WAISZ-BJELINSKI, Mirko → BJELINSKI-WAISZ, Mirko

WAISZ, August (Vaisz), trgovac i poduzetnik (?, 1812 – Zagreb, 25. II. 1890). Zavičajnost je stekao u Zagrebu. Jedan je od inicijatora osnivanja zagrebačke eskomptne banke 1864 (»Hrvatske veresione za escompte«). God. 1871. posjedovao je trgovinu na sjev. strani Jelačićeva trga, a 1872. spominje se kao suvlasnik tvornice parketa i drvne građe u Zagrebu. Zajedno s još nekoliko uglednih zagrebačkih Židova bio je i u Upravnom odboru zagrebačke Tvornice obuvala (1873–75), koja je propala i bila likvidirana.

LIT.: (Nekrolog). Narodne novine, 56(1890), 25. II. – M. Despot: Industrija građanske Hrvatske 1860–1873. Zagreb 1970. – Ista: Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Prilog gospodarskoj povijesti u doba banovanja Ivana Mažuranića. Zagreb 1979.

WALDER, Slavko, posebnik (Karlovac, 1895 – ?). Sin Mavra, suprug Desankin (?, o. 1897 – Zagreb, 1. III. 1987). Po uspostavi NDH stanovao je u Zagrebu u Gajdekovoj ul. na Šalati. Iako je uredbom iz svibnja 1941. bio zajedno s obitelji iseljen iz tog dijela grada, uživao je svojevrsnu zaštitu vjerojatno zbog obiteljskih veza s jednim njem. časnikom. Vodio se u popisu neplatiša općinskoga doprinosa 1942, jer je, po svemu sudeći, ostao bez novaca. Preživio je rat. Njegova sina Momira (Zagreb, 1925 – Zagreb, 8. V. 1945), koji je boravio i radio u Zagrebu tijekom cijeloga II. svj. rata, ustaše su ubili prvih dana svibnja 1945. prilikom povlačenja iz grada.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – JIM, ŽOZ. – Podaci o ulazniku J. Hajčić.

WAMOSCHER, Simon (Vamošer), poduzetnik i trgovac (Bračevci, 10. II. 1897 – Jasenovac, ?22. IV. 1945). Sin Simona i Terezije rođ. Tolnauer, suprug Slave rođ. Grünbaum, otac Zlatka (Osijek, 1923). U međuratnom razdoblju s ocem, Emilom Balogom i šurjakom Šandorom Aufferberom bio je suvlasnik osječke Tvornice četaka SIVA te velike trgovine boja, lakova i kemijskih proizvoda »E. Balog i drug« u Županijskoj ul. Bio je istaknuti član osječke »Lože Menora 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit te jedan od sedmorice izaslanika te lože nazočan na inauguraciji jugoslav. Velike lože Bnei Brita 1935. sa sjedištem u Beogradu. Po uspostavi NDH nastavio je raditi kao neophodno potreban stručnjak u svojoj bivšoj, sada konfisciranoj, tvornici, čija je vrijednost u prijavi imovine u lipnju 1941. procijenjena na 4 548 000 din. Ubrzo je uhićen te deportiran u logor Jasenovac. Temeljem dopuštenja Vjekoslava Luburića, unutar pogona kožare (Jasenovac IV), poč. 1942. osnovao je pogon za proizvodnju četaka u kojem je radilo dvadesetak osoba. Pretpostavlja se da je stradao u proboju logoraša. Majka Terezija također je stradala u logoru Jasenovac. Supruga Slava uhićena je u srpnju 1942. te zatočena u logor Tenja, a odande 22. VIII. 1942. transportirana u Auschwitz, gdje je stradala. Sin Zlatko, službenik, uspio je pobjeći iz tenjskoga logora te se dokopati tal. okupacijske zone. Boravio je u Crikvenici, a potom je bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, pristupio je partizanima najprije kao pripadnik Židovskog rapskog bataljona, a nakon što je nakon mjesec dana bataljon bio raspušten, priključio se 7. banijskoj diviziji. Poslije II. svj. rata u jednoj od prvih alija iselio se u Izrael.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 628.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – A. Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945. Dokumenta, 2–3. Beograd–Jasenovac 1986–1987. – T. Žugić i M. Milić: Jugosloveni u koncentracionom logoru Aušvic 1941–1945. Beograd 1989. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Z. Dirnbach i Z. Wamoscher: Osijek, ljeto 1942. Kronika jedne osječke porodice. Ha-kol, 2006, 95.

