Kategorija: A

AJZENŠTETER, Vlatko → EISENSTÄDTER, Vlatko

AKERMAN, Mihael (Ackerman), farmaceut i gospodarstvenik (Zadar, 26. II. 1953). Sin Đure i Eve rođ. Krajanski. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnom gradu, a diplomirao u Zagrebu na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Od 1981. djelovao u poduzeću »Dräger« d. o. o., kojega je bio direktor od 1991, a potom u poduzeću »Europapress holding« d. o. o. Preko kluba »Sveti Donat«, koji je 1991–97. okupljao zagrebačke Zadrane, sudjelovao je u više donacija zadarskoj bolnici. Uvršten u Zlatnu knjigu najuspješnijih hrvatskih poduzetnika (Zagreb 1999). – Majka Eva, farmaceutkinja (Varaždin, 1922) kći je → A. Krajanskoga. Osnutak NDH zatekao ju je kao studenticu farmacije. Prebjegla je u Hrvatsko primorje te internirana u logor u Kraljevici, a od lipnja 1943. u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. pristupila je partizanima djelujući kao bolničarka u bolnici Vojnoga područja Papuk, pomoćnica u ljekarni Vojnoga područja Požega, referentica za ljekarništvo 12. divizije i ljekarnica bolnice u Osijeku. – Otac Đuro, farmaceut (Bjelovar, 4. X. 1911 – Zadar, 9. IX. 1986) sin je Mavra i Hermine rođ. Kohn (Klarić), brat → Radoslavov. Diplomirao je 1935. farmaciju u Zagrebu te 1937. na Filozofskom fakultetu u Baselu doktorirao tezom Beiträge zur Pharmakognosie der Salicaceen. Anatomie und Entwicklungsgeschichte der Rinde (tiskana te god). Kao ljekarnički pomoćnik otpušten je nakon uspostave NDH u rodnom gradu te prebjegavši na tal. područje bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. God. 1943. pristupio je partizanima, a nakon II. svj. rata radio je kao farmaceut u Zagrebu, Herceg Novom, Zadru i Puli. U Farmaceutskom vjesniku (1935) objavio je članak o terminološkoj zbirci Farmaceutskoga zavoda u Baselu.

LIT.: Benzinger: (Prikaz knj. Beiträge). Apotekarski vjesnik, 20(1938) 9. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache: G8acSsQ4K1oJ:www.zadarskilist.hr/clanci/25022009/mihael-akerman+mihael+akerman&cd=2&hl=hr&ct=clnk&gl=hr&source=www.google.hr, pristupljeno 22. II. 2011. – http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:rO-keJt5mY8J:www.vjesnik.hr/html/2009/01/31/Clanak.asp%3Fr%3Dtem%26c%3D11+eva+akerman&cd=1&hl=hr&ct=clnk&gl=hr&source=www.google.hr, pristupljeno 22. II. 2011.

AKERMAN, Radoslav, ginekolog (Bjelovar, 1. VIII. 1907 – Zadar, 3. V. 1987). Sin Mavra (?Varšava, o. 1870 – Bjelovar, 1931) i Hermine rođ. Kohn (Klarić), brat Đurin, stric → M. Akermana. Gimnaziju je završio 1924. na Sušaku, a Medicinski fakultet 1931. u Zagrebu. Ginekologiju i porodništvo specijalizirao u Pragu i Zagrebu, gdje je do 1941. obavljao privatnu praksu. II. svj. rat proveo je u njem. vojnom zarobljeništvu (Nürnberg). Od 1945. do umirovljenja 1972. bio je primarijus i voditelj ginekološko-porođajnoga odjela Opće bolnice u Zadru te ravnatelj tamošnje Škole za medicinske sestre primaljskoga smjera, koju je utemeljio 1948. U domaćim i inozemnim znanstvenim časopisima objavljivao je radove o ublaživanju boli te psihosomatskim poremećajima u ginekologiji i porodništvu, vaginalnom fluoru te proširenju cervikalnoga kanala. God. 1952–55. bio je predsj. zadarske podružnice Zbora liječnika Hrvatske. Dobitnik Nagrade grada Zadra. – Supruga Branka, prevoditeljica (?, 1918 – Zagreb, 20. V. 2009), kći je poduzetnika → Davida Herzoga i Olge rođ. Zierer. Kao omladinka bila je vježbačica Makabija. Po uspostavi NDH odlazi u Dalmaciju, potom u Italiju, odakle se u listopadu 1944. priključila partizanima i djelovala u sanitetu u pozadini. Roditelji su → Darije Breyer.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 658. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – V. Dugački: Akerman, Radoslav. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – (Nekrolozi): Jevrejski pregled, 38(1987) 5/8. – R. Jelić, Liječnički vjesnik, 109(1987) 7. – A. Dražančić i A. Kurjak: Hrvatska perinatologija. Prošlost, sadašnjost i budućnost. Gynaecologia et perinatologia, 11(2002) 2. – M. Jukić: History of Croatian anesthesiology. International Congress Series, 2002, 1242. – B. Dželalija, I. Bošnjak, S. Barbarić i A. Visković: Zadarsko zdravstvo u razdoblju od završetka Drugog svjetskog rata do danas (1945.–2008.). Medica Jadertina, 38(2008) 3/4.

