MONTILIJA, Rafael, javni djelatnik i žid. aktivist (Bijeljina, BiH, 2. IX. 1897 – Zagreb, 13. IV. 1982). Podrijetlom je iz religiozne obitelji. Završio je školovanje u rodnom mjestu, gdje je potom radio kao državni službenik, ali je nakon I. svj. rata kao član KPJ otpušten iz službe. Bio je bankarski činovnik u Bijeljini i tajnik tamošnje Hevre Kadiše, a potom voditelj Porezne uprave i potpredsjednik ŽO u Visokom. Prije 1941. službovao je i u Sarajevu, gdje je po uspostavi NDH ilegalno živio, a 1942. prebjegao u Mostar i Split. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima. U Zagrebu je nakon rata radio kao voditelj kućnoga ureda Vladimira Nazora, a po pjesnikovoj smrti djeluje kao financijski stručnjak u Saboru SRH. Bio je predsj. kuratorija Doma »Lavoslav Schwarz« u pet uzastopnih mandata, brinuo se i za štićenike doma u Brezovici kraj Zagreba. U znak zahvalnosti štićenici doma upisali su ga u Zlatnu knjigu Keren Kajemeta. Imao je suprugu Sidu (?, 3. VIII. 1908 – Zagreb, 25. IV. 1998), koja je stanovala u Grškovićevoj ul. i bila bolničarka V. Nazora, koji joj je navodno posvetio i pjesmu.

IZV.: Podaci u ulazniku S. Pavić.

LIT.: Jevrejski pregled, 21(1982) 3/4. – Spomenica povodom 50-godišnjice Doma staraca Saveza Jevrejskih opština Jugoslavije (Zaklade Lavoslava Švarca) u Zagrebu 1910–1960. Beograd–Zagreb 1960.

MONTILJO, Haim (Hinko), stomatolog (Sarajevo, 1. XII. 1897 – ?). Sin Jakova i Estere rođ. Levi. U I. svj. ratu kao austroug. vojnik 1916–18. bio je na bojišnici u Albaniji, a 1918. ranjen je u Karpatima. Doselio se 1923. u Zagreb, gdje je od 1926. imao stomatološku ordinaciju. God 1930–40. bio je gl. tajnik Dentističke komore i tajnik Društva za podupiranje slijepih »Sv. Vid« u Zagrebu. Po uspostavi NDH prešao je na katoličanstvo i podnio molbu za priznavanje arijskih prava, koju je svojim potpisima poduprlo tridesetak članova društva slijepih. Bio je u mješovitom braku. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28324.

MONTILJO, Hana, ekonomistica (?, 1926). Diplomirala je ekonomiju u Zagrebu 1952. te radila kao savjetnica u Izvršnom vijeću Hrvatskoga sabora. Udana je za ekonomista Dragomira Vojnića.

IZV.: Podaci o ulaznici V. Stipetić.

