ŠEFER, Mojsije, liječnik (?, o. 1881 – logor Jasenovac, 1941). Djelovao je kao liječnik u Grubišnom Polju. Po uspostavi NDH uhićen je i deportiran u logor Jasenovac, gdje je ubrzo stradao.

LIT.: Glasilo Spomen-područja Jasenovac, 7(1976) 1.

ŠELAH, Menahem (Spitzer, Raul), povjesničar (Zagreb, 14. III. 1934 – Mišmar Haemek, Izrael, 1995). Sin Alfreda Spitzera. Proveo je djetinjstvo u Zagrebu. Po uspostavi NDH s obitelji je preuzeo žid. znak i prebjegao u Italiju, a u Palestinu su iselili 1944. Srednju školu završio je u kibucu Mišmar Haemek, a po odsluženju vojnog roka postao je član toga kibuca. God. 1971. apsolvirao je prvi stupanj povijesti na Sveučilištu u Tel Avivu, gdje je doktorirao 1976. tezom Spašavanje Židova Hrvatske od strane Talijana. Predavao je na seminaru Oranim i postao profesor povijesti na Sveučilištu u Haifi. Tijekom deset godina intenzivnog rada objavljene su mu knjige Račun u krvi, Jugoslavenska konspiracija i Jugoslavija i Alija Bet 1938–1948. Bio je i suautor i urednik knjige Holokaust – Jugoslavija (Jeruzalem 1990). Pred kraj života objavio je posljednju korekturu knjige Rat za izgubljenu čast, koja je objavljena posmrtno.

IZV.: KŽZ.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999.

ŠEN, Leo, liječnik (Osijek, 1901 – logor Jasenovac, 1941). Djelovao je kao liječnik u Vukovaru. Po uspostavi NDH uhićen je i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

LIT.: Glasilo Spomen-područja Jasenovac, 7(1976) 1.

ŠERF, Maks, službenik (? – ?). Po uspostavi NDH postao je informator ustaškim službama, odnosno djelovao je u povjerljivoj službi za otkrivanje osoba, koje se bave nedozvoljenom trgovinom i krijumčarenjem strane valute i zlata te Privrednom nadzorništvu pomagao pri rješavanju desetak slučajeva. Privredno nadzorništvo zatražilo je u kolovozu 1941. da ga se ne uhiti te da mu se ne prave smetnje. Poslije je izbjegao iz Zagreba.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28020.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

ŠIK, Bernard, rabin (?, Mađarska, o. 1874 – Karlovac, 16. VI. 1936). Sa suprugom Sarom (?, 1884 – ?) otac je Giorin. Školovao se u Mađarskoj, gdje je završio sveučilišni studij i rabinski seminar 1906. te djelovao kao rabin, potom nadrabin u Karlovcu. Bio je među prvim pristašama cionizma u Karlovcu i u Hrvatskoj te 1911. osnovao prvu skupinu karlovačkih cionista pod imenom »Karlovačka židovska omladina«. Inicijator je mnogobrojnih humanitarnih akcija. Pisao je tekstove o povijesti karlovačkih Židova. – Sin Giora (Gjuro, Đuro), pravnik (Karlovac, 1908 – ?, Izrael, ?). Doktorirao je temeljem rigoroza 1932. na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je otvorio odvjetnički ured. Po uspostavi NDH upisan je u Kartoteku židovskoga znaka, ali se čini da znak nije preuzeo jer je 27. IV. uhićen u skupini zagrebačkih odvjetnika i odveden najprije u zatvor u Petrinjskoj ul., potom u Kerestinec. Pušten je na intervenciju Ive Politea, predsjednika Odvjetničke komore. Brisan je iz Odvjetničkoga imenika nakon što se 19. VI. 1941. »dobrovoljno« odrekao odvjetništva pred dvojicom naoružanih ustaša s već pripremljenim formularima za potpis. Nakon II. svj. rata iselio u Izrael, gdje je radio kao odvjetnik.

