Kategorija: A

ALEKSANDER-KUNJINA, Irina (Fejnberg, Alexander), književnica i prevoditeljica (Sankt Peterburg, Rusija,15. VI. 1900 – Ženeva, Švicarska, 13. XII. 2002). Kći rus. višega državnoga činovnika Jefima Iljiča Kunjina (pr. prezime Feinberg). U Sankt Peterburgu 1917. završila gimnaziju i potom studirala na Filozofskom fakultetu. Za studija se kretala u prorevolucionarnim književnim i umjetničkim krugovima. Zbog polit. nesigurnosti nakon izbijanja Oktobarske revolucije s obitelji je izbjegla u Bjelorusiju pa u Ukrajinu (Kijev), gdje se, vjerojatno 1919, ponovno upisala na Filozofski fakultet. S prvim mužem rus. časnikom Černovom i sinom Šurikom došla je 1921. u Zagreb, gdje je upoznala odvjetnika → Božidara Aleksandera, člana tada imućne i utjecajne obitelji. Studirala je na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1922, no nakon smrti sina krajem 1922. ili poč. 1923. razišla se s mužem i vratila u Sankt Peterburg. Ondje je radila kao kazališna i filmska recenzentica za Pravdu, a zatim i kao filmska glumica i scenaristica. Nakon udaje za B. Aleksandera 1926. vratila se u Zagreb, gdje je u Đorđićevoj ul. (1926–38) držala salon u kojemu su se okupljali zagrebački književnici i umjetnici koje je njezin suprug novčano potpomagao. Od sred. 1938. boravila je u Opatiji, a potom do sred. 1939. u Parizu, gdje joj se liječio suprug te u Lausanni u Švicarskoj. U Zagreb se vratila 1940, no 1941. s krivotvorenom je putovnicom napustila zemlju te sa suprugom boravila u SAD (na Floridi i u New Yorku). Zbog sumnji za navodnu komunističku propagandu i problema s McCarthyjevom komisijom preselila se iz New Yorka u Pariz (1955–60), a potom živjela u Švicarskoj (La Tour-de-Peilz i Ženeva). – Do 1930. bila je članica Saveza sovjetskih književnika, a poč. 1941. Društva novinara Jugoslavije. Književnošću se počela baviti u Sankt Peterburgu 1923. Bila je scenaristica filmova za djecu u studiju redatelja Leonida Trauberga i Grigorija Kozinceva, pisala je književne i filmske recenzije za tamošnje listove, sastavljala tekstove za glazbene komedije i romanse. Objavljivala je na ruskom, francuskom, engleskom i hrv. jeziku. Kao svoje knjiž. uzore navela je Serapijonovu braću i Jevgenija Zamjatina Ivanoviča (Komedija, 1937). Surađivala je u periodicima Obzor, Vijenac, Književnik, Nova Evropa i Socijalna misao, u rus. listovima javljala se prilozima iz umjetnosti te upozorila na značenje skupine »Zemlja«. Prevela je na hrvatski nekoliko slikovnica i knjiga za djecu (Dr Jaoboli i životinje, 1935. i dr.), roman Jevgenija Ivanoviča Zamjatina Tamo gdje je vrag rekao laku noć (1931), poemu Dvanaestorica Aleksandra Bloka (Književnik, 1935), no ti prijevodi nisu naišli na povoljnu kritiku, a Josip Badalić ocijenio ih je kao »primjer neodmjerenosti prevodilačkih pretenzija« (Rusko-hrvatske književne studije. Zagreb 1972), dok je sâma u memoarima napisala kako su ih jugoslav. znalci držali »tatarskom najezdom«. Od 1924. do 1926. uglazbljeno je tridesetak njezinih pjesama. Prva mladenačka zbirka Pesni objavljena je u Kijevu, a prvi roman Duglas Tweed napisan je pod utjecajem amer. književnosti. Radnja drugoga romana Tol’ko fakty, sir odvija se na lokacijama njezina prvoga izbjeglištva: u Boki kotorskoj, Herceg Novom, Sarajevu, Zemunu i Zagrebu. Biografska drama Puškin bila je izvedena u HNK u Zagrebu 1937. u režiji Tita Strozzija. Pisala je i novele; Mikrobiografija (1944) o partizanki izašla je istodobno na ruskom i engl. jeziku, Landrat (1953) je ušla u engl. antologiju rus. novele. Prema Krležinoj noveli Hodorlahomor Veliki objavila je djelo Round Trip to Eternity. Autorica je i predgovora knjizi Nikolaja Nikitina Zločin Kirika Ruđenka (Zagreb 1932). Posmrtno joj je objavljena memoarska proza Svi životi jedne ljubavi (2003). Drži se da je poslužila kao prototip za likove Madeleine Petrovne u drami U agoniji i Bobočke u Povratku Filipa Latinovicza Miroslava Krleže, Irine Aleksandrove Bessmertne u romanu Giga Barićeva Milana Begovića. Portretirali su je, među ostalim, Krsto Hegedušić, Mladen Kauzlarić, Omer Mujadžić, Oton Postružnik, Ivan Tabaković. Dokumentarni filmski zapis o njoj načinio je Željko Senečić 1998. u njezinu stanu u Švicarskoj. Potpisivala se pseudonimima Frank S. Grainger, I. K. A.-r, Ikar.