MONTILJO, Mihael (Mihajlo, Mišo), pravnik i žid. aktivist (Sarajevo, 16. V. 1928 – Zagreb, 17. XII. 2006). Sin Isaka i Sare rođ. Papo. Rođen je u tradicionalnoj obitelji te se od rane mladosti uključio u aktivnosti žid. zajednice. Bio je član Hašomer Hacaira. Zajedno s obitelji bio je u ljeto 1941. zatočen u sabirni ustaški logor za Židove u Sarajevu, iz kojeg su uspjeli pobjeći u Dalmaciju. U srpnju 1943. bio je interniran u logor Kampor na Rabu, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima kao borac u četi slatinskoga područja u Slavoniji. Nakon rata je maturirao, a 1957. diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Više od 30 godina radio je na konzularnim i protokolarnim poslovima u uredu Izvršnoga vijeća Sabora, odnosno Vlade Republike Hrvatske. Bavio se međunarodnim javnim pravom u svojstvu stručnoga savjetnika, pomoćnika predsjednika Republičkoga komiteta za odnose s inozemstvom SR Hrvatske i pomoćnika ministra za vanjske poslove Republike Hrvatske za izvaneuropske države (1990–92). Bio je predsj. Omladinske sekcije u ŽOZ, a 1954. je osnovao Zagrebački jevrejski hor (od 1959. Mješoviti pjevački zbor »Moša Pijade«, a od 1990. »Lira«) pod umjetničkim vodstvom Emila Cossetta. Punih 50 godina organizirao je turneje zbora po europskim državama, SAD i Kanadi te pet puta u Izrael. Upisan je u Zlatnu knjigu Keren Kajemeta u Izraelu za širenje žid. glazbe. Bio je u nekoliko mandata član Vijeća ŽOZ i član Izvršnoga odbora te potpredsjednik ŽOZ (1986–90), a 1994. osnivač i predsjednik Hrvatsko-izraelskoga društva. Organizirao je sedam hodočašća iz Hrvatske u Izrael te o. 200 književnih i glazbenih večeri i likovnih izložbi. Dobio je odličje »Marka Marulića« za doprinos u kulturi, odličje predsjednika RH na području međunarodne suradnje te njemačka, talijanska i francuska odličja. Jedan je od osnivača Židovske vjerske zajednice Bet Israel 2005. te njezin prvi potpredsjednik.

IZV.: Kartoteka članova ŽOZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

MORENO, Armand, poduzetnik i žid. aktivist (Beč, 21. VI. 1920). Školovao se u Beču. Pol. 1930-ih s obitelji se iselio u Jugoslaviju, gdje se priključio pokretu Hašomer Hacair te ubrzo postao madrih (učitelj) mlađemu naraštaju. Upućen je na poljoprivredno imanje Golenić kraj Slatine, gdje se organizirala hahšara (priprema mladih za život u kibucu u Palestini) i gdje ga je 250 članova izabralo za Sadran ha Avoda (voditelja rada). U rujnu 1940. SJVJOJ i ŽOZ pozivaju ga u Zagreb, gdje se pod rukovodstvom osnivateljice Omladinske alije (Jugendalija) Rehe Freier i Henriette Szolt pripremao prihvat mladih, koji su iz Trećeg Reicha ilegalno prešli jugoslav. granicu. Radio je s → J. Itaijem i Zehavom (Zlatom) Weiner na smještaju djece kod žid. obitelji. Prebacio je 25. III. 1941. skupinu od 70-ero djece iz Zagreba u Beograd, koja je 3. IV. stigla u Istanbul, a potom u Palestinu (Haifa). To je bio posljednji vlak iz Beograda za Istanbul. Za Travanjskoga rata bio je u Beogradu te je, kao i ostali žid. muškarci od 16. do 65. godine, bio upućen na prisilni rad iskopavanja žrtava njem. bombardiranja. Pobjegao je 13. VII. s prisilnog rada i prešao u ilegalu te se preko Zagreba prebacio u Split. Talijanske su ga vlasti internirale u Italiji, ali je na molbu djece o kojoj se već brinuo u Zagrebu i na zahtjev žid. organizacije DELASEM (Delegazione Assistenza Emigranti), oslobođen iz logora te se ponovo, s J. Itaijem i → J. Weiner, brinuo za djecu kao madrih. Nakon kapitulacije Italije, dolaskom Nijemaca u Nonantolu, uz pomoć vodstva samostana i građana Nonantole, skupina je prebačena u Švicarsku preko ilegalnog prelaza kraj Cernobbija. Bio je odvojen od djece te smješten u radni logor, odakle se 1944. ilegalno prebacio u Francusku. Uz pomoć pokreta otpora išao je ususret snagama koje su se iskrcavale u Normandiji te se brodom prebacio u Bari. U kolovozu 1944. priključio se partizanima kao borac u redovima 8. dalmatinskoga korpusa. Od 1945. radio je u Ministarstvu vanjskih poslova u Pravnom odsjeku na izručivanju ratnih zločinaca, a od 1947. bio je tajnik Diplomatske škole Ministarstva vanjskih poslova. God. 1949. postavljen je za šefa misije UNICEF. Nakon što je misija 1953. zatvorena bavio se turizmom. Bio je i predavač na Ekonomskom fakultetu u Splitu kolegija Ekonomski publicitet u turizmu. God. 1961–75. bio je inicijator i organizator više turističko-promidžbenih manifestacija i festivala, 1966. osnovao je Međunarodnu federaciju festivalskih organizacija (Fédération des Organizations des Festivals, FIDOF), a 1975. bio je osnivač splitskoga društva prevoditelja TEZEKAS. Umirovljen je 1975. u Splitu. Objavio je niz članaka s područja turizma u državi i inozemstvu te preveo mnogobrojne napise. God. 1984. preselio se u Los Angeles, SAD, gdje i dalje vodi FIDOF, koji ima članove u 72 države svijeta.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

