WOLFENSOHN, Leon, kantor (Sokyrjany, Ukrajina, 13. VI. 1879 – logor Jasenovac, 1941). Sin Moška Aronoviča i Marije rođ. Rajrišovna. Od 1898. pjevao je u zborovima i kazalištima u Austro-Ugarskoj Monarhiji. U Koprivnicu se doselio 1915. sa suprugom Sofijom rođ. Rosenkranz (Gwoździec, Poljska, 23. V. 1883 – Auschwitz, 1942–1945) i postao nadkantor ŽO. Sudjelovao je i u kulturnom i glazb. životu grada; organizirao je mnoge koncerte sakralne i svjetovne glazbe u sinagogi, koja je 1930-ih postala žarište glazb. života, s mnogobrojnim gostovanjima tada glasovitih umjetnika te bio i zborovođa pjevačkoga društva »Podravac« 1925–41. Po uspostavi NDH, u noći 23/24. VII. 1941, bio je uhićen i deportiran s ostalim koprivničkim Židovima, najprije u logor Danica, zatim u Gospić i odande u logor Jasenovac, gdje je stradao. Supruga Sofija i kći Marta, zubna tehničarka (?Koprivnica, 1916 – Auschwitz, 1942–1945), deportirane su u logor Loborgrad, a 1942. u Auschwitz, gdje su stradale. – Sin Beno, farmaceut (Ivanovice na Hané, Češka, 30. XI. 1907 – u transportu za logor Lepoglava, 1945). U Koprivnici je završio osnovnu i srednju školu, a Farmaceutski fakultet u Zagrebu. Radio je kao ljekarnik u Zagrebu i Koprivnici, odakle je po uspostavi NDH, u srpnju 1941, odveden s ostalim koprivničkim Židovima najprije u logor Danica, zatim u Gospić te odande u logor Jasenovac. U Jasenovcu je kao zatvorenik radio u logorskoj ljekarni sve do 1945, kad je transportiran u logor Lepoglava, no putem je cijela kompozicija bila zapaljena, a logoraši stradali. U službenim dokumentima vodi se kao stradalnik logora u Lepoglavi. Bio je u braku s Klarom rođ. Schiller, koja je preživjela Holokaust pobjegavši u Hrvatsko primorje. Priključila se partizanima i nakon rata iselila u Izrael. – Kći Erna, tekstilna inženjerka (Koprivnica, 23. VI. 1918 – Koprivnica, 2003). U Koprivnici je završila osnovnu i srednju školu, a u Brnu Visoku tekstilnu školu. Kao tekstilna inženjerka radila je do 1940. u Beogradskoj tekstilnoj industriji, a potom se vratila u Koprivnicu. Zajedno s obitelji deportirana je u noći 23/24. VII. 1941. najprije u logor Danica pa u logore u Jastrebarskom, Gospiću, Kruščici i Loborgradu. Prilikom transporta u Auschwitz, zbog bolesti je smještena u Zaraznu bolnicu, odakle je uz pomoć supruga Ivana Tarasa uspjela pobjeći te se poslije prebacila u tal. okupacijsku zonu. Internirana je u logore u Kraljevici (gdje je 1. I. 1943. rodila kćer Marinu) i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima. Suprug je poginuo kao partizanski borac u završnim borbama. Nakon rata vratila se u Koprivnicu, gdje je 1945. rodila sina Benu. God. 1948. udala se za Ranka Relića, oficira JNA, s kojim 1949. dobila kćer Miru. Radila je do umirovljenja kao bankovna službenica u Koprivnici.

IZV.: Podaci o ulazniku E. Wolfensohn.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

WOLFF, Bruno, obrnik i trgovac (?, 1860 – Zagreb, 13. II. 1934). U razdoblju 1900–10. imao je urarsku radionicu i trgovinu »B. Wolff« u Ilici, a potom u Bogovićevoj ul. u Zagrebu.

LIT.: J. Dundović: Imenik 1909. Zagreb 1908. – I. Šibl: Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve. Zagreb 1967.

WOLFHEIM, Robert (Walheim), pravnik (Nova Gradiška, 1875 – Nova Gradiška, 1926). Doktorirao je temeljem rigoroza 1899. na zagrebačkom Pravnom fakultetu i djelovao kao odvjetnik u Novoj Gradiški. Bio je dugogodišnji predsj. novogradiške ŽO i dvije godine predsj. Hrvatskoga pjevačkoga društva »Graničar«. God. 1918. dao je javnu potporu Narodnomu vijeću SHS. Na izborima 1920. izabran je u Općinsko vijeće na listi Hrvatske zajednice, a 1923. i 1925. na Židovskoj listi.

LIT.: Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996.

