GOLDŠTAJN, Aleksandar (Goldstein; Simon, Šandor), pravnik i pisac (Vinkovci, 15. VII. 1912 – Zagreb, 20. X. 2010). Gimnaziju je završio 1932. u Vinkovcima, a 1938. doktorirao temeljem rigoroza na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Po osnutku NDH iz Osijeka je prebjegao u Hrvatsko primorje te je bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu, gdje je bio član ilegalnoga logorskog NOO. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, otišao na područje pod partizanskim nadzorom, gdje je pripremao ustroj civilnoga sudstva. Bio je referent na I. kongresu pravnika antifašista u Glini 12–14. VIII. 1944. Nakon II. svj. rata obnašao je mnoge odgovorne dužnosti. Od 1945. načelnik je Zakonodavno-pravnog odjela ZAVNOH u Šibeniku, a nakon osnutka Vlade NR Hrvatske načelnik tog odjela u Ministarstvu pravosuđa. Također je bio načelnik kontrolnoga odjela u Ministarstvu pravosuđa FNRJ u Beogradu 1946–47. i predsj. Glavne državne arbitraže pri Vladi FNRJ 1947–54. Pokretač je i urednik Zbirke odluka državne arbitraže (1–7. Beograd 1948–1954). Istodobno je potaknuo, pripremao i nadzirao izradbu Lučkih uzanci (1951) i Općih uzanci za promet robom (1954). Kao jedan od osnivača i gl. organizator privrednoga sudstva u SFRJ, braneći načelo zakonitosti zauzimao se da se državne arbitraže pretvore u privredne sudove korištenjem iskustava zemalja s razvijenim trgovačkim sudovanjem. Nakon donošenja Zakona o privrednim sudovima 1954. izabran je za predsj. Vrhovnoga privrednoga suda u Beogradu. God. 1959. izabran za redovitoga profesora na Katedri privrednoga prava Pravnoga fakulteta u Zagrebu koju je vodio do 1981. Poslijediplomski studij iz privrednoga prava, prvi studij te vrste u nas, utemeljio je 1962. te bio njegov voditelj do umirovljenja 1982. U nastavu je 1968. uveo i predmet Pravo međunarodne trgovine. God. 1967–73. bio je sudac Ustavnoga suda Hrvatske. – Uži znanstveni interes usmjerio je na opću teoriju ugovornoga prava, međunarodno trgovačko ugovorno pravo, međunarodno trgovačko arbitražno pravo te posebna područja međunarodnoga trgovačkog prava i probleme pravnoga sustava SFRJ. Radeći na studiji o utjecaju državnih akata na ugovore u međunarodnoj trgovini, proveo je istraživanja u Max-Planckovu institutu za međunarodno privatno pravo u Hamburgu te sudske prakse u Engleskoj, Francuskoj, Švicarskoj i Njemačkoj. Plod toga je monografija Utjecaj državnih akata na vanjskotrgovinske ugovore u međunarodnom i komparativnom trgovačkom pravu (Zagreb 1966), pionirsko djelo u nas. Svoje znanstvene poglede o autonomnom pravu, posebice trg. običajima i općim uvjetima poslovanja izložio je u knjizi Privredno ugovorno pravo (Zagreb 1967, 19742, 19803), a o autonomnim pravilima Međunarodne trgovačke komore i općim uvjetima poslovanja Europske ekonomske komisije UN u djelu Međunarodno trgovačko pravo (Zagreb 1970). Uz knjige, monografije i udžbenike objavio je znanstvene i stručne članke te rasprave u periodičkim publikacijama i posebnim edicijama Ekonomskog instituta u Zagrebu i HAZU: Arhiv za pravne i društvene nauke (1949–54, 1956, 1958), Journal of Comparative Law (1954–55, 1958, 1965), The New Yugoslav Law (1956, 1958), Wirtschaft und Recht (1956), Anali fakulteta u Beogradu (1959, 1961, 1984–85), Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (1959, 1961, 1963, 1994), Jugoslavenska revija za međunarodno pravo (1960), Journal of Business Law (1961), Zbornik radova o stranom i uporednom pravu Instituta za uporedno pravo (1966, 1981), Pravo i društvo (1983–84), Pravo i vanjska trgovina (1983) i dr. God. 1966. pokrenuo je izdavanje specijaliziranih pravnih djela, posebice s područja privrednoga prava i međunarodnoga trgovačkoga prava (55 naslova u Pravnoj biblioteci zagrebačkoga Informatora). U glasilu Informator potaknuo 1973. izlaženje i bio urednik mjesečnoga priloga Inozemno i međunarodno privredno pravo. Suradnik je, član redakcijskog odbora i urednik poglavlja o privrednom pravu u Pravnom leksikonu (Beograd 1964) i Pravnoj enciklopediji (Beograd 1979) te član uredničkog vijeća londonskoga Journal of Business Law (od 1959). Djelovao je u vijećima Arbitražnoga suda Međunarodne trgovačke komore u Parizu (od 1958), International Centre for Settlement of Investment Disputes u Washingtonu (od 1974), London Court of Arbitration (od 1978) i Permanent Court of Arbitration u Hagu (od 1982). God. 1979. izabran za izvanrednoga člana JAZU, a 1991. za redovitoga člana HAZU. – Sa suprugom Zlatom (o. 1915 – Zagreb, 11. V. 2006) otac je Milivoja, pravnika (Beograd, 7. VII. 1950). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu, gdje je diplomirao i 1982. magistrirao na Pravnom fakultetu. Od 1978. radi u Zagrebačkoj banci. Bio je član Vijeća arbitara Međunarodnoga centra za rješavanje ulagačkih sporova (1999), direktor poduzeća »Helvag« d. o. o. (1998–2000), član Nadzornoga odbora Zagrebačka banka–Pomorska banka d. d. Split (1996–2002) i ZB invest d. o. o. u Zagrebu (od 2008) te član uprave Zagrebačke banke (od 1998).