DJELA: Pesni. Kiev 1918. – Douglas Tweed. Moskva 1925. – Tol’ko fakty, sir. Berlin 1933 (Samo činjenice, molim! Zagreb 2007). – Krasnaja freska. Pariz 1938. – The Running Tide. New York 1943. – This is Russia. Philadelphia 1947. – Round Trip to Eternity. Washington 1953. – Svi životi jedne ljubavi. Zagreb 2003. – Douglas Tweed i ostali. Zagreb 2011.

LIT.: S. Devčić: Ruski roman koji se dotakao i nas. Hrvatska revija, 6(1933) 9. – S. Kranjčević: Roman Irine Kunjin-Aleksander. Književnik, 6(1933) 4. – I. Esih: Zagrepčanka – autorica ruskog romana. Ženski list, 12(1936) 3. – J. Bobek (B): Irina Kunjina-Aleksander: »Puškin«. Morgenblatt, 52(1937) 71. – M. Ćurčin: »Puškin« Irine Kunjine Aleksander. Nova Evropa, 30(1937) 5. – S. Dvoržak: Puškin. Književnik, 10(1937) 5. – V. Kovačić: »Puškin«. Hrvatski dnevnik, 2(1937) 302. – B. Livadić: Irine Kunjine-Aleksander »Puškin«. Hrvatska revija, 10(1937) 5. – R. Marinković (R. M.): Teatarske marginalije uz Puškina itd. Ars, 1(1937) 3/4. – B. Mašić (B. M.): Scensko pričanje burnog i tragičnog života Aleksandra S. Puškina. Novosti, 31(1937) 83. – P. C.: Proslava stogodišnjice u zagrebačkom kazalištu. Politika, 34(1937) 10358. – Razgovor s Irinom Kunjinom-Aleksander. Komedija, 4(1937) 10(142). – M. Singer: The Running Tide. Narodni glasnik, 36/37(1944), 28. III. – N. Simić: Od »Podravskih motiva« do »Antibarbarusa«. (Razgovor vodio Kemal Mujičić). Oko, 8(1980) 224. – S. Dvoržak: Aleksander-Kunjina, Irina. Leksikon pisaca Jugoslavije, 1. Novi Sad 1972. – M. Vaupotić: Aleksander-Kunjina, Irina. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – Đ. Zelmanović: Aleksander-Kunjina, Irina. Krležijana, 1. Zagreb 1993. – I. Mirnik: Jedno stoljeće Irine Alexander. Vjesnik, 61(2000) 18911. – B. Zakošek: Obitelj Aleksander. Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 42/43(2001–2002). – Isti: (Nekrolog). Novi list, 56(2002) 17719. – I. Lukšić: Ispovijest djeteta srebrnog vijeka. U: I. Aleksander-Kunjina: Svi životi jedne ljubavi. Zagreb 2003. – B. Zakošek: Irina u obitelji Aleksander. Ibid. – G. Cvitan: Prohujali glamur. Zarez, 5(2003) 107. – B. Donat: Glasno prešućena bit. Vijenac, 11(2003) 243. – M. Jelić: Tajna Krležina ljubav? Jutarnji list, 6(2003) 1833. – R. Dragojević: Memoari bez tračeva i pikanterija. Novi list, 67(2003) 17893. – S. Škrinjarić: Koloritna dama i drugi detalji. Vijenac, 11(2003) 242. – H. Sablić Tomić: Posljednja dama zagrebačkih literarnih salona. Vjesnik, 68(2007) 21317. – K. Cuculić: Život i razmišljanja popularne Iročke. Novi list, 61(2007) 19404. – M. J.: Novo izdanje Krležine prijateljice. Večernji list, 48(2007) 15736. – I. Kotarac: Žena koja je zadužila Zagreb svojim salonom. Vjesnik, 69(2008) 21450. – J. Vojvodić: Irena o Irini. Vijenac, 16(2008) 369.

