BRIHTA, Željko (Brichta), novinar (Zagreb, 16. VI. 1929 – Zagreb, 3. X. 2006). Sin Milana i → Jolande. Nakon uspostave NDH s obitelji bježi iz Zagreba na područje pod nadzorom tal. okupacijskih snaga, koje ih interniraju u logor u Kraljevici i potom u logor u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima te od lipnja 1944. bio kurir pri NOO Topusko i ZAVNOH. Od siječnja 1945. pohađao je partizansku gimnaziju u Glini, a nakon završetka II. svj. rata zagrebačku II. mušku gimnaziju, gdje je maturirao 1948. Nakon studija na Novinarsko-diplomatskoj visokoj školi u Beogradu (1948–50) radio je isprva u glasilu CK KPH Naprijed, a od 1. VIII. 1950. do umirovljenja u vanjskopolitičkom uredništvu Vjesnika, s prekidom 1958–59, kad je radio u uredništvu Vjesnika u srijedu. Bio je specijalni dopisnik iz Berlina (1952) sa četvorne konferencije ministara vanjskih poslova o Njemačkoj, iz Beča (1953) i (1962) sa sastanka Hruščov–Kennedy, iz Ženeve (1954) sa četvorne konferencije predsj. država ili vlada o aktualnim njemačkim i eur. pitanjima i (1961) s konferencije o jugoistočnoj Aziji te iz Beograda (1961) s Prve konferencije nesvrstanih, prvi hrv. poslijeratni stalni dopisnik iz Bonna (1954–58. i 1967–71) i Zapadnoga Berlina (1957–58), urednik vanjskopolitičke rubrike (1972–75) te kolumnist i komentator. Pisao je najviše o problemima i teškoćama razvoja socijalizma u svijetu i Jugoslaviji. Kao umirovljenik surađivao je u Glasu Turopolja te u Vjesniku, za koji je pisao kratke, sažete i jetke komentatorske glose kao odjeke na aktualna zbivanja. Dobio je nagradu Društva novinara Hrvatske (1954), nagradu Društva novinara Hrvatske »Otokar Keršovani« (1986) te Zlatnu plaketu Vjesnika (1988).

IZV.: Arhiv HND. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Z. Munko: Brihta, Željko. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – D. Ungaro: Brihta, Željko. Vjesnikov leksikon 1940–1950. Zagreb 1990. – A. Vojinović: Gastarbajter s dopisničkom akreditacijom. Novinar, 62(2008) 1.

