GOTESMAN, Izidor (Gottesman, Ivan), boksač (Zvornik, BiH, 28. III. 1914 – Zagreb, 21. IV. 1987). Sin Avrama (Adama), limarskoga obrtnika, i Klare rođ. Papo. Završio je pučku školu u Zvorniku, a 1929. doselio se u Zagreb i živio kod starijega brata Adama, optičara. U Zagrebu je 1933. završio stručnu školu i graverski zanat te radio kao graverski pomoćnik kod majstora Schlesingera u Mesničkoj ul. Kao pitomac Doma učenika u privredi EZRA postao je član zagrebačkoga žid. sportskoga kluba Makabi. Bavio se atletikom i gimnastikom te 1934–40. boksom kao član prve momčadi u bantam i perolakoj kategoriji. Trenirao ga je amer. trener Jimmy Lyggett, koji je 1930–45. živio u Zagrebu. Prvi uspjeh ostvario je na prvenstvu Zagreba za početnike 1934. postavši prvak u bantam kategoriji, a na prvenstvima Kraljevine Jugoslavije 1937. i 1940. bio je prvak u perolakoj kategoriji. Bio je prvak Savske banovine u perolakoj kategoriji 1936–38. i prvak Zagreba 1939. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je na prvenstvu Male Antante 1937. u Temišvaru osvojivši srebrnu medalju, a iste je godine nastupio na susretu u Trevisu. Za reprezentaciju Zagreba nastupio je u dva susreta protiv Münchena 1937. i 1939. U boksačkoj karijeri 1932–40. imao je 118 borbi, pobijedio je 94 puta uz 16 poraza i 8 neodlučenih rezultata. Od 1941. bio je u braku s Lenkom, s kojom je otac Branka i Mladena. Sa suprugom je vodio prodavaonicu peradi i mliječnih proizvoda na zagrebačkoj tržnici Dolac. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo, a zahvaljujući mješovitom braku bio je pošteđen daljnjih progona. Mobiliziran je u hrv. domobranstvo i ranjen na bojišnici 1942, nakon čega je bio oslobođen daljnjega služenja vojske. Nakon II. svj. rata do 1949. radio je u zagrebačkoj prodavaonici sa suprugom, a potom kao tehnički crtač u zagrebačkom Inženjersko-projektnom zavodu do 1955. God. 1956–60. ponovno je radio u prodavaonici na Dolcu, a od 1960. do umirovljenja 1979. kao poslovođa u prodavaonici »Turopoljac«. – Bio je jedan od ponajboljih ondašnjih boksača u svojoj kategoriji, a sva svoja sportska odličja poklonio je sportskomu muzeju u Izraelu.

IZV.: KŽZ.

LIT.: »Vir«: Prvenstvo grada Zagreba u boksu. Židov, 19(1935), 8. II. – Naši reprezentativci. Boks. Ibid., 21(1937), 23. VII. – Uspjeh Makabejaca na prvenstvu grada Zagreba u boksu. Ibid., 22(1938), 28. I. – P. A. L.: Sport u Makabiju. Ibid., 23(1939), 10. III. – M. Maglica: Desetorica najboljih s hrvatskoga ringa. Jedna ljestvica naših najboljih ovogodišnjih boksača. Ilustrovane sportske novosti, 6(1941), 21. II. – M. Radović: Židovsko gombalačko i sportsko društvo Makabi u Zagrebu. Povijest sporta, 4(1973) 13. – Z. Bušić: Sjećanje na Isidora Gotesmana. Ibid., 26(1995) 104. – Isti: Šampioni hrvatskog i svjetskog boksa 1719–1998. Zagreb 2002. – F. Frntić: Gotesman, Isidor. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