WASSERTHAL, Lavoslav (Polda), trgovac (?, 1879 – Zagreb, 28. VIII. 1935). Sin Samojla (Salamona), (?, 1843 – Zagreb, 2. VII. 1917) i Thekle (Tekle); (?, 1853 – Zagreb, 21. III. 1938). Naslijedio je trgovinu tekstilnom robom, koju je njegov otac sagradio s Lavoslavom Baumgärtnerom, nakon potresa 1880, kao prvu veliku dvokatnicu na sjev. strani Jelačićeva trga i Bakačeve ul. u Zagrebu. God. 1910. kao jedini kućevlasnik angažirao je → R. Lubynskoga da obnovi zgradu, koji joj je dao oblik sačuvan do danas. Lubynski mu je također 1912. sagradio otmjenu vilu na početku Tuškanca. Njegovi sinovi Vladimir (?Zagreb, 1913 – logor Jasenovac, 1941) i Zdenko (?Zagreb, 1917 – logor Jasenovac ili Jadovno, 1941) stradali su u Holokaustu. II. svj. rat preživjela je samo Lavoslavova supruga Edita rođ. Berkovits (?, 1891 – Zagreb, 28. I. 1979), koja se nakon suprugove smrti udala za odvjetnika → R. Farkaša.

IZV.: JUSP Jasenovac.

LIT.: B. Polić: Vjetrenjasta klepsidra. Zagreb 2004. – S. Knežević: Židovi na Jelačićevu trgu. Ha-kol, 2013, 130.

WEBER, Mavro, trgovac, žid. aktivist i javni djelatnik (?, o. 1852 – Zagreb, 4. VIII. 1921). God. 1898. spominje se kao jedan od najjačih poreznih obveznika tadašnje Bjelovarsko-križevačke županije, a 1899. kao treći na popisu članova kutinske Izraelitske bogoštovne općine, koji u smislu općinskih pravila uživaju pravo glasa na glavnim skupštinama. Bio je među osnivačima vatrogasnoga društva (1886) i vatrogasni podvojvoda, koji se spominje već na prvoj konstituirajućoj sjednici iz 1891. kao jedan od čelnih kutinskih vatrogasaca. Unatoč javnomu angažmanu, novine Hrvatski radnički glas, iza kojih su stajali Stjepan Zagorac i Grga Tuškan, pisale su protiv kutinskih Židova te poimenično prozvale trgovca »Čifuta Webera« zbog navodnoga pružanja neprikladna smještaja sisačkim domobranima na putu za voj. vježbu, koji su kod njega spavali na goloj zemlji.

IZV.: Gradska groblja Zagreb.

LIT.: Lj. Dobrovšak: Židovska zajednica u Moslavini i Kutini. Zbornik Moslavine, 7/8(2004–2005).

WEICHINGER, Josip, poduzetnik (? – Osijek, 2. pol. XIX. st.). S → L. Herzogom i → Jeremijom Schwarzom osnovao je staklanu u Osijeku (1862). Uz staklanu je osnovao i veći paromlin.

LIT.: N. A. Plavšić: Trgovačko-obrtnička komora za Slavoniju u prvih pedeset godina njenog opstanka 1853. do 1903, 1. Osijek 1904. – M. Despot: Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Prilog gospodarskoj povijesti u doba banovanja Ivana Mažuranića. Zagreb 1979. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

WEILER, Adolf, šumarski inženjer i slikar (Bosanski Novi, BiH, 11. IV. 1895 – Zagreb, 7. I. 1969). Diplomirao je 1921. na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu. Usporedno sa studijem učio je slikarstvo u privatnoj školi Tomislava Krizmana u Zagrebu, a zatim u Beču kod prof. Rusla. God. 1922. na svojoj prvoj izložbi u ŽO u Zagrebu izložio je veći broj ulja na platnu manjega formata u kojima prevladava isti motiv (ist. Židovi u karakterističnim pozama). Poslije te izložbe otišao je u München, a zatim nakratko u Berlin na daljnje slikarsko usavršavanje. Na izložbi u povodu IV. omladinskoga sleta žid. omladine (1923) izlagao je crteže ugljenom, rötelom i akvarel Španjolski Jevrej, pejzaže iz okolice Münchena te slike Sin geta i Slijepac. Poslije izložbe u Bjelovaru (1924), gdje se predstavio s 50 djela, nastao je prekid u njegovu izlaganju. Zaposlio se u Direkciji šuma Zagreb, a zatim po potrebi službe mijenjao boravišta po cijeloj Hrvatskoj. Za uspostave NDH radio je u šumariji u Popovači. Dana 12. IV. 1941, kao jedan od malobrojnih Židova, položio je prisegu vjernosti NDH, ali je ipak umirovljen 1. VI. 1941. Na slobodi je ostao do 18. XII. 1943, kad je uhićen, ali uspio je pobjeći 28. XII. iz zatvora u Kutini. U siječnju 1944. priključio se partizanima te djelovao kao šumarski referent i voditelj lugarskoga tečaja. U zatvoru i za boravka u partizanima skicirao je svoje dojmove: kolone zbjegova, prijenos ranjenika, djecu, starce, borce za vrijeme pokreta i odmora, karakterističnih lica i situacija. U poslijeratnom razdoblju razradio je te skice na većim formatima. Izlagao je 1959. u Zagrebu. Snažan mu je ciklus Stradanje iz vremena II. svj. rata i okupacije, u kojem je prikazao patnje naraštaja palog kao žrtva ustaških i nacističkih zločina. Poslije rata živio je u Samoboru. Po njegovim zamislima i nacrtima rekonstruirani su Trg kralja Tomislava i Trg Republike s parkom i Muzej grada Samobora.

