VRCIĆ, Vera, novinarka (Zagreb, 14. VI. 1924 – Zagreb, 25. X. 1988). Kći Milana Hafnera i Viktorije (Vike) rođ. Benedik. Otac joj je prije II. svj. rata u Zagrebu imao trgovinu mješovitom robom u Deželićevoj ul. Po uspostavi NDH obitelj je preuzela žid. znak. Prebjegla je u Split, odakle se, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila partizanima kao borac u 14. brigadi 19. dalmatinske divizije. U borbi s ustašama ranjena je i zarobljena, ali je uspjela pobjeći i vratiti se u svoju jedinicu. Odlikovana je 1945. Medaljom za hrabrost. Poslije rata studirala je na Visokoj diplomatsko-novinarskoj školi u Beogradu. Novinarstvom se počela baviti 1948, kad je postala gl. urednica lista Srednjoškolac. God. 1950. bila je pomoćnica gl. urednika Narodnoga lista u Zagrebu, zatim urednica u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji. U Zagreb se vratila 1952. i radila u Borbi i na Radio Zagrebu te od 1960. do umirovljenja 1974. u listovima novinsko-izdavačke kuće »Vjesnik«. Od 1963–68. bila je glavna i odgovorna urednica Večernjega lista, a 1969–72. dopisnica Vjesnikovih izdanja iz Rima. Bila je predsjednica Komisije za propagandu Glavnoga odbora Crvenoga križa Hrvatske.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – B. Kobali: Vrcić, Milana, Vera. Vjesnikov leksikon 1940–1950. Zagreb 1990. – P. Požar: Vrcić, Vera. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001.

VRTIKAPA, Zagorka, ekonomistica (Dubrovnik, 22. XI. 1945). Kći Borivoja Tošovića i → Mirjam Ferera, sestra → S. Tošovića. Po završetku Ekonomskoga fakulteta, radi u turizmu. Vlasnica je turističke agencije »Globtour Dubrovnik«. – Sin Igor, ekonomist (Dubrovnik, 27. III. 1966). Živi u Londonu i radi za agenciju »Miki Travel«. Kći Tatjana ud. Mihočević povjesničarka je umjetnosti i anglistica (Dubrovnik, 31. V. 1967).

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

VUK-PAVLOVIĆ, Pavao (Vuk Pavlović-Pavlovac, Wolf), filozof (Koprivnica, 2. II. 1894 – Zagreb, 13. XI. 1976). Sin Karla Wolfa i Janke rođ. Granitz, unuk → I. Granitza. Gimnaziju je završio u Zagrebu 1912, a studij filozofije u Leipzigu 1921. tezom Spoznaja. Metodologički pokušaj s osobitim obzirom na problem očitosti. U međuvremenu je prezime Wolf promijenio u Vuk Pavlović. Usavršavao se u Berlinu, a od 1922. predavao je na III. realnoj gimnaziji u Zagrebu, potom na Visokoj pedagoškoj školi i 1929–41. kao docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dopisni član JAZU (danas HAZU) postao je 1928. Po uspostavi NDH, iako je zajedno s majkom 1900. prešao na katoličanstvo, izbačen je iz stana u centru i preseljen u malu kućicu u predgrađu. Uz preporuku zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca zatražio je arijska prava, no svejedno je suspendiran i umirovljen, a majka je odvedena u zatvor u Savskoj cesti, odakle je trebala biti deportirana u neki od logora, ali su je spasili njegovi studenti. God. 1945. vraćen je na mjesto profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali je 1947. uklonjen s mjesta profesora kao »nemarksist«. Radio je u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu kao viši bibliotekar do 1951, potom na Sveučilištu u Skoplju kao izvanredni (od 1958) i redoviti profesor (1961–71). Nakon umirovljenja vratio se u Zagreb. – Bavio se napose spoznajno-teorijskim i metafizičkim te aksiološkim i estetičkim problemima. – S Leljom Dobronić otac je biologa Stanimira (Zagreb, 11. XII. 1949). Osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju završio u Zagrebu, gdje je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu diplomirao biologiju 1972. i doktorirao biofiziku 1975. tezom Strukturni vid funkcionalnih prilagodbi i hemoglobina. Istraživanje protonskom magnetskom relaksacijom. Usavršavao se iz imunologije i biokemije na Weizmannovu znanstvenom institutu u Rehovotu, a potom je radio u Imunološkom zavodu u Zagrebu. God. 1984. otišao je u SAD, gdje radi u klinici Mayo u Rochesteru, na kojoj je bio prof. biokemije i molekularne biologije te ravnatelj Laboratorija za matične stanice. Znanstveni interesi su mu usmjereni na strukturnu biofiziku i primjenu magnetske rezonancije u istraživanju građe i funkcije makromolekula. Od 1999. bavi se tkivnim i staničnim inženjerstvom. Urednik je časopisa Hrvatskoga prirodoslovnoga društva Priroda i dopisni član HAZU od 1997.

