EHRLICH, Adolf, građevinski inženjer (Našice, 30. IX. 1864 – Zagreb, 3. VI. 1935). Sin → Hermana i Marije rođ. Eisner, suprug Idin (? – ?Zagreb, 10. IV. 1941), brat → Huga i Ernsta i polubrat → Đurin. Kćeri su mu → Vera Stein-Ehrlich i → Ina Broda. Realku je završio u Zagrebu, a diplomirao pri građevno-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Budimpešti. Kao inženjerski vježbenik u građevnoj službi Hrvatsko-slavonske zemaljske vlade 1888–90. izvodio je javne radove u Ličko-krbavskoj županiji. Radio je na regulaciji Save kraj Podsuseda, gradnji ceste oko Plitvičkih jezera, regulaciji bujica u Primorju i na Velebitu. God. 1890. stupio je u građevinsko poduzetništvo »Herman Ehrlich«, potom »E. Eisner & A. Ehrlich« te najposlije u građevinsko poduzeće »Ehrlich Adolf i Ernest inženjeri«, koje je izvodilo građevine od armiranog betona. Poduzeće je izvodilo radove na vladinoj palači u Zagrebu, bankovnim palačama u Zagrebu i Beogradu, tvorničkim objektima u Zagrebu, Osijeku, Smederevu, Kosovskoj Mitrovici, novoj palači Zemaljskoga kazališta u Zagrebu, vojarnama u Zagrebu, Nagykanizsi i Kotoru. Izvelo je kanalizaciju u Zagrebu, Osijeku i Beogradu, popločivanje cesta u Zagrebu i Beogradu, cestogradnje u Srijemu i Boki kotorskoj, zemljane radove za Glavni kolodvor u Zagrebu, spojnu prugu Sveta Klara–Remetinec, regulaciju rijeka Vuke i Karašice, rekonstrukciju Kneževa dvora u Dubrovniku. O vlastitom trošku izgradio put od Šestina do Kraljičina zdenca. Bio je član Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta od 1889, njegov predsj. 1907–08. te prvi potpredsj. 1909. Sudjelovao je u izradbi elaborata o djelokrugu ovlaštenih inženjera i geometara. Bio je jedan od najvećih prinosnika poreza ŽOZ 1915.

LIT.: Udruženje jugoslavenskih inženjera i arhitekta sekcija Zagreb 1878–1928 (spomenica). Zagreb 1929. – (Nekrolozi): Židov, 19(1935) 23. – S. Szavits-Nossan: Tehnički list, 17(1935) 13/14. – Genealogija Vere Stein-Ehrlich. Jevrejski pregled, 37(1986) 7/8. – O. Čabrian: Ehrlich, Adolf. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.

EHRLICH, Đuro (Gjuro, Juraj), građevinski inženjer (Zagreb, 4. I. 1882 – Zagreb, 1. VI. 1943). Sin Jurja Augustina i navodno posinak → Hermana Ehrlicha i Marije rođ. Eisner, polubrat → Adolfa, → Huga i Ernesta. Završio je Visoku tehničku školu u Beču i uglavnom se bavio statikom. Prije II. svj. rata bio je gradski činovnik u Zagrebu. Po uspostavi NDH bio je otpušten s posla zbog rasne pripadnosti, iako je, kako navodi u prijavi imovine vlastima NDH, od 1900. rimokatolik te od 1909. u braku s »arijevkom«. Također je naveo da je vlasnik polovine kuće u Vramčevoj ul. u Zagrebu. Vlastima NDH podnio je molbu za priznanje arijskih prava 10. V. 1941. te nije bio upisan u Kartoteku židovskoga znaka. U dugotrajnoj parnici dokazivao je da mu je stvarni otac Juraj Augustin, što je sud priznao 29. V. 1943, čime je, dva dana prije smrti, stekao arijska prava.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666. – HDA, MUP NDH, RU B-III, inv. br. 8869. – KŽZ.

