EHRLICH, Hugo, arhitekt (Zagreb, 31. I. 1879 – Zagreb, 21. IX. 1936). Sin → Hermana i Marije rođ. Eisner, brat → Adolfa, Ernesta i polubrat → Đure. Završivši gimnaziju u Zagrebu, 1897. u Beču se upisao na Visoku tehničku školu i studirao do 1903 (s prekidom 1899–1900) u klasi Karla Königa, jednoga od gl. nositelja bečkoga historicizma. Nakon diplome radio je u atelijeru H. Walchera u Beču (1904–06), samostalno projektirao interijere, a 1908. povjereno mu je dovršenje vile »Karma« kraj Montreuxa na Ženevskom jezeru. Vratio se 1909. u Zagreb, gdje 1910–15. vodio zajednički atelijer s Viktorom Kovačićem, a nakon I. svj. rata otvorio je vlastiti arhitektonski atelijer. Od 1925. bio je ugovorni, a od 1927. redoviti profesor Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, gdje je predavao arhitektonsku kompoziciju i arhitekturu najnovijega doba. God. 1935. imenovan je dopisnim članom JAZU. – Prva je stručna iskustva stekao pomažući svojim nastavnicima Königu i Friedrichu Ohmannu pri obnovi dvorca Schlosshof kraj Marchegga te kao Walcherov suradnik pri obnovi dvorca Kreuzenstein kraj Beča. God. 1912. dovršio je vilu »Karma«, koju je započeo graditi Adolf Loos, čime je stekao međunarodni ugled. Iz atelijera »Kovačić i Ehrlich« proistekli su projekti za regulaciju Jezuitskoga trga te Strossmayerova i Vrazova šetališta. U regulaciji Strossmayerova šetališta prvi put nastupa posve samostalno (1910. prihvaćeni su njegovi natječajni projekti, 1911–12. izvodi radove). Projektira i gradi stambenu zgradu u Kumičićevoj ul. (1910), stambene uglovnice u Mihanovićevoj ul. (1911) te stambeno-poslovne zgrade u Medulićevoj ul. i Ilici (1912), na kojima reducirane plastičke ukrase strogo podređuje cjelini; 1913–14. dograđuje palaču Kušević u Ćirilometodskoj ul. U projektiranju obiteljskih kuća zastupa Loosove ideje (udobnost, asimetričan tlocrt, prirodnija orijentacija građevine, slobodan razmještaj otvora koji proizlazi iz funkcije unutrašnjosti): kuća Bauer u Nazorovoj ul. (1912, konačni oblik 1919), kuća Rado na Rokovu perivoju (1913, konačni oblik prema Kovačićevu projektu 1920). U duhu tradicijskih rješenja 1913. gradi Gradsku dječačku školu u Zemunu, a 1915. Mađarsku željezničarsku školu (danas Dom zdravlja željezničara) u Ul. Grgura Ninskoga u Zagrebu. Bratu Ernestu projektirao je 1916. jednostavnu prizemnicu ladanjskoga tipa na Josipovcu, ali i kuću za svoju obitelj na Tuškancu. U povoljnim uvjetima nakon I. svj. rata dobio je zamašne građevne poslove, a u svom atelijeru, najvećem u Zagrebu, zapošljavao je od 1921. mnoge perspektivne arhitekte mladog naraštaja (Mladen Kauzlarić, Alfred Albini, Stjepan Gomboš, Juraj Denzler, Josip Pičman). Oslanjajući se na povijesne arhitektonske oblike, projektirao građevine naglašene reprezentativnosti, snažnih ekspresivnih linija i rutinskih plastičkih pojedinosti: stambene trokatnice poduzećâ »Pruga« i »Tekstil« u Ul. Račkoga (1921), Slavenska (hipotekarna) banka na uglu Šoštarićeve i Vlaške ul. (1921–23), stambena dvokatnica poduzeća Standard Oil u Kumičićevoj ul. (1922), četverokatnica u Varšavskoj ul. (1923–24), stambeni sklop Nadarbine zagrebačke nadbiskupije, omeđen Vlaškom, Bauerovom i Martićevom ul. te Ratkajevim prolazom (1926–30); nadograđuje i adaptira zgradu Jugoslavenske banke (danas Zavoda za platni promet) u Ul. Lorenza Jägera u Osijeku (1921) i palaču Bombelles u Opatičkoj ul. (1924–26; u njoj smjestio svoj atelijer). Nakon Kovačićeve smrti (1924) preuzeo je i 1927. dovršio gradnju Burze (pripisuje mu se autorstvo