BRIL, Slavko (Brill, Brüll), kipar (Nova Gradiška, 27. XII. 1900 – logor Jasenovac, I. 1943). Sin trgovca Juliusa i Josefine (Josipa, Fina) rođ. Bauer (Pokupsko, 1873 – Zagreb, 5. XII. 1934). U Zagrebu je 1914. završio nižu gimnaziju, potom polazio Trgovačku akademiju i 1926. diplomirao na Akademiji za umjetnost i umjetni obrt. Usavršavao se u Beču (1922–23) i Parizu (1927–28) te surađivao s Antunom Augustinčićem. Radio je portrete suvremenika reducirane na bitne elemente (Hermann Schapiro i Hugo Spitzer, oba 1926; Vladimir Altmann), poprsja u sadri (Majka s djetetom, 1928; Milan Sachs, 1930) i rjeđe u bronci (Mojsije, 1936, Jevrejski istorijski muzej u Beogradu) te lirski intonirane nadgrobne spomenike na zagrebačkom Mirogoju (obiteljima Weiss–Moster, 1929. i Bril, 1932) te na grobljima u Osijeku, Vinkovcima, Vukovaru (obitelji Eltz) i Crikvenici. Autor je kipova Mojsije (1932, izgubljeno) i Skladatelj (1940, Pokrajinski muzej Ptuj). Tridesetak njegovih skulptura u sadri nalazi se u Gliptoteci HAZU, a jedan portret u Modernoj galeriji u Zagrebu; suautor je reljefa na podnožju spomenika kralju Tomislavu Roberta Frangeša Mihanovića u Zagrebu, a bavio se i izradbom predmeta umjetničkoga obrta (stalci za svjetiljke, svijećnjaci). Nakon uspostave NDH sa suprugom Alicom preuzeo je žid. znak, prijavio imovinu i prešao na katoličanstvo. U srpnju 1941. uhićen je i ubrzo pušten na intervenciju tvornice emajliranoga posuđa »Gorica«, u kojoj je radio kao rezač šablona. U siječnju 1942. prilikom pokušaja bijega u Hrvatsko primorje uhićen je sa svojom suprugom, → I. Hochbergerom i njegovom suprugom te Desiderom Halaszom. Zatočeni su u podrumu zatvora na Trgu N, a potom na Savskoj cesti i nakon ispitivanja, prema podacima iz njegova policijskoga kartona br. 602, upućeni 7. III. 1942. u logor Jasenovac na izdržavanje trogodišnje kazne. Ondje je neko vrijeme radio u keramičkoj radionici (Posmrtna maska Danijela Ozme, 1942; čuva se u Hrvatskom povijesnom muzeju) te umro od tuberkuloze. Skupno je izlagao na izložbi povodom žid. omladinskoga sleta u Zagrebu (1922) i Svjetskoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu (1925). Posmrtno su mu djela izlagana na retrospektivnoj izložbi u Zagrebu (2004) te na skupnim izložbama u Beogradu (1956–57) i Zagrebu (1988, 1996, 2000). – S Alicom (Alisom) rođ. Moster (Zagreb, 1906 – ?logor, 1942), kćeri Edmunda i Klare oženio se 28. V. 1933. u Zagrebu. Bila je crtačica i bavila se karikaturom. U veljači ili ožujku 1942. prebačena je s majkom u logor u Đakovu, gdje su i stradale.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27657. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Iveković: Koncentracioni logori. Dokumenti ustaškog terora. (s. l.) 1944 (pretisak Zagreb 1986). – V. Stein-Ehrlich: Umjetnička izložba na omladinskom sletu. Židov, 6(1972) 36/37. – D. Tarnikova ljekarna u Osijeku. Vjesnik osječke oblasti, 1(33)(1924) 16. – V.: Slavko Bril, Mojsija. Gideon, 6(1924–1925) 9/12. – Brilova bista prof. Schapire. Ibid., 7(1926) 1. – A. Milćinović (And. M.): Izložba »Djela«. Slobodna tribuna, 7(1927), 4. VI. – V. Hiršl: Slavko Bril na izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu. Židov, 12(1928) 10. – C. Rothmüller: Naš simbol. (Uz naš umjetnički prilog.) Hanoar, 3(1929–1930) 9. – Isti: Naš umjetnički prilog. Ibid., 4(1930–31) 1. – M. Riffer: Grad mrtvih – Jasenovac 1943. Zagreb 1946. – I. Krzović: Umjetnost narodnooslobodilačke borbe u Bosni i Hercegovini. Umjetnost Bosne i Hercegovine 1924–1950 (katalog izložbe). Sarajevo 1985. – Židovi na tlu Jugoslavije (katalog izložbe). Zagreb 1988. – Z. Šenoa: Brill, Slavko (Brill, Brüll). Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – D. Ivanuša: Židovi – likovni umjetnici u antifašističkoj borbi i žrtve holokausta. U: Zbornik AHA. Zagreb 1996. – T. Maroević: San i krik. Likovna umjetnost Židova iz Hrvatske (katalog izložbe). Zagreb 2000. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – D. Ivanuša: Slavko Bril (katalog izložbe). Zagreb 2004.

BRILL, Ignatz (Ignac), trgovac i žid. aktivist (? – ?, nakon 1906). Bio je ugledni građanin Kutine, bavio se trgovinom drvom i stokom i bio među najbogatijim trgovcima kutinskoga kraja. Kao potpredsjednik kutinske ŽO zahtijevao je 1894. ostavku rabina Emanuela Schönbrunna. God. 1906. jedan je od utemeljitelja Moslavačke štedionice.