MORET, Hermina, ftiziologinja (Osijek, 1898 – Osijek, 1977). Medicinski studij započela je 1916. u Beču, a diplomirala 1940/41. u Zagrebu. Do 1947. radila je na internom odjelu osječke bolnice. Usavršavala se u Golniku i Brestovcu te stekla kvalifikaciju ftiziologa. God. 1953–64. radila je kao voditeljica Antituberkuloznoga dispanzera u osječkom Domu narodnoga zdravlja, potom je na vlastiti zahtjev umirovljena. Zbog pomanjkanja stručnih kadrova reaktivirala se već poslije godinu dana te nastavila službovanje kao rendgenolog i konzilijarni ftiziolog za školsku polikliniku i dječji dispanzer do konačnoga umirovljenja 1968.

MORGANI, Teodoro (Morgenstern), trgovac i žid. aktivist (Rijeka, prva pol. XX. st. – ?, o. 1975). U međuratnom razdoblju živio je s roditeljima u Rijeci, a nakon II. svj. rata u Genovi. Pokretač je projekta očuvanja Židovskoga groblja na Kozali u Rijeci. Nakon eksproprijacije groblja 1976, uz 117 nekadašnjih građana Rijeke iz osam zemalja i s triju kontinenata te potporu ŽO Rijeka, pokrenuo je sklapanje nagodbe o plaćanju naknade za grobna mjesta na izdvojenu grobnom polju za sljedećih 30 godina radi zaštite groblja kao povijesne i kulturološke cjeline. Objavio je sustavan prikaz povijesti žid. zajednice u Rijeci i Opatiji pod naslovom Ebrei di Fiume e di Abbazia (1441.–1945.) u kojoj je obradio povijest Židova u Rijeci od prvih spomena u XV. st., doseljenja krajem XIX. st., do stradavanja u nacističkim progonima 1943–45.

DJELA: Ebrei di Fiume e di Abbazia (1441–1945). Rim 1979. (hrv. prijevod Židovi Rijeke i Opatije 1441.–1945. Rijeka 2006).

LIT.: S. Simper: Židovska zajednica Rijeke i liburnijske Istre u svjetlu fašističkog antisemitizma (doktorska disertacija). Zagreb 2012.

MORGENSTERN, Franci (Morgenstajn, Mladenović; Franjo), pravnik (Daruvar, 12. V. 1915 – logor Jasenovac, 1942). Sin Sigmundov. Bio je pravnik i predratni član KPJ. Po nalogu UNS od 27. VI. 1942. iz Zagreba je deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29642.

