UNGAR, Simon (Šimon, Moše-Simha), nadrabin (Sighetu Marmaţie, Rumunjska, 11. III. 1863 – u transportu za logor Jasenovac, VIII. 1942). Sin Bernarda i Lee rođ. Weiss. Sa suprugom Fani (Fany) rođ. Steinberger otac je Sare (Szekszárd, Mađarska, 1899 – ?), Julije (Juliške) ud. Kraus (Szeksárd, Mađarska, 1899 – ?) i → Pavla. Rođen je u ortodoksnoj obitelji u kojoj se govorilo samo jidiš. Prvo žid. obrazovanje dobio je u hederu (žid. osnovnoj školi) od svojega oca. Istodobno je učio i mađ. jezik pripremajući se za školovanje u svjetovnim školama. Promijenio je ime u Simon te nastavio školovanje u Budimpešti, gdje je maturirao, pohađao rabinski seminar i studirao na Filozofskom fakultetu te doktorirao orijentalistiku. Govorio je hebrejski, latinski, mađarski, njemački i hrv. jezik. Bio je nadrabin u Szeksárdu kraj Pečuha (o. 1899–1901) i Osijeku (o. 1901) te voditelj žid. osnovne škole u Osijeku (od 1909), koja se nalazila u prizemlju zgrade ŽOO u Radićevoj ul. (današnji Pravni fakultet), a obitelj Ungar živjela je na prvom katu. Tijekom 1930-ih bio je istaknuti član osječke »Lože Menora 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit te jedan od sedam izaslanika lože nazočan na inauguraciji jugoslav. Velike lože Bnei Brit 1935. sa sjedištem u Beogradu. Kad je otišao u mirovinu uoči II. svj. rata, preselio se sa suprugom u manji stan na Gornjemu gradu iz kojeg su ih ustaše 1941, među prvima, iselile u jednu sobu u predgrađu, a poč. 1942. preseljeni su u umirovljenički dom u Donjemu gradu. Zajedno sa suprugom i drugim osječkim Židovima uhićen je u ljeto 1942. te odveden u sabirni logor u Tenji. Preminuo je u stočnom vagonu u transportu za logor Jasenovac, dok je njegova supruga Fani stradala odmah po dolasku u logor. Njihova djeca na nepoznati su način izbjegla deportaciju te preživjela Holokaust. Uoči odvođenja osječkih Židova u logor jedan njegov rukopis odnesen je prema dogovoru u župni ured u osječkoj Tvrđi i predan kat. župniku Bezeckomu, koji ga je sačuvao. Bio je široka obrazovanja te uživao velik ugled, cijenjen kao judaist i poznavatelj Talmuda, a bavio se i komparativnom filologijom, uspoređujući tekstove iz jeruzalemskoga i babilonskoga Talmuda, midraša, šulhan aruha i ostalih hebrejskih i aramejskih tekstova. Kao potpredsjednik Saveza rabina dobio je kraljevsko odlikovanje. – Supruga Fani (Fany) rođ. Steinberger, žid. aktivistica (Kalocsa, Mađarska, 1875 – logor Jasenovac, VIII. 1942). Podrijetlom je iz ugledne mađ. trgovačke obitelji u Kalocsi. Do 1901. s obitelji živjela u Szekszárdu, a zatim u Osijeku, gdje je razvila bogatu društvenu aktivnost kao potpredsjednica lokalne organizacije Udruženja cionističkih žena (WIZO). God. 1942. s obitelji je preseljena u umirovljenički dom u Donjem gradu, odakle su u srpnju 1942. s preostalim osječkim Židovima deportirani u logor Jasenovac, gdje je stradala. – Njegova unuka Eva Kraus Srebrić (?, 1929), kći Julije i → L. Krausa, živi u Izraelu.