DJELA (izbor): Pravni odnosi poduzeća. Beograd 1957. –Upravljanje privrednim poduzećima. Beograd 1959. – Pravo međunarodne kupoprodaje, 1–2. Zagreb 1963–1965. – Ugovor o stranim privatnim investicijama u Jugoslaviji,1–2. Zagreb 1972–1973. – Međunarodna trgovačka arbitraža, 1–3. Zagreb 1975–1977. – Obvezno pravo (suautor). Zagreb 1979, 19812. –Konvencija Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe u strukturi prava međunarodne trgovine. Zagreb 1980. – Državni akti i vanjskotrgovački ugovori. Zagreb 1981, 19812. – Međunarodna trgovačka arbitraža i lex mercatoria. Zagreb 1984. – Trgovačko ugovorno pravo. Zagreb 1991.

IZV.: Gradska groblja Zagreb.

LIT.: V. Kapor: Goldštajn, Aleksandar. Enciklopedija Jugoslavije, 3. Zagreb 1957. – Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, 1–2. Zagreb 1969. – H. Sirotković: Povijesni osvrt na dvjestogodišnji razvoj Pravnog fakulteta u Zagrebu. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 26(1976) 4. – Pravni fakultet u Zagrebu 1945–1980. Zagreb 1980. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – J. Barbić: Spomenica prof. dr Aleksandru Goldštajnu u povodu sedamdesetgodišnjice života i odlaska u mirovinu. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 35(1985) 2/3. – J. Barbić: Goldštajn, Aleksandar. Enciklopedija Jugoslavije, 4. Zagreb 1987. – Z. Goldstein: Porto re. Bilten ŽOZ, 1993, 28/29. – J. Barbić: Trgovačko pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. U: Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – Goldštajn, Aleksandar. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – B. Vranješ-Šoljan: Goldštajn, Aleksandar. Novi Omanut, 9(2001) 47/48. – T. Delibašić: Goldštajn, Aleksandar. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – Goldštajn, Aleksandar. Hrvatska enciklopedija, 5. Zagreb 2002. – T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002. – (Nekrolog). Ha-kol, 2010, 117.

GOLDŠTAJN, Bela, službenik (Vinkovci, 25. XI. 1913 – Zagreb, 29. VI. 2001). Sin Arminov. Po uspostavi NDH otišao je u Suboticu, odakle je deportiran u radni logor u Somboru, potom u Mauthausenu. Među rijetkima je doživio oslobođenje logora i nakon II. svj. rata živio u Zagrebu djelujući kao službenik Udruge zdravstvenih ustanova.

LIT.: T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002.