DJELA: Spoznaja i spoznajna teorija. Zagreb 1926. – Ličnost i odgoj. Zagreb 1931. – Goetheov nazor o svijetu. Zagreb 1932. – Politika, odgoj, religija. Zagreb 1934. – Stvaralački lik Đure Arnolda. Zagreb 1934. – Spinozina nauka. Zagreb 1938. – Misao o prirodi i spasenju. Zagreb 1940. – U spomen Đuri Arnoldu. Zagreb 1941. – Vrednota u svijetu. Zagreb 1961. – Filozofije i svjetovi. Zagreb 1962. – Zov. Skoplje 1964. – Razvaline. Skoplje 1964. – Osnovi estetike, 1–2. Zagreb 1968–1970. – O smislu filosofije. Zagreb 1969. – Duševnost i umjetnost. Zagreb 1976. – Filozofija odgoja. Zagreb 1996. – Povijesnofilozofski tekstovi. Zagreb 2011. – Pjesme i aforizmi. Zagreb 2012.

IZV.: Arhiv ŽOZ. – DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 465. – HDA, ZKRZ AK, kut. 685–689, 1945–1946. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 16, ur. zap. 6688.

LIT.: M. Brida: Pavao Vuk-Pavlović. Čovjek i djelo. Zagreb 1974. – L. Dobronić: Ignjat Granitz. Zagreb 1996. – Ista: Splet sudbina. Zagreb 2000. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1998. – Vuk-Pavlović, Pavao. Hrvatska enciklopedija, 1. Zagreb 2011. – Vuk-Pavlović, Stanimir. Ibid., 11. Zagreb 2009.

VUKELIĆ, Branko, obavještajac (Osijek, 15. VII. 1904 – Abashiri, Japan, 13. I. 1945). Sin književnice → Vilme i časnika i književnika Milivoja Vukelića. Osnovnu školu završio je u Pečuhu, a maturirao je na I. muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje se obitelj doselila 1918. Upisao je studije medicine, potom građevine te kraće studirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Vrlo rano se uključio u ljevičarski pokret te je u Zagrebu sudjelovao u demonstracijama protiv režima; u nekoliko navrata je uhićivan. Da bi ga sklonila od policijske represije majka ga 1926, s ostalom djecom, odvodi u Pariz, gdje je diplomirao pravo. Ondje je nastavio s ljevičarskom aktivnošću, došao u kontakt s agentima Kominterne te počeo raditi za sovjetsku vojnu obavještajnu službu GRU. Predstavljajući se kao novinar, dopisnik franc. agencije »Havas« i beogradskoga dnevnika Politika, otputovao je 1932. u Japan, gdje je započeo špijunsku aktivnost kao najbliži suradnik sovjetskoga obavještajca Richarda Sorgea. Sorgeova grupa je iz Tokija u Moskvu poslala važne tajne informacije, među ostalima 1941. točan datum njem. napada na SSSR, a potom informaciju da Japan neće napasti SSSR što je omogućilo Staljinu da svoje sibirske divizije prebaci pred Moskvu, čime je zaustavio njem. pokušaj zauzimanja grada. Grupa je razotkrivena ujesen 1941, a svi njeni članovi uhićeni. B. je osuđen na doživotni zatvor u Abashiriju na sjev. Japana, gdje je od iscrpljenosti i posljedica zlostavljanja preminuo nekoliko mjeseci prije kraja rata.