LIT.: Jevrejski glas, 11(1933) 14/15. – (Nekrolozi): Jevrejski glas, 14(1936) 25; Židov, 20(1936) 26. – Z. Komarica: Kerestinečka kronika. Zagreb 1989. – Bilten ŽOZ, 1991, 17. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

ŠIK, Lavoslav (Schick), pravnik i poduzetnik (Beč, 27. XI. 1881 – logor Jasenovac, 1942). Sin Adolfa i Marije rođ. Rosenberg, brat Otona. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a pravo je studirao u Beču i Zagrebu, gdje je doktorirao temeljem rigoroza 1906. Te god. stekao je zavičajnost u Zagrebu na zagovor tadašnjega gradonačelnika Milana Amruša, »radi zasluga za hrvatsko oporbeno novinarstvo«. Bio je 1908. perovođa kod → Josipa Franka, a odvjetnikom je imenovan 1909. te je 20. VII. 1909. otvorio odvjetnički ured u Zagrebu. Suosnivač je Hrvatskoga novinarskoga društva 1905. i nakladnoga zavoda »Tipografija« u Zagrebu. Bio je ravnatelj Međunarodne banke u Zagrebu, potpredsjednik društva »Kompas«, ravnatelj Dioničkoga društva za trgovinu s konopljom i jutom, društva Metropolkino za širenje filmske industrije i društva »Omega« za gradnju, sve iz Zagreba. Za I. svj. rata bio je mobiliziran i u činu natporučnika služio u Vinkovcima te kao tajnik Lige za zaštitu djece uz Đuru Basaričeka zbrinuo na tisuće djece iz BiH. Besplatno je na sudu branio hrv. vojnike, koji su demonstrirali 5. XII. 1918, čime je iskazao građansku hrabrost. Zbog toga je, ali i zbog drugih aktivnosti smatran »hrvatski orijentiranim« (ili, kako je stajalo u izvještaju jugoslav. policije, »separatistički opredeljenim«). Krajem listopada 1918. kao »frankovac« bio je uhićen, držan u vojnom zatvoru i prijetila mu je smrt strijeljanjem. Pušten, nastavio se baviti odvjetništvom vodeći ured u Amruševoj ul. u Zagrebu. Imao je sina Adolfa, koji je od 1931. s njim radio u zajedničkoj odvjetničkoj kancelariji. God. 1929. dobio je Orden sv. Save IV. reda. Po uspostavi NDH oduzeta mu je zgrada u Amruševoj ul., u kojoj je stanovao i imao ured, a sav namještaj ureda rekviriralo je ustaško redarstvo. U kolovozu 1941. oslobođen je od nošenja žid. znaka. Unatoč mnogobrojnim intervencijama nije stekao arijska prava, već je 6. IX. 1941. odveden u sabirni logor u Zagrebačkom zboru te dva dana poslije deportiran u logor Jasenovac, stan je zapečaćen, a njegova supruga Ella rođ. Friedrich izbačena je iz njega bez najnužnijih stvari. Nakon intervencije nadbiskupa Alojzija Stepinca bio je oslobođen, ali je 1942. ponovo deportiran u Jasenovac, gdje je ubrzo stradao. – God. 1912. ušao je u predstojništvo ŽOZ, a 1919–35. bio je njezin potpredsjednik. Bio je član »Lože Zagreb 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit. Osnivač je žid. srednjoškolskoga društva Literarni sastanci izraelitske omladine, suosnivač studentskoga udruženja »Bar Giora« u Beču, a u Budimpešti je osnovao žid. omladinsko udruženje Makabi. U javnim istupima unutar žid. zajednice i u široj javnosti tražio je pravo isticanja žid. nacionalnog identiteta i potrebu njegova priznavanja od šire zajednice, nikad ne poričući neophodnost baštinjenja hrv. kulturne tradicije. Često