unutrašnjosti). Djelomice pod utjecajem mladih suradnika, sve više napušta tradicijske oblikovne sheme te kreira pročelja isključivo na odnosu konstruktivnih i funkcionalnih elemenata: Prva hrvatska obrtna banka u Ilici (1924–25), kuća Grünwald u Boškovićevoj ul. (1925; prva njegova dosljedno moderno oblikovana zgrada, rađena po uzoru na Kovačićevu kuću »Slaveks« na Svačićevu trgu), stambeno-poslovna četverokatnica Janeković na uglu Draškovićeve i Martićeve ul. (1927, s ugaonom nišom kao jedinim »plastičkim« elementom). Prijelomna godina u njegovu stvaranju jest 1928. kad prihvaća suvremena načela arhitektonskog oblikovanja. To se očituje na stambenoj četverokatnici jednostavna glatkoga pročelja u Domagojevoj ul. iz iste godine, a osobito na dvjema zgradama koje je izveo u Udruženoj banci (1929–30) i stambenoj kući Nikić (1931–32) u Beogradu. Posljednja njegova poslovno-stambena zgrada, ujedno posljednji projekt, jest šesterokatnica Mirovinske zaklade zagrebačke Gradske štedionice (Gajeva ul.), građena 1934. dosljedno u skladu s funkcionalističkim načelima. U međuratnom razdoblju izveo je i niz obiteljskih kuća ističući se kao majstor skladnoga intimnog interijera i povezanosti građevine s okolišem: kuće Deutsch (1920) i Rojc (1922) na Rokovu perivoju, Weissmayer u Hatzovoj ul. (1921), Janda u Vončininoj ul., (1921), Schwartz u Ul. Ivana Gorana Kovačića (1922), Nikić na Tuškancu (1927), Kerdić na Goljaku (1931). Po njegovim je projektima 1925–27. dograđen i za lječilište adaptiran dvorac Klenovnik kraj Varaždina, a 1928. u Zemunu sagrađena evangelička crkva, koncipirana kao središnja građevina. Neizvedeni su mu natječajni projekti za vladinu palaču (1907) i hotel »Esplanade« (1922) u Zagrebu, Narodni dom u Koprivnici (1912), Hrvatski dom u Zemunu (1913) i Agrarnu banku u Beogradu (1931) te projekti za kuću Vargavić u Koprivnici (1911–12), kuću Hellenbach (1912), palaču »Slavonija« (1921), Tehnički fakultet (1929–30) i Oficirski dom (1930) u Zagrebu, za Vardar-banku u Skoplju (1930), zgradu poduzeća »Singer« u Beogradu (1931), za stambeno naselje poduzeća »Trepča Mines« u Kosovskoj Mitrovici (1929), stambeno naselje na Selskoj cesti u Zagrebu (1931) i dr. U bliskoj suradnji s nizom nadarenih arhitekata razvijao je svoj izraz od tradicije (pretežito klasicističke), preko secesije, modernizma Adolfa Loosa i Viktora Kovačića do »protomodernih« traženja i avangardnoga funkcionalizma. Plodnim graditeljskim opusom i pedagoškim djelovanjem dao je velik prinos razvitku hrvatske arhitekture u prvoj pol. XX. st.
LIT.: Hugo Ehrlich. Wien–Berlin 1932. – R. Frangeš: Inž. Hugo Ehrlich. Ljetopis JAZU, 1936, 48. – N. Šegvić: Arhitektonska »moderna« u Hrvatskoj. Republika, 8(1952) 3. – A. Albini: Ehrlich, Hugo. Enciklopedija Jugoslavije, 3. Zagreb 1958. – J. Gubler i J. Barbey: Loos’s villa Karma. The Architectural Review, 1969, 865. – V. Behalova: Die Villa Karma von Adolf Loos. Kunst, 1970, 113. – Ž. Domljan: Hugo Ehrlich. Zagreb 1979. – Genealogija Vere Ehrlich-Stein. Jevrejski pregled, 37(1986) 7/8. – Bilten ŽOZ, 1989, 12. – T. Premerl: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija. Zagreb 19902. – Arhitekti članovi JAZU. Rad HAZU, 1991, 14. – Ž. Domljan: Ehrlich, Hugo. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – Z. Vrkljan: Sjećanja. Zagreb 1995. – S. Knežević: Zagrebačka zelena potkova. Zagreb 1996. – S. Sekulić-Gvozdanović: Ehrlich, Hugo. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – S. Ristić: Hugo Ehrlich u Beogradu / Hugo Ehrlich in Belgrade. Oris, 7(2005) 35.