ALBAHARI, Leon, trgovac (Sarajevo ili Bugojno, BiH, o. 1910 – ?, California, SAD, o. 2000). U međuratnom razdoblju imao je u Dubrovniku iza crkve sv. Vlaha veliku trgovinu odjećom. Po uspostavi NDH s obitelji je prebjegao u Split, potom u Italiju, a nakon završetka II. svj. rata u SAD.

IZV.: Podaci o ulazniku M. Ferera.

ALBAHARI, Mavro, trgovac (Sanski Most, BiH, 9. III. 1908 – logor Stara Gradiška, 1941). Suprug Regine rođ. Perera. S Eliasom Pererom bio je suvlasnik poduzeća »Juta-Lan-Konoplja« u Martićevoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH sa suprugom i nećakinjom Esterom Papo preuzeo žid. znak. Deportiran u logor Stara Gradiška, gdje je stradao, dok mu je supruga stradala u Auschwitzu, kamo je deportirana u kolovozu 1942.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 658. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ALBAHARI, Moša (Maurizio, Moric), revolucionar (Sarajevo, 31. XII. 1913 – Rim, 22. XI. 1942). Sin Leona i Matilde rođ. Albahari, brat Salamona i Simhe. Obitelj se o. 1915. iz Sarajeva doselila u Zagreb, gdje mu se otac bavio preprodajom stare robe. U Zagrebu završio gimnaziju, za vrijeme koje je bio član Hašomer Hacaira, a 1940. na Filozofskom fakultetu diplomirao psihologiju. Član SKOJ postao je 1933, a 1934. bio je primljen u KPJ. Od 1937. bio je partijski sekretar na Fakultetu, od 1939. na Sveučilištu te potom sekretar biroa PK SKOJ za Hrvatsku. Također je djelovao u Akademskom filozofskom klubu (od 1936) i Akcionom odboru hrvatskih studenata ljevičara, kojega je bio suosnivač 1937, te u uredništvu listova Novi student i Borbeni student 1937 –38. Nakon uspostave NDH bio je upućen na Sušak, gdje se povezao s OK KPH za Hrvatsko primorje te je u kolovozu 1941. bio imenovan zapovjednikom sušačko-hreljinskoga partizanskoga logora na Tuhobiću, a u rujnu polit. komesarom odreda »Matija Gubec«, u koji su ušli i vinodolski partizani. Nakon preustroja partizanskih jedinica postao je zapovjednik Sušačko-kastavskoga odreda »Božo Vidas-Vuk.« U studenom 1941. bio je ranjen u tal. napadu te potajno zbrinut na Sušaku, a sud 2. talijanske armije osudio ga je na smrt u odsutnosti. Od veljače 1942. pod imenom Vittorio Blecich djelovao u Rijeci, no u rujnu iste god. ponovno je ranjen i uhićen u tal. prepadu kraj Matulja. Iz riječke bolnice bio je prebačen u koparski zatvor, a potom u Rim, gdje je pogubljen. Nakon rata njegovi posmrtni ostaci prebačeni su na Mirogoj, a po njemu je nazvano više ulica, škola te planinarski dom na Snježniku. – Brat Salamon (Šlomo), službenik i revolucionar (Sarajevo, 1915 – okolica Vareša, BiH, V. 1942) završio je u Zagrebu četiri razreda gimnazije i dvogodišnju trg. školu. Od 1934. bio je član KPJ, no iduće je godine zbog polit. djelovanja uhićen i protjeran u Sarajevo. Preko polit. veza ilegalno je 1. I. 1938. stigao u Španjolsku, gdje je sudjelovao u građ. ratu kao telefonist u bataljunu »Đuro Đaković« u borbama na Aragonu i Levantu. Dospio u logor u Francuskoj odakle je pobjegao i 1941. se preko Njemačke vratio u Zagreb. Pod pseudonimom Josip Ivanović u rujnu 1941. priključio se Kalinovačkomu partizanskomu odredu, u kojem je bio komesar čete. Poginuo je u svibnju 1942. kraj Vareša u borbi s četnicima. – Sestra Simha (Cila), bakteriologinja (Koprivnica, 20. VI. 1917 – Zagreb, 9. VII. 2001). Još od gimnazije bila je članica SKOJ, a osnutak NDH zatekao ju je kao studenticu medicine u Zagrebu. Bila je uhićena zbog komunističkoga djelovanja, zatvorena u Lepoglavi i Staroj Gradiški te Đakovu, odakle je u travnju 1942. pobjegla i vratila se u Zagreb. S pomoću veza u KPJ bila je prebačena partizanima u Žumberak, gdje je osnovala prvu partizansku bolnicu i u njoj bila komesar; poslije referent saniteta u 7. banijskoj brigadi i na vodećim položajima u gl. partizanskim bolnicama u Hrvatskoj. U rujnu 1944. poslana je u Italiju, gdje je završila kirurški tečaj. Nakon II. svj. rata završila je medicinu i specijalizirala bakteriologiju. U Zagrebu je, do umirovljenja 1973, bila liječnica u Vojnoj bolnici. Stekla je čin pukovnice te bila nositeljica Partizanske spomenice 1941. Majka i sestre Rahela i Lea stradale su u logoru Jasenovac.