GOTTLIEB, Antun, kirurg (Vukovar, 21. XI. 1880 – Ann Arbor, SAD, 13. X. 1967). Sin liječnika Alberta i Franciske rođ. Borovic. Završivši gimnaziju u Osijeku 1898, u Beču je studirao medicinu i stekao doktorat 1904. Radio je godinu dana na kirurškom odjelu u Wiedener Krankenhaus, potom 1905–12. nastavio specijalizaciju kirurgije u zagrebačkoj Bolnici milosrdne braće (danas KB »Sveti Duh«) pod vodstvom → Dragutina Schwarza. God. 1912. preuzeo je dužnost voditelja kirurškoga odjela županijske bolnice u Bjelovaru, gdje je izveo, za ono doba, vrlo smione operativne zahvate, npr. prvu resekciju želuca u Hrvatskoj 1913. Za I. svj. rata odlazi 1914. na ratište, ali je već 1915. zbog bolesti otpušten iz voj. službe i imenovan voditeljem kirurškoga odjela Bolnice milosrdne braće u Zagrebu. Zauzimao se za modernizaciju kirurške opreme, razvoj laboratorija i prilagođavanje operativne tehnike i njege bolesnika napretku eur. medicine. Osim abdominalnom kirurgijom, bavio se i većinom drugih grana operativne medicine. Prvi je u nas, s laringologom Petrom Zecom, izveo resekciju grkljana zbog karcinoma 1918. i, u suradnji s Vasom Savićem, torakoplastiku kao terapiju kavernozne tuberkuloze pluća 1919. U petnaest godina rada na najvažnijem kirurškom odjelu u Hrvatskoj odgojio je najistaknutije predstavnike cijele jedne generacije kirurga. Zbog svojega polit. uvjerenja, koje je kao frankovac za diktature Kralja Aleksandra otvoreno i oštro isticao, umirovljen je 1930, ali nastavio je kiruršku i pedagošku djelatnost u privatnom sanatoriju na Srebrnjaku, poslije poznatomu kao »Gottliebov sanatorij«. God. 1940. reaktiviran je i imenovan predstojnikom svojega bivšeg odjela, premještenog u nove zgrade na Svetom Duhu, ali već 1941. ustaška vlast ga je zbog žid. podrijetla izbacila iz bolnice, iako je u međuratnom razdoblju progonjen kao hrv. nacionalist. Djelomično je bio zaštićen zbog braka s »arijevkom« Ankom Horvat rođ. pl. Pisačić, altisticom. Pri privatnom posjetu jednom članu vlade NDH (vjerojatno Mili Budaku, kojeg je 1932. operirao nakon pokušaja ubojstva) nosio je žid. znak, te iako mu je dotični rekao da ga ne mora nositi, odgovorio je da se »tim znakom ponosi dok god ga moraju nositi njegovi suvjerci«. Nakon II. svj. rata bio je imenovan predstojnikom kirurškoga odjela u Zakladnoj bolnici (danas KBC Zagreb) 1945, a zatim u Bolnici »Dr. Mladen Stojanović« (danas KBC »Sestre milosrdnice«) 1946, gdje je ostao do odlaska u mirovinu 1950. Politička stvarnost u Hrvatskoj nije nikad odgovarala njegovim domoljubnim i humanitarnim idealima, što mu je onemogućilo sveučilišnu karijeru. Odbio je ponudu bivših učenika i suradnika da ga prigodom proslave 70. godišnjice života izaberu redovitim profesorom honoris causa zagrebačkoga Medicinskog fakulteta. Preselio se 1962. kćeri pijanistici Nataliji i zetu liječniku Josipu Matovinoviću u Ann Arbor. Po vlastitoj želji njegov je pepeo položen na zagrebačkom groblju Mirogoju. Blistava uma, spretnih ruku i oštar u govoru, nije bio vješt pisanju i ostavio je samo nekrolog svojem učitelju Schwarzu i nekoliko kazuističkih priloga objavljenih u Liječničkom vjesniku između 1906. i 1922. – Brat Julije, pravnik (Vukovar, o. 1882 – Zagreb, o. 1965). Diplomirao je pravo u Zagrebu. Za I. svj. rata, mobiliziran u austroug. vojsku, postao je ratni invalid. Nakon rata radio je u Sisku, potom u Zagrebu te je u međuratnom razdoblju bio vijećnik Stola sedmorice. God. 1922. prešao je na katoličanstvo te se u župnoj crkvi na Trsatu vjenčao s Marijom (Micikom) rođ. Schur (?, Varaždin – Zagreb, 10. IV. 1967). Po osnutku NDH supruga je 27. V. 1941. Ustaškomu redarstvenomu povjereništvu uputila molbu da ga oslobode od nošenja žid. znaka, što je bilo odbijeno. Zahvaljujući mješovitomu braku, II. svj. rat preživio je u Zagrebu. – Brat Leon, trgovac (Vukovar, o. 1882 – Gibraltar, 1946). Nakon školovanja, radio je u poljoprivrednom poduzeću »Strasser & König«, a potom je s bratom Reginaldom (? – ?) u Beču osnovao DEKOS d. d. za trgovinu žitaricama. U međuratnom razdoblju bio je generalni direktor PRIZAD, centralne uprave za žitarice u Beogradu. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, iselio se u SAD. – Otac Albert, liječnik i žid. aktivist (Kalocsa, Mađarska, 1840 – Vukovar, 1932). Sin mesarskoga obrtnika. Nakon završetka studija medicine u Beču 1867. i obrane magisterija iz opstetricije na Karl-Ferdinandovu sveučilištu u Pragu 1869, preselio se u Vukovar te otvorio privatnu ordinaciju. God. 1870. izabran je za općinskoga liječnika, a 1895. primljen je u Zbor liječnika Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Dugi niz godina bio je ravnatelj stare vukovarske bolnice u Magotajevoj ul. Prigodom umirovljenja 1916. odlikovan je ordenom Viteza reda Franje Josipa. Isticao se u društvenom životu Vukovara te predstavljao Izraelitsku bogoštovnu općinu u Vukovaru prilikom posvećenja novoga hrama 17. XII. 1889. God. 1876. oženio se Franciskom rođ. Borovic, kćeri Regine Borovic, prve predsjednice Židovskoga gospojinskoga društva u Vukovaru.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27220. – Podaci o ulazniku N. Matovinović.

