Kategorija: L

LANGER, Mirko, inženjer elektrotehnike (Čakovec, 1965 – Čakovec, 10. V. 1993). Nakon završetka studija u Zagrebu, zaposlio se u tvornici Međimurske trikotaže u Čakovcu, gdje je radio do 1993. Bio je aktivan član ŽO Čakovec nastavljajući tradiciju svojih predaka i roditelja veletrgovaca žitaricama od kojih je većina stradala u Holokaustu.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1993, 31/32.

LANGFELDER, Ignac (Ignjo), obrtnik i žid. aktivist (Zavidovići, BiH, 10. IX. 1904 – logor Jasenovac, 22. IV. 1945). Sin Geze i Jakobine. Oženio se u Pečuhu 24. XII. 1930. Elzom rođ. Lang (Borjád, Mađarska, 10. XII. 1902 – logor Jasenovac, ?1942) te se ubrzo trajno nastanio u Osijeku. U braku je rođena kći Nada (Osijek, 3. II. 1932). Bio je limarski obrtnik i aktivni član osječke ŽO Donji grad. U vrtu žid. općinskoga doma u Donjem gradu izradio 1933. vrtnu kućicu (tzv. saletl). Po uspostavi NDH, u svibnju 1941, podnio je molbu za priznavanje arijskih prava te privremeno bio izuzet od »podizanja i nošenja znaka za Židove«, kao i od »preduzimanja protiv njega ponizujućih mjera predviđenih za Židove«. U lipnju 1942. sa suprugom je bio uhićen i deportiran u logor Tenja kraj Osijeka, a u kolovozu u logor Jasenovac. Stradao je pri proboju iz logora 22. IV. 1945.

IZV.: HDA, MUP NDH, br. 223, kut. 23, Predsjednički ured, br. 6526, god. 1941.

LIT.: S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LANGFELDER, Oto, trgovac (Đakovo, 29. XI. 1915 – ?, Izrael, ?). Radio je kao prodavač u robnoj kući → Maksa Büchlera 1930-ih. Po uspostavi NDH, u ljeto 1941, deportiran je u logor Jasenovac, gdje je proveo gotovo četiri godine. Jedan je od malobrojnih preživjelih logoraša u proboju 22. IV. 1945. U svibnju 1945. dao je Pavlu Vinskomu, pravnomu referentu Okružne komisije za ratne zločine u Osijeku, opširan iskaz o prilikama u jasenovačkom logoru, stotinjak imena logoraša te informacije o njihovim sudbinama, što predstavlja dragocjeno svjedočanstvo i važan je povijesni dokument. U prosincu 1948. iselio se u Izrael, gdje je sa suprugom Ninom rođ. Eškenazi (spašenom iz logora Đakovo) otvorio farmu pilića u Beit Nekofu, nedaleko od Jeruzalema. Bili su među osnivačima ribogojilišta u Galilu. – Sin Zohar Sade, pravnik (Osijek, ?) doselio se s roditeljima u Izrael. Živio u mošavu Beit Nekofa sa suprugom Debi i dvoje djece.

IZV.: Podaci o ulazniku Z. Dirnbach.

LIT.: Ha-kol, 2001, 69/70.

LANGRAF, Jakob, službenik (Zagreb, 27. XII. 1865 – ?). Sin Gustava (?, o. 1828 – Zagreb, 2. VII. 1903) i Rozalije rođ. Aleksander. Od 1881. službovao je pri Zagrebačkom paromlinu uz mjesečnu plaću koja je 1941. bila 5300 din. Po uspostavi NDH izgubio je namještenje te sa suprugom Adelom (Velika Gorica, 1878 – ?) prešao na katoličanstvo. Prebjegli su u Hrvatsko primorje te u svibnju 1942. evidentirani kod policije u Novom Vinodolskom. Daljnja sudbina nepoznata. – Sin Vladimir, inženjer (Zagreb, 1901 – ?Haifa, Izrael, ?). U međuratnom razdoblju bio je strojarski inženjer u Zagrebu i član Zagrebačke inženjerske komore. Po uspostavi NDH, u srpnju 1941, zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Preživio je II. svj. rat u Zagrebu zahvaljujući mješovitomu braku. Iselio se u Izrael, gdje je radio u Solel Boneu.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29452. – KŽZ. – Podaci o ulazniku B. Polić. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LANTOŠ, Lav, žid. aktivist i javni djelatnik (? – ?). Bio je tajnik Čakovečkoga športskoga kluba 1920–25. Potom se preselio u Zagreb, gdje je 1939–40. zamijenio → F. Borana na mjestu predsjednika zagrebačke organizacije cionista revizionista. Čini se da je prije travnja 1941. napustio Zagreb.

