ŠTERNBERG, Zdenko (Sternberg), fizičar i žid. aktivist (Osijek, 28. VII. 1920). Sin → Julija Sternberga i Irme rođ. Papai. Nakon završenoga studija fizike, radio je u Institutu »Ruđer Bošković« kao voditelj laboratorija, a 1958–82. kao sveučilišni profesor. Predavao teoriju optičkih mjerenja i spektroskopske metode u kemijskoj fizici. Član je Upravnoga odbora Kulturnoga društva »Miroslav Šalom Freiberger«, član Vijeća ŽOZ. Objavljivao je tekstove o žid. povijesti i tradiciji u žid. glasilima. S Dušankom otac je psihijatrice Sanje (Zagreb, 7. VII. 1955).

LIT.: Novi Omanut, 4(1995) 8.

ŠTOTER, Artur (Stotter), inženjer (Turbe kraj Travnika, BiH, 6. XI. 1922 – Haifa, Izrael, 1993). U Izrael se iselio 1948. U Haifi završio studij strojarstva, započet u Zagrebu. Još za studija počeo je raditi na Tehnionu, na odjelu za fiziku (solarna energija), isprva kao tehničar, potom kao diplomirani inženjer. Specijalizirao se u Velikoj Britaniji, a doktorirao na Sveučilištu u Aachenu. Biran je u najviše znanstvene forume i neko vrijeme bio je dekan Fakulteta strojarstva. Vodio je mnoge znanstvene centre i laboratorije i bio savjetnik i akademski mentor studenata drugoga stupnja. Često je predavao kao gostujući profesor na fakultetima izvan Izraela. Sudjelovao je u različitim povjerenstvima i bio znanstveni savjetnik prilikom projektiranja dijelova za izr. tenk »Merhava«.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999.

ŠTRAUS, Božidar (Strauss, Darko), biokemičar (Zagreb, 5. III. 1923 – Zagreb, 23. XI. 2010). Sin → J. Straussa i Blaženke rođ. Njemčić. U braku s farmaceutkinjom Nedom rođ. Miholjević otac je ekonomistice Dinke-Štraus Balabušić i liječnice Maje Štraus-Patko. Po uspostavi NDH bio je student farmacije. Prebjegao u Dalmaciju 1942. te bio interniran u logor u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se Židovskom rapskom bataljonu, a potom djelovao u sanitetskom skladištu Glavnoga Štaba Hrvatske. Bio je referent za ljekarništvo Unske operativne grupe i ljekarnik Centralne apoteke 4. korpusa. Stekao je čin majora. Diplomirao je na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu 1948, a doktorirao 1962. Docent je od 1963, izvanredni profesor od 1969, a redoviti od 1977. Specijalizirao je medicinsku biokemiju 1951–54, a usavršavao se u Zürichu i Winterthuru (1957) te u Parizu (1964). Bio je voditelj Centralnoga kliničkoga laboratorija Vojne bolnice u Zagrebu 1954–84, predstojnik Zavoda za medicinsku biokemiju 1977. te voditelj poslijediplomskoga studija medicinske biokemije Sveučilišta u Zagrebu 1969–85. Njegovim dolaskom u laboratorij broj pretraga koje se rade u laboratoriju znatno se povećao; uvedeno je određivanje jetrenih proba (bilirubin, timol, Weltman i sublimat), alkalna fosfataza, ukupni kolesterol, elektroliti (kalij, natrij, kloridi, kalcij i fosfor) i elektroforeza bjelančevina. Uveo je enzimsku dijagnostiku u Hrvatsku i automatizaciju kliničkog laboratorija. Bio je počasni član Société de la biologie clinique, Društva medicinskih biokemičara i Hrvatskoga farmaceutskoga društva. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.

DJELA: Medicinska biokemija. Zagreb 1988. – Analitičke tehnike u kliničkom laboratoriju (suautor). Zagreb 1997.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1990, 13. – Štraus, Božidar. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994.