EHRLICH, Emilio, žid. aktivist (? – ?). Bio je drugi potpredsj. Izraelitske općine Rijeka (1899) te se spominje u vodstvu Upravnog odbora Banca di credito fiumana, società anonima, kao ravnatelj prehrambene tvornice La Fabbrica Fiumana di Cacao e Cioccolata, član Nadzornog odbora Riječke tvornice namještaja i ravnatelj poduzeća La Società fiumana per la tostatura del caffè.

LIT.: S. Simper: Židovske zajednice Rijeke i liburnijske Istre u svjetlu fašističkog antisemitizma (1938–1943) (doktorska disertacija). Zagreb 2012.

EHRLICH, Herman, graditelj i građevinski poduzetnik (Našice, 10. VIII. 1836 – Zagreb, 23. X. 1895). Osnovao je 1836. u Našicama građevinsko poduzeće »Herman Ehrlich«, koje je 1874. preselio u Zagreb, gdje je proširio poslove i osnovao arhitektonsko-građevinsku tvrtku, koja je gotovo sedamdeset godina bila vodeća na jugu Austro-Ugarske Monarhije, a poslije i u međuratnoj Jugoslaviji. Izgrađivao je kanalizaciju i izvodio popločivanje Zagreba, regulirao rijeku Vuku, Trbež i Savu na ušću Drine, podizao škole u sjevernoj Hrvatskoj i Dalmaciji i mnoge vojarne. Njegova je ideja i izvedba jednog od najpoznatijih zagrebačkih prostora od Glavnoga kolodvora do Zrinjevca. Poduzeće dostiže vrhunac 1890-ih, kad sudjeluje u regulaciji Save kraj Zagreba, izgradnji zgrade gimnazije na današnjem Rooseveltovu trgu (danas Muzej Mimara) i u izgradnji HNK u Zagrebu. God. 1882. bio je proglašen počasnim građaninom Zagreba. Znanje je prenio na sinove → Adolfa, Ernesta i → Huga. Kći → Mira Klobučar. Supruga mu je bila Marija rođ. Eisner, a posinak → Đuro. − Sin Ernest (Ernst), građevinski inženjer (Zagreb, 27. VIII. 1877 – Zagreb, 9. III. 1941). Kći mu je → Marta Ehrlich-Tompa. Radio je u očevu poduzeću »Herman Ehrlich«, potom »E. Eisner & A. Ehrlich«, poslije »Ehrlich Adolf i Ernest inženjeri«, koje je izvodilo građevine od armiranoga betona i koje je naslijedio u suvlasništvu s bratom Adolfom. Poduzeće je radilo na vladinoj palači u Zagrebu, bankovnim palačama u Zagrebu i Beogradu, tvorničkim objektima u Zagrebu, Osijeku, Smederevu, Kosovskoj Mitrovici, novoj palači Zemaljskoga kazališta u Zagrebu, vojarnama u Zagrebu, Nagykanizsi i Kotoru. Izvelo je kanalizaciju u Zagrebu, Osijeku i Beogradu, popločivanje cesta u Zagrebu i Beogradu, cestogradnje u Srijemu i Boki kotorskoj, zemljane radove za Glavni kolodvor u Zagrebu, spojnu prugu Sveta Klara–Remetinec, regulaciju rijeka Vuke i Karašice, rekonstrukciju Kneževa dvora u Dubrovniku. Godinama je bio član zagrebačkoga gradskoga magistrata.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 720. – Podaci o ulazniku V. Stein-Ehrlich. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Jevrejski pregled, 37(1986) 7/8. – O. Čabrian: Ehrlich, Adolf. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.