GOMBOŠ, Stjepan, arhitekt (Sombor, Srbija, 10. III. 1895 – Zagreb, 27. IV. 1975). Sin Ignjatov. Maturirao je 1912. u Somboru, a 1913. upisao Visoku tehničku školu u Budimpešti. U poč. I. svj. rata bio je mobiliziran, a 1918. nastavio je studij na istom učilištu te 1921. diplomirao arhitekturu. U Zagreb dolazi 1920. i zapošljava se kod → R. Lubynskoga, od 1921. radi u atelijeru → Huge Ehrlicha, a od 1931. do 1941. vodio zajednički atelijer s Mladenom Kauzlarićem (»Gomboš & Kauzlarić«), s kojim je sudjelovao kao gost na izložbama umjetničke skupine »Zemlja« (Zagreb 1930, 1932, 1934; Sofija 1934). Po uspostavi NDH za sebe, suprugu Suzanu rođ. Gabor, kćer → Klaru Dušanović i sestru Mariju zatražio je arijska prava. Nakon preuzimanja žid. znaka prebjegao je s obitelji u Kraljevicu, a potom u Italiju, gdje je bio interniran. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima; 1944–45. bio je zapovjednik tehničke čete NOVJ u Bariju. Nakon II. svj. rata kratko je obnašao dužnost šefa Povjereništva za tehničke poslove ZAVNOH, potom radio u Ministarstvu građevina NRH. Od 1946. vodio je projektantsku grupu u Arhitektonskom projektnom zavodu Hrvatske, a od 1951. do 1962. u arhitektonskom birou »Plan« u Zagrebu. Kao honorarni nastavnik na zagrebačkom je Tehničkom fakultetu 1950–54. predavao industrijsko graditeljstvo. – Projektirao je stambene, obiteljske, javne i industrijske objekte. U ranoj fazi kod Ehrlicha surađuje na projektima Obrtne banke, sklopa Nadarbine Zagrebačke nadbiskupije, zgrade Mirovinske zaklade Gradske štedionice u Zagrebu, Udružene banke u Beogradu, a samostalno je projektirao i izveo u Zagrebu zgradu Bratimske blagajne u Ulici kneza Mislava (1929), vilu u Nazorovoj ul., adaptaciju kavane »Medulić« u Ilici (1930) i dr. U plodnoj suradnji s Kauzlarićem projektirao je građevine visokih prostornih vrijednosti, poklanjajući pozornost funkcionalnim i konstruktivnim elementima, jasnom volumenu i čistim plohama. Realizirali su, među ostalim, stambene zgrade u Petrinjskoj ul. (1932), Maksimirskoj ul. (1933), Ulici kneza Borne (1934), Boškovićevoj ul. (1935), Ulici Aleksandra Brešćenskoga (1938), na Svačićevu trgu (1940), stambeno-poslovnu zgradu Seljačke sloge u Zvonimirovoj ul. (1938), vile u Novakovoj ul. (1932, 1936), Zamenhofovoj ul. (1936), Nazorovoj ul. (1937), na Pantovčaku i Gornjem Prekrižju (1938), obiteljsku kuću u Babonićevoj ul. (1935) – sve u Zagrebu; dvije vile na Hvaru (1932), dvije na Korčuli (1933), vilu Rusko na Koločepu (1938), zgradu Okružnoga ureda u Dubrovniku (1936), kao i mnogobrojna unutarnja uređenja i adaptacije. Osobito su uspjele adaptacije starog arsenala za Gradsku kavanu (1932–33, II. nagrada na natječaju 1931) i vile »Argentina« (1937) u Dubrovniku te zagrebačke kavane »Corso« (1933, poslije ponovno preuređena). Sudjelovali su na arhitektonskim natječajima za Židovsku bolnicu (1931, III. nagrada), zgradu Gradskih poduzeća (1932) i uredsku zgradu na Griču (1939) u Zagrebu, radničke ustanove (1932), obalni put (1932), trg Pile (1933) i hotel na Lapadu (1938) u Dubrovniku, sudsku palaču u Splitu (1939) i dr. Za rata G. je u Italiji projektirao neke interijere i adaptacije te vilu u Valdobbiadeneu (pokrajina Treviso). U poslijeratnom se razdoblju ugl. bavio industrijskim graditeljstvom. Kao tehnički voditelj i gl. projektant uz mnogobrojne je suradnike izgradio niz tvorničkih cjelina: »Rade Končar« (s Kauzlarićem, Vladimirom Juranovićem i Ottom Wernerom; I. nagrada vlade FNRJ 1949), »Prvomajska«, Tvornica parnih kotlova, »Jedinstvo«, RIZ u Zagrebu, »Đuro Đaković« (rekonstrukcija i proširenje) u Slavonskom Brodu, »Florijan Bobić« u Varaždinu, tvornice pokućstva u Novoj Gradiški, tekstila u Zaboku, polivinilklorida u Kaštel-Sućurcu, celuloze i papira u Belišću, Plaškom, Prijedoru (BiH), Ivangradu (Crna Gora) i dr. Sudjelovao je također u projektiranju velikih tvorničkih kompleksa u BiH i Makedoniji. Objavio je veći broj članaka u stručnim časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Naše graditeljstvo. Pripada naraštaju hrv. graditelja koji su 1920-ih potpuno odbacili eklekticizam te stvarali u duhu novih arhitektonskih misli. Djelima ostvarenim zajedno s Kauzlarićem dao je dragocjen prinos razvitku naše moderne arhitekture između dvaju svjetskih ratova. Za životno djelo dobio je Nagradu »Viktor Kovačić« (1967) i Nagradu »Vladimir Nazor« (1971).

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27520. – KŽZ.