ALEKSANDER, Artur Oskar (Alexander), slikar (Zagreb, 20. II. 1876 – Samobor, 16. IV. 1953). Sin → Ljudevita i Ide rođ. Weiss. Klasičnu gimnaziju završio je 1892. u Zagrebu, slikarstvo je studirao na Académie Julian u Parizu (1894–96) te istodobno radio u atelijeru Eugènea Carrièrea i Jamesa McNeila Whistlera; potom u Beču (1898–99) na Akademiji likovnih umjetnosti (Franz Rumpler i Franz von Matsch), gdje je nakon ponovnih boravaka u Parizu (1898–1902) i Zagrebu (1902–04) djelovao i živio od 1905. Od 1897. bio je član i suosnivač Društva hrvatskih umjetnika, a 1912. odlukom hrv. vlade bio je imenovan počasnim profesorom likovne umjetnosti; za I. svj. rata bio je austroug. vojni slikar (odlikovan Redom Franje Josipa I.). God. 1938. nastanio se u Samoboru, gdje je jedva preživio II. svj. rat. Ogorčen postupcima ljudi kojima je u životu pomogao i napadima u novinama, nakon 1945. zaboravljen. – Isprva je djelovao pod utjecajem franc. impresionista, potkraj pariškoga razdoblja prešao na poentilizam, a u Beču se priklonio secesiji. Kao pripadnik Hagenbunda (od 1908) slijedio je razvoj moderne umjetnosti. Istaknuo se izradbom portreta (Émile Zola, 1895; Autoportret, 1896; Sestra Olga, 1912; Engelbert Dolfuss; Vladko Maček; Josip Broz Tito, 1948) i aktova (Nađeno, 1902), slikao je i mrtve prirode, pejzaže te cvijeće, a narudžbe iz cijeloga svijeta omogućile su mu da se i sam bavi skupljanjem umjetnina: samostalne izložbe održane su mu u Beču (1937, retrospektiva) i posmrtno u Zagrebu (1998), skupno – među ostalim – u Budimpešti (1896), Sankt Peterburgu (1899–1900), Parizu (1900, 1905), Beču (1905–06, 1908 –12, 1914–18) i Münchenu (1909). Sastavio je Kratku autobiografiju (1952), koje se rukopis čuva u obitelji. Razočaran suvremenicima, oporučno je zabranio izlaganje svojih djela u hrv. galerijama. Zadovoljštinu je doživio i na osobito uspjeloj i zapaženoj izložbi (130 slika velikoga i manjega formata te crteža) u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu posmrtno 1998.

