezinih pjesama. Prva mladenačka zbirka Pesni objavljena je u Kijevu, a prvi roman Duglas Tweed napisan je pod utjecajem amer. književnosti. Radnja drugoga romana Tol’ko fakty, sir odvija se na lokacijama njezina prvoga izbjeglištva: u Boki kotorskoj, Herceg Novom, Sarajevu, Zemunu i Zagrebu. Biografska drama Puškin bila je izvedena u HNK u Zagrebu 1937. u režiji Tita Strozzija. Pisala je i novele; Mikrobiografija (1944) o partizanki izašla je istodobno na ruskom i engl. jeziku, Landrat (1953) je ušla u engl. antologiju rus. novele. Prema Krležinoj noveli Hodorlahomor Veliki objavila je djelo Round Trip to Eternity. Autorica je i predgovora knjizi Nikolaja Nikitina Zločin Kirika Ruđenka (Zagreb 1932). Posmrtno joj je objavljena memoarska proza Svi životi jedne ljubavi (2003). Drži se da je poslužila kao prototip za likove Madeleine Petrovne u drami U agoniji i Bobočke u Povratku Filipa Latinovicza Miroslava Krleže, Irine Aleksandrove Bessmertne u romanu Giga Barićeva Milana Begovića. Portretirali su je, među ostalim, Krsto Hegedušić, Mladen Kauzlarić, Omer Mujadžić, Oton Postružnik, Ivan Tabaković. Dokumentarni filmski zapis o njoj načinio je Željko Senečić 1998. u njezinu stanu u Švicarskoj. Potpisivala se pseudonimima Frank S. Grainger, I. K. A.-r, Ikar.

DJELA: Pesni. Kiev 1918. – Douglas Tweed. Moskva 1925. – Tol’ko fakty, sir. Berlin 1933 (Samo činjenice, molim! Zagreb 2007). – Krasnaja freska. Pariz 1938. – The Running Tide. New York 1943. – This is Russia. Philadelphia 1947. – Round Trip to Eternity. Washington 1953. – Svi životi jedne ljubavi. Zagreb 2003. – Douglas Tweed i ostali. Zagreb 2011.

LIT.: S. Devčić: Ruski roman koji se dotakao i nas. Hrvatska revija, 6(1933) 9. – S. Kranjčević: Roman Irine Kunjin-Aleksander. Književnik, 6(1933) 4. – I. Esih: Zagrepčanka – autorica ruskog romana. Ženski list, 12(1936) 3. – J. Bobek (B): Irina Kunjina-Aleksander: »Puškin«. Morgenblatt, 52(1937) 71. – M. Ćurčin: »Puškin« Irine Kunjine Aleksander. Nova Evropa, 30(1937) 5. – S. Dvoržak: Puškin. Književnik, 10(1937) 5. – V. Kovačić: »Puškin«. Hrvatski dnevnik, 2(1937) 302. – B. Livadić: Irine Kunjine-Aleksander »Puškin«. Hrvatska revija, 10(1937) 5. – R. Marinković (R. M.): Teatarske marginalije uz Puškina itd. Ars, 1(1937) 3/4. – B. Mašić (B. M.): Scensko pričanje burnog i tragičnog života Aleksandra S. Puškina. Novosti, 31(1937) 83. – P. C.: Proslava stogodišnjice u zagrebačkom kazalištu. Politika, 34(1937) 10358. – Razgovor s Irinom Kunjinom-Aleksander. Komedija, 4(1937) 10(142). – M. Singer: The Running Tide. Narodni glasnik, 36/37(1944), 28. III. – N. Simić: Od »Podravskih motiva« do »Antibarbarusa«. (Razgovor vodio Kemal Mujičić). Oko, 8(1980) 224. – S. Dvoržak: Aleksander-Kunjina, Irina. Leksikon pisaca Jugoslavije, 1. Novi Sad 1972. – M. Vaupotić: Aleksander-Kunjina, Irina. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – Đ. Zelmanović: Aleksander-Kunjina, Irina. Krležijana, 1. Zagreb 1993. – I. Mirnik: Jedno stoljeće Irine Alexander. Vjesnik, 61(2000) 18911. – B. Zakošek: Obitelj Aleksander. Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 42/43(2001–2002). – Isti: (Nekrolog). Novi list, 56(2002) 17719. – I. Lukšić: Ispovijest djeteta srebrnog vijeka. U: I. Aleksander-Kunjina: Svi životi jedne ljubavi. Zagreb 2003. – B. Zakošek: Irina u obitelji Aleksander. Ibid. – G. Cvitan: Prohujali glamur. Zarez, 5(2003) 107. – B. Donat: Glasno prešućena bit. Vijenac, 11(2003) 243. – M. Jelić: Tajna Krležina ljubav? Jutarnji list, 6(2003) 1833. – R. Dragojević: Memoari bez tračeva i pikanterija. Novi list, 67(2003) 17893. – S. Škrinjarić: Koloritna dama i drugi detalji. Vijenac, 11(2003) 242. – H. Sablić Tomić: Posljednja dama zagrebačkih literarnih salona. Vjesnik, 68(2007) 21317. – K. Cuculić: Život i razmišljanja popularne Iročke. Novi list, 61(2007) 19404. – M. J.: Novo izdanje Krležine prijateljice. Večernji list, 48(2007) 15736. – I. Kotarac: Žena koja je zadužila Zagreb svojim salonom. Vjesnik, 69(2008) 21450. – J. Vojvodić: Irena o Irini. Vijenac, 16(2008) 369.