LIT.: S. Planić: Progres graditeljstva. Građevinski vjesnik, 1(1932) 1. – Problemi savremene arhitekture. Zagreb 1932. – N. Šegvić: Stvaralačke komponente arhitekture FNRJ. Urbanizam i arhitektura, 4(1950) 5/6. – A. Mutnjaković: Arhitekti u »Zemlji«. Čovjek i prostor, 6(1959) 90. – Ž. Čorak: Arhitektura. U: Kritička retrospektiva »Zemlja« (katalog izložbe). Zagreb 1971. – T. Premerl: Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo. Arhitekt Stjepan Gomboš. Čovjek i prostor, 18(1971) 9. – Z. Kolacio: Arhitekt Stjepan Gomboš. Ibid., 22(1975) 12. – D. Venturini: Arhitektonski projektni zavod – APZ. Zagreb 1982. – N. Šegvić: Stanje stvari, jedno viđenje 1945–1985. Arhitektura, 39(1986) 196/199. – Gomboš, Stjepan. Enciklopedija Jugoslavije, 4. Zagreb 1986. – T. Premerl: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija. Zagreb 1989. – 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori sa proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987.). Zagreb 1988. – Mladen Kauzlarić. Rad HAZU, 1991, 437. – Gomboš, Stjepan. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – Gomboš, Stjepan. Hrvatska enciklopedija, 4. Zagreb 2002. – S. Sekulić-Gvozdanović: Gomboš, Stjepan. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdoblju od 1928. do 1945. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2007.

GORAN, Emanuel → GRÜNFELD, Emanuel

GORANIĆ, Kamilo (Freiberger), veterinar (Pinkafeld, Austrija, 1875 – ?logor, 1941–1945). U nepoznato doba promijenio je prezime Freiberger u Goranić. Djelovao je kao veterinar u Kutini 1904–14. te se poslije preselio u Zagreb. Umirovljen je kao viši veterinarski savjetnik. Po uspostavi NDH, 14. III. 1942. izbačen je iz svoga stana u Tuškanovoj ul. i preseljen u Nehajsku ul. u Zagrebu. Stradao je na nepoznatom mjestu. – Pretpostavlja se da mu je sin bio Vilko, strojarski inženjer (Zagreb, 1913 – Zagreb, 27. VI. 1995). Priključio se partizanima 1942. te bio voditelj Tehničkoga odjeljenja pri Glavnom štabu Hrvatske.

IZV.: HDA, MUP RH III-24, 1279. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29087.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovska zajednica u Moslavini i Kutini. Zbornik Moslavine, 7/8(2004–2005).

GORENČEVIĆ, Iljko (Grün; Leon, Lav), umjetnički kritičar i teoretičar (Požega, 21. VII. 1896 – Slavonski Brod, 28. II. 1924). Sin Jakoba Grüna i Sidonije rođ. Kraus, brat → Egona Grina. Gimnaziju je završio u Požegi 1914, pravo studirao u Zagrebu, Pešti i Beču. Po svršetku studija bio odvjetnički pripravnik u Osijeku 1919–20. God. 1921. otišao je u Beč, gdje je studirao povijest umjetnosti i kulture u Josefa Strzygowskoga, pripremajući disertaciju o graditeljstvu u Dalmaciji u XI. st., koju nije dovršio. Kretao se u komunističkim emigrantskim klubovima i upoznao marksističku literaturu. Prihvativši polazišta sociocentrične teorije u duhu njemačkih i rus. autora (Franz Mehring, Georgij Valentinovič Plehanov), ipak nije napustio misao o posebnosti i samostalnosti umjetničkih oblika. U polit. pogledu, rano se odrekao iluzija o ravnopravnosti u Kraljevini SHS. Studij je prekinuo 1922, obavljao odvjetničku praksu u Slavonskom Brodu, položio odvjetnički ispit, ali ga je iznenadna smrt spriječila u otvaranju vlastite odvjetničke pisarnice. – Kritičku misao oblikuje prateći najnovija kretanja u likovnim umjetnostima i književnosti te je među prvima u Hrvatskoj tumačio i promicao modernu umjetnost. Bio je »jedan od najistaknutijih intermedijalnih kritičara u hrvatskoj kulturi«, a u likovnoj i intermedijalnoj kritici zastupao je formocentrička načela, oslonjen dijelom na prevrednovanje povijesti likovne umjetnosti, »dijelom na sociološki pristup stilskim pojavama na što ga je upućivao marksizam« (Aleksandar Flaker). U književnosti se javio novelističkim zapisom Velika lira u Šišmišu (1916). Pripadao je krugu Miroslava Krleže i Augusta Cesarca. Istražujući Krležino djelo piše o njegovu pjesništvu (Miroslav Krleža: Vom Wesen der modernen Dichtung. Die Drau, 1917; prevedeno u Zborniku o Miroslavu Krleži, Zagreb 1963) i funkciji njegova djela u suvremenosti, nalazeći da je drama Kristofor Kolumbo pokušaj ostvarenja totalne umjetnosti za koju se i sam zauzimao (Plamen, 1919). Zaokupljen problemima moderne objavljuje likovne kritike i povijesnoumjetničke rasprave, poglavito u Die Drau (1917–20). U raspravi Der Weltkrieg und die Renaissance der kroatischen Kunst vrednuje Ivana Meštrovića, Maksimilijana Vanku i Jerolima Mišu, u članku o izložbi u Budimpešti Petra Dobrovića. Pisao je o golotinji u umjetnosti, Augustu Rodinu, Schneiderovoj knjizi o Miroslavu Kraljeviću, Strajnićevim Studijama, o mogućnostima razvoja hrv. umjetnosti, likovnim izložbama (Josip Leović, Vladimir Filakovac, Stojan Aralica). Znatne su njegove rasprave o Dobroviću (Književni jug, 1918; Jug, 1919), Meštroviću (Jug, 1919) i njegovu utjecaju na Marina Studina (Plamen, 1919), o Kraljeviću (Književni jug, 1919), izložbi Proljetnoga salona (Jug, 1920). U povodu osnutka Društva za unapređivanje umjetnosti u Osijeku održao je programatski govor u kojem je pokrenuo pitanja o modernoj umjetnosti (Smisao umjetničke obnove. Jug, 1920). Za bečkih studija je prihvatio materijalistički pristup umjetnosti te umjetničke teme obrađivao dijalektički (Naša sloga, 1920; Savremenik, 1921), a nakon njih bavio se poglavito problemima teorije umjetnosti i estetike. Posmrtno mu je tiskan odlomak iz studije O materijalističkom posmatranju umjetnosti (Književna republika, 1924/25). Pisao je glazb. kritike, a za boravka u Osijeku redovito je pratio i kazališni život. Razočaranost jugoslav. državom i raskid s političkim »jugo-iluzijama« iznio je u serijalu Nove orijentacije (Radnička riječ, 1920). Osim pseudonimom Iljko Gorenčević, potpisivao se i L. G., I. Gor., Ig. i Iljko. Sahranjen je na brodskom židovskom groblju, no grob mu se više ne zna.