EHRLICH, Hugo, arhitekt (Zagreb, 31. I. 1879 – Zagreb, 21. IX. 1936). Sin → Hermana i Marije rođ. Eisner, brat → Adolfa, Ernesta i polubrat → Đure. Završivši gimnaziju u Zagrebu, 1897. u Beču se upisao na Visoku tehničku školu i studirao do 1903 (s prekidom 1899–1900) u klasi Karla Königa, jednoga od gl. nositelja bečkoga historicizma. Nakon diplome radio je u atelijeru H. Walchera u Beču (1904–06), samostalno projektirao interijere, a 1908. povjereno mu je dovršenje vile »Karma« kraj Montreuxa na Ženevskom jezeru. Vratio se 1909. u Zagreb, gdje 1910–15. vodio zajednički atelijer s Viktorom Kovačićem, a nakon I. svj. rata otvorio je vlastiti arhitektonski atelijer. Od 1925. bio je ugovorni, a od 1927. redoviti profesor Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, gdje je predavao arhitektonsku kompoziciju i arhitekturu najnovijega doba. God. 1935. imenovan je dopisnim članom JAZU. – Prva je stručna iskustva stekao pomažući svojim nastavnicima Königu i Friedrichu Ohmannu pri obnovi dvorca Schlosshof kraj Marchegga te kao Walcherov suradnik pri obnovi dvorca Kreuzenstein kraj Beča. God. 1912. dovršio je vilu »Karma«, koju je započeo graditi Adolf Loos, čime je stekao međunarodni ugled. Iz atelijera »Kovačić i Ehrlich« proistekli su projekti za regulaciju Jezuitskoga trga te Strossmayerova i Vrazova šetališta. U regulaciji Strossmayerova šetališta prvi put nastupa posve samostalno (1910. prihvaćeni su njegovi natječajni projekti, 1911–12. izvodi radove). Projektira i gradi stambenu zgradu u Kumičićevoj ul. (1910), stambene uglovnice u Mihanovićevoj ul. (1911) te stambeno-poslovne zgrade u Medulićevoj ul. i Ilici (1912), na kojima reducirane plastičke ukrase strogo podređuje cjelini; 1913–14. dograđuje palaču Kušević u Ćirilometodskoj ul. U projektiranju obiteljskih kuća zastupa Loosove ideje (udobnost, asimetričan tlocrt, prirodnija orijentacija građevine, slobodan razmještaj otvora koji proizlazi iz funkcije unutrašnjosti): kuća Bauer u Nazorovoj ul. (1912, konačni oblik 1919), kuća Rado na Rokovu perivoju (1913, konačni oblik prema Kovačićevu projektu 1920). U duhu tradicijskih rješenja 1913. gradi Gradsku dječačku školu u Zemunu, a 1915. Mađarsku željezničarsku školu (danas Dom zdravlja željezničara) u Ul. Grgura Ninskoga u Zagrebu. Bratu Ernestu projektirao je 1916. jednostavnu prizemnicu ladanjskoga tipa na Josipovcu, ali i kuću za svoju obitelj na Tuškancu. U povoljnim uvjetima nakon I. svj. rata dobio je zamašne građevne poslove, a u svom atelijeru, najvećem u Zagrebu, zapošljavao je od 1921. mnoge perspektivne arhitekte mladog naraštaja (Mladen Kauzlarić, Alfred Albini, Stjepan Gomboš, Juraj Denzler, Josip Pičman). Oslanjajući se na povijesne arhitektonske oblike, projektirao građevine naglašene reprezentativnosti, snažnih ekspresivnih linija i rutinskih plastičkih pojedinosti: stambene trokatnice poduzećâ »Pruga« i »Tekstil« u Ul. Račkoga (1921), Slavenska (hipotekarna) banka na uglu Šoštarićeve i Vlaške ul. (1921–23), stambena dvokatnica poduzeća Standard Oil u Kumičićevoj ul. (1922), četverokatnica u Varšavskoj ul. (1923–24), stambeni sklop Nadarbine zagrebačke nadbiskupije, omeđen Vlaškom, Bauerovom i Martićevom ul. te Ratkajevim prolazom (1926–30); nadograđuje i adaptira zgradu Jugoslavenske banke (danas Zavoda za platni promet) u Ul. Lorenza Jägera u Osijeku (1921) i palaču Bombelles u Opatičkoj ul. (1924–26; u njoj smjestio svoj atelijer). Nakon Kovačićeve smrti (1924) preuzeo je i 1927. dovršio gradnju Burze (pripisuje mu se autorstvo unutrašnjosti). Djelomice pod utjecajem mladih suradnika, sve više napušta tradicijske oblikovne sheme te kreira pročelja isključivo na odnosu konstruktivnih i funkcionalnih elemenata: Prva hrvatska obrtna banka u Ilici (1924–25), kuća Grünwald u Boškovićevoj ul. (1925; prva njegova dosljedno moderno oblikovana zgrada, rađena po uzoru na Kovačićevu kuću »Slaveks« na Svačićevu trgu), stambeno-poslovna četverokatnica Janeković na uglu Draškovićeve i Martićeve ul. (1927, s ugaonom nišom kao jedinim »plastičkim« elementom). Prijelomna godina u njegovu stvaranju jest 1928. kad prihvaća suvremena načela arhitektonskog oblikovanja. To se očituje na stambenoj četverokatnici jednostavna glatkoga pročelja u Domagojevoj ul. iz iste godine, a osobito na dvjema zgradama koje je izveo u Udruženoj banci (1929–30) i stambenoj kući Nikić (1931–32) u Beogradu. Posljednja njegova poslovno-stambena zgrada, ujedno posljednji projekt, jest šesterokatnica Mirovinske zaklade zagrebačke Gradske štedionice (Gajeva ul.), građena 1934. dosljedno u skladu s funkcionalističkim načelima. U međuratnom razdoblju izveo je i niz obiteljskih kuća ističući se kao majstor skladnoga intimnog interijera i povezanosti građevine s okolišem: kuće Deutsch (1920) i Rojc (1922) na Rokovu perivoju, Weissmayer u Hatzovoj ul. (1921), Janda u Vončininoj ul., (1921), Schwartz u Ul. Ivana Gorana Kovačića (1922), Nikić na Tuškancu (1927), Kerdić na Goljaku (1931). Po njegovim je projektima 1925–27. dograđen i za lječilište adaptiran dvorac Klenovnik kraj Varaždina, a 1928. u Zemunu sagrađena evangelička crkva, koncipirana kao središnja građevina. Neizvedeni su mu natječajni projekti za vladinu palaču (1907) i hotel »Esplanade« (1922) u Zagrebu, Narodni dom u Koprivnici (1912), Hrvatski dom u Zemunu (1913) i Agrarnu banku u Beogradu (1931) te projekti za kuću Vargavić u Koprivnici (1911–12), kuću Hellenbach (1912), palaču »Slavonija« (1921), Tehnički fakultet (1929–30) i Oficirski dom (1930) u Zagrebu, za Vardar-banku u Skoplju (1930), zgradu poduzeća »Singer« u Beogradu (1931), za stambeno naselje poduzeća »Trepča Mines« u Kosovskoj Mitrovici (1929), stambeno naselje na Selskoj cesti u Zagrebu (1931) i dr. U bliskoj suradnji s nizom nadarenih arhitekata razvijao je svoj izraz od tradicije (pretežito klasicističke), preko secesije, modernizma Adolfa Loosa i Viktora Kovačića do »protomodernih« traženja i avangardnoga funkcionalizma. Plodnim graditeljskim opusom i pedagoškim djelovanjem dao je velik prinos razvitku hrvatske arhitekture u prvoj pol. XX. st.