LIT.: D. Cvetić: Ko je Branko Vukelić. Politika Ekspres, 1963, XI. – L. Kraus: Susreti i sudbine. Osijek 1973. – G. W. Prange, D. M. Goldstein, K. V. Dillon: Target Tokyo. The Story of the Sorge Spy Ring. New York 1985. – R. Whymant: Stalin’s Spy. London 1996. – R. Whymant: Stalin’s Spy. Richard Sorge and the Tokyo Espionage Ring. New York 1996. – M. Mihovilović: Moja omama Vilma Vukelić. U: Tragovi prošlosti (pogovor). Zagreb 2003.

VUKELIĆ, Vilma, književnica (Osijek, 8. II. 1880 – Zagreb, 24. III. 1956). Kći → J. Miskoltza i Charlotte rođ. Weiss. Podrijetlom je iz mađarsko-žid. obitelji doseljene u Osijek. Dvije se godine školovala u bečkom internatu, a potom je sa suprugom Milivojem Vukelićem deset godina živjela u različitim gradovima u ugarskom dijelu Monarhije, najdulje u Pečuhu. God. 1912. je maturirala u Trstu, a potom upisala studij biokemije u Münchenu, koji je morala prekinuti zbog I. svj. rata. S obitelji se 1918. seli u Zagreb. S obzirom da je sinove → Branka i Slavka kao ljevičare progonila jugoslav. policija, 1926. s njima odlazi u Pariz, a sred. 1930-ih vraća se u Zagreb. Po uspostavi NDH predala je molbu za priznanje arijskih prava te je odlukom MUP od 28. V. 1941. bila oslobođena od nošenja žid. znaka. Rat je preživjela u Zagrebu u kući svoje kćeri Elinor i zeta novinara Ive Mihovilovića. – Javila se u osječkom listu Die Drau 1896. feljtonima i prijevodima hrv. pjesnika na njem. jezik. Srodni su joj bili pogledi lijevih intelektualaca, a bliska prijateljica bila joj je → Vera Stein-Ehrlich. Bila je pripovjedačica u tradiciji manje zahtjevne realističke proze XIX. st. Na njem. jeziku je napisala sedam romana, koji su većinom ostali u rukopisu. Za života joj je objavljen samo roman o Židovima u Mađarskoj uoči I. svj. rata Die Heimatlosen (1923). U rukopisu je ostao roman o Zagrebu 1941 (Der Kreis, 1947), roman o polit. događajima u Hrvatskoj 1913–21 (Aussaat, 1950), odgojni roman o međuratnom Zagrebu (Der Mann auf der Brücke, 1955) i roman o polit. izbjeglicama u Parizu (Zwölf um den Tisch, 1955). Iz ostavštine je publiciran roman (u hrv. prijevodu Vlade Obada) U stiješnjenim granicama, napisan 1951, u kojemu mješavinom ironije i sentimentalnosti opisuje malograđanske polit. spletke u doba Khuena-Héderváryja. God. 1994. prevedeni su joj memoari Tragovi prošlosti, u kojima je, sjećajući se u godini prije smrti djetinjstva i mladosti u Osijeku, pružila neobično bogatu i zanimljivu sliku svakodnevnice, na način koji tekstu daje značaj kulturno-povijesnog izvora. Djelo se po knjiž. zrelosti i dokumentarnoj širini može usporediti s istaknutim memoarskim spisima u Srednjoj Europi. Smatra se da je tim djelom postala »osječki Stefan Zweig«, a V. Obad je svrstava među »zavičajne slavonske pisce njemačkog jezičnog izričaja«.

DJELA: Die Heimatlosen. Beč–Leipzig 1923. – Tragovi prošlosti. Zagreb 1994. – U stiješnjenim granicama. Osijek 1997.

IZV.: DAZ, 1013, Obitelj Vukelić. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27106.

LIT.: V. Obad: Slavonska književnost na njemačkom jeziku. Osijek 1989. – Isti: Spuren der Vergangenheit (predgovor). München 1992. – Novi Omanut, 1(1993) 2. – V. Obad: Izvan provincijalnih okvira. Vijenac, 7(1999) 144. – M. Mihovilović: Moja omama Vilma Vukelić. U: Tragovi prošlosti (pogovor). Zagreb 2003. – Vukelić, Vilma. Hrvatska enciklopedija, 11. Zagreb 2009. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

WACHSBERGER, David, rabin (? – ?). U nepoznato doba bio je rabin ortodoksne općine u Rijeci.