LIT.: I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

LAPTER, Vladimir, stomatolog (Varaždin, 21. IV. 1923 – Zagreb, 24. II. 2002). Sin Žige (?, 1895 – Zagreb, 23. VII. 1975) i Lee rođ. Hirschsohn (?, 1900 – Zagreb, 3. IV. 1975). Sa suprugom Stankom rođ. Weinrebe otac je Marine i Saše. Osnovnu školu završio je u Varaždinu, gdje je 1945. maturirao. Po uspostavi NDH, potkraj lipnja 1941, s obitelji i drugim varaždinskim Židovima odveden je na sabiralište na Savskoj cesti u Zagrebu, a zatim u Gospić. Iz Gospića obitelj nije dalje deportirana, već je u kolovozu dolaskom tal. snaga otišla u Crikvenicu. U jesen 1942. bio je interniran u logor u Kraljevici, a u srpnju 1943. u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se Židovskom rapskom bataljonu i 7. banijskoj diviziji. Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1952, a na Stomatološkom fakultetu doktorirao 1974. tezom Konstrukcija radne metode za ispitivanje djelovanja lepezastog vijka u tretmanu kompresija u interkanalnom sektoru. Nakon liječničkoga staža i obveznoga terenskog rada (1952–54), završio je specijalizaciju iz stomatologije na Ortodontološkom (poslije Stomatološkom) odsjeku Medicinskoga fakulteta (1957). Bio je asistent u Zavodu za ortodonciju (1957–64), docent (1964–68), izvanredni profesor (1968–71) i redoviti profesor (1971–89). Od 1966. do umirovljenja 1989. bio je predstojnik Zavoda za ortodonciju i pročelnik Odjela za kliničku ortodonciju Kliničkoga bolničkoga centra. U dva mandata bio je prodekan (1979–83) i dekan (1983–87) Stomatološkoga fakulteta. Bio je i osnivač Centra za interdisciplinarnu znanstvenu suradnju na Fakultetu te realizirao znanstvenu suradnju s institucijama u Grazu, Mainzu i Los Angelesu. Bio je počasni predsj. Ortodontske sekcije Zbora liječnika Hrvatske, član Glavnoga odbora Zbora liječnika Hrvatske, redovni član Medicinske akademije Hrvatske i član Fédération Dentaire Internationale (1985). Jedan je od pokretača časopisa Acta Stomatologica Croatica i njegov dugogodišnji urednik. Pokrenuo je i časopis Hrvatski stomatološki vjesnik (1993). Glavni je urednik Stomatološkog leksikona (Zagreb 1990) te autor mnogobrojnih radova objavljenih u državi i inozemstvu. Za svoj je rad primio mnogobrojna priznanja i nagrade, među ostalima Nagradu Zbora liječnika Hrvatske »Pavao Čulumović«, Nagradu »Dr. Juraj Bocak«, najvišega odličja za razvoj ortodoncije i Republičku nagradu »Ruđer Bošković« za dostignuća na području prirodnih znanosti 1983. – Supruga Stanka rođ. Weinrebe je 1953. maturirala u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala anglistiku i romanistiku. Bavila se vanjskom trgovinom, a potom prevođenjem. – Kći Marina Lapter Varga, stomatologinja (Zagreb, 9. II. 1969). Završila je osnovnu i srednju školu u Zagrebu, gdje je 1992. diplomirala na Stomatološkom fakultetu, 1996. doktorirala tezom Postupak procjene inklinacije frontalnih zubi i okluzijske ravnine u odnosu na individualnu međučeljusnu relaciju, a 1999. specijalizirala ortodonciju. Od 1994. radi na Zavodu za ortodonciju Stomatološkoga fakulteta, na kojem je 2015. birana u redovitu profesoricu u trajnom zvanju. Autorica je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova. Majka je Vita (2002). – Sin Saša, fizičar (Zagreb, 11. XI. 1967). Završio je Matematičko-informatički obrazovni centar u Zagrebu. Od 1991. živi u Beču, gdje je završio fiziku i gdje je voditelj Montessori škole. Otac je kćeri Nadje (2004). – Vladimirov otac Žiga (Sigmund), stomatolog (Lavov, Ukrajina, 1895 – Zagreb, 23. VII. 1975). Sin Saloa. Izučio je zubarski zanat u Beču. Radio je u Mađarskoj, a potom je u Varaždinu imao stomatološku ordinaciju. Ondje je sudjelovao i u moto-utrkama. Po uspostavi NDH, u lipnju 1941, zajedno s ostalim varaždinskim Židovima odveden je na Zagrebački zbor, potom u Gospić. Zajedno sa suprugom i sinom po dolasku tal. snaga odlazi u Crikvenicu te je ujesen 1942. bio interniran u logor u Kraljevici, a od srpnja 1943. u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima djelujući u kirurškoj ekipi 12. divizije, kao referent stomatološke službe 28. divizije, stomatolog u Oficirskoj školi te u pozadinskom sanitetu u Slavoniji. Nakon rata ponovo je vodio stomatološku ordinaciju u Varaždinu, a od 1948. u Zagrebu. Također je do umirovljenja radio u Domu zdravlja na Trgu žrtava fašizma.