je držao predavanja o žid. znanosti, mistici, književnosti i povijesti, Palestini i drugom, koja je, kao i članke s područja prava, objavljivao u mnogim domaćim i inozemnim publikacijama (Nova nada, Jüdische Zeitung, Die Welt, Jüdisches Volksblatt Oesterreichische Wochenschrift, Židovska smotra, Jevrejski list, Židov, Novi list, Narodna obrana, Pokret, Jutarnji list, Odvjetnik). Od 1903. bio je član uredništva lista Agramer Tagblatt, u Bjelovaru je 1906. pokrenuo tjednik Nezavisnost, a 1920. njem. dnevnik Der Morgen u Zagrebu. Bio je urednik Hrvatske enciklopedije i Judaice. Njegov govor u sudnici uvršten je u knjigu S braniteljske govornice. Zbirka govora devetorice zagrebačkih odvjetnika u kaznenim raspravama (Zagreb 1928). Kao istaknuti bibliofil i kolekcionar sakupio je najveću judaističku biblioteku u jugoist. Europi (o. 7000 knjiga i časopisa), koja je, očuvana za II. svj. rata zahvaljujući Mati Tentoru, ravnatelju Nacionalne i sveučilišne knjižnice, koji ju je pohranio u svojoj ustanovi, danas u sastavu knjižnice ŽOZ. – Supruga Ella rođ. Friedrich, žid. aktivistica (?, 1892 – ?logor, 1941–1945). Kći Fanike (Jánosháza, Mađarska, 6. XII. 1869 – ?). Od 1938. predsjednica je Izraelskoga gospojinskog društva »Jelena Prister«. Po uspostavi NDH prijavila je svoju i suprugovu imovinu. Stradala je u nepoznatom logoru. Sin Adolf je 1942. brisan iz Odvjetničkoga imenika te je stradao u nepoznatom logoru. – Brat Oton, poduzetnik i bankar (Beč, 26. V. 1883 – Zagreb, 21. VII. 1938). Apsolvirao je na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu, a 1902. iselio se u SAD, gdje je radio u banci »Pricex Co.« i kao ravnatelj inozemnoga odjela »Union Trust«. Tri god. poslije vratio se u domovinu te je u Zagrebu razvio bogatu privrednu aktivnost kao tajnik Hipotekarne banke i ravnatelj Banke za promet nekretninama. God. 1920. osnovao je Međunarodnu banku te bio njezin potpredsjednik. Zaslužan je za izgradnju 27 stambenih dvokatnica i trokatnica, čime je pridonio rješavanju oskudice stambenoga prostora u Zagrebu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 670, 696. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28381. – HDA, SBUO, kut. 216, 21307/1931. – JIM, Zapisnik XXX. sjednice Izvršnoga odbora SVJOJ od 25. VIII. 1938. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Židovska smotra, 4(1909) 18, br. 20. – Židov, 6(1922) 47. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 2(1928) 2; 4(1930) 1, br. 6; 5(1932) 1. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Loža Zagreb. Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – Malchut Jisrael, 1936, 35. – Jevrejski glas, 11(1938) 12. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – Bilten ŽOZ, 1989, 12; 1994, 34/35. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – P. Požar: Šik, Lavoslav. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Šik, Lavoslav. Hrvatska enciklopedija, 10. Zagreb 2008. – I. Rochlitz: Accident of Fate. A Personal Account 1938–1945. Waterloo 2011. – S. Knežević i A. Laslo: Židovski Zagreb. Kulturno-povijesni vodič. Zagreb 2011.