LIT.: N. S.: U spomen proslave primariusa dr. Antuna Gottlieba. Liječnički vjesnik, 52(1930) 8. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Primarijus dr Antun Gottlieb. Acta chirurgica, 1950, 1. – A. Medanić: Prof. dr. Antun Gottlieb. Medicina, 4(1967) 3. – A. Nick: Dr Antun Gottlieb (1880–1980). Liječnički vjesnik, 104(1982) 2. – V. Maček: Memoari. Zagreb 1992. – D. Košćak: Dr. Antun Gottlieb, prigodom 90-godišnjice prve resekcije želuca u Bjelovaru. Liječničke novine, 32(2004) 27. – V. Kovač: Židovi Vukovara. Bilten ŽOZ, 1996, 46/47. – Ista: Židovi Vukovara. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – M. D. Grmek: Gottlieb, Antun. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

GOTTLIEB, Hinko (Hajim), pisac, pravnik i žid. aktivist (Đurđevac, 5. V. 1886 – Tel Aviv ili Holon, Izrael, 22. XI. 1948). Sa suprugom Ružom rođ. Löwenstein otac je Vlade i Danka. Maturirao je na Gornjogradskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 1904. U Beču je studirao medicinu i pravo, koje je doktorirao temeljem rigoroza na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1911. Još je kao učenik sudjelovao u cionističkom pokretu kao predsjednik žid. omladinskoga društva u Zagrebu »Literarni sastanci«. Isprva je radio u bjelovarskom Kotarskom sudu, zatim u odvjetničkim uredima. Bio je predsj. Židovske bogoštovne općine te cionističke organizacije u Bjelovaru. Mobiliziran u I. svj. ratu, 1914. upućen je na albansko ratište te je na Cetinju bio urednik novina Cetinjer Zeitung (1916). Nakon I. svj. rata, bio je odvjetnik u Bjelovaru (1917–29) i Zagrebu (1929–41) te urednik mjesečnika Omanut (1936–41). Po osnutku NDH Gestapo ga je uhitio u travnju 1941. te s pedesetak uglednih zagrebačkih Židova odveo u Graz. Bio je pušten i dobio je propusnicu s kojom je otišao u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i u Kamporu na Rabu (od studenoga 1942. do rujna 1943). Nakon kapitulacije Italije priključio se partizanima, a u ožujku 1945. odlazi u Palestinu. – Od đačkih dana pisao je pjesme, novele, satire, humoreske, igrokaze, književne i kulturološke prikaze te ih objavljivao, pretežito u periodici žid. zajednice Židovska smotra (1906–08), Židovska svijest (1922–23), Haaviv–Proljeće (1929–30), Hanoar (1930–31), Židov (1933–36, 1940), Omanut (1936–41), Jevrejski glas (1937), Jevrejska tribuna (1940), Davar (1944–48), Mišmar (1948). Osječki HNK izveo je njegovu komediju Eksperimenti profesora Evansa (1937). Jedina zbirka pjesama Ijar, jevrejski maj i druge pjesme (1935) sadržava refleksije o osobnoj svagdašnjici, biblijskoj prošlosti i političkoj zbilji s naglašenim cionističkim idejama, a karakterizira je utjecaj Heinricha Heinea (ironija, duhovite i neočekivane poante). U prozi spaja zbiljske i autobiografske motive s fantastičnima. Na hrvatski je prevodio djela hebrejskih i njem. pisaca, a njegova je knjiga prijevoda Heineove lirike (Izabrane pjesme, Zagreb 1936) ocijenjena kao jedna od uspješnijih u nas. Također je jedan od prevoditelja u Antologiji novohebrejske književnosti (Zagreb 1935). Neka od njegovih djela preveo je 1939. na hebrejski jezik → C. Rotem i objavljivao u listu Davar. Njegov Psalam čitan je po logorima u Dalmaciji. U Izraelu je nastavio književni rad; pisao kratke priče s temom Holokausta, priče za djecu, igrokaze te roman Ključ od velikih vrata, posvećen sinovima, objavljen na engleskom i preveden 1950. na hebrejski (Cvi Rotem). Bio je cionističke orijentacije. Isticao se intelektualno-humanističkim stavovima pa je početak II. svj. rata i proglašenu neutralnost jugoslav. vlade komentirao kako vlade mogu biti neutralne, ali ne ljudi, koji su za slobodu i jednakost, a protiv tiranije. Sahranjen je u aleji književnika i novinara na groblju u Nahlat Jichaku. Prema riječima → Slavka Rosenberga »bio je gospar u duši, a demokrat po ophođenju«.