DJELA: O umjetnosti Marina Studina (predgovor mapi). Zagreb 1919. – VII. izložba proljetnog salona (predgovor katalogu izložbe). Osijek 1920.

IZV.: DASB, Knjiga umrlih.

LIT.: A. B. Šimić: Našao sam. Vijavica, 1919, 4. – V. Popović: Vihori. Gđici M. G. Jug, 3(1920) 100. – B. Šram (B. Š-m.): Jedna umjetnička kritika. Hrvatski list, 1(1920) 31. – (Nekrolozi): Die Drau, 57(1924), 1. III; Brodske novine, 6(1924), 6. III. – A. Cesarec, Borba (Beograd), 3(1924), 6. III. – M. Krleža, Književna republika, 2(1924–1925) I/3. – J. Denegri: Umetnička kritika u Srbiji i Hrvatskoj. U: Treća decenija – konstruktivno slikarstvo (katalog izložbe). Beograd 1967. – O. Švajcer: Likovni život Osijeka u razdoblju od 1920. do 1930. Osječki zbornik, 1971, 13. – A. Flaker: Nomadi ljepote. Zagreb 1988. – V. Kusik: Iljko Gorenčević (1896–1924). Likovne kritike. Revija, 28(1988) 8/9. – Isti: Iljko Gorenčević. Prvi moderni kritičar moderne umjetnosti. Peristil, 1988–1989, 31/32. – S. Lasić: Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, 1. Zagreb 1989. – J. Denegri: Ogled I. Gorenčevića o P. Dobroviću. Zbornik narodnog muzeja u Beogradu, 1990, XIV/20. – O. Švajcer: Likovna kronika Osijeka 1850–1969. Osijek 1991. – A. Flaker: Iljko Gorenčević. Suradnik Krleže i Cesarca. Novi Omanut, 1(1993) 1. – A. Flaker i M. Petričević: Gorenčević, Iljko. Krležijana, 1. Zagreb 1993. – Isti: Riječ, slika, grad. Zagreb 1995. – V. Kusik: Duh i dah modernog vremena. Iljko Gorenčević, prvi moderni kritičar moderne umjetnosti. Glas Slavonije, 54(1997), 8. III. – J. Galjer: Likovna kritika u Hrvatskoj 1868–1951. Zagreb 2000. – B. Brlenić-Vujić: Književno-dramski gesamtkunstwerk Iljka Gorenčevića. Republika, 57(2001) 9/10. – M. Kaminski i V. Flego: Gorenčević, Iljko. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – A. Budaj: Vallis Judaea. Povijest požeške židovske zajednice. Zagreb 2007. – S. Schwendemann: Dogodilo se jednom u Brodu. Slavonski Brod 2008. – Isti: Židovski Brod/kulturno-povijesne krhotine, Slavonski Brod 2011.