LIT.: Lj. Dobrovšak: Židovska zajednica u Moslavini i Kutini. Zbornik Moslavine, 7/8(2004–2005).

BRILL, Žiga, veterinar (Nova Gradiška, 6. XII. 1881 – Zagreb, 11. IX. 1978). Sin Julija i Laure (Eleonore) rođ. Mayer. Sudjelovao je u I. svj. ratu te bio odlikovan Zlatnim križem za hrabrost. U međuratnom razdoblju živio je u Zagrebu, gdje je djelovao kao veterinarski savjetnik, umirovljen prije II. svj. rata. Po uspostavi NDH, sa suprugom Stelom rođ. Redlich i punicom Marijom, preuzeo je žid. znak. Morao je podnijeti prijavu imetka Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, a 16. IX. 1941. je uhićen i odveden na Zavrtnicu. Tjedan dana poslije bio je privremeno pušten, te sa suprugom prebjegao u Hrvatsko primorje, gdje je u studenom 1942. interniran u logor u Kraljevici, a u srpnju 1943. u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943, priključio se partizanima djelujući kao veterinarski referent pri NOO u Vrginmostu i Topuskom i djelatnik Veterinarskoga odsjeka ZAVNOH. Nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb. God. 1949. Gliptoteci HAZU predao je sačuvane skulpture polubrata kipara → S. Brila.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28152. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BRNEK KOSTIĆ, Aleksandar (Bruck), limnološki kemičar (Sombor, Srbija, 5. III. 1920 – Beč, 7. V. 1986). Po završetku realne gimnazije 1938. u Somboru, pohađao je studij kemije na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, s prekidom 1941–45. Poč. II. svj. rata poslan je na prisilni rad, a od 1944. djelovao u partizanskom pokretu. Nakon diplomiranja 1950, najprije je radio u Biološkoj stanici u Ohridu, zatim u Institutu za slatkovodno ribarstvo i Institutu za biologiju Sveučilišta u Zagrebu, potom deset godina vodio Biološku stanicu na Plitvičkim jezerima. Poglavito se, zajedno sa suprugom Ljubicom, biologinjom, bavio istraživanjem postanka voda i geološkog znamenovanja Plitvičkih jezera, pokazavši da su ona poseban tip sedreno-prijeprečenih biodinamičnih jezera. O tom je pisao u Plitvičkom biltenu (1965) i ediciji Plitvička jezera (1974). Bavio se i ekologijom Plitvičkih jezera (Acta biologica iugoslavica, 1977). Sudjelovao je u uključivanju Nacionalnoga parka Plitvička jezera u svjetsku prirodnu baštinu.

LIT.: S. Paušek Baždar: Brnek Kostić, Aleksandar. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989.