MORPURGO, David (Elia), gospodarstvenik (Split, 1809 – Split, 1881). Najmlađi od desetero djece Giacoma Vita, koji je napisao povijest obitelji do 1869. Dnevnik je nastavio njegov brat Giuseppe, otac → Lucianov. Nakon što je D. kao devetogodišnjak ostao bez oca, o njemu se brinuo stric Abramo, koji mu je omogućio školovanje. Hebrejski i talijanski učio je kod privatnih učitelja, a potom u Izraelitskoj osnovnoj školi, otvorenoj 1817. Majka ga je poučavala svojemu materinjem jeziku – njemačkomu. God. 1823. stupio je u službu trgovca Abrama Elie Jesuruma Gentiloma, kod kojeg izučava zanat, a 1830. sa šurjakom Raffaelom Pensom otvara manufakturno poduzeće. God. 1836. u Goriziji je upoznao Annu rođ. Gentilli, s kojom je sklopio bračni ugovor te ih je 1837. vjenčao rabin Abramo Reggio. Imali su sinove → Vida (Vito), Josipa i Gentilea (? – ?Split, 1930). U svojoj kući u Splitu uz pomoć supruge započeo je manufakturnu proizvodnju svile. Bio je također proizvođač boja, bavio se oblaganjem namještaja, uvezivanjem knjiga te prodavao žito i vino. Imao je dućan tiskanoga papira, a 15 godina proizvodio je maces. Posljednjih godina života ulagao je u dionice i kupovao nekretnine. No, najveću mu je zaradu donio uzgoj dudova svilca i proizvodnja svile, koju je prodavao u Trstu i Beču i širio trgovinu na juž. Dalmaciju. God. 1864. sudjelovao je na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu s uzorcima svilenih niti, a Privredna ga je komora nagradila brončanom medaljom s diplomom. Bio je i učitelj talijanskoga i hebrejskoga jezika i vjerske povijesti u ŽO u Splitu. Iskušao se i kao slikar amater. – Sin Josip (Bepo), trgovac i žid. aktivist (Split, 1840 – Split, 1920). Od rane mladosti pomagao je ocu u trgovini »D. Morpurgo« za prodaju metražne robe, platna i zavjesa u Krešimirovoj ul. u Splitu, koja je bila jedna od najvažnijih te vrste u gradu. Zahvaljujući uspjelu poslovanju, izdašno je pomagao brata Vida u njegovim političkim i gospodarskim djelatnostima. Poštovao je šabat pa je trgovinu subotom otvarao tek nakon zalaska sunca te je držao otvorenom do kasnih noćnih sati. Bio je dugogodišnji predsj. ŽO u Splitu. – Josipov sin Eugen, trgovac i gospodarstvenik (Split, 1877 – logor Banjica, 14. X. 1943). Diplomirao je ekonomiju u Beču, a nakon očeve smrti nastavio je voditi obiteljsku trgovinu metražne robe »D. Morpurgo« u Splitu. Od 1925. imao je 16% dionica jugoslavenske tvornice alimentarnih konzervi »Itak« d. d., koje je imalo u vlasništvu više tvornica ribljih konzervi na Jadranu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, ostao je u Splitu, no nakon ulaska Nijemaca u grad bio je uhićen i deportiran s preostalim splitskim Židovima u logor Banjica, gdje je stradao.

LIT.: D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971. – I. Mosettig: Sto godina splitskog poduzetništva, trgovine i zanatstva. Split 2001. – M. Lanzillotti: I Morpurgo di Spalato. U: Palestina 1927 nelle fotografie di Luciano Morpurgo. Roma 2002. – Z. Jelaska-Marijan: Društveni razvoj Splita između dva svjetska rata (doktorska disertacija). Zagreb 2006.