GORJAN, Dragutin (Grünwald), pravnik (Zagreb, 2. III. 1910 – logor Jasenovac, 1941). Sin Ivana i Ruže. U nepoznato doba promijenio je prezime Grünwald u Gorjan. Doktorirao je pravo temeljem rigoroza 1935. u Zagrebu. U međuratnom razdoblju s → J. Ladorom imao je odvjetnički ured u Gajevoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH sa suprugom Adom rođ. Korenić i petomjesečnom kćeri Aleksandrom preuzeo je žid. znak, a obitelj je prešla na katoličanstvo. Morao je vratiti staro prezime, a dozvola za rad mu je bila oduzeta. U prijavi imovine vlastima NDH naveo je da mu je njem. organizacija »Todt« u travnju 1941. oduzela automobil marke »Ford«, koji mu je u lipnju bio vraćen, no već u srpnju ponovno otuđen. Ubrzo je deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao, iako je njegova majka podnijela molbu za oslobađanje. Supruga i kći deportirane su u kolovozu 1942. u Auschwitz. – Otac Ivan, ekonomist (Karlovac, 31. I. 1878 – logor Jasenovac, 1942). Sin Hinka i brat Aleksandra, stric → Rikarda. Po uspostavi NDH sa suprugom Ružom (Varaždin, 1887 – logor Stara Gradiška, 1941) preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. U prijavi imovine 25. VI. 1941. naveo je da je vlasnik kuće u Boškovićevoj ul., vrijedne 3 500 000 din, te da s prihodom od stanarine uzdržava suprugu, sina i kćer Nadu (Zagreb, 1908 – logor Stara Gradiška, 1941), slikaricu bez prihoda. Uz preporuku nadbiskupa Alojzija Stepinca za sebe i obitelj zatražio je arijska prava, no bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Supruga i kći deportirane su u logor Stara Gradiška, gdje su također stradale. Njegov otac Hinko, rabin (?, o. 1865 – logor Jasenovac, 1941–1945). Služio je kao nadrabin u Slatini najkasnije od 1937. Po osnutku NDH bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29210, 29374. – HDA, RUR, kut. 16, urudžbeni zapisnik 11.154. – KŽZ. – Popis žrtava.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1989, 12. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GORJAN, Maja (Grünwald), agronomkinja (Zagreb, 21. XI. 1937). Kći Zvonimira Grünwalda i Elizabethe rođ. Fuchs. Roditelji su 1939. prezime Grünwald promijenili u Gorjan. Obitelj se 1938, zbog posla, preselila u Beograd, u kojem ih je zatekao Travanjski rat, nakon kojega su se sklonili na očevu djedovinu u Bektež kraj Požege. Odande su ih ustaše 24. XII. 1941. odveli u logor, oca u logor Jasenovac, a nju i majku u logor u Đakovu. Majčina znanica Roksanda Wysocky uspjela ju je izvući iz đakovačkoga logora te ju je odvela svojim roditeljima u Split, gdje je preživjela II. svj. rat s lažnim dokumentima te odrasla kao usvojenica svoje spasiteljice. Gimnaziju je završila u Splitu 1956, a Poljoprivredni fakultet (danas Agronomski fakultet) 1960. u Zagrebu. Do 1978. predavala je biologiju i kemiju u Klasičnoj gimnaziji u Splitu, a potom se kao agronomkinja zaposlila u »Jadranu«, ribolovnom poduzeću u Splitu, gdje je radila do umirovljenja 1994. Bavi se makrobiotikom, a 2001. položila je ispit za kuhara i slastičara u Turističkoj školi u Splitu.

DJELA: Prirodni deserti bez šećera (suautor D. Petrović). Split 2009.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

