LEGENSTEIN, Elizabeta, stolnotenisačica (Murska Sobota, Slovenija, 3. I. 1899 – Zagreb, 26. V. 1958). Kći Moritza Kemenya. Obitelj njezina oca promijenila je prezime iz Kohn u Kemeny. U braku s Gezom Legensteinom iz Murske Sobote imala je djecu → Lili i Ladislava. Završila je građansku školu u Murskoj Soboti. Od 1925. živjela je s obitelji u Čakovcu, gdje je njezin suprug vodio kavanu »Royal« u kojoj je bila zaposlena kao blagajnica. Te je godine sa suprugom osnovala prvu stolnotenisku sekciju u Hrvatskoj pri Čakovečkom sportskom klubu. U kavani »Royal« postavili su stolnoteniske stolove ručne izrade na kojima su igrali gosti i članovi kluba, a 1926. pri Čakovečkom sportskom klubu osnivaju tenisku sekciju. Nastupila je uz supruga na Svjetskom prvenstvu 1929. u Budimpešti kao članica prve jugoslav. stolnoteniske reprezentacije. Na prvom ženskom prvenstvu Kraljevine Jugoslavije u stolnom tenisu 1930. u Murskoj Soboti osvojila je naslov državne prvakinje u pojedinačnoj konkurenciji. Za II. svj. rata preživjela je savezničko bombardiranje Čakovca 1944, kad je kavana »Royal« bila pogođena. Krajem te godine deportirana je u logor Sárvár u Mađarskoj, gdje je ostala do oslobođenja logora 1945. Nakon rata s obitelji je živjela u Opatiji (1948–51), gdje joj je suprug dobio posao u hotelijerstvu, a potom su se doselili u Zagreb. Povodom 70. godišnjice stolnoga tenisa u Hrvatskoj u Čakovcu je postavljena spomen-ploča u kojoj se njoj i suprugu odaje priznanje kao osnivačima i prvim reprezentativcima u stolnom tenisu. – Suprug Geza, sportaš (Murska Sobota, Slovenija, 7. XI. 1898 – Zagreb, 8. XII. 1982). Sin Franca i Ane rođ. Pintarić. Iz Murske Sobote doselio se 1925. u Čakovec, gdje je vodio kavanu »Royal«. Bio je istaknuti sportski, javni i kulturni djelatnik, državni reprezentativac u stolnom tenisu, motorist, skijaš i zrakoplovac. U Čakovec je donio tenis te otkrio tenisača Franju Punčeca. Bio je uhićen u njilaškoj raciji u Čakovcu u studenom 1944. Uhitio ga je njilaš (mađ. fašist) Tomo Cimerman, rođen u Murskom Središću. Prema jednim izvorima bio je deportiran u logor Dachau, a prema drugima u logor Hersbruck kraj Nürnberga. Nakon II. svj. rata radio je u hotelijerstvu u Opatiji (1948–51), a potom u Zagrebu. – Sin Ladislav, tenisač (Čakovec, 19. XI. 1926). Završio je gimnaziju u Osijeku. U mladosti je bio svestrani sportaš; bavio se nogometom, odbojkom, stolnim tenisom i tenisom. Tenis je počeo igrati u Čakovečkom sportskom klubu, čiju je sekciju osnovao njegov otac 1926. Nakon II. svj. rata bio je član teniskoga kluba »Montažno« iz Zagreba do 1955. Na prvenstvu Jugoslavije 1953. u Mariboru osvojio je 1. mjesto u muškim parovima (s V. Petrovićem) i 2. mjesto u mješovitim parovima (s L. Zamagnom), a 1954. u Beogradu je osvojio 2. mjesto u muškim parovima (s L. Jagecom). Na jugoslav. teniskoj rang-listi 1954. zauzeo je 4. mjesto. God. 1955. iselio se u Njemačku u Freiburg, a 1966. u Heidelberg. Zbog nemogućnosti stjecanja njem. državljanstva, 1960–62. nastupao je za Davis cup reprezentaciju Austrije te u 15 mečeva ostvario 9 pobjeda. Najveći je uspjeh postigao na Međunarodnom prvenstvu Francuske u Roland Garrosu 1959, kad se plasirao u osminu finala. Bio je višestruki sudionik Međunarodnoga prvenstva u Wimbledonu. Također je bio aktivan tenisač u veteranskoj konkurenciji, osvojivši mnoge značajne turnire.

IZV.: Podaci o ulaznici L. Legenstein.