BROCH, Adele (Ada), književnica i pedagoginja (Zagreb, 10. II. 1878 – ?, Slovenija, nakon 1945). Kći Alberta i Johanne rođ. Hochstädter. Završivši ženski licej u Zagrebu 1897, studirala je filologiju u Londonu i Zürichu, gdje je 1901. doktorirala tezom o ženskoj problematici u anglosaskom pjesništvu (Die Stellung der Frau in der angelsächsischen Poesie – Položaj žene u anglosaksonskom pjesništvu, tiskano u Zürichu 1902). Obrazovne programe privatnih škola upoznala je u SAD (New York i Boston). Vrativši se u Zagreb, osnovala je 1913. zajedno sa sestrama Milkom, učiteljicom u Pakracu, i Paulom, likovnom umjetnicom, privatnu pedagošku ustanovu s internatom za žid. djevojke u Gundulićevoj ul., koja je prerasla u Privatnu gimnaziju s pravom javnosti; bila je ravnateljica 1920–40. Također je bila predsjednica Udruženja za dječju književnost, koje je objavljivalo prijevode različitih autora. Putopisnu prozu i prijevode objavljivala je u časopisima Domaće ognjište (1905–06), Narodne novine (1906), Savremenik (1906), Mali žurnal (1907), Putnik po cijelom svijetu (1907), Jugoslavija (1937–39). Ističu se njezini putopisi na engl. jeziku (Strolling through Lokrum and Dubrovnik, Present and Past – Šetnje po Lokrumu i Dubrovniku u sadašnjosti i prošlosti, Split s. a.; Trogir, the City of Living Saints – Trogir, grad živih svetaca, s. l. 1929; Bled, facts and fancies – Bled, činjenice i mašta, Split s. a.), čime se može uvrstiti među prve značajnije autorice na engleskom u Hrvatskoj. Vrijedan je i njezin prijevod Vojnovićeve Dubrovačke trilogije na engl. jezik (Graz 1921), koji, međutim, nije imao primjeren odjek u Velikoj Britaniji. Po uspostavi NDH preuzela je žid. znak te morala podnijeti prijavu imetka Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH u kojoj navodi da je ostala bez zaposlenja te da joj je Gestapo 25. IV. 1941. oduzeo kućicu na Bledu sa svim inventarom i odjevnim predmetima. Čini se da se tada sklonila u Sloveniju, na Bled, gdje je živjela i nakon rata. – Njezina sestra Milka, pedagoginja (Sv. Martin kraj Brezničkog Huma, 22. III. 1880 – ?), u međuratnom je razdoblju u Zagrebu najvjerojatnije bila zaposlena u privatnoj gimnaziji svoje sestre Ade. Nakon uspostave NDH ostala je bez zaposlenja. U prijavi imovine navela iste podatke kao i sestra. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 745. – DAZ, Prva državna gimnazija u Zagrebu, Povjerljivi spisi, Normalije. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 663. – KŽZ. – Podaci o ulaznici I. Mirnik. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Amerikansko–englezki institut u Zagrebu. Narodne novine, 79(1913) 113. – Institut dr Broch i sestara. Židovska smotra, 7(1913) 11. – Inštitut Dr. Ade Broch i sestara. Narodna obrana, 12(1913) 154. – I. Sekulić: Ivo Vojnovich, »A Trilogy of Dubrovnik«. Nova Evropa, 1921, III/1–2. – D. Detoni-Dujmić: Broch, Ada. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – N. L.-K.: Broch, Ada. Židovski biografski leksikon. Novi Omanut, 9(2001) 44/45.

BROCH, Albert, trgovac, javni djelatnik i žid. aktivist (Varaždin, 20. IX. 1850 – Varaždin, 30. III. 1931). Sin Marka, utemeljitelja najveće varaždinske trgovine žitaricama. Bio je dugogodišnji gradski zastupnik i ugledni građanin Varaždina. Na izborima 1887. izabran je u I. izbornom kotaru grada te sve do I. svj. rata bio biran u Gradsko zastupstvo. Poč. 1914. pristupio je, s prilogom od 100 kruna, varaždinskoj podružnici Hrvatske narodne straže. Za zasluge na trg. polju odlikovan je Viteškim križem reda Franje Josipa I. Obnašao je različite dužnosti u ŽO u Varaždinu (član Općinskoga odbora više od pedeset godina, predstojnik hrama), a 1913–19. bio je njezin predsjednik. Kad je krajem 1918. veliki župan grof Franjo Kulmer zatražio kontribuciju od žid. zajednice, organizirao je prikupljanje novca. U znak priznanja za dugogodišnji rad, izabran je za doživotnoga počasnoga predsjednika ŽO u Varaždinu. – Njegov djed Abraham (? – ?) bio je varaždinski rabin 1809–12, izvrstan poznavatelj Talmuda i mohel.