LIT.: B. Šurina: Aleksander, Artur Oskar. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – Ista: Aleksander, Artur Oskar. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – I. Mirnik: Obitelj Alexander ili kratka kronika izbrisanog vremena. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 28(1995). – Isti: Obitelj Alexander ili povijest jedne zagrebačke obitelji u pluskvamperfektu. U: Obitelj. Zagreb 1996. – S. Pintarić: Alexander (katalog izložbe). Zagreb 1998. – T. Maroević: San i krik. Likovna umjetnost Židova iz Hrvatske (katalog izložbe). Zagreb 2000. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

ALEKSANDER, Božidar (Alexander, Theodor Krešimir), pravnik i gospodarstvenik (Sisak, 13. V. 1900 – La Tour- -de-Peilz kraj Veveya, Švicarska, 20. VI. 1976). Sin → Samuela Davida i Emme rođ. Neumann. Preselio se 1915. s obitelji iz Siska u Zagreb, gdje je 1918. završio Klasičnu gimnaziju i 1925. doktorirao pravo. Od 1929. bio je odvjetnik u Zagrebu, 1937. član Disciplinskoga vijeća Advokatske komore. Poč. 1940-ih bio dioničar četvrtine Povlaštenoga hrvatskoga industrijsko-trgovačkoga d. d. te dioničar i pravni savjetnik Zagrebačke pivovare; sudjelovao je i u upravljanju očevom imovinom. God. 1920. prešao je na katoličanstvo. Sa suprugom → Irinom Aleksander-Kunjinom novčano je pomagao književnike i umjetnike, koji su se (1926–38) okupljali u njihovu domu u Đorđićevoj ul. (među ostalima Miroslava Krležu). Uoči uspostave NDH izbjegao je iz zemlje, a imovina mu je oduzeta. Nakon II. svj. rata radio je kao gospodarski stručnjak za UN u New Yorku (do 1955), a potom za UNESCO u Parizu do umirovljenja 1960, kad se povukao u La Tour-de-Peilz u Švicarskoj.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 3(1929) 6; 6(1932) 1; 11(1937) 9/10. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – J. Horvat: Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943–1945. Zagreb 1989. – I. Mirnik: Obitelj Alexander ili kratka kronika izbrisanog vremena. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 28(1995). – Isti: Obitelj Alexander ili povijest jedne zagrebačke obitelji u pluskvamperfektu. U: Obitelj. Zagreb 1996. – B. Zakošek: Obitelj Aleksander. Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 42/43(2001–2002). – J. Horvat: Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939. Zagreb 2003. – B. Zakošek: Irina u obitelji Aleksander. U: I. Aleksander-Kunjina: Svi životi jedne ljubavi. Zagreb 2003.

ALEKSANDER, Branko (Alexander), industrijalac i gospodarski pisac (Sisak, 15. VI. 1902 – Johannesburg, Južnoafrička Republika, 15. VIII. 1972). Sin → Samuela Davida i Emme rođ. Neumann. Gimnaziju je završio 1921. u Zagrebu, a ekonomiju studirao na Tehničkoj visokoj školi (1921–22) i Sveučilištu Friedricha Wilhelma (1923–24) u Beču. Doktorirao je 1926. na Filozofskom fakultetu u Baselu tezom Das jugoslawische Bankwesen (te god. objavljena u Zagrebu). 1930-ih je bio upravitelj zagrebačke Prve hrvatske tvornice ulja te član upravnih odbora dioničkih društava Zagrebačka pivovara i tvornica slada i Ugljenokopno dioničko društvo »Mirna« u Radoboju, a uoči II. svj. rata posjedovao je, među ostalim, i četvrtinu dionica Povlaštenoga hrvatskoga industrijsko-trgovačkoga d. d. Bio je uhićen u travnju 1941. i s pedesetak uglednih žid. sugrađana odveden u Graz, odakle je nakon nekoga vremena pušten. Vrativši se u Zagreb, ponovno je bio uhićen i preko Gospića otpremljen u logor Slana na Pagu, odakle je kao jedan od samo šestorice Židova izvanredno vraćen u Zagreb, gdje mu je dodijeljena putovnica za odlazak iz NDH. Imovina mu je bila oduzeta. Izbjegao je u Italiju (Perugia), a od 1948. živio je u Južnoafričkoj Republici. U časopisu Vesna (1919) objavio je razmišljanja o životu, a temama iz gospodarske tematike surađivao je u periodicima Jugoslavenski Lloyd (1927, 1932), Privredni pregled (1932) i Narodno blagostanje (1934). Otac je Rajne, Jasne i Igora sa suprugom Marijom (Beč, 23. V. 1905 – London, 5. IX. 1990), kćeri Maksa Ungara i Ilke Marije rođ. Löwy iz Osijeka. Nakon uspostave NDH s obitelji je preuzela žid. znak te morala prijaviti imetak Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH. U prijavi je navela posjedovanje trokatnice u Martićevoj ul. u Zagrebu u vrijednosti 4 000 000 din., četverokatnice u Solovjevoj ul. vrijedne 3 800 000 din., pol. vile na Tuškancu vrijedne 1 000 000 din. te da je Odboru za židovske doprinose 3. VI. 1941. predala zlatni novac u vrijednosti 55 000 din. i dragocjenosti u vrijednosti 188 720 din.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 658. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27773. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: A. Zemljar: Haron i sudbine. Beograd 1988. – I. Mirnik: Obitelj Alexander ili kratka kronika izbrisanog vremena. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 28(1995). – Isti: Obitelj Alexander ili povijest jedne zagrebačke obitelji u pluskvamperfektu. U: Obitelj. Zagreb 1996. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – B. Zakošek: Obitelj Aleksander. Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 42/43(2001–2002). – Isti: Irina u obitelji Aleksander. U: I. Aleksander-Kunjina: Svi životi jedne ljubavi. Zagreb 2003. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