IZV.: Arhiv ŽOO. – Podaci o ulazniku J. i E. Kraus Srebrić. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Židovska smotra, 3(1909) 6. – Židov, 9(1925) 13/14; 17(1933) 10. – Jevrejski pregled, 39(1988) 9/10. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

UNGAR, Simon (Šimon, Moše-Simha), nadrabin (Sighetu Marmaţie, Rumunjska, 11. III. 1863 – u transportu za logor Jasenovac, VIII. 1942). Sin Bernarda i Lee rođ. Weiss. Sa suprugom Fani (Fany) rođ. Steinberger otac je Sare (Szekszárd, Mađarska, 1899 – ?), Julije (Juliške) ud. Kraus (Szeksárd, Mađarska, 1899 – ?) i → Pavla. Rođen je u ortodoksnoj obitelji u kojoj se govorilo samo jidiš. Prvo žid. obrazovanje dobio je u hederu (žid. osnovnoj školi) od svojega oca. Istodobno je učio i mađ. jezik pripremajući se za školovanje u svjetovnim školama. Promijenio je ime u Simon te nastavio školovanje u Budimpešti, gdje je maturirao, pohađao rabinski seminar i studirao na Filozofskom fakultetu te doktorirao orijentalistiku. Govorio je hebrejski, latinski, mađarski, njemački i hrv. jezik. Bio je nadrabin u Szeksárdu kraj Pečuha (o. 1899–1901) i Osijeku (o. 1901) te voditelj žid. osnovne škole u Osijeku (od 1909), koja se nalazila u prizemlju zgrade ŽOO u Radićevoj ul. (današnji Pravni fakultet), a obitelj Ungar živjela je na prvom katu. Tijekom 1930-ih bio je istaknuti član osječke »Lože Menora 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit te jedan od sedam izaslanika lože nazočan na inauguraciji jugoslav. Velike lože Bnei Brit 1935. sa sjedištem u Beogradu. Kad je otišao u mirovinu uoči II. svj. rata, preselio se sa suprugom u manji stan na Gornjemu gradu iz kojeg su ih ustaše 1941, među prvima, iselile u jednu sobu u predgrađu, a poč. 1942. preseljeni su u umirovljenički dom u Donjemu gradu. Zajedno sa suprugom i drugim osječkim Židovima uhićen je u ljeto 1942. te odveden u sabirni logor u Tenji. Preminuo je u stočnom vagonu u transportu za logor Jasenovac, dok je njegova supruga Fani stradala odmah po dolasku u logor. Njihova djeca na nepoznati su način izbjegla deportaciju te preživjela Holokaust. Uoči odvođenja osječkih Židova u logor jedan njegov rukopis odnesen je prema dogovoru u župni ured u osječkoj Tvrđi i predan kat. župniku Bezeckomu, koji ga je sačuvao. Bio je široka obrazovanja te uživao velik ugled, cijenjen kao judaist i poznavatelj Talmuda, a bavio se i komparativnom filologijom, uspoređujući tekstove iz jeruzalemskoga i babilonskoga Talmuda, midraša, šulhan aruha i ostalih hebrejskih i aramejskih tekstova. Kao potpredsjednik Saveza rabina dobio je kraljevsko odlikovanje. – Supruga Fani (Fany) rođ. Steinberger, žid. aktivistica (Kalocsa, Mađarska, 1875 – logor Jasenovac, VIII. 1942). Podrijetlom je iz ugledne mađ. trgovačke obitelji u Kalocsi. Do 1901. s obitelji živjela u Szekszárdu, a zatim u Osijeku, gdje je razvila bogatu društvenu aktivnost kao potpredsjednica lokalne organizacije Udruženja cionističkih žena (WIZO). God. 1942. s obitelji je preseljena u umirovljenički dom u Donjem gradu, odakle su u srpnju 1942. s preostalim osječkim Židovima deportirani u logor Jasenovac, gdje je stradala. – Njegova unuka Eva Kraus Srebrić (?, 1929), kći Julije i → L. Krausa, živi u Izraelu.