LIT.: F. Kramer: Desetljeće našeg tenisa. Zagreb 1973. – Legenstein, Ladislav. Enciklopedija fizičke kulture, 2. Zagreb 1977. – M. Leich: Povijest sporta Međimurja 1886–1936. Čakovec 1979. – Međimurje, 2(1982), 17. II. – Z. Uzorinac: 60. godina stolnog tenisa u Jugoslaviji. Ljubljana 1988. – V. Kalšan: Židovi u Međimurju. Čakovec 2006. – J. i V. Kalšan: Legenstein, Geza. Međimurski biografski leksikon. Čakovec 2012. – E. Hemar: Legenstein, Geza. Hrvatski biografski leksikon, 8. Zagreb 2013. – http://www.daviscup.com/en/players/player/profile.aspx?playerid=10003880, pristupljeno 26. XI. 2012.

LEGENSTEIN, Lili (Csáki, Čaki), plesačica, pjevačica i koreografkinja (Murska Sobota, Slovenija, 6. XI. 1923). Kći Geze i → Elizabete. Kao dvogodišnjakinja s obitelji se doselila u Čakovec. Već kao dijete pokazivala je izuzetan talent i nastupala u glazbeno-plesnim programima očeve kavane »Royal«. Za ljetnih praznika nastupala je s prijateljicom Livijom Hahn u Murskoj Soboti ispred Benkove tvornice. Od 9. godine školovala se u Budimpešti, gdje je u Državnoj glumačkoj školi diplomirala klasični balet i moderni ples 1942. Za školovanja je nastupala pod umjetničkim imenom Lili Csáki. Usporedno je učila glasovir i uzimala satove pjevanja, koje je usavršavala u Zagrebu u Marije Borčić. Nakon što je u ožujku 1944. njem. vojska okupirala Mađarsku, nije više mogla nastupati te se vratila u Čakovec. Krajem 1944. prilikom posjeta majci u logoru Sárvár bila je uhićena kao Židovka i zadržana u logoru dva mjeseca. Nakon II. svj. rata, 1948, s obitelji se preselila u Opatiju. Iduće godine započela je karijeru u Narodnom kazalištu »Ivan Zajc« u Rijeci, najprije kao članica baletnog ansambla (Petar Iljič Čajkovski, Labuđe jezero), a kao operetna solistica debitirala je 1950. ulogom Mi u Zemlji smiješka (Franz Lehár). Nakon dvije provedene sezone u Rijeci od 1951. do umirovljenja 1982. stalna je članica kazališta »Komedija« u Zagrebu, osim 1961–65, kad ponovo nastupa u riječkom kazalištu. Gostovala je u Ljubljani, Beogradu, Zadru, Splitu, Osijeku i Puli. Djelujući više od četiri desetljeća na sceni, najviše priznanja stekla je kao operetna subreta i plesačica. Potom se potvrdila i mnogim uspjelim koreografijama u glazb. repertoaru »Komedije«. Pjevala je katkad i epizodne uloge u operama, glumila u drami. Ostvarila je tridesetak uloga u klasičnim operetama i mjuziklima ističući se kao Miss Beautyflower, Mala Floramye i Perina (Ivo Tijardović, Mala Floramye i Splitski akvarel), Stasi i Liza (Imle Kálmán, Silva i Grofica Marica), Molly Seamore (Sidney Jones, Priča o gejši), Yola (Nico Dostal, Clivia), Wanda i Helena (Oskar Nedbal, Poljačka krv), Arsena (Johann Strauss ml., Barun Ciganin), Ottilia (Ralph Benatzky, Kod bijelog konja), Denise i Corinne (Hervé, Mam’zelle Nitouche), Eliza i Gospođa Farkassy (Milan Grgić i Alfi Kabiljo, Velika trka i Car Franjo Josip u Zagrebu) i Oma Cajtel (Jerry Bock i Joseph Stein, Guslač na krovu). S uspjehom je interpretirala i naslovnu ulogu u glazb. komediji Džudi (Žene nisu anđeli), koju je Aleksandar Marodić napisao za nju i Slavka Midžora. Poslije se bavila i koreografijom te, među ostalima učila mlade zagrebačke glumce i pjevače kako se pleše step u mjuziklu Kralj je gol. Ukupno je u karijeri odigrala 80 uloga i postavila 40 koreografija. O njezinoj umjetničkoj karijeri snimljen je 2003. dokumentarni film Lili, rođena za step autora Tanje Kirhmajer, Tihonija Brčića i Ide Tomić. Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1998, dobitnica je Nagrade hrvatskoga glumišta za životno djelo 2010. za svekoliko umjetničko djelovanje na području operete i mjuzikla.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