ALEKSANDER, Dragutin Toma (Alexander), inženjer rudarstva (Sisak, 17. IV. 1904 – Johannesburg, Južnoafrička Republika, 14. VIII. 1968). Sin → Samuela Davida i Eme rođ. Neumann. Nakon školovanja u Zagrebu studirao je rudarstvo u Njemačkoj i potom upravljao očevim poduzećem Ugljenokopno d. d. »Mirna« u Radoboju u Hrvatskom zagorju te posjedovao, među ostalim, i četvrtinu dionica Povlaštenoga hrvatsko-industrijskoga trgovačkog d. d. Zagreb. Bio je i član Upravnoga odbora i dioničar Zagrebačke pivovare i tvornice slada i Prve hrvatske tvornice ulja. Po uspostavi NDH, u svibnju 1941, preuzeo je žid. znak, a 9. VIII. podnio prijavu o imetku Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH. Nakon što mu je imovina oduzeta sa suprugom Helmi rođ. Nurk, Estonkom evangeličke vjere i »arijevkom«, prebjegao do Opatije, potom Italije (Perugia), a od 1948. živio u Južnoafričkoj Republici. – Brat Ivo, gospodarstvenik (Sisak, 13. XII. 1898 – Johannesburg, Južnoafrička Republika, 14. XII. 1972) bio je mobiliziran u austroug. vojsku u I. svj. ratu. U međuratnom razdoblju bio je upravitelj Zagrebačke pivovare. Pred II. svj. rat mobiliziran kao oficir u jugoslav. vojsku, Nijemci su ga zarobili u Nišu i deportirali u logor Osnabrück. Nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb, potom 1948. iselio u Južnoafričku Republiku.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 658. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Hrvatski narod, 5(1943), 13. I. – I. Mirnik: Obitelj Alexander ili kratka kronika izbrisanog vremena. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 28(1995). – Isti: Obitelj Alexander ili povijest jedne zagrebačke obitelji u pluskvamperfektu. U: Obitelj. Zagreb 1996. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