MORPURGO, Luciano, spisatelj, nakladnik i fotograf (Split, 20. II. 1886 – Rim, 21. IX. 1971). Sin Giuseppea i Giustine (Nine) rođ. Gerstel iz Trsta. Djetinjstvo je proveo u Splitu. S tri je godine smješten u privatnu školu sestara Maršić, gdje se slijedila metoda Friedricha Fröbela. Poslije mu je privatne satove iz hebrejskoga i vjeroispovijesti davao učitelj Romanin. Godinu dana privatno je učio i hrvatski, koji će koristiti u javnom obrazovanju. Nakon prerane majčine smrti 1899. poslan je na školovanje u Veneciju, gdje je na Collegio Ravà maturirao 1903. Te se god. upisao na Scuola Superiore di Commercio venecijanskoga Sveučilišta Ca’ Foscari, gdje je 1907. stekao titulu doktora ekonomije. U tom su razdoblju nastale i njegove prve umjetničke fotografije. Nakon stečene diplome vratio se u Split kako bi se bavio poslovima oko obiteljske destilerije. Tršćanski mu je list Il Piccolo dao 1908. prvo priznanje za fotografiju restauratorskih radova na splitskoj katedrali. God. 1914. surađivao je s bečkom tvrtkom »Kilophot« za koju je po narudžbi snimao prizore iz juž. Tirola. U travnju 1915. stalno se nastanio u Rimu, gdje je 1925. osnovao izdavačku kuću potpisujući se kao Luciano Morpurgo Editore. Nakana mu je bila objavljivati putopise i djela iz umjetnosti. God. 1927. upoznao je uglednog akademika, Židova Roberta Almagià, profesora zemljopisa na Rimskom sveučilištu, s kojim je te godine krenuo u Palestinu, Transjordaniju i Egipat. Na tom je putovanju nastalo oko tisuću fotografija koje se čuvaju u Fondu Morpurgo pri Istituto Centrale per il Catalogo e la Documentazione kao i knjiga Palestina (Rim 1930). U talijanskoj enciklopediji Enciclopedia Treccani autor je fotografija Egipta i Palestine. God. 1930. objavljuje 6 svezaka (od planiranih 20) biblioteke »Italia negli scrittori italiani e stranieri«, koju je tekstom popratio ugledni pisac i znanstvenik Luigi Parpagliolo, a fotografijama osobno obogatio. Pokrenuo je i biblioteku »Biblioteca di Curiosità Italiche di Arte – Storia e Folclore«, u kojoj, uz znamenite autore tekstova, objavljuje svoje fotografije. Ljubav prema planinama navela ga je da za Club Alpino objavi 60 canti della montagna (s notama). God. 1940. boravio je 6 mjeseci u Splitu. Pošto su 1942. crnokošuljaši devastirali splitsku sinagogu, opisao je taj događaj detaljno u rukopisnom djelu Poesia della famiglia ebraica (Roma 1938; čuva se u Muzeju grada Splita), a dijelom i u ratnom dnevniku Caccia all’uomo! Vita sofferenze e beffe. Pagine di diario 1938–1944 (Rim 1946), u kojem opisuje stradanja Židova u Rimu pod Benitom Mussolinijem i logor Ferramonti u Calabriji. Bio je jedini tal. židovski autor i nakladnik, koji je 1941. dobio dozvolu fašističkoga Ministarstva narodne kulture da nastavi obje svoje djelatnosti pod uvjetom da se koristi pseudonimom te je nastavio objavljivati ranije cenzurirana izdanja pod imenom Luciano Spalatino, davši svojoj izdavačkoj kući naziv »Dalmatia«. Njegov autobiografski roman Quando ero fanciullo (Rim 1938), opisuje djetinjstvo u Splitu, za kojega je fašistički ministar za kulturu Giuseppe Bottai izjavio da je »Italija presiromašna literaturom za djecu da bi se mogla odreći takve knjige«.

LIT.: D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971. – S. Glavaš: Antun Vrančić – portret šibenskog humanista od Alberta Fortisa do Riccarda Orestana. U: Hrvatsko-talijanski književni odnosi, 6. Zagreb 1997. – M. Lanzillotti: I Morpurgo di Spalato. U: Palestina 1927 nelle fotografie di Luciano Morpurgo. Roma 2002. – S. Glavaš: Tragom židovske djevojke iz Dalmacije u Panzinijevu pseudoromanu Viaggio con la giovane Ebrea. U: Hrvatsko-talijanski književni odnosi, 8. Zagreb 2002. – M. Čulić Dalbello: Uno spalatino dimenticato. Panorama, 9(2002), 15. XII. – S. Glavaš Chieppa: Život i djelo Luciana Morpurga (doktorska disertacija). Zagreb 2012.