LIT.: Hugo Ehrlich. Wien–Berlin 1932. – R. Frangeš: Inž. Hugo Ehrlich. Ljetopis JAZU, 1936, 48. – N. Šegvić: Arhitektonska »moderna« u Hrvatskoj. Republika, 8(1952) 3. – A. Albini: Ehrlich, Hugo. Enciklopedija Jugoslavije, 3. Zagreb 1958. – J. Gubler i J. Barbey: Loos’s villa Karma. The Architectural Review, 1969, 865. – V. Behalova: Die Villa Karma von Adolf Loos. Kunst, 1970, 113. – Ž. Domljan: Hugo Ehrlich. Zagreb 1979. – Genealogija Vere Ehrlich-Stein. Jevrejski pregled, 37(1986) 7/8. – Bilten ŽOZ, 1989, 12. – T. Premerl: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija. Zagreb 19902. – Arhitekti članovi JAZU. Rad HAZU, 1991, 14. – Ž. Domljan: Ehrlich, Hugo. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – Z. Vrkljan: Sjećanja. Zagreb 1995. – S. Knežević: Zagrebačka zelena potkova. Zagreb 1996. – S. Sekulić-Gvozdanović: Ehrlich, Hugo. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – S. Ristić: Hugo Ehrlich u Beogradu / Hugo Ehrlich in Belgrade. Oris, 7(2005) 35.