IZV.: HDA, MUP NDH, br. 223, kut. 28, Predsjednički ured, pr. bb/41, god. 1941.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori sa proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987). Zagreb 1988. – D. Ivanuša: Židovi – likovni umjetnici u antifašističkoj borbi i žrtve holokausta. U: Antisemitizam, holokaust, antifašizam. Zagreb 1996. – Novi Omanut, 4(1996) 16.

WEILER, Mirjam (Weiller, Marija), pedagoginja i žid. aktivistica (Bosanski Novi, BiH, 1894 – Zagreb, 15. IV. 1942). Kći Ljudevitova. God. 1900. doselila se u Zagreb, gdje je završila osnovnu školu i licej pedagoškoga smjera. Zatim je otišla u Švicarsku, gdje je završila dvogodišnji seminar franc. jezika (1913). Nakon studija vratila se u Zagreb, a poslije I. svj. rata (1919) otišla je u Beč na jednogodišnji seminar proučiti rad dječjeg vrtića Montessori. God. 1917. jedna je od pokretačica lista Židov u kojem postaje redovita suradnica. Od 1918. predsjednica je društva »Bnot Cijon – Kolo židovskih djevojaka«, a zatim preuzima vodstvo žid. fonda Keren Kajemet, koji je njezinom inicijativom organizacijski znatno usavršio svoj rad. Od 1922. urednica je Haaviva – Proljeće, »časopisa za židovsku djecu i židovsku kuću«, u kojem su objavljivane pjesme, zagonetke, priče, psalmi, tekstovi o religiji, s ciljem odgoja i moralnoga prosvjetljenja žid. zajednice. Od 1923, kad je otvoren dječji vrtić ŽOZ, djelovala kao odgojiteljica (doda) i ravnateljica. Primjenjivala je metodu Montessori, koja je tako u tadašnjem Kraljevstvu SHS prvi put uvedena u jednom dječjem vrtiću; poučavala je u duhu cionističke ideje te učila djecu i hebrejski jezik. Vrtić je 1936. pohađalo pedesetero djece, a tri godine poslije bilo ih je osamdesetero. Uz to bila je u Zagrebu suosnivačica WIZO (1927) te članica prvog Osnivačkoga odbora; kao izaslanica WIZO odlazila je na kongrese u različite gradove Jugoslavije. Po uspostavi NDH preuzela je žid. znak. Nakon što su u travnju 1941. zatvorene prostorije u Palmotićevoj ul., vrtić je prestao raditi, ali ga je ponovo otvorila u lipnju 1941. u vlastitom stanu u Palmotićevoj ul.; vrtić je pohađalo od 10 do 14 polaznika. Prilikom pokušaja uhićenja 15. IV. 1942. počinila je samoubojstvo ispijanjem otrova. Vrtić ŽOZ od 1989. nosi njezino ime, a SJOJ u Izraelu je u njezino ime zasadio gaj.

IZV.: KŽZ.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Z. Rudolf: O dječjem vrtiću. U: 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori sa proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987). Zagreb 1988. – Židov, 9(1925) 51; 10 (1926) 9; 11(1927) 50; 13(1929) 8; 14(1930) 2; 20(1936) 18. – Bilten ŽOZ, 1990, 13. – Ha-kol, 2003, 77.

WEILLER, Arpad, žid. aktivist (?, druga pol XIX. st. – ?). Bio je zamjenik → F. Engela, izaslanika II. okružja Zemaljskog odbora udruženja cionista južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske Monarhije na IX. cionističkom kongresu 1909. u Hamburgu.

LIT.: Židovska smotra, 3(1909) 20.