LIT.: R. Bulat: Žumberak i Pokuplje u Narodnooslobodilačkoj borbi. Beograd 1951. – Žene Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi, 1–2. Zagreb 1955. – V. Rajčević: Studentski pokret na zagrebačkom Sveučilištu između dva rata. Zagreb 1959. – M. Prelog: Od prvog do posljednjeg susreta. Sjećanje na Mošu Albaharija. Jevrejski pregled, 10(1959) 11/12. – V. Švob i M. Konjhodžić: Drugi odred Primoraca, Gorana i Istrana 1942. godine. Zagreb 1959. – R. Butorović: Sušak i Rijeka u NOB. Rijeka 1975. – M. Perić: Jevreji iz Jugoslavije – španski borci. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1975, 3. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – A. Giron: Albahari, Moša. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. − Bilten ŽOZ, 1990, 13. – http://elmundosefarad.wikidot.com/albahari-salom, pristupljeno 22. VII. 2011.

ALBAHARI, Ruben, inženjer (Zagreb, 23. V. 1948). Sin Morde i Selme rođ. Löwinger (Levinger). Na Višoj zrakoplovnoj školi stekao je zvanje inženjera elektrotehnike. Od 1969. zaposlen je na Televiziji Zagreb kao ton majstor i inženjer tehnolog. Radio je na više od 80 igranih filmova i TV serija. Stručni je suradnik na Odsjeku montaže ADU u Zagrebu. Dobitnik je Prve nagrade za ton u seriji Jelenko na Televizijskom festivalu u Portorožu 1982, Zlatne arene za ton u filmovima Orao 1990, Vrijeme ratnika 1992. i posebne Zlatne arene za ton 1995. Brat Jakov bio je službenik i žid. aktivist (Zagreb, 20. VII. 1946 – Zagreb, 16. VIII. 2002).

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

LIT.: Zlatna arena filmu Isprani. Vjesnik, 56(1995) 17173. – Albahari, Ruben. Leksikon radija i televizije. Zagreb 2006.

ALBALA, Abram, pomorski osiguravatelj (?Dubrovnik, ? – ?Dubrovnik, ?). S bratom Isachom spominje se 1626. kao pomorski osiguravatelj u Dubrovniku.

LIT.: I. Burđelez: Uloga Židova u pomorskoj trgovini Dubrovnika i Livorna. Novi Omanut, 2(1994) 3/4.

ALBINI, Alfred, arhitekt (Graz, Austrija, 15. VII. 1896 – Zagreb, 4. XI. 1978). Sin → Srećkov. U Zagrebu je završio gimnaziju (1915) i Tehničku visoku školu (1923). Isprva je radio u atelijerima Viktora Kovačića i → Huga Ehrlicha (1924–26. na dovršenju palače Burze). Od 1925. bio je asistent, od 1939. docent, nakon 1945. do umirovljenja 1962. profesor na Tehničkoj visokoj školi, odn. Tehničkom (1926) pa Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu (1956), gdje je predavao projektiranje i arhitekturu najnovijeg doba. U srpnju 1941. bio je uvršten u popis vlastima neophodno potrebnih stručnjaka. Kao predstavnik umjerenoga modernizma s oslonom na tradiciju projektirao je te izveo stambene, javne i poslovne objekte, primjerice gradsku štedionicu u Osijeku (1929–30), obiteljske kuće u Zagrebu (Meixner u Mallinovoj ul., 1933; Arko u Basaričekovoj ul., 1938–40) i Hvaru (Dukar, 1934), Narodni dom na Sušaku (1936 –41), na temelju natječajnoga projekta Josipa Pičmana), stambeni blok u Zadru (1954) i Tehnološki fakultet u Pierottijevoj ul. u Zagrebu (1964). Također se bavio urbanističkom (središte zagrebačkog Trnja s novom vijećnicom, 1965) i konzervatorskom tematikom (restauracijom Eufrazijeve bazilike u Poreču, 1960; prinos inventarizaciji povijesnih spomenika zagrebačkoga Kaptola i Gornjega grada, 1964–65) te slikanjem urbanih (crteži, grafike) i apstraktnih motiva (kombinirana tehnika). Objavio je više stručnih članaka u periodicima. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1966) i »Vladimir Nazor« (1968). Po njemu je nazvana ulica u Zagrebu.