ALEKSANDER, Erik (Alexander; Erich, Franjo, Waldemar), pedagog, publicist i sportaš (Zagreb, 21. III. 1868 – Zagreb, 23. IV. 1945). Sin → Ljudevita i Leonore rođ. Weiss, brat → Viktorov. Gimnaziju završio 1887. u Zagrebu, a tehniku (kemiju) je studirao na Tehničkoj visokoj školi u Beču te Ludwigovu sveučilištu u Giessenu, gdje je i doktorirao. God. 1900. filozofiju je doktorirao u Budimpešti. Od 1892. suplent, a potom učitelj i profesor na trg. školama u Bihaću i Sarajevu te na gimnaziji u Banjoj Luci. God. 1910–20. na sarajevskoj realnoj gimnaziji predavao prirodne i tehničke predmete te, među prvima u BiH, tjelovježbu. Vrativši se 1920. u Zagreb, bio je ravnatelj Obrtne škole (1922, 1928) te Tehničke srednje škole (1923–27, 1929–33). Pisao je o rudarstvu i proizvodnji željeza u BiH, novostima u kemiji i ispitivanju namirnica (Školski vjesnik 1894, Tehnički list 1926). Sudjelovao je u radu Zagrebačkoga zbora i Društva inženjera i tehničara, bio predsj. više ispitnih komisija u BiH i Hrvatskoj te istaknuti član više društava (Hrvatski glazbeni zavod, Sveta Cecilija, Crveni križ, Napredak, Filharmonija, Društvo inžinira i arhitekata i dr.). Među prvima u Zagrebu posjedovao bicikl, kojim je putovao do Trsta (1887) i Venecije (1890) te bio ovjekovječen na poznatoj fotografiji braće Varga (1887). Nakon uspostave NDH nije izlazio iz kuće. Iako je 1891. prešao na katoličanstvo (bio u braku s Katarinom rođ. Kolar) bio je dužan prijaviti imovinu Ministarstvu narodnoga gospodarstva, no zauzimanjem Ademage Mešića dobio je arijska prava za sebe i potomke.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667.

LIT.: Zagreb 1900. Zagreb 1974. – I. Mirnik: Obitelj Alexander ili kratka kronika izbrisanog vremena. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 28(1995). – Isti: Obitelj Alexander ili povijest jedne zagrebačke obitelji u pluskvamperfektu. U: Obitelj. Zagreb 1996. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

ALEKSANDER, Jonas (Alexander), trgovac i javni djelatnik (Güssing, Austrija, 9. IX. 1832 – Zagreb, 7. II. 1914). Sin Samuela i Julije rođ. Rubin. Doselivši se 1850-ih u Zagreb iz Gradišća, osnovao je trgovinu zemaljskim proizvodima, koja je prerasla u veletrgovinu žitom. Posljednjih desetljeća XIX. i poč. XX. st. pripadao istaknutim zagrebačkim javnim i poslovnim krugovima; bio je gradski zastupnik, vijećnik Trgovačke i obrtničke komore, član ravnateljstva Hrvatske pučke banke te potpredsjednik zagrebačke Opće štedionice i zalagaonice. Punih je 35 godina vodio zagrebačku Hevru Kadišu. God. 1861. oženio se Rozom rođ. Stern iz ugledne zagrebačke žid. obitelji (njihovi portreti, rad → A. Mosesa, čuvaju se u varaždinskom Gradskom muzeju). Njihova su djeca → Samuel David, → Šandor, Gizela i Ilka ( → Aleksander, Mavro). Jonasova su braća → Ljudevit, Jakob i Josip (Güssing, Austrija, 9. IX. 1832 – Zagreb, 30. XII. 1909), koji je trgovao sitnom robom i zemaljskim proizvodima.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 386. – HAZU, Dokumenti Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta i glazbe. – HDA, DKM, Imetak Židova, Predmetni spisi, kut. 11. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 658.

LIT.: (Nekrolog). Male novine, 1914, 38. – I. Mirnik: Obitelj Alexander ili kratka kronika izbrisanog vremena. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 28(1995). – Isti: Obitelj Alexander ili povijest jedne zagrebačke obitelji u pluskvamperfektu. U: Obitelj. Zagreb 1996. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