ŠILHARD, Vladimir (Schilhard), građevinski inženjer (Zagreb, 26. VIII. 1912 – Zagreb, 17. VI. 2002). Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu, gdje je diplomirao na Građevinskom fakultetu. Djelovao je u Institutu građevinarstva Hrvatske, a nakon umirovljenja kao suradnik zagrebačke tvrtke GEOEXPERT – G.T.B. d. o. o. kao fizička osoba koja je imala dopuštenje za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju nepokretnih kult. dobara. Bavio se pretežito materijalima, konstrukcijama, građevnom fizikom i energijom. Bio je član uredništva časopisa Čovjek i prostor (1958–62) te član Društva Zagrepčana. Otac je inženjerke kemijske tehnologije Sonje Šilhard-Mihaljević.

DJELA: Izolacija u građevinarstvu. Zagreb 1967. – Tehnologija produktivnijeg industrijaliziranog građenja. Zagreb 1967. – Suvremeno građenje. Zagreb 1975.

IZV.: Podaci o ulazniku S. Šilhard-Mihaljević.

ŠILINGER, Milan, posebnik (?, 1904 – Auschwitz, 1942). Po uspostavi NDH, u svibnju 1941, podnio je molbu za priznavanje arijskih prava te privremeno bio izuzet od »podizanja i nošenja znaka za Židove«, kao i od »preduzimanja protiv njega ponizujućih mjera predviđenih za Židove«. U lipnju 1942. bio je uhićen i deportiran u logor Tenja kraj Osijeka, a 22. VIII. u Auschwitz, gdje je stradao.

IZV.: HDA, MUP NDH, br. 223, kut. 23, Predsjednički ured, br. 6526, god. 1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ŠILJAK, Lea, psihologinja i žid. aktivistica (Zagreb, 11. III. 1976). Kći Đurđice rođ. Šosberger i Voje Šiljka. Diplomirala je psihologiju u Beču 1997. i magistrirala socijalnu psihologiju 2002. na London School of Economics and Political Science u Londonu tezom o žid. identitetu u Hrvatskoj (Transformations of Jewish Identities in Croatia). Radila je u istraživačkoj agenciji »Puls« 2004–07. kao viši istraživač u području javnoga mišljenja. Od 2007. radi u Uredu predsjednika Republike Hrvatske, prvo kao pomoćnica pročelnika Kabineta (mandat Stjepana Mesića), a od 2010. kao pomoćnica savjetnika za vanjsku politiku (mandat Ive Josipovića). Aktivna je u radu ŽOZ od ranoga djetinjstva, a od 2005. članica je Vijeća Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Zagrebu. Sudjelovala na mnogim žid. međunarodnim seminarima i kongresima u Europi, Izraelu i Americi (American Jewish Committee, Nahum Goldmann Fellowship). Višestruka je stipendistica žid. organizacija, poput Memorial Foundation for Jewish Culture iz New Yorka. Živjela je u Izraelu 1998–99. God. 2015. seli u Bruxelles, gdje radi u predstavništvu American Jewish Committee pri EU. – Majka Đurđica, žid. aktivistica (Osijek, 15. V. 1949). Kći → Đ. Šosbergera i Boriške rođ. Polak. Diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 1989. Aktivna je u ŽOZ, ŽO Osijek i Židovskoj vjerskoj zajednici Bet Israel u Zagrebu. Bila je predsjednica Kulturnoga odbora ŽOZ i Bet Israela te članica Vijeća Bet Israela. Radi na HRT kao voditeljica promotivnih aktivnosti.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

ŠIMONI, Eli (Schwarz, Zdenko), žid. aktivist i poduzetnik (Ogulin, 27. IV. 1910 – ?, Izrael, ?). God. 1933. priključio se pokretu »Hahaluc« te bio među osnivačima omladinske cionističke organizacije »Tehelet-lavan« u Jugoslaviji i sudjelovao u tri njezine hahšare (Zagreb, Lipovac, Kraljev Breg). U Palestinu se iselio 1936. i priključio kibucu Afikim te promijenio prezime i ime u Eli Šimoni. U sklopu Hagane bavio se radiovezom te postao gl. instruktor bežične telegrafije i organizirao prvu takvu stanicu u Jordanskoj dolini. U kibucu je radio u voznom parku. God. 1945. kibučki pokret poslao ga je u SAD radi nadgledanja nabavke novih kamiona »za državu na putu«. U Rehovotu se nastanio 1950, a 1959. počeo se baviti zemljoradnjom, vinogradarstvom te proizvodnjom vrsnih vina. Za IV. arapsko-izraelskoga rata (tzv. jomkipurski rat) 1973. prijavio se dobrovoljno u vojsku i vlastitim kamionom prevozio oružje na Sinaj. God. 1974. pokrenuo je Poljoprivredno udruženje za naseljavanje kraj Tel-Gezera i osnovao novo naselje Karmej-Josef.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999.