EHRLICH, Pavao, bankovni službenik (Zagreb, 15. VIII. 1880 – ?). U međuratnom razdoblju bio je nadzornik kotarskih pripomoćnih zaklada bivše Zemaljske vlade u Sarajevu. Bio je oženjen katolkinjom Minkom rođ. pl. Klobučar-Rukavina. Iako je još 1901. prešao na katoličanstvo, po uspostavi NDH morao je kao Židov podnijeti prijavu imetka Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666. – Telefonski imenik 1941.

EHRMANN, Aleksandar, gospodarstvenik, mecena i diplomat (Podbuz, Ukrajina, 14. IX. 1879 – Zagreb, 13. IV. 1965). Sin Ignaca i Adele rođ. Liebermann. Brat Leona, Leopolda i Oskara. Odrastao je u obitelji veleindustrijalaca koji su se bavili drvnom industrijom. God. 1899–1908. pripremao se za vodeće položaje u drvnoj industriji kao zaposlenik nekoliko uglednih srednjoeuropskih drvoprerađivačkih kuća i to u parnoj pilani u Agnethelnu münchenske tvornice »Braća Freundlich« (1899–1901), zatim u dvorskoj tvornici parketa »Braća Engel« u Beču (1901–03) te u budimpeštanskoj drvnoj industriji »Mundus« (u vlasništvu obitelji Ehrmann), i to u postrojenjima u Ungvaru u Ugarskoj (danas Užgorod u Ukrajini), zatim u tvornici u Vratima u Gorskom kotaru kao voditelj opskrbe, i na kraju kao voditelj tvornice pokućstva u Varaždinu. God. 1907. u Varaždinu se oženio Dorom rođ. Wilczek (Varaždin, 5. XI. 1890 – Zagreb, 29. XII. 1971), kćeri imućnoga poduzetnika → A. Wilczeka i Elizabete rođ. Deutsch, s kojom je imao troje djece: Adu (?, 24. II. 1909 – ?), Hedi (?Zagreb, 11. X. 1913 – ?) i Leona (?Zagreb, 28. III. 1916 – ?). Iz Varaždina se preselio u Slavonski Brod, gdje je vodio postrojenje obiteljske drvoprerađivačke tvornice »Slavonija« d. d., koju je 1903. utemeljio njegov stariji brat Leon. Nakon bratove smrti, preuzeo je položaj gl. ravnatelja trg. društva »Slavonija« d. d. God. 1917–19. obnašao je i dužnost gradskoga zastupnika Slavonskoga Broda. Od travnja 1918. do ožujka 1919. živio je u Budimpešti, a potom se trajno nastanio u Zagrebu. U međuratnom razdoblju bio je nadravnatelj tvornice »Slavonija« d. d., generalni direktor Jugoslavenske šume d. d. iz Zagreba i »Una« d. d. iz Bosanske Dubice. God. 1921. utemeljio je Prvu jugoslavensku tvornicu vagona, strojeva i mostova d. d., Slavonski Brod (današnji »Đuro Đaković Holding« d. d.), a bio je i ravnatelj društva »Silvex« d. d. Uz to je bio i aktivan član zagrebačke Trgovačko-obrtničke komore i Zemaljskog saveza industrijalaca. U Zagrebu je živio na adresama: Mažuranićev trg, Ćirilometodska, Draškovićeva i Martićeva ul. God. 1922. od arhitekta Viktora Kovačića naručio je Projekt vile Ehrmann koja se nalazila u Jurjevskoj ul. Od obitelji Erdődy kupio je 1926. dvorac u Jastrebarskom zajedno s cijelim imanjem i lovištem te srednjovjekovne utvrde Okić i Lipovac koje su bile u sastavu jaskanskog vlastelinstva. Na imanju je pokrenuo proizvodnju vina »Mladina« (nekadašnje »Jaska vino« d. d., danas u sastavu »Agrokora«), uzgoj pilića, kasačkih konja i njem. doga. Ruševine utvrda Lipovac i Okić poklonio je Hrvatskomu planinarskomu društvu, a dvorac u Jastrebarskom preuredio u reprezentativni objekt u kojem je povremeno boravio 1926–39. U jugozap. krilu dvorca osnovao je prirodoslovni muzej koji je otvorio za javnost, a postav je uredio zoolog Miroslav Hirtz. God. 1936. tvornica »Slavonija« d. d. otišla je u stečaj, dok je Jugoslavenska šuma d. d. nastavila poslovati nakon