LIT.: Hrvatska straža, 3(1887) 39. – Naše pravice, 11(1914) 3. – Židov, 11(1927) 49. – Iz jugoslavenskih zemalja. Židov, 2(1918) 23. – (Nekrolozi): Varaždinske novosti, 2(1931) 58; br. 68; br. 69. – R. Horvat: Povijest grada Varaždina. Varaždin 1993. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

BRODA, Ina (Juhn, Jun-Broda), književnica, prevoditeljica i esejistica (Zagreb, 18. IV. 1899 – Zagreb, 16. VIII. 1983). Kći → Adolfa Ehrlicha, sestra → Vere Stein-Ehrlich. U Zagrebu je pohađala niže razrede Liceja i Konzervatorija (1919). U Ženevi, Dresdenu, Pragu i Berlinu uz muziku je studirala ritmiku, rehabilitaciju i ortopedsku preventivu, koje je primjenjivala u privatnoj školi za ritmičku i zdravstvenu gimnastiku, koju je otvorila 1934. Kao lijevo orijentirana intelektualka u međuratnom je razdoblju pod prezimenom Schwarz (prema prvomu suprugu, stomatologu → Milivoju Schwarzu) u književnim časopisima i drugoj periodici objavljivala pjesme, političke priloge te tekstove za djecu. Po uspostavi NDH ustaše su joj uhitile drugoga supruga Miroslava Juna i sina iz prvoga braka → A. Savića (stradali u logorima), a ona je uspjela 1942. ilegalno napustiti Zagreb i preseliti se u Split, u kojem je boravila do kapitulacije Italije u rujnu 1943, kad se priključila partizanima i otišla na slobodni teritorij na Vis, gdje je djelovala u AFŽ, a odatle u Bari. Nakon II. svj. rata djelovala je kao socijalna radnica pri upravi UN za pomoć i obnovu (UNRRA). Potom je otišla u Austriju, gdje se 1947. udala za ugledna socijaldemokrata te kasnijega austr. ministra pravosuđa Christiana Brodu (1970–83), ali od 1960. znatan dio vremena provodila je kod sestre u Zagrebu. Do 1949. bila je suradnica bečke podružnice beogradske Jugoslavenske autorske agencije. Život na relaciji Austrija–Hrvatska najplodnije je razdoblje njezine kulturne djelatnosti. Živeći u Beču i u Zagrebu svojom prevoditeljskom djelatnošću bila je živi most između kultura i jezika. Vladala je njemačkim i hrv. jezikom jednako savršeno pa je svojim književnim darom imala upravo uzorne uvjete za knjiž. prevođenje. Do kraja života objavljivala je prijevode i prikaze djela književnika s područja Jugoslavije te članke o knjiž. događajima u Jugoslaviji u bečkim i berlinskim listovima i časopisima Tagebuch, Die Woche, Österreichische Zeitung, Volksstimme, Der Abend, Der Sonntag, Stimme der Frau, Neue Zeit, Wort in der Zeit, Neues Österreich, Sinn und Form, Literatur und Kritik, Podium i dr. Mnogi su joj prilozi emitirani na austrijskim i njem. radijskim postajama. Prepjevala je ili prevela na njemački antologiju jugoslav. partizanskih pjesama (Du schwarze Erde, Berlin 1958), starije hrv. lirske poezije (Die ältere kroatische lyrische Dichtung, Most/Die Brücke, 1972, 33/34), suvremenih pjesnika Jugoslavije (Beschwingter Stein, Beč–München 1976) te izbor iz Krležinih Balada Petrice Kerempuha i lirike (Balladen des Peter Kerempuch, Zagreb 1972, Balladen und Gedichte, Most/Die Brücke, 1978), pjesama Maka Dizdara (Der Steinerne Schläfer, Most/Die Brücke, 1975, 45) i Ace Šopova (Schwarze Sonne, neobjavljeno), zatim romane Dolina djetinjstva Josipa Barkovića (Tal der Kindheit, Berlin 1960), Doživljaji Nikoletine Bursaća Branka Ćopića (Die ungewöhnlichen Abenteuer des Nikola Bursać, Berlin 1960), Na rubu pameti Miroslava Krleže (Ohne Mich, Graz–Beč 1962), Seobe 1 Miloša Crnjanskoga (Panduren, München 1963), Ja, Danilo Derviša Sušića (Danilo und die Weltgeschichte, Bern 1966 – u suradnji s Ruth von Mayenburg) te drame Narodni poslanik Branka Nušića (Der Abgeordnete, Beč–Berlin 1960) i Na taraci iz Dubrovačke trilogije Ive Vojnovića (Auf der Terasse, Most/Die Brücke, Zagreb 1977), a prijevodi drama Ivana Raosa, Bratka Krefta i Marijana Matkovića izvođeni su u kazalištima u Nürnbergu i Beču. Mnoge je manje prijevode proznih djela i pjesama objavila u antologijama i časopisima. Posljednjih godina života objavljivala je u Mostu/Die Brücken prijevode pjesama Vladimira Nazora, Miroslava Krleže, Milivoja Slavičeka (1980, 1–2), Tina Ujevića (1980, 4), Ivana Slamniga (1981, 3), Dubravka Ivančana (1982, 3) i dr. Posebno se istaknula vrsnim prijevodom Krležinih Balada Petrice Kerempuha i Dizdarovih pjesama. Na njemački je prevodila još s talijanskoga, češkoga, poljskog i bugarskoga, a na hrvatski je s njemačkog prevela Pjesme Bertholta Brechta (Zagreb 1961). Potpuna bibliografija prijevoda na njemački jezik do 1977. objavljena je u Kronici Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU (1978).