ŠULTAJS, Oto, trgovac (Karlovac, 27. XI. 1908 – ?). Sin Maksa i Irme rođ. Kohn. Po uspostavi NDH, prebjegao je u Hrvatsko primorje te bio interniran u Kraljevicu i Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao borac u Židovskom rapskom bataljonu te kao komesar čete u 3. brigadi 7. banijske divizije. – Brat Rudi, stomatolog (Karlovac, 1912 – ?). Po uspostavi NDH također je prebjegao u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima djelujući kao zamjenik referenta saniteta Židovskoga rapskoga bataljona, zamjenik referenta saniteta 3. brigade 7. banijske divizije, stomatolog u medicinskom sanitetskom bataljonu 7. banijske divizije i pri Štabu 4. armije. – Brat Zlatko, revolucionar (Karlovac, 1922 – ?). Po uspostavi NDH s braćom je prebjegao u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima djelujući kao referent saniteta Banijskoga partizanskog odreda.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

ŠVAB, Mladen, povjesničar, arhivist i leksikograf (Zagreb, 19. IV. 1945 – Zagreb, 24. X. 2000). Sin Gezin. Osnovnu školu (1961) i gimnaziju »Bogdan Ogrizović« završio je u Zagrebu (1965). Te god. upisao je studij povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koji je privremeno prekinuo radi odsluženja voj. roka. Nakon završetka studija (1973) kao stipendist Fonda za naučni rad upisao je poslijediplomski studij iz pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru, koji je okončao 1977. obranom magistarske radnje Kronologija arhidjakona Ivana Goričkog kao izvor za hrvatsku povijest. God. 1989. Filozofski fakultet u Zagrebu prihvatio je njegovu temu za doktorski rad pod naslovom Pojava Hrvata na istočnoj obali Jadrana i u njezinom zaleđu, od koje je tijekom 1990-ih odustao te prijavio za doktorski rad novu temu o Mati Ujeviću i Hrvatskoj enciklopediji, a koju je u ožujku 1999. prihvatio Senat Sveučilišta u Zagrebu. Od 1973. radio je kao arhivist u Historijskom arhivu u Zagrebu (danas Državni arhiv u Zagrebu), iste god. zaposlio se kao znanstveni asistent u Institutu za historiju radničkoga pokreta (danas Hrvatski institut za povijest) u Zagrebu. Od 1981. radio je u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu (danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža), gdje je djelovao u redakciji Hrvatskoga biografskog leksikona kao član uredništva i autor približno 150 članaka (1–5. Zagreb 1983–2002). Uz to bio je suradnik Hrvatskoga leksikona (1–2. Zagreb 1996–97) i leksikona Tko je tko u NDH (Zagreb 1997). Bavio se pretežito izvorima za hrv. srednjovjekovnu povijest, ulozi slobodnih zidara objavljujući radove u periodici: Onomastica jugoslavica (1977), Časopis za suvremenu povijest (1978, 1997), Historijski zbornik (1980, 1982–84), Gordogan (1980–81, 1984), Oko (1983–84, 1986), Radovi Instituta za hrvatsku povijest (1985) i Arhivski vjesnik (1989). Uz to razvio je značajnu publicističku djelatnost tijekom 1980-ih i 1990-ih pišući za Vijenac, Start, Nedeljnu Dalmaciju, Globus, Hrvatsko slovo, Večernji list i Vjesnik. Priredio je za pretisak Tomašićev hrv. prijevod spisa Konstantina Porfirogeneta O upravljanju carstvom (Zagreb 1994), dodavši mu i prijevod careva spisa De thematibus iz rukopisne ostavštine Nikole Tomašića te biografski esej o prevoditelju obaju spisa. Od ostalih pretisaka i kritičkih izdanja u čijem je priređivanju za objavljivanje sudjelovao ističu se knjige Naše nebo Otona Kučere (Zagreb 1995), Politički zemljopis hrvatskih zemalja Ive Pilara (Zagreb 1995), Povijest Zagreba Franje Buntaka (Zagreb 1996), Tužna povijest Hercegove zemlje 1437.–1482. Bare Poparića (Zagreb 1997) te Hrvatska narodna samobitnost Filipa Lukasa (Zagreb 1997). Sudionik je mnogobrojnih znanstvenih skupova. Bio je član Povijesnoga društva Zagreba – Saveza povijesnih društava Hrvatske.

DJELA: Zagrebačke ulice (suautor). Zagreb 1994.

IZV.: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Osobni dosje djelatnika.

LIT.: Švab, Mladen. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997. – N. Lučić: Mladen Švab (1945.–2000.). Radovi Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, 2000, 9.

ŠVABENIC, Zlata, posebnica (Velika Gorica, 20. IX. 1920 – Zagreb, 23. IV. 2013). Kći Lea i Fanike rođ. Rosenberg. Po uspostavi NDH prebjegla je u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima djelujući u NOO Pokuplje.

