LASLO, Nikola, rabin (Nyírbátor, Mađarska, 21. II. 1911 – ?). Vjerojatno je bio doktor filozofije. Ovlaštenje za obavljanje rabinskoga zvanja dobio je 1934. od Ministarstva unutarnjih poslova u Beogradu. Sa suprugom Elom rođ. Singer i sinom Aleksandrom (Zagreb, ?1938) u rujnu 1940. iz Staroga Bečeja doselio se u Zagreb. Bio je bez namještenja i živio kod punca. Po uspostavi NDH, u srpnju 1941, Ustaško redarstvo u Zagrebu izdalo mu je odobrenje da s obitelji može napustiti područje NDH i otputovati u Novi Sad i bez prava na povratak. Nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27555.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LAŠKARIN, Emil, plivač (Belovar kraj Zagreba, 6. IV. 1915 – Karlovac, 12. VIII. 1997). Sin Dragutina i Gizele rođ. Graber. Brat Huga, plivača i vaterpolista. U Karlovcu je živio od 1917, gdje je otac bio učitelj i upravitelj dječačke škole, a obitelj je jedno vrijeme držala gostionicu. Završio je Trgovačku školu i električarski zanat. Od 1925. član je plivačke sekcije Karlovačkoga sportskog udruženja. Na Juniorskom prvenstvu Jugoslavije 1931. na Sušaku na 100 m prsno osvojio je 3. mjesto. Od 1932. do 1934. trenirao je pod vodstvom mađ. trenera Miklosza Mezeia. Od 1935. nastupao je za plivačku sekciju SK »Marathon« iz Zagreba. Na prvenstvu Kraljevine Jugoslavije 1935. u Dubrovniku u utrci na 200 m prsno osvojio je 2. mjesto. Državni prvak postao je 1937. u Dubrovniku na 200 m prsno, a na Hidropatskom kupalištu u Samoboru 25. VII. 1937. oborio je državni rekord na 400 m prsno. Te je godine oborio rekorde na 100 m i 200 m prsno. Nastupio je na međudržavnom susretu reprezentacija Jugoslavije i Čehoslovačke 1937. u Dubrovniku na 200 m prsno. Bio je višestruki juniorski i seniorski prvak Zagrebačkoga plivačkoga podsaveza 1932, 1933. i 1935. u Karlovcu i 1936. u Zagrebu. Najbolji rezultat na 200 m prsno ostvario je 1937. u Zagrebu te se uvrstio među 10 najboljih plivača u državi do 1941. Uspostavom NDH mogao je nastupati kao sportaš zahvaljujući mješovitomu braku roditelja. Od 1941. nastupao je za Hrvatski plivački športski klub »Zagreb«, koji je nastao spajanjem Zagrebačkoga plivačkoga kluba i plivačke sekcije SK »Marathon«. Na prvenstvu NDH 1942. u Zagrebu osvojio je naslov državnoga prvaka u disciplinama na 100 m i 200 m prsno. U kolovozu 1942. nastupio je u Zagrebu na međudržavnom dvoboju Hrvatska–Slovačka na kojem je osvojio 1. mjesto u štafeti 4 x 100 m prsno i 2. mjesto na 200 m prsno. Od 1950-ih bio je poslovođa trgovine elektromaterijalom u Karlovcu.

LIT.: Šport, 2(1942) 32, br. 52. – Statistički pregled razvitka plivačkih rezultata i rekorda SFRJ. Zagreb 1971. – Z. Švegar: Dva stoljeća športa u Karlovcu. Karlovac 2001. – A. Negro: Športsko plivanje u Zagrebu do 1941. Zagreb 2006. – Laškarin, Emil. Karlovački leksikon. Karlovac–Zagreb 2008.