DJELA: Ortodoncija za praktičare. Zagreb 1972. – Ortodoncija. Zagreb 1982. – Ortodontske naprave. Zagreb 1988.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – V. Carek: (Nekrolog). Acta stomatologica Croatica, 36(2002) 1. – V. Dugački: Lapter, Vladimir. Hrvatski biografski leksikon, 8. Zagreb 2013.

LASLO, Nikola, rabin (Nyírbátor, Mađarska, 21. II. 1911 – ?). Vjerojatno je bio doktor filozofije. Ovlaštenje za obavljanje rabinskoga zvanja dobio je 1934. od Ministarstva unutarnjih poslova u Beogradu. Sa suprugom Elom rođ. Singer i sinom Aleksandrom (Zagreb, ?1938) u rujnu 1940. iz Staroga Bečeja doselio se u Zagreb. Bio je bez namještenja i živio kod punca. Po uspostavi NDH, u srpnju 1941, Ustaško redarstvo u Zagrebu izdalo mu je odobrenje da s obitelji može napustiti područje NDH i otputovati u Novi Sad i bez prava na povratak. Nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27555.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LAŠKARIN, Emil, plivač (Belovar kraj Zagreba, 6. IV. 1915 – Karlovac, 12. VIII. 1997). Sin Dragutina i Gizele rođ. Graber. Brat Huga, plivača i vaterpolista. U Karlovcu je živio od 1917, gdje je otac bio učitelj i upravitelj dječačke škole, a obitelj je jedno vrijeme držala gostionicu. Završio je Trgovačku školu i električarski zanat. Od 1925. član je plivačke sekcije Karlovačkoga sportskog udruženja. Na Juniorskom prvenstvu Jugoslavije 1931. na Sušaku na 100 m prsno osvojio je 3. mjesto. Od 1932. do 1934. trenirao je pod vodstvom mađ. trenera Miklosza Mezeia. Od 1935. nastupao je za plivačku sekciju SK »Marathon« iz Zagreba. Na prvenstvu Kraljevine Jugoslavije 1935. u Dubrovniku u utrci na 200 m prsno osvojio je 2. mjesto. Državni prvak postao je 1937. u Dubrovniku na 200 m prsno, a na Hidropatskom kupalištu u Samoboru 25. VII. 1937. oborio je državni rekord na 400 m prsno. Te je godine oborio rekorde na 100 m i 200 m prsno. Nastupio je na međudržavnom susretu reprezentacija Jugoslavije i Čehoslovačke 1937. u Dubrovniku na 200 m prsno. Bio je višestruki juniorski i seniorski prvak Zagrebačkoga plivačkoga podsaveza 1932, 1933. i 1935. u Karlovcu i 1936. u Zagrebu. Najbolji rezultat na 200 m prsno ostvario je 1937. u Zagrebu te se uvrstio među 10 najboljih plivača u državi do 1941. Uspostavom NDH mogao je nastupati kao sportaš zahvaljujući mješovitomu braku roditelja. Od 1941. nastupao je za Hrvatski plivački športski klub »Zagreb«, koji je nastao spajanjem Zagrebačkoga plivačkoga kluba i plivačke sekcije SK »Marathon«. Na prvenstvu NDH 1942. u Zagrebu osvojio je naslov državnoga prvaka u disciplinama na 100 m i 200 m prsno. U kolovozu 1942. nastupio je u Zagrebu na međudržavnom dvoboju Hrvatska–Slovačka na kojem je osvojio 1. mjesto u štafeti 4 x 100 m prsno i 2. mjesto na 200 m prsno. Od 1950-ih bio je poslovođa trgovine elektromaterijalom u Karlovcu.