GORJAN, Rikard (Grünwald), inženjer (Zagreb, 26. I. 1899 – Auschwitz, 1942–1943). Sin Aleksandrov. S ocem je u nepoznato dobra promijenio prezime Grünwald u Gorjan. U međuratnom razdoblju djelovao je kao elektrotehnički inženjer u Zagrebu i član Zagrebačke inženjerske komore. Na katoličanstvo je prešao 1920. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, bio primoran vratiti staro prezime, a u srpnju 1941. bio je zaveden u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Vjerojatno je u kolovozu 1942. deportiran u Auschwitz, gdje je stradao. – Otac Aleksandar (Šandor), pravnik (?, o. 1865 – Zagreb, 11. IV. 1936). Sin Hinkov, brat Ivanov, stric → Dragutinov. Nakon završena studija prava, odvjetničku zakletvu položio je 20. XII. 1893. Od 1909. vodio je odvjetnički ured u zagrebačkoj Ilici. U imenik Advokatske komore u Zagrebu upisan je 1931/32. Također je bio vlasnik posjeda u Gornjoj Reki.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 6(1932) 18. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GORJAN, Zlatko, pjesnik i prevoditelj (Srijemska Mitrovica, Srbija, 15. VII. 1901 – Zagreb, 21. VI. 1976). Prezime predaka bilo je Berger. Gimnaziju je polazio u Banjoj Luci, gdje je maturirao 1919. Studirao je germanistiku i romanistiku u Beču i Zagrebu. Za boravka u Beču, u politički i kulturno burno doba oko 1920, upoznao je modernističke knjiž. pokrete, koji su trajno utjecali na njegova umjetnička shvaćanja. Nakon povratka u domovinu radio je kao novinar, izdavač, kazališni i filmski radnik i prevoditelj. Kao izvrstan poznavalac njem. jezika bio je urednik dnevnikâ Morgenblatt, Zagreber Tagblatt, Belgrader Zeitung, Der Morgen i Novosti te istodobno dopisnik novina Prager Presse, Züricher Zeitung i Frankfurter Zeitung. God. 1928. uređivao je kazališni list Hrvatska pozornica i nekoliko je godina bio pomoćni režiser Ive Raića i Branka Gavelle. Bio je jedan od osnivača naklade »Kosmos« (1932), a 1936. pomoćni urednik Leksikona Minerva. Od 1936. do 1940. radio je kao dramaturg pri američkoj filmskoj kompaniji »Warner Bros First National«. Za rata se povezao s partizanima. S Mirkom Lukavcem organizirao je 1945. Filmsku direkciju Hrvatske i do 1948. radio kao dramaturg i voditelj propagande. God. 1948–50. urednik je u »Prosvjeti«, Matici hrvatskoj i »Znanju«. Kao erudit, prevoditelj i kazališni i filmski stručnjak razvijao je u poslijeratnom razdoblju živu društvenu i publicističku djelatnost. Bio je 1952. među osnivačima Društva hrvatskih književnih prevodilaca, a 1963. izabran je za predsjednika međunarodne udruge prevodilaca Fédération internationale des traducteurs (FIT). Član je uredništva međunarodnoga prevoditeljskog časopisa Babel, urednik eur. izdanja amer. revije za suvremenu poeziju Rune (od 1973), član odbora za međunarodnu prevoditeljsku nagradu »Natthorst« FIT i tajnik Hrvatskoga centra PEN. God. 1966. dobio je Herderovu nagradu za književnost. – U književnosti se javio pjesmom Notturno (Luč, 1919, 4/5). U poeziji eksperimentira izrazom i oblikom, tematski se uklapajući u hrv. međuratne umj. tijekove. Prva mu je važna publikacija antologija suvremene (mahom ekspresionističke) njem. lirike u hrv. prijevodu Gorući grm (Beč 1921). To je temelj njegove primarne životne djelatnosti: biti posrednik između različitih književnosti i kultura. Ta je antologija prvi pothvat te vrste na hrv. jeziku. Uz nju, sastavio je još pet antologija: Lirika žutog Istoka (Zagreb 1932), Kineska lirika (Zagreb 1957, 1960, 1962. i 1965), Antologija moderne japanske lirike (Zagreb 1961), Da sva čudesa budu svima znana (Zagreb 1971) i 3 Poems »From st. Peter to Buddha…« (Los Angeles 1973). Obratnim je putem pošao u knjizi Kroatische Dichtung (Zagreb 1933), pruživši njem. javnosti dobar uvid u suvremenu hrv. liriku (Miroslav Krleža, Tin Ujević i dr.). Drame s tragikomičnim elementima započinje pisati krajem 1920-ih: Egoizam d. d. (1925), Fortunatove afere (izvedena u Zagrebu 1932) i Ana traži pravdu (zabranjena 1935). Sve ih nudi HNK–u, no bez uspjeha. Konačno, 1932. u Malom kazalištu u Frankopanskoj ul. izvedena je i samo tri puta odigrana »satirična reportaža u osam slika« Fortunatove afere ili skandal u afričkoj koloniji (redatelj Alfons Verli). Bavio se i slikarstvom te je priredio i nekoliko samostalnih izložbi u Zagrebu (1928, 1935, 1937) i Kaliforniji (Chico). Manje odjeka imale su njegove pjesme i drame. Pjesme je objavljivao već rano na njemačkom i hrv. jeziku (Fragmenti, Nova Gradiška 1921; Pjesme, Zagreb l932). Najosebujnija mu je zbirka Ogigija. Čuda i čarolije na začaranom otoku (Zagreb 1960), pjesnička evokacija otoka Mljeta, primjer dojmljive lirike mediteranskoga ugođaja. U posljednjim desetljećima života on je za javnost ponajprije plodan prevodilac, s više od stotinu prijevoda zahtjevnih djela. Preveo je oko 150 knjiga proze i poezije. Najpoznatiji su mu prijevodi Moby Dick ili Bijeli kit Hermana Melvillea (s Josipom Tabakom, Rijeka 1953), Uliks Jamesa Joycea (Rijeka 1957), Ljudi s Juvika Olava Duuna (s J. Tabakom, Rijeka 1959) i Čovjek bez svojstava Roberta Musila (Rijeka 1967). Prijevod Uliksa kritika je ocijenila vrlo uspješnim iako mu zamjera što zahtjevna Joyceova jezična naslojavanja i kalambure nije prevodio s većim osloncem na hrv. književnu baštinu te njezine dijalekatske i stilske idiome. Ističu se njemački prijevodi Jame Ivana Gorana Kovačića (Das Massengrab. Zagreb 1962) i zbirka hrv. lirike (Kroatische Dichtung. Zagreb 1933). Za prevoditeljski opus i međunarodnu djelatnost nagraden je 1966. Herderovom nagradom Sveučilišta u Beču. Pisao je pod pseudonimima i šiframa Zlatko Šumić, Z. Gorian i Z. G.