IZV.: Arhiv ŽOO. – Podaci o ulazniku J. i E. Kraus Srebrić. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Židovska smotra, 3(1909) 6. – Židov, 9(1925) 13/14; 17(1933) 10. – Jevrejski pregled, 39(1988) 9/10. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

UNGAR, Šime, matematičar (Zagreb, 2. VII. 1946). Sin Pavla i Sale rođ. Krämer. Diplomirao je matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu (1969), gdje je magistrirao (1972) i doktorirao tezom n – povezanost inverznih sistema i primjene u teoriji oblika (1977). Redoviti je profesor na Matematičkom odjelu Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu, gdje radi na Zavodu za topologiju. Bio je gostujući profesor 1974–75. na Cambridge University i 1978–79. na University of Utah. Član je Hrvatskoga matematičkoga društva i Američkoga matematičkoga društva. Autor je niza znanstvenih i stručnih radova u domaćim i međunarodnim časopisima. – Brat Goran, kemičar (Zagreb, 12. VI. 1948). Diplomirao je i magistrirao na Sveučilištu u Zagrebu, a doktorirao na Sveučilištu u Bristolu. Redoviti je profesor na Sheffieldskom sveučilištu u Velikoj Britaniji, gdje istražuje svojstva tekućih kristala i polimera. Sudjelovao je na više od 50 znanstvenih skupova te je član mnogih organizacija i društava. Objavljuje znanstvene radove u brojnim međunarodnim časopisima.

DJELA: Matematička analiza 3. Zagreb 1992, 1994.² – Ne baš tako kratak uvod u TEX s naglaskom na LATEX 2e ili Latex 2e u XII + 107 minuta i 56 sekundi. Osijek 2002. – Matematička analiza u Rn. Zagreb 2005.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

UNGAR, Šime, matematičar (Zagreb, 2. VII. 1946). Sin Pavla i Sale rođ. Krämer. Diplomirao je matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu (1969), gdje je magistrirao (1972) i doktorirao tezom n – povezanost inverznih sistema i primjene u teoriji oblika (1977). Redoviti je profesor na Matematičkom odjelu Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu, gdje radi na Zavodu za topologiju. Bio je gostujući profesor 1974–75. na Cambridge University i 1978–79. na University of Utah. Član je Hrvatskoga matematičkoga društva i Američkoga matematičkoga društva. Autor je niza znanstvenih i stručnih radova u domaćim i međunarodnim časopisima. – Brat Goran, kemičar (Zagreb, 12. VI. 1948). Diplomirao je i magistrirao na Sveučilištu u Zagrebu, a doktorirao na Sveučilištu u Bristolu. Redoviti je profesor na Sheffieldskom sveučilištu u Velikoj Britaniji, gdje istražuje svojstva tekućih kristala i polimera. Sudjelovao je na više od 50 znanstvenih skupova te je član mnogih organizacija i društava. Objavljuje znanstvene radove u brojnim međunarodnim časopisima.

DJELA: Matematička analiza 3. Zagreb 1992, 1994.² – Ne baš tako kratak uvod u TEX s naglaskom na LATEX 2e ili Latex 2e u XII + 107 minuta i 56 sekundi. Osijek 2002. – Matematička analiza u Rn. Zagreb 2005.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

UNGER, Aleksander (Ungarhoff), sportski djelatnik (Grigoriopol, Moldavija, 6. VII. 1894 – ?). Sin Naftalijev. Od 1920. živi u Zagrebu, gdje je bio tajnik zagrebačkoga nogometnoga podsaveza. Po uspostavi NDH zatražio je oslobođenje od nošenja žid. znaka, no bio je odbijen. Preživio je II. svj. rat.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27090.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

UNGER, Aleksander (Ungarhoff), sportski djelatnik (Grigoriopol, Moldavija, 6. VII. 1894 – ?). Sin Naftalijev. Od 1920. živi u Zagrebu, gdje je bio tajnik zagrebačkoga nogometnoga podsaveza. Po uspostavi NDH zatražio je oslobođenje od nošenja žid. znaka, no bio je odbijen. Preživio je II. svj. rat.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27090.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