LAUFER, Josip, pravnik (Krakov, Poljska, 12. VII. 1882 – ?logor Jasenovac, 1941). Sin Salamonov. S roditeljima se 1904. doselio u Mostar. Nakon završenoga prava, ondje je od 1913. imao odvjetnički ured. God. 1928. nastanio se u Zagrebu, gdje je imao ured u Berislavićevoj ul. Po uspostavi NDH, u travnju 1941, uhićen je sa skupinom zagrebačkih odvjetnika, no bio je pušten nakon što je otkupninu platila ŽOZ. Dana 28. IV. 1941. Ravnateljstvu pošta predao je radioaparat, 14. V. prodao je za 700 din. pisaći stroj »Adler« (koji je nabavio još 1913), a 26. V. 1941. bio je prisiljen odreći se odvjetničkoga zvanja te je brisan iz Odvjetničkoga imenika. Vlastima NDH morao je 25. VI. prijaviti imovinu. Iako ga je Ustaško redarstvo postavilo za zamjenika pročelnika Odbora u stvari podavanja Židova za potrebe države, morao se tri puta seliti, posljednji put u srpnju 1941. u Kustošiju. Krajem rujna 1941. bio je uhićen, odveden na Zavrtnicu i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Neki izvori dvoje je li doista ondje stradao ili na nekom drugom mjestu. – Supruga Emilija rođ. Mandolfo, pedagoginja (Sarajevo, 29. V. 1881 – ?). Podrijetlom je iz dubrovačke sefardske obitelji. Po ocu je zavičajnost imala u Dubrovniku, a nakon udaje u Zagrebu. U međuratnom razdoblju bila je učiteljica više djevojačke škole. Za uspostave NDH bila je u mirovini. – Sin Rikard, knjižar (?Mostar, BiH, o. 1908 – ?). Studirao je pravo te 1. V. 1932. kao odvjetnički vježbenik počeo raditi u očevu uredu, istupio je već nakon šest dana i počeo raditi kao vježbenik na sudu, a u studenom 1932. kod → J. Mogana. U Zagrebu je 1934. otvorio prvu knjižaru specijaliziranu za distribuciju židovskih i cionističkih knjiga u Jugoslaviji. – Otac Salamon, veterinar (Tarnobrzeg, Poljska, 11. III. 1859 – ?). Iz Tarnobrzega se 1904. doselio u Mostar. Od 1886. do umirovljenja 1919. radio je kao veterinarski nadzornik. U međuratnom razdoblju živio je u Zagreb, gdje je do uspostave NDH uživao državnu mirovinu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28171. – Popis žrtava.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 4(1930) 10; 6(1932) 1, br. 5; 7(1933) 1. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Jevrejski glas, 7(1934) 40. – Z. Komarica: Kerestinečka kronika. Zagreb 1989. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LAUFER, Oto, ekonomist (Stockerau, Austrija, 8. VI. 1878 – Zagreb, 21. III. 1951). Zavičajnost je stekao u Sarajevu, gdje se doselio 1903. te do 1932. službovao u BiH, a potom kao financijski ravnatelj do umirovljenja 1937. u Splitu. Od 1938. honorarno je djelovao u Zagrebu kao stručnjak za porezne i taksene predmete pri Savezu novčanih zavoda. Bio u mješovitom braku s Njemicom evangeličke vjeroispovijesti Margaretom rođ. Ernst (?, o. 1873 – Zagreb, 8. IV. 1958), a 1901. u Beču je prešao na katoličanstvo. Po uspostavi NDH zatražio je arijska prava te Ustaškomu redarstvu u svibnju 1941. predao molbu za oslobođenje od nošenja žid. znaka. U molbi navodi kako je kći Margareta, po majci krštena u evangeličkoj vjeri u svojoj 16. godini prešla na katoličanstvo, a 1928. stupila u karmelićanski red časnih sestara. Molbu je preporučio nadbiskup Alojzije Stepinac, no nema podataka je li uslišena. U lipnju 1941. morao je podnijeti prijavu imovine. Preživio je rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27226.

LAUSCH, Ljudevit (Lauš), posjednik (Čakovec, 15. V. 1867 – Auschwitz, 1942). Sin Adamov. Bio je u braku s Cecilijom rođ. Friedrich. Zavičajnost je imao u Ludbregu, gdje je bio dioničar banke i štedionice. U međuratnom razdoblju živio je u Zagrebu. Po uspostavi NDH u prijavi imovine naveo je da mu je rekvirirano nasljedstvo po ocu, oranice, šuma, sjenokoša, vinograd te gospodarske zgrade s inventarom u Čakovcu. – Brat Vilim, ugostitelj (Čakovec, 20. X. 1882 – Auschwitz, 1944). Zavičajnost je imao u Ludbregu. Prije 1927. doselio se u Zagreb, gdje je bio vlasnik kavane i restauracije »Corso« u Gundulićevoj ul. Po uspostavi NDH, u lipnju 1941, podnio je molbu za priznavanje arijskih prava, koja je 5. VII. 1941. bila odbijena te je sa suprugom Slavom rođ. Hirschl i kćeri Renatom preuzeo žid. znak. Kavana je 9. X. 1941. podržavljena, a 25. X. 1941. prodana novim vlasnicima. Cijela je obitelj stradala u Auschwitzu 1942–44.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28401. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1990, 13. – Ha-kol, 2002, 74. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LAUSCH, Rudolf, obrtnik (Kotoriba, 1891 – logor Jasenovac, 1941). Sin Mavrov. Bavio se proizvodnjom soda-vode. Živio je u Tomašićevoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

LAUŠ, Milan (Lausch), osiguravajući djelatnik (Zagreb, 21. II. 1901 – ?). Sa suprugom Gretom (Beč, 1901 – ?), koja je u Zagreb došla nakon udaje 1931, živio je u Tomašićevoj ul. Po uspostavi NDH, 20. X. 1941, uhitio ga je bečki Gestapo. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684.