DJELA: Fragmente. Nova Gradiška 1921. – Pjesme. Zagreb 1932. – Kronika bez glavnog lica. Zagreb 1955. – Putovanja i proplanci. Zagreb 1957. – Ogigija. Čuda i čarolije na začaranom otoku. Zagreb 1960. – Gedichte. Bonn 1965. – Poems. Rijeka 1967. – Splendeur de la conscience. Paris 1969. – Zlatko Gorjan. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 115. Zagreb 1985.

LIT.: M. Begović: Lirika. Kritika, 3(1922) 3. – K. Milutinović: Naši pisci na nemačkom. Volja, 1(1926) 3. – S. Batušić: O akvarelima Zlatka Gorjana. Kulisa, 2(1928) 7. – B. Borko (-o-): Kitajska in japonska lirika. Jutro, 13(1932) 152. – O. Delorko (O. D.): Zlatko Gorjan, Lirika žutog Istoka. Književni život, 1(1932) 3. – I. Hergešić (H.): Lirika žutog Istoka. Obzor, 73(1932) 107. – S. Šimić: Lirika žutog Istoka. Hrvatska revija, 5(1932) 11. – J. Dayre: Nova izdanja Matice hrvatske (Kroatische Dichtung Z. G.). Hrvatski list, 14(1933) 168. – S. Devčić (Stj. D.): Zlatko Gorjan, Pjesme. Obzor, 74(1933) 35. – M. Hanžeković (M. Gabrijel): Pjesme Zlatka Gorjana. Danica, 3(1933) 72. – V. Kušan: Slikarske izložbe. Hrvatska prosvjeta, 22(1935) 5/6. – I. Ladika: Mlada hrvatska lirika. Književna revija, 1(1936); 2(1936). – Z. Munk (Zem): Marginalije uz izložbu Zlatka Gorjana. Novosti, 31(1937) 319. – S. Batušić: Pogovor u Gorjanovoj zbirci pjesama Kronika bez glavnog lica. Zagreb 1955. – D. Cvitan: Povodom jedne bezlične kronike. Krugovi, 1(1956) 4/5. – I. Foht: Zlatko Gorjan, Kineska lirika. Izraz, 2(1957) 12. – Z. Tomičić: Zlatko Gorjan, Kineska lirika. Riječka revija, 7(1958) 3/4. – S. Ježić: Gorjan, Zlatko. Enciklopedija Jugoslavije, 3. Zagreb 1958. – B. Lukić: Putovanja i proplanci. Riječka revija, 8(1959) 1. – I. Vidan: Pristupi Joyceovom Uliksu. Rijeka 1959. – T. Čolak: Poezija nedoživljenog sveta. Književne novine, 11(1960) 132. – G. Krklec: Smanjivanje razdaljina među jezicima. Vjesnik, 22(1961), 24. XII. – M. Jurković: Jedan prevodilački podvig. Književne novine, 13(1962) 169. – I. Hergešić: Književni portreti. Zagreb 1967. – B. Hećimović: Hrvatska dramska književnost između dva rata. Rad JAZU, 1968, 353. – I. Vidan: Prevodilac kao pjesnik. Zlatko Gorjan, Pjesme. Telegram, 9(1968) 409. – S. Vereš: Pjesnik Zlatko Gorjan. Oko, 4(1976) 112. – Š. Vučetić: Zlatko Gorjan. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 115. Zagreb 1985. – A. Bogner-Šaban: Gorjan, Zlatko. Enciklopedija Jugoslavije, 4. Zagreb 1986. – N. Dragojević i F. Cacan: Svjetska književnost u hrvatskim prijevodima. Zagreb 1988. – Gorjan, Zlatko. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – K. Milačić: Gorjan, Zlatko. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – Gorjan, Zlatko. Hrvatska enciklopedija, 4. Zagreb 2002.