VUK-PAVLOVIĆ, Pavao (Vuk Pavlović-Pavlovac, Wolf), filozof (Koprivnica, 2. II. 1894 – Zagreb, 13. XI. 1976). Sin Karla Wolfa i Janke rođ. Granitz, unuk → I. Granitza. Gimnaziju je završio u Zagrebu 1912, a studij filozofije u Leipzigu 1921. tezom Spoznaja. Metodologički pokušaj s osobitim obzirom na problem očitosti. U međuvremenu je prezime Wolf promijenio u Vuk Pavlović. Usavršavao se u Berlinu, a od 1922. predavao je na III. realnoj gimnaziji u Zagrebu, potom na Visokoj pedagoškoj školi i 1929–41. kao docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dopisni član JAZU (danas HAZU) postao je 1928. Po uspostavi NDH, iako je zajedno s majkom 1900. prešao na katoličanstvo, izbačen je iz stana u centru i preseljen u malu kućicu u predgrađu. Uz preporuku zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca zatražio je arijska prava, no svejedno je suspendiran i umirovljen, a majka je odvedena u zatvor u Savskoj cesti, odakle je trebala biti deportirana u neki od logora, ali su je spasili njegovi studenti. God. 1945. vraćen je na mjesto profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali je 1947. uklonjen s mjesta profesora kao »nemarksist«. Radio je u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu kao viši bibliotekar do 1951, potom na Sveučilištu u Skoplju kao izvanredni (od 1958) i redoviti profesor (1961–71). Nakon umirovljenja vratio se u Zagreb. – Bavio se napose spoznajno-teorijskim i metafizičkim te aksiološkim i estetičkim problemima. – S Leljom Dobronić otac je biologa Stanimira (Zagreb, 11. XII. 1949). Osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju završio u Zagrebu, gdje je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu diplomirao biologiju 1972. i doktorirao biofiziku 1975. tezom Strukturni vid funkcionalnih prilagodbi i hemoglobina. Istraživanje protonskom magnetskom relaksacijom. Usavršavao se iz imunologije i biokemije na Weizmannovu znanstvenom institutu u Rehovotu, a potom je radio u Imunološkom zavodu u Zagrebu. God. 1984. otišao je u SAD, gdje radi u klinici Mayo u Rochesteru, na kojoj je bio prof. biokemije i molekularne biologije te ravnatelj Laboratorija za matične stanice. Znanstveni interesi su mu usmjereni na strukturnu biofiziku i primjenu magnetske rezonancije u istraživanju građe i funkcije makromolekula. Od 1999. bavi se tkivnim i staničnim inženjerstvom. Urednik je časopisa Hrvatskoga prirodoslovnoga društva Priroda i dopisni član HAZU od 1997.
DJELA: Spoznaja i spoznajna teorija. Zagreb 1926. – Ličnost i odgoj. Zagreb 1931. – Goetheov nazor o svijetu. Zagreb 1932. – Politika, odgoj, religija. Zagreb 1934. – Stvaralački lik Đure Arnolda. Zagreb 1934. – Spinozina nauka. Zagreb 1938. – Misao o prirodi i spasenju. Zagreb 1940. – U spomen Đuri Arnoldu. Zagreb 1941. – Vrednota u svijetu. Zagreb 1961. – Filozofije i svjetovi. Zagreb 1962. – Zov. Skoplje 1964. – Razvaline. Skoplje 1964. – Osnovi estetike, 1–2. Zagreb 1968–1970. – O smislu filosofije. Zagreb 1969. – Duševnost i umjetnost. Zagreb 1976. – Filozofija odgoja. Zagreb 1996. – Povijesnofilozofski tekstovi. Zagreb 2011. – Pjesme i aforizmi. Zagreb 2012.
IZV.: Arhiv ŽOZ. – DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 465. – HDA, ZKRZ AK, kut. 685–689, 1945–1946. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 16, ur. zap. 6688.
LIT.: M. Brida: Pavao Vuk-Pavlović. Čovjek i djelo. Zagreb 1974. – L. Dobronić: Ignjat Granitz. Zagreb 1996. – Ista: Splet sudbina. Zagreb 2000. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1998. – Vuk-Pavlović, Pavao. Hrvatska enciklopedija, 1. Zagreb 2011. – Vuk-Pavlović, Stanimir. Ibid., 11. Zagreb 2009.