LIT.: http://www.doew.at/php/gestapo/index.php, pristupljeno 26. X. 2012.

LAUŠ, Vladimir, trgovac (Veliki Bukovac, 22. XI. 1899 – logor Jasenovac, 1945). Sin Samojlev (Samuelov). U međuratnom razdoblju bio je vlasnik trgovine staklom i porculanom »D. Romanić« u Jurišićevoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH bio je primoran prijaviti imovinu te je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LAZARUS, Filip, liječnik (?, 1859 – Osijek, 15. IX. 1933). U braku s Henriettom, otac je Kornelije (?, 17. VIII. 1892 – ?). Gimnaziju je završio u Novom Sadu, a studij medicine u Beču. Krajem XIX. i poč. XX. st. djelovao je kao liječnik u Valpovu, liječnik osječkoga Sudbenog stola i liječnik rezaonice u Belišću. Bio je općinski odbornik u Valpovu, jedan od inicijatora osnivanja Društva željezničkih i blagajničkih liječnika, Dobrovoljnoga vatrogasnog društva 1887. i član Hrvatskoga liječničkog zbora.

LIT.: (Nekrolog). Liječnički vjesnik, 55(1933) 9. – V. Čuržik: Židovi na području Valpovštine. Valpovački godišnjak, 9(2004). – http://www.vzzob.hr/vzzobhr.html, pristupljeno 26. X. 2012.

LAZARUS, Josip, strojarski inženjer i žid. aktivist (Brody, Ukrajina, 23. II. 1858 – logor Jasenovac, ?1942). Sin Moricov. Bio je poljski državljanin u braku sa Sofijom rođ. Ergas (Ploeşti, Rumunjska, 1867 – ?). Diplomirao je brodogradnju 1883. u Parizu, a potom živio u Beču. U Hrvatskoj je vodio poslove od 1890-ih, a stalno je nastanjen od 1900. Tada je bio cionistički usmjeren, sudjelovao na Prvom cionističkom kongresu u Baselu 1897. kao jedan od trojice sudionika iz Hrvatske (uz osječkog rabina → A. Kaminku te đakovačkog rabina → M. Ehrenpreisa). God. 1904. sudjelovao je na Prvom cionističkom kongresu u Osijeku, ali poslije nema podataka da je sudjelovao u radu židovskih općina. Prvo veće brodogradilište pod nazivom »Lazarus« osn. 1896. u Rijeci na preporuku riječkih pomorskih vlasti uz dozvolu ugarskoga ministarstva trgovine (od 1947. »Viktor Lenac«); službeno je pušteno u pogon 19. X. 1900, proizvodeći sidra, lance, kotlove, manje strojeve i opremu za brodove, dok se u škveru Kraljevici i Baroševoj luci obavljao remont stranih i domaćih trg. brodova i parobroda međunarodne putničke kompanije »Cunard Line« te engl. brodova, koji su prevozili konje na južnoafrička ratišta. Od 1902–05. u njegovu brodogradilištu izgrađeno je desetak brodova za austr. ratnu mornaricu, po nacrtima njegovih projektanata, što su ujedno bili i parobrodi izgrađeni u Hrvatskom primorju, a po narudžbi tvornice iz Lavova 1902. su izradili prvi parni stroj. God. 1905. iz natjecanja za gradnju velikoga brodogradilišta u Rijeci izgurao ga je moćni mađ. koncern »Danubius« d. d. Tog dana (23. VIII) kad je potpisan ugovor u Budimpešti, njegovo je brodogradilište izgorjelo do temelja; šteta je bila veća od 1 000 000 kruna. Iako je od osiguranja uspio obnoviti proizvodnju na ist. dijelu riječke luke, nije više bio konkurentan »Danubiusu«. Čini se da mu je brodogradilište tada počelo propadati, pa ga je u neko doba zatvorio. Poslije je radio kao inženjer u Jadranskim brodogradilištima. Po osnutku NDH, u lipnju 1941, prema prijavi imovine ustaškim vlastima živio je u Zagrebu kao podstanar bez stalnih prihoda i sa samo 4000 din. gotovine, dok je pokućstvo bračnoga para bilo pohranjeno na carinarnici. Naveo je da od bivših Jadranskih brodogradilišta potražuje »ono najnužnije za životne potrebe«. Sa suprugom Sofijom po nalogu UNS od 20. VII. 1942. deportiran je u logor Jasenovac.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29701. – JUSP Jasenovac. – Jasenovac Research Institute.

LIT.: I. Lukežić: Lazarusovo brodogradilište. Ha-kol, 2009, 109. – Lj. Dobrovšak: Prvi cionistički kongres u Osijeku 1904. godine. Časopis za suvremenu povijest, 37(2005) 2. – http://www.fsb.hr/zbrodo/mrtvamora.pdf, pristupljeno 11. III. 2011.