URBAH, Hinko (Urbach, Heinrich), nadrabin (Morávka, Češka, 29. IX. 1872 – Pariz, 1960). Sin Natanov. Završio je heder (žid. osnovnu školu), a zatim ješivu u Bratislavi, gdje je radio kao odgojitelj do 1898. U Budimpešti je završio srednju školu 1891. i nastavio pohađati višu rabinsku školu. Istodobno je na Filozofskom fakultetu studirao usporedne filozofije semitskih jezika i doktorirao 1904. Djelovao je kao rabin u Tuzli (1906–11) i Zemunu (1911–28), a kao nadrabin u Sarajevu (1928–46). U ožujku 1909. uz → H. Spitzera bio je izlagač na cionističkom skupu u Slavonskom Brodu. Javljao se člancima o različitim aspektima židovstva (Jevrejski glas, 1938, 35/36). Predavao je na Teološkom zavodu, koji je 1938. otvoren u Sarajevu. Po uspostavi NDH prebjegao je u Italiju, a krajem 1943. u Švicarsku. Vratio se 1945. u Sarajevo, a 1946. premješten je u Zagreb, gdje je djelovao dvije godine. Nakon osnutka države Izrael neko je vrijeme radio na popisu kandidata za useljenje, a potom se i sam iselio noseći osamdesetak svitaka Tore spašenih na tlu Jugoslavije. Bio je smješten u Dom umirovljenika u Jeruzalemu zajedno sa suprugom odakle ih je sin Benjamin odveo u Pariz, gdje je umro. – Kći Lea (Tea) ud. Rubinow (Tuzla, BiH, 1908 – Varšava, 15. III. 2006). Diplomirala je germanistiku u Beogradu te 1930-ih predavala njem. jezik u Smederevskoj Palanci, a od 1934. u muškoj gimnaziji u Sarajevu. Udala se 1935. za polj. pravnika Iliju Rubinowa s kojim se odselila u Vilnius, gdje je radila kao nastavnica. Za II. svj. rata poslana je na rad u tvornicu AEG za popravak oružja u Rigi. Nakon rata nastavila je predavati u Poljskoj do izbijanja tzv. šestodnevnoga rata 1967, kad su je polj. vlasti optužile za »cionizam« i zabranile daljnji nastavnički rad. Nakon što je dobila »Medalju borca za slobodu Poljske nakon komunizma« odobren joj je nastavak rada na Visokoj školi za izvoz. Imovinu je ostavila varšavskoj sinagogi, a njezin se životopis čuva u Yad Vashemu. –Sin Benjamin (Sarajevo, 1932 − Pariz, 2012) studirao je u Francuskoj i ostao živjeti u Parizu.

LIT.: Židovska smotra, 3(1909) 7. – B. Urbah: Tko je bio posljednji nadrabin u Zagrebu. Bilten ŽOZ, 1996, 46/47. – http://elmundosefarad.wikidot.com/urbah-lea, pristupljeno 22. VII. 2011.

URBAH, Hinko (Urbach, Heinrich), nadrabin (Morávka, Češka, 29. IX. 1872 – Pariz, 1960). Sin Natanov. Završio je heder (žid. osnovnu školu), a zatim ješivu u Bratislavi, gdje je radio kao odgojitelj do 1898. U Budimpešti je završio srednju školu 1891. i nastavio pohađati višu rabinsku školu. Istodobno je na Filozofskom fakultetu studirao usporedne filozofije semitskih jezika i doktorirao 1904. Djelovao je kao rabin u Tuzli (1906–11) i Zemunu (1911–28), a kao nadrabin u Sarajevu (1928–46). U ožujku 1909. uz → H. Spitzera bio je izlagač na cionističkom skupu u Slavonskom Brodu. Javljao se člancima o različitim aspektima židovstva (Jevrejski glas, 1938, 35/36). Predavao je na Teološkom zavodu, koji je 1938. otvoren u Sarajevu. Po uspostavi NDH prebjegao je u Italiju, a krajem 1943. u Švicarsku. Vratio se 1945. u Sarajevo, a 1946. premješten je u Zagreb, gdje je djelovao dvije godine. Nakon osnutka države Izrael neko je vrijeme radio na popisu kandidata za useljenje, a potom se i sam iselio noseći osamdesetak svitaka Tore spašenih na tlu Jugoslavije. Bio je smješten u Dom umirovljenika u Jeruzalemu zajedno sa suprugom odakle ih je sin Benjamin odveo u Pariz, gdje je umro. – Kći Lea (Tea) ud. Rubinow (Tuzla, BiH, 1908 – Varšava, 15. III. 2006). Diplomirala je germanistiku u Beogradu te 1930-ih predavala njem. jezik u Smederevskoj Palanci, a od 1934. u muškoj gimnaziji u Sarajevu. Udala se 1935. za polj. pravnika Iliju Rubinowa s kojim se odselila u Vilnius, gdje je radila kao nastavnica. Za II. svj. rata poslana je na rad u tvornicu AEG za popravak oružja u Rigi. Nakon rata nastavila je predavati u Poljskoj do izbijanja tzv. šestodnevnoga rata 1967, kad su je polj. vlasti optužile za »cionizam« i zabranile daljnji nastavnički rad. Nakon što je dobila »Medalju borca za slobodu Poljske nakon komunizma« odobren joj je nastavak rada na Visokoj školi za izvoz. Imovinu je ostavila varšavskoj sinagogi, a njezin se životopis čuva u Yad Vashemu. –Sin Benjamin (Sarajevo, 1932 − Pariz, 2012) studirao je u Francuskoj i ostao živjeti u Parizu.