LIT.: Vikend, 14(1981), 20. XI. – M. Barbieri: Čaki, Lili. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – N. Riputer Rodež: Nikoli ne bom prestara za to vlogo. Vestnik, 2000, 7. XII. – J. Martinčević: Neponovljiva Lili Čaki. Hrvatsko slovo, 8(2002) 352. – M. Barbieri: U mojim su venama glazba i ritam. Hrvatsko glumište, 46/47(2010). – J. i V. Kalšan: Legenstein, Lili Čaki. Međimurski biografski leksikon. Čakovec 2012.

LEGRADIĆ, Ferdinand (Lőwy, Fred), fotograf (Norman kraj Donjeg Miholjca, 1907 – Osijek, 1995). Od 1926. imao je fotografsku radnju u Kapucinskoj ul. u Osijeku.

LIT.: M. Tonković: Židovi fotografi (katalog izložbe). Zagreb 2004.

LEGRADIĆ, Rudolf, pravnik (Sarajevo, 4. IV. 1901 – Beograd, 11. III. 1989). Sin Franca, sina Jakova, i Osječanke Franciske rođ. Horvat. Njegov otac je u mlađim danima kako bi lakše dobio mjesto u vojnom orkestru promijenio prezime iz Löwy u Legradić. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Beču 1926, potom je bio sudac u Imotskom, Splitu i Dubrovniku. Bio je član KPJ od 1929. Za II. svj. rata 1944. pridružio se Dalmatinskomu partizanskomu odredu, dok su supruga Estera rođ. Trautman i kćeri Franciska i Branislava bile sklonjene u izbjeglički logor El Shatt u Egiptu. Od 1945. živio je u Beogradu, gdje je 1945–55. bio zamjenik saveznoga državnoga tužitelja, a 1955–57. profesor na Pravnom fakultetu u Skoplju. Od 1957. do 1961. bio je profesor prava na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i njegov dekan 1960–61. Potom je do 1971. bio profesor prava na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, a kao vanjski suradnik predavao je i na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici u Osijeku. – Kći Franciska Legradić Lojpur, knjižničarka (Zagreb, 11. VI. 1934 – Beograd, 2000). God. 1956–89. bila je knjižničarka na Pravnom fakultetu u Beogradu. S djecom Zoricom i Aleksandrom (Sašom) i njihovim obiteljima iselila se 1993. u Izrael. Poslije se vratila u Beograd. – Kći Branislava Legradić Nikuševa, arhitektica (Zagreb, 7. XI. 1938). Nakon boravka s majkom i sestrom u izbjegličkom logoru El Shatt u Egiptu, diplomirala je arhitekturu u Skoplju 1962. God. 1963–90. radila kao arhitektica u Samoupravnoj interesnoj zajednici dječje zaštite u Zagrebu.

DJELA: Historija ekonomske teorije. Osijek 1971. – Teze o primjeni marksističkog dijalektičkog metoda u pravnoj nauci. Beograd 1973. – Socioteorija. Beograd 1974. – Teorija dijalektičke analize i sinteze. Historija otkrivanja zakona negacije negacije. Osijek 1974. – Dijalektička teorija i praksa društva. Osijek 1977.

IZV.: Podaci o ulazniku A. Lojpur.