DJELA: Ijar, jevrejski maj i druge pjesme. Zagreb 1935. – The Key to the Great Gate. New York 1947.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 1(1927) – 15(1941). – Židovska smotra, 8(1914) 3. – A.: H. Gottlieb, Ijar, jevrejski maj i druge pjesme. Narodne novine, 101(1935) 57. – M. A. Sporšić: Gottlieb, Ijar, jevrejski maj i druge pjesme. Obzor, 76(1935) 36. – L. S.: Pedesetogodišnjica dra Hinka Gottlieba (s portretom). Židov, 20(1936) 18. – P. Žuljević: Gostovanje osječkog narodnog kazališta u Varaždinu. Varaždinske novosti, 8(1936–1937) 396. – E. Samlaić: Gottlieb kao prevodilac Heinea. Omanut, 3(1939) 7/8. – O. Gross: Književno veče Omanuta. Židov, 24(1940) 10. – C. Rotem: Hinko Gottlieb u Erec Jisraelu. Uz desetogodišnjicu smrti. Jevrejski almanah, 1957–1958. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – A. Tkalčević: Gottlieb, Hinko. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2001. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – I. Rochlitz: Accident of Fate. A Personal Account 1938–1945. Waterloo 2011.

GOTTLIEB, Milan, obrtnik (Zagreb, 1920 – ?Zagreb, 5. VIII. 1942). Djelovao je kao kovinotokar u Zagrebu. Bio je član 5. kotarskoga odbora Narodne pomoći (1941) i Mjesnoga komiteta KPH za Zagreb (1942). Ubijen je u sukobu s ustaškim agentima.

LIT.: I. Šibl: Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve. Zagreb 1967.

GOVORKOVIĆ, Ivan (Szessler), farmaceut (Subotica, Srbija, 8. V. 1867 – Osijek, ?). U nepoznato doba promijenio je prezime Szessler u Govorković. Doselio se prije I. svj. rata u Osijek, gdje je imao ljekarnu na uglu Županijske ul. i gl. osječkoga trga. Bio je od 1911. član osječke podružnice masonske lože »Ljubav bližnjeg«, a 1912. jedan od utemeljitelja lože »Budnost« u Osijeku.

LIT.: V. Kovač: Osječke reminiscencije. Ha-kol, 1999, 61/62. – G. M. Ivanković i A. Grubišić: Ostavština osječke slobodnozidarske lože Budnost (katalog izložbe). Osijek 2003.