IZV.: Gradska groblja Zagreb.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

ŠVARC-KOHN, Ira (Irena), pijanistica i glazb. pedagoginja (Lódż, Poljska, 20. XII. 1909 – Zagreb, 16. I. 1998). Od 1928. studirala je klavir na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i 1934. diplomirala kod Svetislava Stančića. Bila je koncertantica i glasovirska pedagoginja u Zagrebu u međuratnom razdoblju, a za NDH boravila je u Italiji i Švicarskoj. Nakon rata djeluje kao glasovirska pedagoginja na Gradskoj muzičkoj školi (poslije »Pavao Markovac«) i od 1950–67. na Muzičkoj školi »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu. Među njezinim učenicima ističe se pijanist Vladimir Krpan.

LIT.: Švarc-Kohn, Ira. Leksikon jugoslavenske muzike, 2. Zagreb 1984. – Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998.

ŠVARC-POŽGAJ, Klementina (Schwarz, Schwartz, Požgaj-Schwarz; Klema), slikarica i karikaturistica (Zagreb, 4. X. 1896 – Zagreb, 25. V. 1982). Kći Alberta Schwarza i Ane rođ. Friedman. Završila je ženski licej i Privremenu višu školu za umjetnost i obrt u Zagrebu (1916–20) kao jedna od prvih diplomantica. U prvom braku bila je s → O. Blühweissom, u kojem je rođen sin → A. Blivajs. Razvela se 1926, a oko 1937. udala se za arhitekta Zvonimira Požgaja i udajom prešla na katoličanstvo. Po uspostavi NDH bila je upisana u Kartoteku židovskoga znaka, ali čini se da znak nije preuzela. Međutim, zbog polit. uvjerenja svojega supruga kojega je tražila ustaška policija, veći dio II. svj. rata skrivali su se u Zagrebu. Nakon rata nastavila je slikarsku karijeru te pet godina bila ravnateljica muzeja u Zadru. Isprva je slikala pod utjecajem impresionista krajolike i mrtve prirode. Poslije se bavila portretnom karikaturom, crtajući likove umjetnika, političara, uličara, kavanskih posjetilaca ili slučajnih prolaznika. Kao portretna karikaturistica ovjekovječila je većinu predstavnika javnog i kult. života Zagreba; glasovita je njezina karikatura Miroslava Krleže, koji je bio obiteljski prijatelj. Samostalno je izlagala na Gospodarićevu kupalištu na Savi (1919) i u Zagrebu (1932), potom u Beogradu (1933) i Zadru. God. 1975. priredila je u Zagrebu retrospektivu, a 1978 i 1980. izlagala je u HNK ciklus karikatura scenskih umjetnika. Od 1945. članica je ULUPUH i ULUH te od 1948. sudjeluje na njihovim značajnijim izložbama. – Otac Albert Schwarz, građevinski inženjer i poduzetnik (Zagreb, 27. VIII. 1859 – Zagreb, 25. I. 1930). Sin Vilima i Ernestine rođ. Dentrih, suprug Ane rođ. Friedman (Bečko Novo Mjesto, Austrija, 1860 – Zagreb, 17. X. 1925). Bio je prvi tehnički direktor novootvorenog HNK u Zagrebu i sudjelovao je u njegovoj izgradnji i opremanju. Bio je posjednik te 1915. jedan od najvećih prinosnika općinskoga poreza u ŽOZ. Supruga je bila vlasnica krojačkoga salona u kojem je izrađena odjeća za modele prikazane na reprezentativnom zastoru Vlahe Bukovca u HNK.

DJELA: Tumač građevnim radovima. Zagreb 1903.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 36. – KŽZ. – Podaci o ulazniku V. Blivajs. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: (Nekrolog). Tehnički list, 12(1930) 4. – Savez inženjera i tehničara Hrvatske, 1878–1978, sto godina tehnološkog razvoja (spomenica). Zagreb 1978. – (Nekrolog). Vjesnik, 43(1982), 27. V. – Spomenica Akademije likovnih umjetnosti 1907–1957. Zagreb 1958. – Požgaj-Schwartz, Klementina. Likovna enciklopedija Jugoslavije, 2. Zagreb 1987. – 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori sa proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987). Zagreb 1988. – P. Cindrić: Požgaj-Schwartz, Klementina. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 2. Zagreb 1996. – Požgaj-Schwartz, Klementina. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997. – Karikature Kleme Švarc-Požgajić povodom 99-godišnjice rođenja (katalog izložbe). Zagreb 1995.