LEHNER, Vilko Josip (Joseph), ekonomist (Zagreb, 26. XII. 1909 – Toronto, 28. VII. 1993). Sin Dragutina (?, o. 1864 – Zagreb, 22. V. 1938) i Emilije (Milke) rođ. Pick (?, o. 1878 – Zagreb, 1. III. 1934). Po ocu je zavičajnost imao u Vukovaru, a od 1923. živio je u Zagrebu. God. 1932. diplomirao je na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu. Pokršten je u crkvi Sv. Petra u Zagrebu 1938, vjerojatno zajedno sa suprugom Desankom rođ. Kremzir. U Zagrebu je radio kao knjigovođa u trgovini papirom brata Milana 1933–35, kao službenik u Osiguravajućem dioničkom društvu »Dunav« 1935–36. te od 1936. u Državnoj hipotekarnoj banci. Postavljen je u srpnju 1940. za višega trgovinskog pristava u Odjelu za obrt, industriju i trgovinu Banske vlasti Banovine Hrvatske. Po uspostavi NDH bio je jedan od malobrojnih Židova koji je djelovao u državnom aparatu kao viši trgovinski pristav Ministarstva narodnoga gospodarstva. Bio je zaveden u Imenik Ponove, na temelju čega su ga vlasti smatrale Židovom, ali su mu bila priznata arijska prava te je dobio »posebno priznanje« Poglavnika. Smatran je »desnom rukom ministra financija Košaka«. Neovisno o tome, bilo je mnogo zainteresiranih za njegov stan te su mu u rujnu 1942. »bili svakodnevno upućivani pojedini interesenti za stanove«. God. 1948. obitelj se iselila u Izrael, potom u Mendozu u Argentini, gdje je bio vlasnik tvornice čarapa. S obitelji se 1963. iselio u Toronto, gdje je radio u vladi Ontarija kao ravnatelj istraživačkoga centra u Ministarstvu industrije trgovine te je, među ostalim, bio odgovoran za uspostavu trgovinskih ureda Ontarija diljem svijeta. Posjećivao je u međuvremenu i Zagreb. – Brat Milan, trgovac (Zagreb, 13. VI. 1907 – ?). Po ocu, politički »osvjedočenom pravašu«, zavičajnost je stekao u Vukovaru. Bio je vlasnik trgovine papirom u Zagrebu koja je 1937. pala pod stečaj. Za uspostave NDH bio je knjigovođa u veletrgovini kolonijalnom robom »David Herzog«. Sa suprugom Esterom Emilijom (Jasienica, Poljska, ? – ?) prešao je na katoličanstvo. Poč. svibnja 1941. predao je molbu za priznavanje arijskih prava, ali ne zna se je li ih dobio. Po nalogu MUP 28. V. 1941. bio je oslobođen od nošenja žid. znaka, ali je njegovim sestrama Zlati ud. Hiršl i Zdenki ud. Kohn molba bila odbijena. Povjerenik tvrtke → David Herzog u srpnju 1941. tražio je da ga se izuzme od mjera progona »kao stručnjaka nužnoga za rad poduzeća«. Preživio je II. svj. rat i 1946. upisan u popis povratnika ŽOZ.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27218, 27693, 29884. – HDA, Ponova, Varia. – HDA, Ponova, Kartoteka DKM, spis Vilka Lehnera 697/3. – Podaci o ulazniku D. Kremzir i T. Benzaquen.

LIT.: B. Bušić: Jedino Hrvatska. Toronto 1983. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LEHRER, Julio M., trgovac (Iași, Rumunjska, 10. XI. 1895 – ?). U Hrvatsku se doselio 1920. iz Rumunjske te je do 1941. imao rumunjsko državljanstvo. Posjedovao je trgovinu galanterijom u Jurišićevoj ul. u Zagrebu, koju mu je 20. VI. 1941. otkupljena za 500 000 din., no do 30. VI. 1941, kad je podnio prijavu imetka, taj iznos nije bio položen na njegov račun, te su također u njegovu vlasništvu ostala potraživanja trgovine od 379 000 din. U braku sa Stellom rođ. Scheratter imao je kćeri Beatu i Eriku. Nepoznata je njegova daljnja sudbina.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684.

LEHRER, Marko, trgovac (Iași, Rumunjska, 10. V. 1894 – ?). Doselio se 1930. iz Rumunjske te je zadržao rumunjsko državljanstvo. U međuratnom razdoblju u Tomašićevoj ul. u Zagrebu imao je trgovinu galanterijske robe. Bio u braku sa Sofijom rođ. Rabner, rumunjskom državljankom. Po uspostavi NDH nepoznata je njegova daljnja sudbina.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684.

LEIGHTON, Renee (Renata), prevoditeljica i žid. aktivistica (Zagreb, 1947). Kći → K. Tolnauera i Dragice (Drage) Kapetanić (?, 1910 – ?, 1996). Od 1956. živjela je s obitelji u Beču, a od 1970. u Melbournu. Radila je kao prevoditeljica te niz godina kao savjetnica u bolnici u Melbournu, gdje je također volonterka u Židovskom muzeju i istraživačkom centru Holokausta (The Jewish Holocaust Museum and Research Centre). Majka je Marka, Daniela i Jessice.