ALEKSANDER, Ljudevit (Alexander, Ludwig), trgovac (Güssing, Austrija, 5. V. 1835 – Zagreb, 1. XII. 1910). Sin Samuela i Julije rođ. Rubin. Brat → Jonasa, Jakoba i Josipa. Doselio se 1851. u Zagreb, gdje je 1854. završio Trgovačku školu. Trgovao je robom široke potrošnje i voj. opremom te bio opskrbnik zagrebačkoga garnizona, a posjedovao je i nekoliko stambeno-poslovnih zgrada. Velik dio imetka izgubio je potkraj 1890-ih. S Leonorom rođ. Weiss imao je sinove → Viktora i → Erika, a s Idom rođ. Weiss kćeri Gizelu (Zagreb, 2. V. 1873 – Samobor, 27. VIII. 1952) i Olgu (Zagreb, 20. VI. 1877 – Beč, 22. VII. 1927) te sinove → Artura Oskara i Roberta Milana (Emila) (Zagreb, 4. II. 1879 – Zagreb, 6. X. 1941), koji je u međuratnom razdoblju radio u banci i konzulatu Kraljevine SHS, odn. Kraljevine Jugoslavije u Salzburgu. God. 1923. prešao na katoličanstvo. Po uspostavi NDH zatražio je arijska prava te do srpnja 1941. bio oslobođen nošenja žid. znaka. Umro je prirodnom smrću u vlastitoj kući pod zaštitom ministra Janka Tortića.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27140. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: I. Mirnik: Obitelj Alexander ili kratka kronika izbrisanog vremena. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 28(1995). – Isti: Obitelj Alexander ili povijest jedne zagrebačke obitelji u pluskvamperfektu. U: Obitelj. Zagreb 1996.

ALEKSANDER, Mavro (Alexander), liječnik (Güssing, Austrija, 13. VII. 1855 – Zagreb, 7. XI. 1911). Sin Jakobov. Sinovac Josipa, → Jonasa, → Ljudevita, → Šandora i Anette (Netti), i Rose rođ. Planer. Za Austro-Ugarske Monarhije na Jelačićevu trgu u Zagrebu imao poznatu liječničku ordinaciju. Bio je oženjen kćerima Jonasa Aleksandera, najprije Gizelom (Zagreb, 7. II. 1867 – Zagreb, 3. VIII. 1889), a nakon njezine smrti Ilkom (Zagreb, 21. XI. 1862 – na putu za Auschwitz, 1942), koja je u međuratnom razdoblju bila članica Upravnoga odbora »Prehrane« (javne kuhinje), a pomagala je i HNK, kojemu je u travnju 1940. poklonila osam komada pokućstva u stilu Louisa XI. Po uspostavi NDH morala je podnijeti prijavu o imetku Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, u kojoj navodi da je vlasnica gradilišta na Tuškancu u vrijednosti 200 560 din., mnogobrojnih dionica banaka i poduzeća u Hrvatskoj i inozemstvu u vrijednosti približno 300 000 din. te da je za potrebe Države na ime podavanja od Židova predala 17. V. 1941. zlatnine u vrijednosti 98 000 din. Podržavljeni imetak, zajedno s trosobnim stanom u Draškovićevoj ul., prema njezinoj procjeni iznosio je približno 600 000 din.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 386. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 658. – Podaci o ulazniku I. Mirnik.