LIT.: Šport, 2(1942) 32, br. 52. – Statistički pregled razvitka plivačkih rezultata i rekorda SFRJ. Zagreb 1971. – Z. Švegar: Dva stoljeća športa u Karlovcu. Karlovac 2001. – A. Negro: Športsko plivanje u Zagrebu do 1941. Zagreb 2006. – Laškarin, Emil. Karlovački leksikon. Karlovac–Zagreb 2008.

LAUFER, Josip, pravnik (Krakov, Poljska, 12. VII. 1882 – ?logor Jasenovac, 1941). Sin Salamonov. S roditeljima se 1904. doselio u Mostar. Nakon završenoga prava, ondje je od 1913. imao odvjetnički ured. God. 1928. nastanio se u Zagrebu, gdje je imao ured u Berislavićevoj ul. Po uspostavi NDH, u travnju 1941, uhićen je sa skupinom zagrebačkih odvjetnika, no bio je pušten nakon što je otkupninu platila ŽOZ. Dana 28. IV. 1941. Ravnateljstvu pošta predao je radioaparat, 14. V. prodao je za 700 din. pisaći stroj »Adler« (koji je nabavio još 1913), a 26. V. 1941. bio je prisiljen odreći se odvjetničkoga zvanja te je brisan iz Odvjetničkoga imenika. Vlastima NDH morao je 25. VI. prijaviti imovinu. Iako ga je Ustaško redarstvo postavilo za zamjenika pročelnika Odbora u stvari podavanja Židova za potrebe države, morao se tri puta seliti, posljednji put u srpnju 1941. u Kustošiju. Krajem rujna 1941. bio je uhićen, odveden na Zavrtnicu i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Neki izvori dvoje je li doista ondje stradao ili na nekom drugom mjestu. – Supruga Emilija rođ. Mandolfo, pedagoginja (Sarajevo, 29. V. 1881 – ?). Podrijetlom je iz dubrovačke sefardske obitelji. Po ocu je zavičajnost imala u Dubrovniku, a nakon udaje u Zagrebu. U međuratnom razdoblju bila je učiteljica više djevojačke škole. Za uspostave NDH bila je u mirovini. – Sin Rikard, knjižar (?Mostar, BiH, o. 1908 – ?). Studirao je pravo te 1. V. 1932. kao odvjetnički vježbenik počeo raditi u očevu uredu, istupio je već nakon šest dana i počeo raditi kao vježbenik na sudu, a u studenom 1932. kod → J. Mogana. U Zagrebu je 1934. otvorio prvu knjižaru specijaliziranu za distribuciju židovskih i cionističkih knjiga u Jugoslaviji. – Otac Salamon, veterinar (Tarnobrzeg, Poljska, 11. III. 1859 – ?). Iz Tarnobrzega se 1904. doselio u Mostar. Od 1886. do umirovljenja 1919. radio je kao veterinarski nadzornik. U međuratnom razdoblju živio je u Zagreb, gdje je do uspostave NDH uživao državnu mirovinu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28171. – Popis žrtava.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 4(1930) 10; 6(1932) 1, br. 5; 7(1933) 1. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Jevrejski glas, 7(1934) 40. – Z. Komarica: Kerestinečka kronika. Zagreb 1989. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LAUFER, Oto, ekonomist (Stockerau, Austrija, 8. VI. 1878 – Zagreb, 21. III. 1951). Zavičajnost je stekao u Sarajevu, gdje se doselio 1903. te do 1932. službovao u BiH, a potom kao financijski ravnatelj do umirovljenja 1937. u Splitu. Od 1938. honorarno je djelovao u Zagrebu kao stručnjak za porezne i taksene predmete pri Savezu novčanih zavoda. Bio u mješovitom braku s Njemicom evangeličke vjeroispovijesti Margaretom rođ. Ernst (?, o. 1873 – Zagreb, 8. IV. 1958), a 1901. u Beču je prešao na katoličanstvo. Po uspostavi NDH zatražio je arijska prava te Ustaškomu redarstvu u svibnju 1941. predao molbu za oslobođenje od nošenja žid. znaka. U molbi navodi kako je kći Margareta, po majci krštena u evangeličkoj vjeri u svojoj 16. godini prešla na katoličanstvo, a 1928. stupila u karmelićanski red časnih sestara. Molbu je preporučio nadbiskup Alojzije Stepinac, no nema podataka je li uslišena. U lipnju 1941. morao je podnijeti prijavu imovine. Preživio je rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27226.