ŠVARC, Alfred (Schwarz), skladatelj i pravnik (Križevci, 24. IV. 1907 – Križevci, 21. XI. 1986). Sin Miroslava i Irme. Doktorirao je temeljem rigoroza na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1933. Studirao je kompoziciju na Muzičkoj akademiji (Blagoje Bersa). U međuratnom razdoblju bio je odvjetnik u Križevcima. Po uspostavi NDH brisan je iz Odvjetničkoga imenika te je bio zatočen u Osnabrücku, gdje je vodio pjevački zbor logoraša. Nakon II. svj. rata bio je sudac u Daruvaru, Bjelovaru i Glini, a od 1969. ponovo je živio u Križevcima. – Skladati je počeo 1930 (Gudački kvartet u Des duru, Etuda za klavir, Suita za violinu). Iako je njegov bogat skladateljski opus malo poznat široj publici, ističu se mnogobrojne simfonije, simfonijske pjesme, kantate s ratnom tematikom (Noć u Titovom Užicu, 1956; Povratak bez doma, 1960; Štab, 1961; Rekvijem 1963), komorne skladbe i mnogobrojne solo pjesme, od kojih je nekoliko objavio u zbirkama Lirika (1964) i Noćni Leptir (1966). Za svoje glazb. minijature, kantate i druge kompozicije nadahnjivao se partizanskim pokretom, a uglazbljivao je i literarna djela. Ističu se skladbe Dramatična simfonija za veliki orkestar (1952),Simfonija mira za veliki orkestar (1953), Kugina kuća, simfonijska poema za veliki orkestar prema Augustu Šenoi (1954), Kadinjača, simfonijska poema za veliki orkestar (1954), Eroica, simfonijska poema za veliki orkestar (1956), simfonijske poeme prema Williamu Shakespeareu Kralj Lear (1959), Ukroćena goropadnica (1960), Vesele žene Windsorske (1962), VI simfonija/Poema o Hamletu za bariton, mješoviti zbor i veliki orkestar (1979). Posljednje njegove skladbe nose nazive Pjesme smrti i nade (1981) i Burleska za veliki orkestar (1982).

IZV.: Podaci o ulazniku B. Polić i R. Weisz-Maleček.

LIT.: Jevrejski pregled, 21(1970) 10; 23(1972) 7/8. – Švarc, Alfred. Leksikon jugoslavenske muzike. Zagreb 1984. – (Nekrolog). Vjesnik, 47(1986), 22. XI. – Bilten ŽOZ, 1989, 12. – Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998.

ŠVARC, Božo (Schwarz), sportaš i sportski djelatnik (Zagreb, 6. IX. 1920 – Beograd, 4. V. 2007). Sin Ferdinanda (Bjelovar, ? – Zagreb, 1935) i Štefe. Otac mu je bio vlasnik trgovine elektrotehničkih potrepština »Schwarz i drug« u Preradovićevoj ul. u Zagrebu. Osnovnu žid. školu i gimnaziju završio je u Zagrebu, gdje je počeo studirati na Tehničkom fakultetu, odjel elektrotehnike. Bio je član SKOJ od 1939, a potom kandidat za člana KPJ. Aktivno se bavio sportom 1930-ih kao član Makabija, skijaš i lakoatletičar (skok u vis). Također je bio član Hašomer Hacaira. Po uspostavi NDH uhićen je 27. V. 1941. s drugih 165 žid. omladinaca i otpremljen u logor Danica, otamo u Gospić i Jadovno, odakle je vraćen u Gospić, potom preko logora u Jastrebarskom u kolovozu 1941. u logor Jasenovac. U prosincu 1941. prebačen je u logor Stara Gradiška, a potom u selo Obradovce kraj Feričanaca, odakle je uspio pobjeći 12. IX. 1942. i priključiti se partizanima kao borac u banijskoj četi, vodni delegat u 1. kalničkom odredu, komesar bataljona 17. brigade 28. divizije i komesar srp. brigade KNOJ u činu majora. Nakon rata ostao je u aktivnoj službi u JNA u Beogradu do umirovljenja 1980. u činu pukovnika. Posljednje radno mjesto bilo mu je načelnik arhiva Vojnoistorijskoga instituta u Beogradu. Suosnivač je sportskoga društva »Partizan« 1945. i poslije nekih klubova unutar društva, dugogodišnji član predsjedništva društva, dugogodišnji predsj. više Partizanovih klubova (hokejaškoga i plivačkoga). Dobitnik je Spomenice 1941, jedan od nekolicine preživjelih iz logora Jadovno i, uz → Sašu Blivajsa, jedini preživjeli iz skupine od 165 omladinaca uhićenih u svibnju u Zagrebu. Pokopan je na beogradskom groblju.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 699.

LIT.: Sećanja Jevreja na logor Jasenovac. Beograd 1972. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1990, 30. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – V. Kovač: Božo Švarc, Kako sam preživio. Ha-kol, 2001, 69/70. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. –http://collections.ushmm.org/search/catalog/irn507365, pristupljeno 21. VII. 2016.