DJELA: Der Dichter in der Barbarei. Beč 1950.

LIT.: M. Radsprecher: Dein Herz ist deine Heimat. Abend, 1955, 18. XI. – L. Fuchs: Das österreichische Lied von Frauen gesungen. Tagebuch, 1956, 21. IV. – G. Krklec (G. K.): Ti crna zemljo. Vjesnik, 19(1958), 19. X. – J. Kulundžić: Barbarstvo i praštanje. Politika, 56(1959), 18. X. – V. Mađarević: Poetski dah i duh naše borbe. Književnik, 1(1959) 4. – E. Čolaković: Bosanska problematika odražava jednu univerzalnu tragiku. Život, 18(1969) 11/12. – A. K. Nejman: Makedonska poezija vo Švajcarija. Prosveta, 18(1974), 18. III. – Z. Škreb: Muke prevođenja. VUS, 24(1975), 27. VIII. – Z. Konstantinović: Marginalie zu einer Theorie der Ubersetzungskunst. Literatur und Kritik, 1976, 101. – H. Laurer: Beschwingter Stein. Frankfurter Allgemeine, 1977, 23. VI. – L. Sträter: Verständnis für die Völker Jugoslawiens. Der Landbote, 1977, 16. IX. – Ž. Slunjski: Krleža – književna simpatija. Večernji list, 24(1980), 20–21. XII. – Ž. Zima: Prevodilac uvijek nešto žrtvuje. Vjesnik, 41(1980), 18. XII. – A. K. Nejman: Ina Jun-Broda. Sovremenost, 32(1983) 9. – (Nekrolozi): Borba, 61(1983), 17. VIII; Jevrejski pregled, 34(1983) 8. – B. Vukšić, Večernji list, 27(1983), 17. VIII. – P. Matvejević, Republika, 40(1983) 9. – S. Knežević, Oko, 11(1983) 299. – J. Šonje: Broda, Ina (Jun-Broda). Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – V. Žmegač: Jun-Broda, Ina. Krležijana 1. Zagreb 1993. – B. Polić: Ina Jun-Broda i uzajamnost kultura. Novi Omanut, 2(1994) 5. – V. Žmegač: Njemački prepjev Balada Petrice Kerempuha. Filologija, 24/25(1995). – V. Žmegač: Krleža u prepjevu Ine Jun-Broda. Novi Omanut, 3(1995) 7/8. – V. Obad: Ina Jun-Broda – posrednica među kulturama. Novi Omanut, 16(2008) 88/89.