saniranja sredstvima od prodaje jaskanskoga dvorca (1939). U nepoznato vrijeme Republika Portugal imenovala ga je počasnim konzulom, a tu je dužnost obnašao sve do 1945. Nakon uspostave NDH morao je prijaviti imovinu Uredu za obnovu privrede Ministarstva narodnoga gospodarstva NDH te davati kontribucije. Istodobno mu je bila zaplijenjena imovina. Sin Leon odveden je 1941. u njem. zarobljeništvo kao časnik vojske Kraljevine Jugoslavije, kći Ada je sa suprugom → J. Weinrebeom preuzela žid. znak, prešla na katoličanstvo i prebjegla u Split, dok je suprug kćeri Hedi, ginekolog Mladen Bival, izgubio mjesto liječnika u bolnici »Merkur« u Zajčevoj ul. Unatoč tomu poglavnik Ante Pavelić odredio je da se s Ehrmannom postupa kao s predstavnikom Portugala (poslije i Brazila) u NDH. U tom svojstvu izdavao je Židovima na svoju ruku vize za odlazak u Portugal (bogatim Židovima port. vlasti dozvoljavale su privremeni boravak do odlaska u druge zemlje). Premda je tijekom 1941. i 1942. novčano pomagao partizane, dolaskom komunista na vlast nakon II. svj. rata bila mu je zaplijenjena sva imovina, izgubio je pravo na mirovinu i preseljen je iz stana u Draškovićevoj ul. u manji u Martićevoj ul. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u arkadama na Mirogoju. Njegova udovica Dora potom je preseljena u još manji stan, u Heinzelovoj ul., gdje je živjela do smrti. – U međuratnom razdoblju istaknuo se na kulturno-prosvjetnom planu, prije svega kao mecena. Bio je suosnivač Zagrebačke sekcije Automobilskoga kluba Kraljevine SHS (1924), Aerokluba »Zagreb« (1926), Udruženja za promicanje umjetničkog obrta »Djelo« (1926). Zoološku zbirku i arhiv obitelji Erdődy predao je 1937. gradu Jastrebarskom (veći dio zbirke danas se nalazi u Prirodoslovnom muzeju i Hrvatskom lovačkom muzeju u Zagrebu), a zbirku knjiga Hrvatskoj čitaonici u Jastrebarskom. Također je vrijednim predmetima i povijesnim ispravama darivao Družbu »Braća hrvatskoga zmaja« za njihov muzej u Ozlju. Za II. svj. rata poklonio je Gipsoteci grada Zagreba deset vrijednih isprava, a nakon rata darovao je Hrvatskom državnom arhivu šest folija Glagolskog misala iz XIV. st. Pomagao je i društvo »Hrvatski radiša«. Za zasluge u obnovi gospodarstva nakon I. svj. rata odlikovan je Ordenom Sv. Save III. reda i Ordenom Belog orla IV. reda. – Brat Leon, veleindustrijalac i trg. savjetnik (?, 1870 – Budimpešta, 27. IV. 1913). Godine 1903. utemeljio je drvno-prerađivačku industriju »Slavonija« d. d. u Slavonskom Brodu. Bio je predsj. uprave trg. društva »Slavonija« d. d. (1903–13), društva »Una« d. d. iz Budimpešte, društva »Faginae« d. d. iz Rijeke, član ravnateljstva Hrvatske eskomptne i mjenjačke banke d. d., član uprave »Mundusa« d. d., član uprave Compagnie forestière de l’ Afrique française. Na mjestu predsjednika uprave društva »Slavonija« d. d. naslijedio ga je brat Aleksandar. – Brat Oskar (?, 28. I. 1877 – Beč, 26. VIII. 1957) vodio je podružnicu tvornice »Slavonija« d. d. u Beču, koju je osamostalio nakon propasti majčine tvrtke 1936. – Rođak Samuel osnovao je 1895. u Zagrebu s trgovcem Eugenom Ferdinandom Botheom tvornicu namještaja »Bothe i Ehrmann« d. d. na Savskoj cesti, koja je opskrbljivala Carski i kraljevski dvor u Beču. Poduzeće je 1910. pretvoreno u dioničko društvo te uspešno poslovalo do pripojenja Austrije Trećem Reichu 1938 (i danas samostalno posluje u Beču).

