GOMBOŠ, Stjepan, arhitekt (Sombor, Srbija, 10. III. 1895 – Zagreb, 27. IV. 1975). Sin Ignjatov. Maturirao je 1912. u Somboru, a 1913. upisao Visoku tehničku školu u Budimpešti. U poč. I. svj. rata bio je mobiliziran, a 1918. nastavio je studij na istom učilištu te 1921. diplomirao arhitekturu. U Zagreb dolazi 1920. i zapošljava se kod → R. Lubynskoga, od 1921. radi u atelijeru → Huge Ehrlicha, a od 1931. do 1941. vodio zajednički atelijer s Mladenom Kauzlarićem (»Gomboš & Kauzlarić«), s kojim je sudjelovao kao gost na izložbama umjetničke skupine »Zemlja« (Zagreb 1930, 1932, 1934; Sofija 1934). Po uspostavi NDH za sebe, suprugu Suzanu rođ. Gabor, kćer → Klaru Dušanović i sestru Mariju zatražio je arijska prava. Nakon preuzimanja žid. znaka prebjegao je s obitelji u Kraljevicu, a potom u Italiju, gdje je bio interniran. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima; 1944–45. bio je zapovjednik tehničke čete NOVJ u Bariju. Nakon II. svj. rata kratko je obnašao dužnost šefa Povjereništva za tehničke poslove ZAVNOH, potom radio u Ministarstvu građevina NRH. Od 1946. vodio je projektantsku grupu u Arhitektonskom projektnom zavodu Hrvatske, a od 1951. do 1962. u arhitektonskom birou »Plan« u Zagrebu. Kao honorarni nastavnik na zagrebačkom je Tehničkom fakultetu 1950–54. predavao industrijsko graditeljstvo. – Projektirao je stambene, obiteljske, javne i industrijske objekte. U ranoj fazi kod Ehrlicha surađuje na projektima Obrtne banke, sklopa Nadarbine Zagrebačke nadbiskupije, zgrade Mirovinske zaklade Gradske štedionice u Zagrebu, Udružene banke u Beogradu, a samostalno je projektirao i izveo u Zagrebu zgradu Bratimske blagajne u Ulici kneza Mislava (1929), vilu u Nazorovoj ul., adaptaciju kavane »Medulić« u Ilici (1930) i dr. U plodnoj suradnji s Kauzlarićem projektirao je građevine visokih prostornih vrijednosti, poklanjajući pozornost funkcionalnim i konstruktivnim elementima, jasnom volumenu i čistim plohama. Realizirali su, među ostalim, stambene zgrade u Petrinjskoj ul. (1932), Maksimirskoj ul. (1933), Ulici kneza Borne (1934), Boškovićevoj ul. (1935), Ulici Aleksandra Brešćenskoga (1938), na Svačićevu trgu (1940), stambeno-poslovnu zgradu Seljačke sloge u Zvonimirovoj ul. (1938), vile u Novakovoj ul. (1932, 1936), Zamenhofovoj ul. (1936), Nazorovoj ul. (1937), na Pantovčaku i Gornjem Prekrižju (1938), obiteljsku kuću u Babonićevoj ul. (1935) – sve u Zagrebu; dvije vile na Hvaru (1932), dvije na Korčuli (1933), vilu Rusko na Koločepu (1938), zgradu Okružnoga ureda u Dubrovniku (1936), kao i mnogobrojna unutarnja uređenja i adaptacije. Osobito su uspjele adaptacije starog arsenala za Gradsku kavanu (1932–33, II. nagrada na natječaju 1931) i vile »Argentina« (1937) u Dubrovniku te zagrebačke kavane »Corso« (1933, poslije ponovno preuređena). Sudjelovali su na arhitektonskim natječajima za Židovsku bolnicu (1931, III. nagrada), zgradu Gradskih poduzeća (1932) i uredsku zgradu na Griču (1939) u Zagrebu, radničke ustanove (1932), obalni put (1932), trg Pile (1933) i hotel na Lapadu (1938) u Dubrovniku, sudsku palaču u Splitu (1939) i dr. Za rata G. je u Italiji projektirao neke interijere i adaptacije te vilu u Valdobbiadeneu (pokrajina Treviso). U poslijeratnom se razdoblju ugl. bavio industrijskim graditeljstvom. Kao tehnički voditelj i gl. projektant uz mnogobrojne je suradnike izgradio niz tvorničkih cjelina: »Rade Končar« (s Kauzlarićem, Vladimirom Juranovićem i Ottom Wernerom; I. nagrada vlade FNRJ 1949), »Prvomajska«, Tvornica parnih kotlova, »Jedinstvo«, RIZ u Zagrebu, »Đuro Đaković« (rekonstrukcija i proširenje) u Slavonskom Brodu, »Florijan Bobić« u Varaždinu, tvornice pokućstva u Novoj Gradiški, tekstila u Zaboku, polivinilklorida u Kaštel-Sućurcu, celuloze i papira u Belišću, Plaškom, Prijedoru (BiH), Ivangradu (Crna Gora) i dr. Sudjelovao je također u projektiranju velikih tvorničkih kompleksa u BiH i Makedoniji. Objavio je veći broj članaka u stručnim časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Naše graditeljstvo. Pripada naraštaju hrv. graditelja koji su 1920-ih potpuno odbacili eklekticizam te stvarali u duhu novih arhitektonskih misli. Djelima ostvarenim zajedno s Kauzlarićem dao je dragocjen prinos razvitku naše moderne arhitekture između dvaju svjetskih ratova. Za životno djelo dobio je Nagradu »Viktor Kovačić« (1967) i Nagradu »Vladimir Nazor« (1971).
IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27520. – KŽZ.
LIT.: S. Planić: Progres graditeljstva. Građevinski vjesnik, 1(1932) 1. – Problemi savremene arhitekture. Zagreb 1932. – N. Šegvić: Stvaralačke komponente arhitekture FNRJ. Urbanizam i arhitektura, 4(1950) 5/6. – A. Mutnjaković: Arhitekti u »Zemlji«. Čovjek i prostor, 6(1959) 90. – Ž. Čorak: Arhitektura. U: Kritička retrospektiva »Zemlja« (katalog izložbe). Zagreb 1971. – T. Premerl: Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo. Arhitekt Stjepan Gomboš. Čovjek i prostor, 18(1971) 9. – Z. Kolacio: Arhitekt Stjepan Gomboš. Ibid., 22(1975) 12. – D. Venturini: Arhitektonski projektni zavod – APZ. Zagreb 1982. – N. Šegvić: Stanje stvari, jedno viđenje 1945–1985. Arhitektura, 39(1986) 196/199. – Gomboš, Stjepan. Enciklopedija Jugoslavije, 4. Zagreb 1986. – T. Premerl: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija. Zagreb 1989. – 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori sa proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987.). Zagreb 1988. – Mladen Kauzlarić. Rad HAZU, 1991, 437. – Gomboš, Stjepan. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – Gomboš, Stjepan. Hrvatska enciklopedija, 4. Zagreb 2002. – S. Sekulić-Gvozdanović: Gomboš, Stjepan. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdoblju od 1928. do 1945. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2007.