BRODJOVIN, Hinko, farmaceut (Zagreb, 3. XII. 1864 – Zagreb, 6. IX. 1941). Sin Maksa i Cecilije, brat Ljudevita, Vilima, Edmunda, Mirka i Sigfrida (Žige). Njegov otac utemeljio je 1852. u Zelini trgovinu vinom koju je 1861. preselio u Zagreb, na mjesto današnje kavane »Corso«, a 1870. otvorio ju je u vlastitoj kući u Ilici, gdje je podignuo, u ono doba, najmoderniji vinski podrum u Zagrebu. H. je farmaciju studirao u Zagrebu, diplomirao 1887, a za studija (1881–84) radio kao pripravnik u Nagykanizsi, odakle mu je bila majka. Nakon završetka studija radio je u Beču i u Splitu, kao voditelj ljekarne »Volpi«, a 1894. kupio je koncesiju za Kraljevsku dvorsku ljekarnu u kući na uglu Zrinjevca i današnje Tesline ul. Koncesiju je 1928. prodao J. Salopeku. Na tržište se probio u ono doba glasovitom »BabyMira« kremom za djecu i sapunom, koje je nazvao po svojoj kćeri. Od 1895. bio je odbornik, a 1903–08. predstojnik Hrvatsko-slavonskog zemaljskoga ljekarničkog zbora te poziva na reviziju Zakona o ljekarništvu. God. 1905. prešao je na katoličanstvo, vjerojatno zbog braka s katolkinjom. U slobodno je vrijeme slikao i bavio se kolekcionarstvom. Poč. XX. st. pohađao je privatnu školu Otona Ivekovića, 1901. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu na izložbi Medović, Iveković i drugovi izlaže sedam svojih radova, među njima i Portret gđice K. Po uspostavi NDH bio je na liječenju u Psihijatrijskoj bolnici (danas Klinika za psihijatriju) u Vrapču. Njegov skrbnik Mate Zuvičić, umirovljeni vijećnik Banskoga stola, u njegovo je ime podnio u srpnju 1941. prijavu o imetku Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, u kojoj je naveo da je H. vlasnik kućâ na početku Nikolićeve i Zvonimirove ul. te da je živio od prihoda koje su mu one donosile, k tomu je obilnim doprinosima podupirao hrv. narodne, kulturne i dobrotvorne ustanove. Oporučno je ostavio velike novčane iznose Farmaceutskom fakultetu, Hrvatskom ljekarničkom društvu, Matici hrvatskoj, Hrvatskom radiši, kao i novac za stipendije darovitim mladim umjetnicima. Navodno je oporučno ostavio veliku donaciju Strossmayerovoj galeriji (oko 30 velikih slika i kipova, te oko 200 manjih uljenih slika, akvarela, crteža i skica najpoznatijih hrvatskih umjetnika), kojoj se izgubio trag.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 664. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. D. Grmek i V. Dugački: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 3, 1918–1940. Zagreb 1984. – S. Fatović-Ferenčić i J. Ferber Bogdan: Tragom slike Nikole Šubića Zrinskog. Kronologija kraljevske dvorske ljekarne K Zrinjskomu. Medicus, 12(2003) 1.

BRODMAN, Ivan, trgovac (Vrbovec, 10. XI. 1903 – Zagreb, 20. VII. 1941). Doktorirao je pravo. Do 1938. živio je u Koprivnici, potom u Zagrebu, gdje je bio vlasnik poduzeća »Jugoistok« za trgovinu naftnim i kemijskim proizvodima sa sjedištem u Tkalčićevoj ul. U braku s Idom rođ. Grünfeld (?, 1903). Po uspostavi NDH s propusnicom je izbjegao u Senj, ali je na dojavu ubrzo uhićen. Daljnja sudbina nepoznata, supruga Ida stradala je 1942. u Auschwitzu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 664. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27849.