GRABARIĆ, Marko, službenik (Đakovo, 4. VIII. 1878 – Zagreb, 13. VI. 1954). U međuratnom razdoblju bio je viši financijski inspektor. Na katoličanstvo je prešao 1938. Po osnutku NDH bio je upisan u Kartoteku židovskoga znaka, ali se čini da ni on ni supruga znak nisu preuzeli. – Sin Vladimir (Vladoje), farmaceut (Zagreb, 1905 – Zagreb, 12. V. 1972). Diplomirao je farmaciju u Zagrebu te u međuratnom razdoblju bio ljekarnik u Zagrebu i član Ljekarničke komore. S obitelji je prešao na katoličanstvo 1938. Po uspostavi NDH upisan je u Kartoteku židovskoga znaka, ali je temeljem odluke Glavnog ustaškog stana od 30. VI. 1941. privremeno oslobođen nošenja znaka te 9. VII. 1941. zaveden u popis neophodno potrebnih stručnjaka. U rujnu 1943. priključio se partizanima djelujući kao referent za apotekarstvo 17. divizije i 3. korpusa i voditelj sanitetskoga skladišta 3. korpusa. God. 1945. stekao je čin kapetana i bio odlikovan Ordenom zasluga za narod III. reda.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 198/1941. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27546. – KŽZ.

LIT.: Borba, 10(1945), 21. XII. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

GRABARIĆ, Otokar (Grünbaum), pravnik (Vinkovci, 29. X. 1907 – Zagreb, 2. XI. 1973). Sin Markov. Nakon završenog studija prava 1931. u Zagrebu, radio je kao odvjetnički vježbenik u pisarnici → Marka Leitnera u Osijeku i → P. Becka u Zagrebu. Imao je vlastiti odvjetnički ured 1930-ih u Petrinjskoj ul. u Zagrebu. Prešao je na katoličanstvo 1938, a u nepoznato doba promijenio prezime iz Grünbaum u Grabarić. Po uspostavi NDH, sa suprugom Margitom rođ. Hahn, preuzeo je žid. znak i morao dati kontribuciju, no dobio je dozvolu za kretanje gradom i bio zaštićen. Poč. 1942. otkazao je odvjetništvo i zaposlio se kao državni službenik u Ministarstvu za obrt, veleobrt i trgovinu, odnosno u Ministarstvu narodnoga gospodarstva, odakle je nadležnima 1943. odaslano izvješće da »ne samo da se nije nikada ogriešio o probitke Hrvatskoga naroda nego se je dapače i on uvijek priznavao i isticao Hrvatom«. Odlukom Ante Pavelića u ožujku 1944. sa suprugom je dobio arijska prava i preživio II. svj. rat u Zagrebu.

IZV.: HDA, Sudovi oružanih snaga NDH, ukp. 2/43–1. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27546, 29851, 30069. – HDA, Ponova, Varia. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 5(1931) 4/5. – Jevrejska tribuna, 18(1938) 45. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