LIT.: I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ALEKSANDER, Samuel David (Alexander, Dragutin), gospodarstvenik (Zagreb, 13. VII. 1862 – Zagreb, 8. III. 1943). Sin → Jonasa i Roze rođ. Stern. Gimnaziju je polazio u Zagrebu, a Trgovačku akademiju u Grazu. Nakon povratka u domovinu radio je kod oca, koji ga je 1880. postavio za voditelja podružnice trgovine u Sisku. Tamo je 1893. kupio pivovaru i uz nju sagradio tvornicu slada, a 1912. i Zagrebačku dioničku pivovaru i tvornicu slada, u koju je doveo češ. stručnjake te povećao proizvodnju. U Sisku je bio izabran za gradskoga zastupnika. God. 1915. preselio se s obitelji u Zagreb, gdje je osnovao Prvu hrvatsku tvornicu ulja. Do 1929. osnovao je također Ugljenokopno d. d. »Mirna«, građevnu industriju »Zagorka« d. d., sudjelovao u osnivanju Tvornice portlandcementa »Croatia« d. d., tvornice za kemičke proizvode »Danica« d. d. i tvornice za kemičku industriju »Titanit« d. d. Sudjelovao je u radu Zemaljskoga saveza hrvatsko-slavonskih industrijalaca u Zagrebu (od 1904; poslije Zemaljski savez industrijalaca, konačno Udruženje industrijalaca Savske banovine), Trgovačko-obrtničke komore, Centrale industrijskih korporacija u Beogradu i dr. Bio je zaslužan za otvorenje Tehničke visoke škole i Visoke škole za trgovinu i promet u Zagrebu. Za boravka u Sisku poticao je otvaranje gimnazije te bio predsj. Hrvatskoga pjevačkoga društva »Danica« (1895). Bio je među osnivačima Zagrebačke burze (i zamjenik predsjednika), kao i Zagrebačkoga zbora (i zamjenik potpredsjednika) te dugogodišnji predsj. Privredne štampe d. d., predsj. Štedne i predujamne zadruge za grad i kotar Sisak, potpredsj. Štednoga i pripomoćnoga društva te odbornik i član predsjedništva Izraelitske bogoštovne općine u Sisku. U Zagrebu je, među ostalim, od 1928. bio predsj. Hevre Kadiše te 1914–41. član domskoga kuratorija Izraelitske ferijalne kolonije, a 1920-ih djelovao je u Društvu asimilanata »Narodni rad«. Tekstove gospodarske tematike uglavnom objavljivao u periodicima Agramer Tagblatt (1915–18), Hrvatski ekonomista (1918–19), Riječ (1921–22), Bankarstvo (1924–31), Die Drau (1924, 1926–27) i Jugoslavenski Lloyd (1934, 1938). Osim što je 1930-ih posjedovao više zgrada u središtu Zagreba, na Gornjem Prekrižju izgradio je 1937–38. modernističku »Villu Emma«, gdje je obitelj boravila tijekom ljeta. Prozvan je nestorom hrv. industrijalaca, bio je poznat i kao der Gescheite (Pametni). Nakon uspostave NDH preuzeo je žid. znak i oduzeta mu je nepokretna imovina (samo u kontribuciji dao je 1 700 000 din, tj. 2,5% ukupnoga iznosa koji su prikupili zagrebački Židovi). U veljači 1942. zatočen je u zatvoru na Savskoj cesti. Nakon izlaska iz zatvora zbog narušena zdravlja sklonio se u sanatorij Đure Vranešića na Zelengaju, gdje je umro. Njegova supruga Ema (Emma) rođ. Neumann (Varaždin, 13. VIII. 1866 – Johannesburg, Južnoafrička Republika, IV. 1952) i djeca Vera (? – Sisak, 1895), Ivo, → Božidar, → Branko, → Mira ud. Juzbašić, Gizela (Giza) Olga (Sisak, 7. I. 1893 – Nica, Francuska, V. 1978) udana za Mauricea Roubeixa (? – ?, studeni 1941), i → Dragutin Toma u međuvremenu su izbjegli u Italiju.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 658. – KŽZ.

LIT.: 25-godišnjica Zemaljskog saveza industrijalaca 1904–1929. Zagreb 1929. – S. D. Alexander. Zagrebačka smotra 2(1934) 10. – V. Rudolf: Samuel D. Alexander nestor hrvatskih industrijalaca. Zagreb, 5(1937) 8. – I. Malinar: Privredni prvoborac. Jugoslavenski Lloyd, 29(1937) 157. – M. Despot: Aleksander, Samuel D. (Alexander). Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – I. Mirnik: Obitelj Alexander ili kratka kronika izbrisanog vremena. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 28(1995). – Isti: Obitelj Alexander ili povijest jedne zagrebačke obitelji u pluskvamperfektu. U: Obitelj. Zagreb 1996. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – B. Zakošek: Obitelj Aleksander. Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 42/43(2001–2002). – Isti: Irina u obitelji Aleksander. U: I. Aleksander-Kunjina: Svi životi jedne ljubavi. Zagreb 2003. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – Đ. Zorko i J. Jagačić-Borić: Aleksander, Samuel David. Sisački biografski leksikon. Sisak 2006.