WOLKENFELD, Hans (Ivan), građevinski inženjer i poduzetnik (Beč, 20. VI. 1890 – ?, Argentina, ?). Sin Samuelov. Studirao je u Beču. Za I. svj. rata bio je mobiliziran u austroug. vojsku. Zarobljen je 3. XI. 1918. te do listopada 1919. bio u tal. zarobljeništvu. U međuratnom razdoblju bio je suvlasnik poduzeća »Ivančić & Wolkenfeld« i član Zagrebačke inženjerske komore. Sagradio je zgradu Središnjega ureda za osiguranje radnika i više palača u Zagrebu. Po uspostavi NDH sa suprugom Danicom rođ. Gorjan-Grünwald i kćeri Renatom (?, 1927) preuzeo je žid. znak, prešao na katoličanstvo i zatražio arijska prava. U srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka, ali je 12. VIII. 1941. Ustaškomu redarstvu službeno javljeno da je nestao iz Zagreba te da je u njegovu stanu zaplijenjeno 213 komada srebrnine. Prebjegao je u Dubrovnik te na nepoznat način stigao u Argentinu.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28350. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

WOLLAK, Bela, pravnik (? – ?). U međuratnom razdoblju djelovao je kao odvjetnik u Čakovcu.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

WOLLAK, Henrik (Volak), žid. aktivist (?, o. 1884 – logor Jasenovac, 7. XI. 1941). Tijekom 1930-ih bio je član »Lože Zagreb 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit.

LIT.: Loža »Zagreb«. Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – A. Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945. Dokumenta, 1. Beograd–Jasenovac 1986.

WOLLAK, Rudolf, pravnik i žid. aktivist (Szentkirály, Mađarska, 1851 – Čakovec, 1924). Nakon završenoga studija prava djelovao je kao odvjetnik i gradski vijećnik u Čakovcu te se zauzimao za gospodarski i društveni razvoj grada. Zaslužan je za izgradnju objekta današnje vojarne »Nikola Šubić Zrinski« i zgrade Trgovačkoga kasina, izgrađene 1904. i iznajmljene Čakovečkom udruženju trgovaca. Posjedovao je zgradu današnje Gradske kavane, koju je iznajmljivao. Bio je predsj. ŽO u Čakovcu 1897–1920. Njegovi su nasljednici, kćer Jelena, koja je poslije rata živjela u Budimpešti, i sin Viktor, koji je živio u Parizu.

LIT.: Z. Karoly: Csaktornya monografiaja. Čakovec 1905. – V. Kalšan: Židovi u Međimurju. Čakovec 2006. – J. i V. Kalšan: Wollak, Rudolf. Međimurski biografski leksikon. Čakovec 2012.

WOLLNER, Hugo, trgovac (Pečuh, Mađarska, 1894 – ?Zagreb, 1945). U međuratnom razdoblju bio je vlasnik veletrgovine galanterijskom kratkom i pletenom robom u Nikolićevoj ul. u Zagrebu. Također je bio dobrotvor Židovske štedne kreditne zadruge u Zagrebu i predsj. Kuratorija Doma za naučnike, osn. 1933. gdje se dobivala pouka iz staklarskoga, krojačkoga i drugih zanata. Po uspostavi NDH zatražio je arijska prava. Iako je državni povjerenik zahtijevao da s Gustavom Wollnerom (Pečuh, Mađarska, 1886 – ?) nastavi raditi u svojemu poduzeću, zahtjev je bio odbijen. Prebjegao je u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima djelujući kao član povjerenstva za zbrinjavanje žid. izbjeglica s Raba na oslobođeni teritorij Like, Korduna i Banije. Nakon rata radio je u robnoj kući »Nama«, no već 1945. u grupi trinaestorice Židova, tadašnjih službenika »Name«, izveden je pred sud u poslijeratnom tzv. procesu protiv Židova, navodno zbog privrednoga kriminala te osuđen na smrt strijeljanjem.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28549, 30069. – Podaci o ulazniku R. Kohn.

LIT.: Zagrebački adresar 1930. Zagreb 1930. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1993, 31/32. – Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – Z. Milo: Tako je to bilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945). S opširnim historijskim pregledom toga razdoblja. Beograd 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