LEIMDÖRFER, Aladar (Vladimir), gospodarstvenik (Budimpešta, 27. VII. 1877 – ?Đurđenovac, 12. IV. 1936). Sin Jakoba i Julije rođ. Engel. Živio je 1930-ih u Sušinama kao upravitelj pogona Našičke tvornice tanina i paropila d. d. u Đurđenovcu te bio među optuženicima u Osijeku u aferi Našička d. d. 1935. Tada je prešao na evangeličku vjeru, a u braku s Ellom rođ. Bryk (Kolbuszowa, Poljska, 1888 – Zagreb, 23. I. 1946) imao je sinove Ivana (Hansa) (Pečuh, Mađarska, 1913 – Zagreb, 9. VIII. 1971), Gustava i Franju. Supruga mu je bila kći bečkoga odvjetnika Adolfa, sudionika V. cionističkoga kongresa u Baselu (1902) i sestra antropologa i entomologa Felixa Bryka, koji ju je često posjećivao u Đurđenovcu. Po njegovoj smrti, supruga i sinovi preselili su se u Ožegovićevu ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH, pozivajući se na svoj dugogodišnji humanitarni i socijalni rad u Đurđenovcu i Našicama, Ella je zatražila arijska prava za sebe i sinove, no molba je bila odbijena. U Holokaustu su stradali Gustav i Franjo, dok su Ella i Ivan preživjeli II. svj. rat u Zagrebu, uz pomoć podstanara Borisa Roića, koji ih je selio na različite lokacije po Zagrebu zbog čega je 1998. proglašen Pravednikom među narodima. – Sin Franjo (Đurđenovac, 7. III. 1921 – Jadovno, 1941). Po uspostavi NDH bio je student tehnike. Prijavu imovine u njegovo je ime ispunila majka 29. VI. 1941, jer je tada već vjerojatno bio odveden »na prisilni rad«, a zapravo u logor Danica, potom u Gospić te u Jadovno, gdje je stradao – Sin Gustav, liječnik (Pečuh, Mađarska, 5. XI. 1916 – logor Jasenovac, 24. X. 1944). Zavičajnost je imao u Đurđenovcu. Nakon očeve smrti 1936. s majkom i braćom doselio se u Zagreb, gdje je 7. II. 1941. diplomirao na Medicinskom fakultetu. Početkom 1942. uhićen je i deportiran u logor Jasenovac, gdje je bio među šest logoraša Židova zaduženih za bolnice i ambulante. Bio je požrtvovan i cijenjen kod logoraša i medicinskoga osoblja; preživjeli o njemu govore kao o čovjeku, koji je »pomagao i spašavao kad god je mogao«. Pod optužbom da je sudjelovao u pripremama za bijeg jedne skupine logoraša, ubijen je na Gradini.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684, 699. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27143. – HDA, ZKRZ GUZ, br. 306, kut. 15, 3777, 3782. – JUSP Jasenovac. – KŽZ. – ŽOZ, Popis židovskih omladinaca.

LIT.: Glasilo Spomen-područja Jasenovac, 7(1976) 1. – Sećanja Jevreja na logor Jasenovac. Beograd 1972. – J. Romano: Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941–1945. Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1973, 2. – N. Nikolić: Jasenovački logor smrti. Sarajevo 1975. – M. Kolar-Dimitrijević: Sjećanja veterinara Zorka Goluba na trinaest dana boravka u logoru Jasenovac 1942. godine. Časopis za suvremenu povijest, 15(1983) 2. – A. Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945. Dokumenta, 2. Beograd–Jasenovac 1986. – M. Sobolevski: Židovi u kompleksu koncentracijskog logora Jasenovac. Zagreb 1996. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – M. Karakaš Obradov: Medicinsko osoblje i zdravstveno higijenski uvjeti u logoru Jasenovac. Dijalog povjesničara–istoričara, 8(2004). – B. Blau: Studenti Židovi Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Zagreb 2006. – M. Steiner-Aviezer: Hrvatski pravednici. Zagreb 2008. – I. Švertasek: Đurđenovac moga djetinjstva. Našice 2008. – http://www.radixforum.com/vezeteknevek/leimdorfer/, pristupljeno 15. IV. 2011.

LEITNER, Dragutin, trgovac (Zagreb, 6. XII. 1900 – Jadovno, prije 15. VIII. 1941). Sin Ivana i Gizele rođ. Steiner. U međuratnom razdoblju s obitelji je živio u Karlovcu, gdje je imao trgovinu željeznom robom. Iako je od 1935. bio u mješovitom braku s Cvijetom rođ. Rubeša, a 1938. u Karlovcu je prešao na katoličanstvo, po uspostavi NDH odveden je iz Karlovca 8. VII. 1941. u Jadovno, gdje je stradao prije 15. VIII. 1941. zajedno s drugim zatočenicima.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28258.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.