IZV.: Adresar trgovačkih i industrijskih poduzeća u Bosni i Hercegovini. – Arhiv ŽOZ, Knjiga kontribucije. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28885. – Privatni arhiv obitelji Bival. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: E. Laszowski: Jastrebarsko. Narodna starina, 14(1935) 35. – L. Dobronić: Dvor Jastrebarsko. Kaj, 8(1975) 1/2. – J. Horvat: Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943–1945. Zagreb 1989. – M. Ristović: U potrazi za utočištem. Jugoslovenski Jevreji u bekstvu od holokausta 1941–45. Beograd 1998. – J. Galjer: Likovna kritika u Hrvatskoj (1868. – 1951.). Zagreb 2000. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Z. Šimončić Bobetko: Industrija Hrvatske od 1918. do 1941. godine. Zagreb 2005. – J. Hrženjak: Sto godina Hrvatskog autokluba. Zagreb 2006. – Z. Lakić: Gospodarstvo Broda na Savi od 17. st. do 1945. godine, arhivski i drugi izvori (katalog izložbe). Slavonski Brod 2006. – M. Fak: Aleksandar Ehrmann (1879–1965), veleindustrijalac i mecena (skica za portret). Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 41(2009).

EICHHORN, Isacco (Isak), žid. aktivist (? – ?). Bio je predsjednik ortodoksne ŽO u Rijeci nakon njezine secesije u srpnju 1933.

LIT.: S. Bon: Ebrei Sefarditi e Askenaziti di Rijeka e Opatija 1924–1945. Izlaganje na V. znanstvenom skupu »Socijalna i kulturna povijest Židova na istočnojadranskoj obali«, Dubrovnik, 18–21. VIII. 2004.

EICHHORN, Marcel, službenik (Županja, 20. X. 1886 – Zagreb, 9. III. 1973). Sin Davida i suprug Antonije rođ. Geiger. Djelovao kao službenik u poduzeću »Zorka« d. d. 1930-ih, a po uspostavi NDH ostao je bez namještenja te sa suprugom, ocem Davidom i sinom Edgarom preuzeo žid. znak. Vjerojatno je iz stana u Radišinoj ul. (danas Ul. kneza Mislava) izbačen do početka kolovoza 1941. Sa suprugom je preživio II. svj. rat u izbjeglištvu u gradiću Calestano kraj Parme.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

EICHHORN, Oskar, obrtnik (Slavonski Brod, 18. X. 1888 – logor Jasenovac, 1941). Sin Sigmundov. Prije II. svj. rata sa suprugom Rizom rođ. Markus bio je vlasnik kitničarskoga salona »Pompadour, nabavno vrelo za elegantne dame« u Frankopanskoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeli su žid. znak, izbačeni iz stana u Haulikovoj ul. i preseljeni u Ozaljsku ul. Uhićen je i deportiran u logor Jasenovac, gdje mu je iz ŽOZ odaslan jedan paket 14. XI. 1941. Supruga je preživjela II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666. – Kartoteka Jasenovac.

LIT.: M. Švob, Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.