WOLLNER, Vilim (Vilko), poduzetnik (Virovitica, 1878 – Virovitica, 1942). S Gizelom rođ. Heinrich otac je Dragana i Zdenka. Pohađao je Komercijalnu školu u Beču. Također se školovao za rabina u Budimpešti, no studij je prekinuo i otišao u SAD, gdje je radio kao krotitelj konja, a da bi otplatio kartu za povratak u Europu bio je prevoditelj na brodu »Karpatia«. Služio u austroug. vojsci kao natporučnik. U međuratnom razdoblju bio je u Virovitici vlasnik pivovare, tvornice leda i ciglane, a bavio se i izvozom konja u Italiju. Bio je aktivan sudionik građanskoga života u Virovitici; franjevačkoj crkvi darovao je zvono, sudjelovao je u radu pjevačkoga društva »Rodoljub« i bio član Vatrogasnoga društva. Po osnivanju NDH zatočen je u logor u Bjelovaru, a 1942. ustaše su ga ubile u virovitičkoj bolnici. Njegova supruga Gizela stradala je u Auschwitzu. – Sin Zdenko Wollner (Volner), stomatolog (Virovitica, 1922 – Zagreb, 2. I. 2004). Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Virovitici, potom se školovao za zubnoga tehničara u Zagrebu te bio praktikant u stomatološkoj ordinaciji Lea Wilfa. God. 1938–41. član je hrvačke sekcije zagrebačkog Makabija te je osvojio treće mjesto na Banovinskom prvenstvu u svojoj kategoriji. Istodobno je bio aktivan član Hrvatskoga sokola. God. 1941. prijavio se u Pješadijski puk »Zrinski i Frankopan«, no nije sudjelovao u Travanjskom ratu. Po uspostavi NDH s obitelji je prešao na katoličanstvo, vratio se u Viroviticu, gdje je poslan na prisilan rad (čišćenje ulica), a obitelj je morala platiti kontribuciju za gradnju bazena. Svi su bili odvedeni u logor u Bjelovaru, no ubrzo su pušteni. Poč. 1942. priključio se partizanima, završio učiteljski tečaj i djelovao kao nastavnik u bilogorskim selima Jankovac i Tučević te bio borac u Bilogorskom partizanskom odredu. Potom je premješten u Požeški odred pa u 28. slavonsku diviziju i 25. brodsku brigadu te do kraja rata obišao bojišta od Beograda, preko BiH, oslobađao logor Staru Gradišku, pa sve do Zagreba. Nakon rata radio je kao stomatolog u Tuzli. God. 1947. demobiliziran je i djelovao je kao voditelj stomatološkoga odjela bolnice u Požegi. God. 1948. osuđen je kao informbiroovac na osam godina zatvora. Pušten je nakon odslužene četiri godine na Golom otoku. Nastavio je raditi kao stomatolog u Zagrebu do umirovljenja. Bio je član Vijeća ŽOZ. Nositelj je Partizanske spomenice 1941, a 1945. odlikovan je Ordenom zasluga za narod III. reda. – Sin Dragan Wollner (Volner), poduzetnik i žid. aktivist (Virovitica, 31. VII. 1920 – Zagreb, 28. II. 2006). Zbog pripadnosti revolucionarnomu pokretu isključen je iz gimnazije te je djelovao kao tipografski radnik i tajnik SKOJ u Virovitici. Partizanima se priključio 1942. kao komesar čete, bataljuna, komandant bataljuna, zamjenik komandanta brigade, načelnik Štaba 12. brigade 28. divizije. Poslije rata radio je u Vojnoistorijskom institutu JNA u Beogradu, u Državnom sekretarijatu za narodnu odbranu, armijskom štabu u Zagrebu i Generalštabu u Beogradu. Nakon demobilizacije, od 1960. do umirovljenja 1971, bio je na vodećim položajima u privrednim organizacijama u Zagrebu (»Centralcommerce«, IKOM i »Globus«). God. 1978–86. bio je predsj. ŽOZ, a nakon isteka drugog mandata proglašen je počasnim predsjednikom. Bio je predsj. Odbora za upravu i financije ŽOZ, potpredsj. SJOJ i član Kuratorija Doma »Lavoslav Schwarz«. God. 1984. upisan je u Zlatnu knjigu Izraela (Golden Book Certificate). Nositelj je Partizanske spomenice 1941.

IZV.: KŽZ. – Podaci o ulazniku D. i Z. Volner.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1995–1996, 43. – Z. Milo: Tako je to bilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945). S opširnim historijskim pregledom toga razdoblja. Beograd 2004.

WOLNER, Žiga, poduzetnik i žid. aktivist (Osijek, 1884 – Auschwitz, 31. VIII. 1942). Sin trgovca Ilije i Rozi rođ. Neumann. Suprug Serene rođ. Voll. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik staklane u Osijeku te član uprave ŽO Donji grad u Osijeku i osječkoga Doma staraca. Kao istaknuti cionist sudjelovao je u radu osječkoga Židovskoga nacionalnog društva. Zajedno s ostalim osječkim Židovima poč. ljeta 1942. interniran je u logor u Tenji, a 22. VIII. 1941. deportiran u Auschwitz, gdje je stradao. – Supruga Serena, žid. aktivistica (Osijek, 1887 – Auschwitz, 31. VIII. 1942). Bila je članica osječkoga donjogradskoga žid. Gospojinskoga društva. Zajedno s ostalim osječkim Židovima poč. ljeta 1942. internirana je u sabirni logor u Tenji, a 22. VIII. deportirana u Auschwitz, gdje je stradala.

IZV.: AŽOO.

LIT.: S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003.