LIT.: Ž. Domljan: Hugo Ehrlich. Zagreb 1979. – Isti: Albini, Alfred. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – Moderna arhitektura Rijeke. Arhitektura i urbanizam međuratne Rijeke 1918.–1945. (katalog izložbe). Rijeka 1996. – A. Uchytil: Osječki opus arhitekta Alfreda Albinija. U: Osječka arhitektura 1918.–1945. Osijek 2006. – Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih. Zagreb 2007. – A. Uchytil i A. Štulhofer: Arhitekt Alfred Albini. Zagreb 2007.

ALBINI, Srećko (Schwarz, Felix), skladatelj i dirigent (Županja, 10. XI. 1869 – Zagreb, 18. IV. 1933). Nećak → Davida Schwarza, izumitelja zeppelina. U mladosti preuzeo prezime majke, koja nije bila žid. podrijetla. Gimnaziju i trg. školu polazio u Beču i Grazu, gdje je studirao glazbu (Wilhelm Mayer) i 1893–95. dirigirao u Gradskom kazalištu. U Zagrebu je vodio autorskopravno zastupništvo te 1895–1902. bio dirigent i 1909–19. ravnatelj opere HNK (repertoar, među ostalim, obogatio praizvedbama djela Blagoja Berse, Josipa Hatzea i dr.), a u međuvremenu se u Beču, kao slobodni umjetnik, bavio skladanjem (iskazao se kao izrazit melodičar, ponegdje uz primjese slavonskoga pučkog melosa), postigavši međunarodni uspjeh u žanru operete, u kojem je uz Ivana Zajca najistaknutiji hrv. predstavnik (Nabob, 1905, prerađeno kao Bosonoga plesačica, 1909; Madame Troubadour, 1907; Barun Trenk, 1908; Mala baronesa, 1909). Osim u Austro-Ugarskoj Monarhiji i Njemačkoj, uoči I. svj. rata Madame Troubadour i Barun Trenk izvođeni su na njujorškom Broadwayu (80, odn. 40 izvedaba), posljednja i u Londonu. Skladao je i balet Plitvička jezera (1898), opere (Maričon, 1898; nedovršeni ciklus Kraljević Marko), mimičku sliku Svečanost u kraljevićevu dvorcu (1901), orkestralna djela (uvertira Tomislav, Koračnica Hrvata), glasovirske skladbe, scensku glazbu za drame i sl. Bio je predsj. Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca (od 1926) te suosnivač Društva prijatelja kazališta. Ubrzo nakon uspostave NDH njemački je konzulat zatražio od zagrebačkog HNK da skine s repertoara Baruna Trenka, što je i učinjeno, iako su iz uprave kazališta javili ministru Mili Budaku da je po njihovu znanju Albini katolik u braku s nežidovkom. Potaknuo je osnutak današnje Zaštite autorskih muzičkih prava i osnovao izdavačku kuću, koja je dugo nosila njegovo prezime. U rodnom gradu po njemu je nazvana ulica, a 2004. podignut mu je spomenik. Otac je Alfreda i Ernestine (Erne). Nećak Julio, zahvaljujući mješovitomu braku, preživio je Holokaust, 1948. iselio se u Izrael, a nakon nekog vremena nastanio se u Beču.

IZV.: HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i glazbe, spis br. 7472. – Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: S. Majer-Bobetko: Albini, Srećko (Felix). Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – Repertoar hrvatskih kazališta 1840–1860–1980, 1–2. Zagreb 1990. – A. Bogner-Šaban: Kazalište za vedru umjetnost Srećka Albinija. Arti musices, 29(1998) 2. – Ista: Lik baruna Trenka u književnom i glazbenom okruženju. U: Krležini dani u Osijeku 2000, 2. Zagreb 2002. – Repertoar hrvatskih kazališta, 3. Zagreb 2002.