LIT.: Židovska smotra, 3(1909) 7. – B. Urbah: Tko je bio posljednji nadrabin u Zagrebu. Bilten ŽOZ, 1996, 46/47. – http://elmundosefarad.wikidot.com/urbah-lea, pristupljeno 22. VII. 2011.

VAGO, Ivan, poduzetnik (? – ?). U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj poduzeća »Astra« u Zagrebu na Trgu kralja Petra. Daljnja mu je sudbina nepoznata.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

VAJDA, Elemer, gospodarstvenik (Letenye, Mađarska, 1882 – Čakovec, 26. VI. 1934). Suprug Mariane rođ. Beck iz Čakovca. Do 1904. radio je u čakovečkom trg. poduzeću »Braća Strahija« kao samostalni voditelj prodaje. Ubrzo je u Beču osnovao svoje poduzeće »Vajda«, čije je poslovanje nakon I. svj. rata prenio u Čakovec. Otkupio je licenciju i preuzeo poslovnu mrežu → S. Bayera, čakovečkoga trgovca koji se bavio peradarstvom. Sagradio je 1922. hladnjaču kapaciteta 22 vagona, a idućih je godina svojim proizvodima i poslovnošću stekao ime poznato u Europi (sa zaštitnim znakom »Šljuka«) te otvorio prodajni ured u Zürichu. Proizvode je plasirao na tržišta Velike Britanije, Švicarske, Njemačke, Italije i Egipta. Također je u Švicarsku izvozio teške konje, a iz Belgije uvozio plemenite konje u svrhu oplemenjivanja domaćih pasmina. God. 1930. imenovan je banskim vijećnikom za srez Čakovec. Nakon njegove smrti poslovanje je preuzeo sin Petar (Čakovec, 21. VI. 1923 – Zadar, 1969), a nakon okupacije Međimurja poduzeće je 1943. preuzeo mađ. kapital istisnuvši Čakovečko-međimursku štedionicu i obitelj Vajda te je poduzeće poslovalo pod nazivom »Hunnia«. P. je u veljači 1944. uhićen i s četrdesetak Međimuraca zatvoren u logor Telenchaza u Budimpešti, a potom u logor Veresberény. Preživio je logor i vratio se 1945. Poduzeće mu je vraćeno, a rješenjem Kotarskoga suda u Čakovcu 31. VII. 1946. nacionalizirano. Diplomirao je germanistiku i predavao njem. književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru.

LIT.: (Nekrolog). Židov, 15(1934) 26. – Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – V. Kalšan: Građansko društvo u Međimurju. Čakovec 2000. – V. Kalšan: Židovi u Međimurju. Čakovec 2006. – J. i V. Kalšan: Vajda Elemer. Međimurski biografski leksikon. Čakovec 2012.