GOTTLIEB, Antun, kirurg (Vukovar, 21. XI. 1880 – Ann Arbor, SAD, 13. X. 1967). Sin liječnika Alberta i Franciske rođ. Borovic. Završivši gimnaziju u Osijeku 1898, u Beču je studirao medicinu i stekao doktorat 1904. Radio je godinu dana na kirurškom odjelu u Wiedener Krankenhaus, potom 1905–12. nastavio specijalizaciju kirurgije u zagrebačkoj Bolnici milosrdne braće (danas KB »Sveti Duh«) pod vodstvom → Dragutina Schwarza. God. 1912. preuzeo je dužnost voditelja kirurškoga odjela županijske bolnice u Bjelovaru, gdje je izveo, za ono doba, vrlo smione operativne zahvate, npr. prvu resekciju želuca u Hrvatskoj 1913. Za I. svj. rata odlazi 1914. na ratište, ali je već 1915. zbog bolesti otpušten iz voj. službe i imenovan voditeljem kirurškoga odjela Bolnice milosrdne braće u Zagrebu. Zauzimao se za modernizaciju kirurške opreme, razvoj laboratorija i prilagođavanje operativne tehnike i njege bolesnika napretku eur. medicine. Osim abdominalnom kirurgijom, bavio se i većinom drugih grana operativne medicine. Prvi je u nas, s laringologom Petrom Zecom, izveo resekciju grkljana zbog karcinoma 1918. i, u suradnji s Vasom Savićem, torakoplastiku kao terapiju kavernozne tuberkuloze pluća 1919. U petnaest godina rada na najvažnijem kirurškom odjelu u Hrvatskoj odgojio je najistaknutije predstavnike cijele jedne generacije kirurga. Zbog svojega polit. uvjerenja, koje je kao frankovac za diktature Kralja Aleksandra otvoreno i oštro isticao, umirovljen je 1930, ali nastavio je kiruršku i pedagošku djelatnost u privatnom sanatoriju na Srebrnjaku, poslije poznatomu kao »Gottliebov sanatorij«. God. 1940. reaktiviran je i imenovan predstojnikom svojega bivšeg odjela, premještenog u nove zgrade na Svetom Duhu, ali već 1941. ustaška vlast ga je zbog žid. podrijetla izbacila iz bolnice, iako je u međuratnom razdoblju progonjen kao hrv. nacionalist. Djelomično je bio zaštićen zbog braka s »arijevkom« Ankom Horvat rođ. pl. Pisačić, altisticom. Pri privatnom posjetu jednom članu vlade NDH (vjerojatno Mili Budaku, kojeg je 1932. operirao nakon pokušaja ubojstva) nosio je žid. znak, te iako mu je dotični rekao da ga ne mora nositi, odgovorio je da se »tim znakom ponosi dok god ga moraju nositi njegovi suvjerci«. Nakon II. svj. rata bio je imenovan predstojnikom kirurškoga odjela u Zakladnoj bolnici (danas KBC Zagreb) 1945, a zatim u Bolnici »Dr. Mladen Stojanović« (danas KBC »Sestre milosrdnice«) 1946, gdje je ostao do odlaska u mirovinu 1950. Politička stvarnost u Hrvatskoj nije nikad odgovarala njegovim domoljubnim i humanitarnim idealima, što mu je onemogućilo sveučilišnu karijeru. Odbio je ponudu bivših učenika i suradnika da ga prigodom proslave 70. godišnjice života izaberu redovitim profesorom honoris causa zagrebačkoga Medicinskog fakulteta. Preselio se 1962. kćeri pijanistici Nataliji i zetu liječniku Josipu Matovinoviću u Ann Arbor. Po vlastitoj želji njegov je pepeo položen na zagrebačkom groblju Mirogoju. Blistava uma, spretnih ruku i oštar u govoru, nije bio vješt pisanju i ostavio je samo nekrolog svojem učitelju Schwarzu i nekoliko kazuističkih priloga objavljenih u Liječničkom vjesniku između 1906. i 1922. – Brat Julije, pravnik (Vukovar, o. 1882 – Zagreb, o. 1965). Diplomirao je pravo u Zagrebu. Za I. svj. rata, mobiliziran u austroug. vojsku, postao je ratni invalid. Nakon rata radio je u Sisku, potom u Zagrebu te je u međuratnom razdoblju bio vijećnik Stola sedmorice. God. 1922. prešao je na katoličanstvo te se u župnoj crkvi na Trsatu vjenčao s Marijom (Micikom) rođ. Schur (?, Varaždin – Zagreb, 10. IV. 1967). Po osnutku NDH supruga je 27. V. 1941. Ustaškomu redarstvenomu povjereništvu uputila molbu da ga oslobode od nošenja žid. znaka, što je bilo odbijeno. Zahvaljujući mješovitomu braku, II. svj. rat preživio je u Zagrebu. – Brat Leon, trgovac (Vukovar, o. 1882 – Gibraltar, 1946). Nakon školovanja, radio je u poljoprivrednom poduzeću »Strasser & König«, a potom je s bratom Reginaldom (? – ?) u Beču osnovao DEKOS d. d. za trgovinu žitaricama. U međuratnom razdoblju bio je generalni direktor PRIZAD, centralne uprave za žitarice u Beogradu. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, iselio se u SAD. – Otac Albert, liječnik i žid. aktivist (Kalocsa, Mađarska, 1840 – Vukovar, 1932). Sin mesarskoga obrtnika. Nakon završetka studija medicine u Beču 1867. i obrane magisterija iz opstetricije na Karl-Ferdinandovu sveučilištu u Pragu 1869, preselio se u Vukovar te otvorio privatnu ordinaciju. God. 1870. izabran je za općinskoga liječnika, a 1895. primljen je u Zbor liječnika Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Dugi niz godina bio je ravnatelj stare vukovarske bolnice u Magotajevoj ul. Prigodom umirovljenja 1916. odlikovan je ordenom Viteza reda Franje Josipa. Isticao se u društvenom životu Vukovara te predstavljao Izraelitsku bogoštovnu općinu u Vukovaru prilikom posvećenja novoga hrama 17. XII. 1889. God. 1876. oženio se Franciskom rođ. Borovic, kćeri Regine Borovic, prve predsjednice Židovskoga gospojinskoga društva u Vukovaru.
IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27220. – Podaci o ulazniku N. Matovinović.
LIT.: N. S.: U spomen proslave primariusa dr. Antuna Gottlieba. Liječnički vjesnik, 52(1930) 8. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Primarijus dr Antun Gottlieb. Acta chirurgica, 1950, 1. – A. Medanić: Prof. dr. Antun Gottlieb. Medicina, 4(1967) 3. – A. Nick: Dr Antun Gottlieb (1880–1980). Liječnički vjesnik, 104(1982) 2. – V. Maček: Memoari. Zagreb 1992. – D. Košćak: Dr. Antun Gottlieb, prigodom 90-godišnjice prve resekcije želuca u Bjelovaru. Liječničke novine, 32(2004) 27. – V. Kovač: Židovi Vukovara. Bilten ŽOZ, 1996, 46/47. – Ista: Židovi Vukovara. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – M. D. Grmek: Gottlieb, Antun. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.