GRAF, Marko, elektrotehničar i novinar (Ivanec, 30. VI. 1890 – ?). Sin Leopolda i Amalije rođ. Blass. U Zagrebu je stekao zavičajnost 1923. Isprva je djelovao kao trgovac, potom kao elektrotehničar i filmski reporter. Prešao je na katoličanstvo 1940. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i na nepoznat način preživio II. svj. rat. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: DAZ, Skupštinski zapisnici grada Zagreba 1923, skupština od 5. II. 1923, čl. 39. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GRAF, Milan, violinist, glazb. pisac, pedagog i sportski djelatnik (Koprivnica, 24. VI. 1892 – Zagreb, 2. X. 1975). Sin Edmunda i Hermine rođ Grünwald. Prvu glazb. pouku dobio je od koprivničkoga gradskoga dirigenta i orguljaša Tome Šestaka, potom je u Zagrebu, usporedno sa srednjom školom, učio violinu. Nakon mature, od 1912. studirao je violinu u Arnolda Roséa na Muzičkoj akademiji u Beču, gdje je diplomirao 1917. God. 1918–41. predavao je violinu na Srednjoj školi Muzičke akademije u Zagrebu. Istodobno je 1918–56 (s kraćim prekidima) bio član te solist opernog orkestra HNK, jedan od utemeljitelja (1919) i član 1919–41. i 1945–50. Zagrebačkoga kvarteta, gl. tajnik 1919–40. i 1956–62. stalni član Zagrebačke filharmonije. Bio je također 1920. suosnivatelj i prvi tajnik Saveza muzičara Jugoslavije. Kritičke osvrte na koncerte i operne predstave te rasprave o aktualnim glazb. problemima redovito je objavljivao u dnevnicima Novosti (1911–14, 1916–19, 1921–25, 1931, 1935, 1937–40), Agramer Tagblatt (1922) odn. Zagreber Tagblatt (1923–25) i Morgenblatt (1940–41). Surađivao je u časopisima Naša muzika (1924), Muzičar (1928–29. urednik, zatim suradnik) i Zvuk (1932–33). Od 1950-ih bio je i stalni dopisnik inozemnih časopisa Guide de Concert, Music and Musicians i Opera, Musica, Musical Courier i Das Orchester, u kojima je izvješćivao o glazb. događajima u Hrvatskoj. U mlađim je godinama skladao, uglavnom violinske skladbe. Rêverie za violinu i glasovir tiskana je u Zagrebu 1920. Dao je znatan prinos zagrebačkomu glazb. životu kao organizator, komorni glazbenik i promicatelj hrv. glazbe. – Sportom se počeo baviti 1906. u Koprivnici igrajući nogomet u Đačkom športskom klubu. Za studija u Beču igrao je za klub »Rapid«, a 1912. položio je ispit za nogometnoga suca i postao član Austrijskoga sudačkoga kolegija te prvi ispitani međunarodni sudac iz Hrvatske. Vrativši se u Zagreb, bio je među osnivačima 1919. stručne organizacije nogometnih sudaca koja se razvila u Savez nogometnih sudaca Hrvatske. Ujedno je postao član Prvoga hrvatskog građanskog športskog kluba (»Građanski«), u kojem je bio vođa nogometne sekcije, potom tajnik za međunarodne poslove i naposljetku predsjednik. God. 1919. sudjelovao je u osnivanju Hrvatskoga nogometnog saveza u Zagrebu, a kad je taj ubrzo pretvoren u Jugoslavenski nogometni savez, postao je član njegova Upravnoga odbora. Bio je i član 1919–41. Jugoslavenskoga olimpijskog odbora te vodio državnu nogometnu reprezentaciju na OI 1924. u Parizu. Iako više nije živio u Koprivnici, u međuratnom razdoblju sudjelovao je u glazb. životu rodnoga grada te u suradnji s kantorom Židovske općine Benom Wolfensohnom organizirao koncerte glasovitih umjetnika u sinagogi, a i sam je koncertirao u nekoliko navrata. Rat je preživio zahvaljujući gvardijanu Trećeg reda Sv. Franje na Kaptolu, koji je spasio i njegova sina Zdenka, tada već franjevca, iz braka sa Zorom rođ. Kaiser. – Bio je pokretač prve redovite sportske rubrike u zagrebačkom dnevniku Novosti 1919. te osnivač i gl. urednik (1919–29) tjednika Športske novine. God. 1919. sudjelovao je u osnivanju njem. sportskog lista Der Kicker (Nürnberg–Stuttgart) u kojem je surađivao do smrti. Bio je i stalni dopisnik lista Sport-Zürich te suradnik listova Arbeiter Zeitung, Sport Tagblatt i Weltpresse, L’Auto, Barca i Jornada deportiva, Football, Prager Presse, Przegląd sportowy, Sport Information, Sport-Magazin. Posljednje sportske napise objavio je pred smrt u periodici Povijest sporta (1975), gdje mu je posmrtno objavljen tekst O našim prvim nogometnim sucima (1976, 26). Među više drugih priznanja i nagrada primio je počasnu plaketu Međunarodnoga olimpijskog odbora. – Sin Zdenko (Pavao), franjevac (Zagreb, 11. IV. 1921 – Čakovec, 7. VI. 1981). Maturirao je 1939. i upisao studij elektrotehnike. Interesirao se i za esperanto. Međutim, od najranije mladosti pokazivao je poseban interes za katoličanstvo, te se, unatoč žid. odgoju 1940. obratio na katoličanstvo i 4. VIII. 1941. pristupio Trećemu redu Sv. Franje na Kaptolu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak te je sa žid. omladinom uhićen u Zagrebu i odveden u logor Danica kraj Koprivnice, potom u Jadovno. Spašen je zahvaljujući intervenciji gvardijana Trećega reda Sv. Franje na Kaptolu. Teologiju je završio na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu i Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika ga je 1946. zaredio nadbiskup Alojzije Stepinac. Službovao je u Bjelovaru, Krapini, Virovitici i na Trsatu, a 1950–81. u Čakovcu. Bio je upravitelj župe, gvardijan, vikar samostana, vjeroučitelj, vođa ministranata, duhovnik Trećega reda i ispovjednik časnih sestara. – Njegova majka Zdenka rođ. Kaiser (Zagreb, 17. XI. 1899 – ?) nakon rastave od supruga 1925, sa sinom je živjela u zagrebačkoj Ilici. U nepoznato doba prešla je na katoličanstvo. Po osnutku NDH uhićena je i deportirana u logor u Loborgradu. Bila je nakratko puštena nakon intervencije Franjevačkoga provincijalata u siječnju 1942, no deset dana poslije ponovno je bila uhićena, osuđena na dvije godine i vraćena u logor. Preživjela je II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 672. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29029. – KŽZ. – Podaci o ulazniku K. Švarc.