WACHSLER, Emanuel, trgovac (?, o. 1865 – Nova Gradiška, 1933). God. 1898. otvorio je u Novoj Gradiški trgovinu željeznom robom, koja je brzo širila poslove i 1918. prerasla u veletrgovinu s velikim skladištem, tako da je cijeli pogon 1930-ih zapošljavao 30 do 40 radnika. Sudjelovao u izgradnji novogradiške hidroelektrane (munjare) 1912. Bio je gradski odbornik 1929. te dugogodišnji predsj. novogradiške žid. općine. Njegovim nastojanjem sagrađena je novogradiška sinagoga, za koju je 26. VI. 1923. položio temeljni kamen. Dao je znatan novac za izgradnju izletišta, lječilišta i hotela »Šumetlica« na Strmcu pokraj Nove Gradiške.

LIT.: V. Žugaj: Židovska zajednica u Cerniku. Ha-kol, 1999, 59/60. – Isti: Židovi novogradiškog kraja. Nova Gradiška 2001.

WACHSLER, Manfred, trgovac (Vukovar, 26. XI. 1885 – logor Jasenovac, 1941). Sin Hermana, unuk Marka i suprug Magde rođ. Scheer. Bio je vlasnik veletrgovine pićem i velepecare žestokih pića »Marko Wachsler i sin«, osn. 1843. u Vukovaru. Poduzeće je opskrbljivalo vinom i rakijom kupce u Vukovaru i okolici, ali i u Zagrebu, Varaždinskim Toplicama, Beogradu, Belom Manastiru i Novom Sadu te u drugim vojvođanskim gradovima. Bio je i kućevlasnik. Po uspostavi NDH poduzeće je dobilo povjerenika, a on je u ljeto 1941. uhićen te odveden u logor Jasenovac, gdje je stradao. – Otac Herman, posebnik (?, o. 1840 – Vukovar, ?). U drugoj pol. XIX. st. bio je ugledni građanin Vukovara. Prilikom posvećenja novoga vukovarskog hrama 17. XII. 1889. predstavljao je Izraelitsku bogoštovnu općinu.

IZV.: DAVU, fotokopija dokumenta o posvećenju novog vukovarskog hrama. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 123. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29430.

LIT.: V. Kovač: Židovi Vukovara. Bilten ŽOZ, 1996, 46/47. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

WACHSLER, Stella, liječnica (?Tuzla, BiH, 1904 – Baltimore, SAD, 1988). Kći Filipa Neufelda i Antonije rođ. Kugel te sestra → E. Neufelda. Osnovnu školu, gimnaziju i studij medicine završila u Zagrebu (1928/29). Nakon udaje za Hinka Wachslera, sina poznata novogradiškoga trgovca, preselila se u Novu Gradišku i tamo radila u bolnici te bila angažirana u lokalnim žid. aktivnostima. Po uspostavi NDH, u ljeto 1941, sa skupinom žid. liječnika upućena je u Bosansku Gradišku i Mostar djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa, a sa sobom je povela muža, djecu i roditelje. Iz BiH su prebjegli u Dalmaciju, gdje su ih uhitile tal. okupacijske snage te internirale u logor Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, u iznajmljenom trabakulu prebjegla je s obitelji u Bari u juž. Italiji. Poslije II. svj. rata s obitelji se iselila u SAD, gdje je radila kao liječnica.

IZV.: Podaci o ulaznici L. Prašek.

LIT.: V. Prašek i B. Prašek-Całczyńska: Memoari jedne liječnice i drugi spisi. Zagreb 1997.

WACHTEL, Hinko, tiskar (Rzeszów, Poljska, 9. IV. 1881 – Zagreb, 8. IV. 1941). Nakon boravka u različitim eur. zemljama, 1925. se uselio u Hrvatsku te otvorio tiskaru u Preradovićevoj ul. u Zagrebu. Umro je prirodnom smrću dva dana prije ulaska nacista u Zagreb. Otac je → Ade Lučić.

LIT.: I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.