LIT.: M. Katić (-mk.): Dvadeset sezona Zagrebačkog kvarteta. Novosti, 32(1938) 302. – (Nekrolog). Matica, 25(1975) 11. – Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji. Zagreb 1975. – F. Frntić: Profesor Milan Graf. Povijest sporta, 7(1976) 26. – I. Damiš: Pater Pavlek su tak rekli. Međimurje, 1981, 5. VI. – Graf, Milan. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1985. – K. Švarc: Sjećanje na Milana Grafa. Podravski zbornik, 19/20(1993–1994). – Graf, Milan. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – I. Ajanović-Malinar i F. Frntić: Graf, Milan Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – J. i V. Kalšan: Graf, Pavao Zdenko. Međimurski biografski leksikon. Čakovec 2012.

GRAF, Zlatko, pravnik (Rijeka, 28. VI. 1908 – logor Jasenovac, I–VI. 1943). Sin pravnika Alberta i Olge rođ. Turyn. Doktorirao temeljem rigoroza na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1931. Od 1936. vodio odvjetničku kancelariju u Zagrebu i bio pravni zastupnik poduzeća »Josip Hertmann i sin« d. d. Iako rođen u mješovitom braku (majka nežidovka), nekoliko dana nakon uspostave NDH s drugim je žid. uglednicima uhićen i zatočen u Kerestincu, potom je upisan Kartoteku židovskoga znaka, no netko je taj znak preuzeo umjesto njega. Nešto poslije deportiran je u jasenovački logor Bročice. U međuvremenu je njegova majka 15. VII. 1941. podnijela molbu da ga se kao polužidova i krštenoga pusti iz Kerestinca na slobodu. No kad je u Jasenovac nakon duže vremena stiglo rješenje da ga se pusti na slobodu, tadašnji upravitelj logora Ivica Matković izdao je, po navodima Đorđa Miliše, »posebno naređenje da ga se ubije, a u Zagreb je izvijestio, da je traženi zatočenik davno umro«. U Zagrebu je do rodbine i prijatelja stigla informacija da ga je na izlasku ustrijelio Vjekoslav (Maks) Luburić (što nije mogla biti istina, jer on tada nije bio u Jasenovcu). – Sestra Zdenka, pravnica (Rijeka, 13. VI. 1911 – ?, SAD, ?). Zavičajnost je stekla u Krapinskim Toplicama. Diplomirala je 1935. na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je radila kao odvjetnička pripravnica u bratovu odvjetničkom uredu. Po uspostavi NDH prebjegla je u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i u Kamporu na Rabu. U rujnu 1943, neposredno nakon kapitulacije Italije, udala se za Fritza Fischla, pravnika rodom iz Beča, koji je također bio interniran. God. 1945. iselila se u Švicarsku, a potom u SAD. Roditelji su na nepoznat način preživjeli rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 672. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27815. – JUSP Jasenovac. – KŽZ. – Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: Đ. Miliša: U mučilištu – paklu Jasenovac. Zagreb 1945. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.